Sa izuzetkom nadžak-babe, koja je pozajmila lice sponi esencijalizma i fašizma a koja je ovih dana napustila udobni švedski zatvor pod tajnim imenom Plavka, možemo konstatirati priličan deficit žena među vrhuškama balkanskih nacionalističkih bratstava. Ne znači to, naravno, da su žene kao kategorija manje podložne nacionalizmima, već da su strukture nacionalističkih društvanaca muške i da se dječaci bolje snalaze u njima. Ne znači to ni da je verbalna i militantno-oružana agresivnost, origo nacionalističkog medijskog nastupa, svojstvena samo muškarcima. Još je poznata američka SF feministička spisateljica Joanna Russ, ukazujući na opasnost u kojem feminizam postaje radikalizam, pisala o različitim personama žene u svom romanu Female Man (1975), u kojem se jedan od aspekata iste ženske osobe koju Russ paralelno prikazuje u različitim univerzumima nalazi u stalnom ratu sa muškarcima i drži muškarca kao kućnog ljubimca. No, na Balkanu zasad takvih nema i kad gledamo pametne muške glave koje dolaze na politički sastanak noseći svoje nacionalnosti kao jedino polje ekspertize koje imaju, izlazeći iz bijesnih kola i pričajući veoma užurbano u zadnji model Nokie, jasno se ukazuje preklapanje definiranih muških struktura. Ovo su mozgovi Balkana, ljudi koji vode. Muškarci koji vode. Identifikacija muškaraca sa samim ramom u kojem se konstruira nacionalna mržnja ili priprema rat ovisi o činjenici da su simbolički sistemi ‘muški’ zato što je, historijski gledano, muški rod veoma dominantan. Ništa čudno u tom, jel da?

Lako je, dakle, zamijeniti drvene puške i gađanje kamenjem koje u našim krajevima ulazi u socijalizaciju dječaka sa fašističkim izjavama i nacionalnim busanjem u dlakava prsa. Sve je to, u dnu kace, testosteron. Veselin Gatalo, mostarski pisac, nije vjerovatno znao da je u svom izvrsnom SF romanu Geto zapravo pisao realističku prozu u kojoj će Orlasti, Kockasti i Mjesečasti, kako ih autor naziva, istrebljivati jedne druge i kad svi racionalni izgovori za takvu aktivnost postanu samo magla. No, nacionalistička magla je magla strukturalno slična onoj iz filma Johna Carpentera. Iz nje će neki duhovi uvijek izlaziti. U Gatalovom romanu jedini ženski lik je humanizirana kuja koja pomaže Vuku, glavnom muškom liku da preživi u jednom takvom darvinistički određenom paklu gdje bande pod simbolima ideologija koje su i sami zaboravili hrljaju naokolo ubijajući jedni druge.

Kad dječaci različitih nacija, koje im ispadaju iz lovom nabijenih džepova kao što su im nekada ispadali klikeri, sjednu sa dječacima iz Evrope da određuju sudbinu zemlje koju možemo nazvati NIKAD VIŠE MIRNA BOSNA, obično se ništa ne dešava. Kao sad u Butmiru. Pojelo se i popilo, možda šta i pofatalo i to je to. Granice u glavama muških osoba koje odlučuju o sudbini nekoliko miliona ljudi odavno nisu samo geografske već, kao Pavlovljevim refleksom, djeluju kao one sprave za giljotinu. Čim primijete da neko pokušava nešto konstruktivno, ti mu odmah sasijeci glavu. Ili bar ideji koja se nameće. E, kako ove muške individue ne mogu konstruktivno razgovarati jer im se svaka misao završava na OCU NACIJE, kojeg možemo nazvati Aljo, Slobo ili Francek, ljudi čiji životi u velikoj mjeri zavise od ovih razgovora samo gube vrijeme čekajući dok se lideri, zaslijepljeni svojom muškom igrom, identificiraju, psihoanalitički gledano, sa svim tim OČEVIMA NACIJE, dakle sa svojim muškim roditeljem. Proces je to dug i mukotrpan.

Nacionalizam je uvijek reprodukcija istog. To što se reproducira se simultano naturalizira i esencijalizira da bi poslužilo kao instrument za neke više ciljeve. U tom procesu se obično vrši i seksualizacija hijerarhije MI i ONI, pri čemu se ONI uvijek karakteriziraju kao žene. Simbolički sistem nacionalizma koji se hrani konstrukcijom Drugog kao instrumenta za opravdavanje dominacije nad skupinom jedinki koji se definiraju kao Drugi je jednostavan i efektivan. Iako nacionalizam, naravno, nije fiksiran koncept i njegovo značenje ovisi o historijskim okolnostima i kontekstu na kojem se bazira i iako nacionalizam može imati različite forme, od pozitivno-afirmativnog do radikalnog nacionalizma koji se lijepo prepliće sa fašizmom i nacizmom, komponenta potiskivanja ženskog je uvijek, na neki način, uključena u ovaj sistem. Reprezentirajući Drugost, gledajući iz muške perspektive, kao i odnos prema životu baziran na relacijama i emocijama, koje naravno smetaju našim dečkima opsjednutim granicama i njihovom neprobojnošću, žene se samo mogu zapitati šta će biti kad muški nacionalisti jedne nacije pobiju muške nacionaliste druge nacije? Prema kome će se onda okrenuti? Jer moraju se okrenuti prema nekoj grupi i konstruirati novu mržnju koja će im, bar za neko vrijeme, opravdati sopstveno postojanje. Radikalna mržnja je, kako god, prvi uvjet za rat. Kako teoretičarka Elaine Scarry tvrdi, u momentu prelaza iz mira u rat, dolazi do prelaza iz stanja multipliciranosti u stanje binarizma, u momentu završetka rata iz stanja binarizma u stanje unitarizma (87-88). As simple as that.

Iako su i muškarci i žene, baš kao i nacije, samo fikcionalni konstrukti, u nacionalizmu, kao i u drugim patrijarhalno definiranim strukturama, postoji konstantna tendencija određivanja neke nepromjenjljive, biološke prirode rodova koja im onda determinira i položaj u historijskom razvoju jedne nacije. Tako žene treba da bacaju cvijeće na tenkove (po mogućnosti golih grudi) i pripremaju večeru ratnicima koji se smoreni vraćaju sa fronta. Da vrijedno podučavaju djecu ideologiji Krvi i Zemlje, da podučavaju mušku djecu da ne smiju biti pederi jer to, Bože dragi, nije samo nenormalno već je i direktno suprotno patrijarhatu koji se, opet, sasvim lijepo prožima sa nacionalizmom. I tako sve do novog rata. Heteroseksualnost nije samo ‘prirodno stanje’, kako se to propovijeda od mnogo pametnih vjerskih lidera koji svima žele dobro i blagostanje, već je naravno i najraširenije sredstvo kojim se ostvaruje reprodukcija Nacije. No, kako se djeca ne štancaju tako brzo, alternativni put ka ostvarenju snova o dominaciji svoje Nacije prirodno nadolazi kao istrebljenje ili samo prinudno iseljenje onijeh tamo Drugih.

Nacija je, kako tvrdi feministička teoretičarka Rada Iveković, amorfna, neadekvatna formacija, uvijek u procesu u kojem pokušava da dostigne neko, opet imaginarno, perfektno stanje. Bazirana na različitim osnovama kao što su ista etnička pripadnost, ili isti jezik, ili neka zajednička historija, nacija je, dakle, u stalnom procesu konstrukcije (xiii). Praznina koja se konstantno popunjava. Za razliku od idealnog društva, kako Iveković razvija svoju ideju, u kojem ne postoji garancija za demokratiju, ali u kojem je demokratija moguća po principu izbora, u ‘uskim’ zajednicama, baziranim na principima ‘čvrstih’ identiteta (nazovimo ih Kockastim, Orlastim i Mjesečastim) tek treba da se desi EVOLUCIJA prema PRAVIM DRUŠTVIMA, pošto su ove naše balkansko-vesele zajednice, u kojima muškići lupaju kriglama po stolu i uzvikuju borbene parole, vertikalno hijerarhijske, patrijarhalne i nedemokratske institucije u kojima su odnosi među jedinkama definirani samo stopom lojalnosti prema grupnom identitetu Nacije (xv).

Pitanje koje se samo postavlja je šta ostane nakon što se izvecka svim sabljama i nakon što topovi zagluše sve uši? Možda mačevanje čunama, šta li? Od starog socijalističkog slogana Bratstvo i Jedinstvo ostalo je samo Bratstvo. Rahmetli Sedgwick bi ovu braću nazvala blago homosocijalnom. Ali šta je ona znala o balkanskim mudonjama.

 
Literatura:

Ivekovic, Rada. Captive Gender. New Delhi: Women Unlimited, 2005.

Scarry, Elaine. The Body in Pain. The Making and Unmaking of the World. New York: Oxford UP, 1985.

 
Peščanik.net, 26.10.2009.