Prikazane knjige: Razmišljanja o revoluciji u Evropi: imigracija, islam i zapad (Reflections on the Revolution in Europe: Immigration, Islam, and the West), Christopher Caldwell, Doubleday i U šta verujem (What I Believe), Tariq Ramadan, Oxford University Press.

U aprilu 1968, dvije sedmice nakon nereda nastalih poslije ubistva Martina Luthera Kinga koji su opustošili američke gradove, britanski torijevski političar Enoch Powell (koji je kao ministar zdravlja između 1960. i 1963. bio na čelu velikog projekta regrutiranja medicinskog osoblja i ljekara iz britanskih bivših kolonija) predvidio je da će se Velika Britanija suočiti sa sličnom sudbinom. ”Mora da smo ludi”, rekao je, ”bukvalno ludi kao nacija koja dozvoljava godišnji upliv 50.000 ovisnih, koji su najvećim dijelom materijal za budući porast imigracije. To je kao gledati nekoga ko sam sebi kopa grob.”

Citirajući Vergilijevu frazu koja će odjekivati decenijama, upozorio je: ”Čini mi se da vidim ’rijeku Tiber u kojoj se pjeni mnogo krvi’.”

Mada ga je predsjednik Tory stranke Edward Heath odmah otpustio sa pozicije glasnogovornika opozicije, Powellov govor se daleko čuo. U deset dana primio je više od 100.000 pisama podrške, od toga samo nekih 800 koja su izražavala negodovanje i neslaganje. U Londonu je više od hiljadu lučkih radnika počelo štrajk kao znak protesta protiv njegovog uklanjanja sa političke scene. Strah od imigracije je igrao bitnu ulogu u neočekivanoj pobjedi koja je vratila Konzervativnu stranku na vlast 1970.

Powella, koji je umro 1998, liberalna ljevica je kritizirala kao rasista, napadala ga, da ne kažemo potpuno ocrnila; ali kako Christopher Caldwell argumentira u svojoj provokativno naslovljenoj knjizi, Razmišljanja o revoluciji u Evropi: imigracija, islam i zapad, njegove demografske prognoze su se pokazale začuđujuće precizne. U jednom od svojih govora Powell je šokirao publiku predviđajući da će ne-bijelci u Britaniji od milion ljudi doseći čak 4,5 miliona 2002. Prema Uredu za nacionalnu statistiku broj pripadnika britanskih ”etničkih manjina” je zapravo dostigao cifru od 4,6 miliona još 2001. Njegova predviđanja za etnički sastav velikih gradova kao što su Wolverhampton, Birmingham i unutarnja jezgra Londona su podjednako tačna. Britanska Komisija za rasnu jednakost predviđa da će populacija u gradu Leicester 2011. biti 50 odsto ne-bijelaca, što ga čini prvim gradom u Britaniji bez bijele većine.

Ovaj statistički obrazac se ponavlja u gradovima širom Zapadne Evrope. Prema Caldwellu, Evropa je danas ”kontinent migranata” sa više od 10 odsto ljudi koji žive u zemljama u kojima nisu rođeni. Cifra uključuje i izvanevropske imigrante i građane država koje pripadaju proširenoj Evropskoj uniji kojima je dozvoljeno slobodno kretanje unutar ove teritorije. Ali također uključuje i značajan broj useljenika – naime muslimana – za koje Caldwell smatra da predstavljaju ”najakutniji problem” zbog svoje religije (pitanje koje Powell nikada nije spomenuo u svojim govorima).

Statistika značajno varira, jer mnoge države ne registriraju religiju svojih građana. Međutim, opći je konsenzus da više od 13 miliona muslimana, a moguće i do 20 miliona (cifra koju Caldwell preferira) živi na teritoriji Evropske unije. Najveća koncentracija muslimana je u Francuskoj gdje živi više od 5 miliona, u Njemačkoj oko 3 miliona, Velikoj Britaniji 1,6 miliona, u Španiji milion, te Holandiji i Bugarskoj gdje živi po nešto manje od milion muslimana. Sveukupno, proporcija muslimanske populacije koja živi u Evropskoj uniji (uključujući domaće bugarske muslimane) ostaje na 5 odsto, što je, procentualno gledajući, duplo više od ”skoro sedam miliona američkih muslimana” koje je predsjednik Barack Obama spomenuo u svom govoru na Kairo univerzitetu juna prošle godine.

Pojedinačni gradovi, međutim, imaju veću koncentraciju muslimana. Karoly Lorant, mađarski ekonomist koji je za Evropski parlament radio istraživački rad o ovoj temi procjenjuje da muslimani već čine 25 odsto populacije u Marseju i Rotterdamu, 20 odsto u švedskom gradu Malmö, 15 u Briselu i Birminghamu, te 10 odsto u Londonu, Parizu i Kopenhagenu. Ako bi se cifra od 5 miliona, koliko se procjenjuje da ima muslimana u Francuskoj, proporcionalno primijenila na SAD, to bi bilo 24 miliona američkih muslimana. Pored toga, kako imigranti muslimani imaju veću stopu nataliteta nego domaće bijelo stanovništvo, ili druge etničke grupacije kao one iz Istočne Evrope ili iz afro-karipskih područja, čini se da će ova populacija rasti, bez obzira na strožiju imigracijsku kontrolu koja se provodi u evropskim državama. Američko Nacionalno obavještajno vijeće očekuje da će se muslimansko stanovništvo u Evropi duplirati do 2025.

U prvom dijelu knjige Caldwell, u stilu Enocha Powella, kritizira političke poteze – ili nedostatak istih – koji su doprinijeli razvijanju ovakve situacije. U periodu nakon Drugog svjetskog rata, evropske zemlje su precijenile potrebu za imigrantskom radnom snagom. Umjesto investiranja u nove tehnologije, evropske države su snižavale troškove rada – i podrivale snagu radničkih sindikata – time što su uvozile jeftinu radnu snagu bez osvrtanja na društvene i kulturalne posljedice. Caldwell preispituje pretpostavke ekonomista koji tvrde da imigranti uvećavaju nacionalno bogatstvo. Sa starim industrijama kao što je tekstilna koje su već bile u padu, imigrantski radnici su samo otežali neophodni proces restrukturiranja privrede. U makroekonomskoj terminologiji, višak koji proizvode je neznatan – približno jedan tristoti dio od produkcije naprednih drzava. U svakom slučaju, veliki dio od pretpostavljene dodatne vrijednosti koju imigrantske firme produciraju, a koje se pojavljuju u ekonomskoj statistici, apsorbira se kroz troškove za njihovo prilagođavanje u novoj sredini ili se šalje natrag u matične države. U 2003, na primjer, Marokanci koji žive u Evropi su poslali kući 3,6 milijarde eura (4.1 milijarde dolara), koje time ispadaju iz ekonomskog sistema.

Slika koju Caldwell dočarava je kompleksna, paradoksalna i ponekad u konfliktu sa anti-imigrantskom suštinom njegovog argumenta. Dok se zadržava na očitim aspektima političkog i kulturalnog haosa distopije (nasuprot utopiji) – terorističkog gnjeva u Londonu i Madridu, pobune u pariskim predgrađima, rastućem broju muslimana u zatvorima, užasima nepromjenjljivosti patrijarhata u formi ”ubistava zbog časti”, sistemske homofobije i bizarnih medicinskih ”operacija kojima se popravljaju himeni” što omogućava mladim djevojkama da povrate izgubljenu nevinost – on priznaje neke od pozitivnih doprinosa koje imigranti donose društvu. U slučaju Italije, naprimjer, Caldwell naglašava da su italijanska poljoprivreda, hrana i superiorno urađen urbani krajolik – aspekti koji sačinjavaju samu srž onoga što Italiju čini privlačnim središtem evropske kulture – zasluga imigranata:

Italija je u posljednje vrijeme primala više od pola miliona imigranata godišnje iz Afrike i sa Bliskog Istoka, najviše za rad na farmama, u prodavnicama i restoranima. Tržišna cijena određenih italijanskih poljoprivrednih proizvoda, kako tvrde italijanski farmeri, u opasnosti je od pada do ispod troškova njihovog iznošenja na tržište.

Tradicionalni načini obrađivanja zemlje mogu opstati samo ako ima useljenika da rade na njoj. Slično važi za italijanske restorane, koji u sadašnjoj ekonomiji mogu biti konkurentni bezličnim lancima brze hrane samo pomoću nisko plaćene imigrantske radne snage. Isto važi i za divne gradske parkove u državi, koji zahtijevaju desetine vrtlara…

Jedan dio domaćeg stanovništva se može osjećati “ugušenim” ovom demografskom promjenom ali imigracija, iako nije idealna, može biti najpraktičniji način očuvanja Italije kakvu poznajemo. Kako je pisac Giuseppe di Lampedusa jednom zapisao: “Ako želimo da sve ostane isto, sve se mora promijeniti.”

Caldwell ne sugerira da je paradoks u kojem stranci “čuvaju Italiju da izgleda kao Italija” neodrživ. Njegova briga je da većina useljenika pripada religiji za koju se ne može očekivati da je skeptična, post-prosvjetiteljska Evropa prihvati ili joj se odupre. Nivo muslimanske imigracije je bez presedana. Dok su u prošlosti grupe useljenika – “jevrejske i hugenotske izbjeglice, nekoliko fabričkih radnika iz Poljske ili Irske ili Italije” – bile “dovoljno velike da obogate zemlju u kojoj su se naseljavale, ali ne tako velike da joj predstavljaju prijetnju,” sam obim muslimanske imigracije ugrožava domaće kulture u Evropi, pogotovo zbog činjenice da su i ove kulture postale nestabilno krhke. Politička korektnost, antirasizam i multikulturalizam, rođeni iz osjećaja krivice zbog kolonijalizma i sramote zbog Holokausta, erodiraju nacionalne kulture, dok istovremeno izostaje koherentna vizija zajedničkog evropskog identiteta.

Svaka razumna osoba bi priznala da postoje problemi sa nekima od imigrantskih zajednica u Evropi, i da je multikulturalizam zamaglio granice koje odvajaju pitanje državljanstva od ideja lojalnosti, identiteta i osjećaja obaveze prema državi. Sir Bernard Crick, biograf George Orwell-a i jedan od vodećih edukatora svoga vremena, smatrao je britanstvo (britishness) pravnom i političkom strukturom koja isključuje kulturu: “Kada imigrant kaže ‘Ja sam Britanac’, on ne kaže da želi biti Englez, Škotlanđanin ili Velšanin”. Kako Caldwell komentariše:

Ovo je bio model pripadanja EU: Jedna si osoba za svoju kulturu, a druga za zakon. Možeš biti oficijalni (pravni) Evropejac, ako i nisi “pravi” kulturološki Evropejac. Ovo odvajanje privatne i pravne ličnosti zvuči tolerantno i liberalno, ali ima i lošu stranu. Prava su zakalemljena uz državljanstvo. Čim državljanstvo postane pravna konstrukcija, to postaju i prava.

Po Caldwellovom mišljenju, imigranti u Evropi mogu eksploatirati svoja prava ne samo kao državljani već i kao građani, tražeći povlastice u oblasti zdravstva i politike blagostanja na koju domaćini imaju pravo: ”Poslijeratne zapadnoevropske države blagostanja su ponudile najvelikodušnije povlastice ikada igdje date radnicima”. Tržište rada u Njemačkoj je bilo uzor sistema koji se proširio zapadnom Evropom – sa kratkim radnim vremenom, odmorom od sedam sedmica, punim zdravstvenim osiguranjem i plaćama za radnike članove sindikata koje su išle i do 50 dolara po satu. Iako – za razliku od nekih drugih zemalja – njemački jus sanguinis (pravo po krvi, pretku, a ne po mjestu rođenja) nije davao puno državljanstvo imigrantskim radnicima, koji su uglavnom bili iz Turske i Maroka, ekonomski efekti su na kraju bili isti.

Breme održanja sistema države blagostanja je spriječilo investiranja, gušeći prave privatne biznise bazirane na riziku, pogotovo u informatičkoj ekonomiji. SAD, nasuprot tome, su manje tolerantne: ovdje, suprotno mitu o američkoj otvorenosti, imigranti su pod pritiskom da se adaptiraju. Imigrant može zadržati kulturu svojih predaka, ali ”ako je to kultura koja ga spriječava da govori engleski ili da dolazi na vrijeme na posao, ostaće gladan.”

Po Caldwellovom tumačenju, evropske države blagostanja potpomažu uljeze: kako domaća populacija stari i smanjuje se u odnosu na useljeničku, tako se i vrijednost koju useljenici dodaju ekonomiji ”društvenog tržišta” doprinoseći sistemu blagostanja, briše njihovim potraživanjem beneficija. U Španiji, na primjer, kako je predvidio harvardski ekonomist Martin Feldstein, omjer radnika prema penzionerima je trenutno 4,5:1 ali će pasti na 2:1 do 2050. U Velikoj Britaniji je Ured za nacionalnu statistiku predvidio rast broja stanovnika od deset miliona – dvije trećine njih imigranti ili djeca imigranata – u toku idućih 25 godina, sa udvostručavanjem broja ljudi koji imaju 85 ili više. Za Caldwella, kratkoročna dobit koju imigranti unose u sistem blagostanja ne može kompenzirati njihova dugoročna potraživanja:

Na vrlo kratko vrijeme evropski baby-boom može podići standard življenja, jer smanjuje broj ovisnih o jednom radniku. Ali na duge staze nas čeka svođenje računa.

Najgori primjer Caldwellovog uljeza su muslimani, jer, kako on vidi, oni su manje prijemčivi evropskim kulturnim utjecajima nego druge useljeničke grupe, kao Slaveni, Sikhi, Hindusi, Afrikanci koji nisu muslimani i Afro-Karibijci. Caldwell potpuno ignorira dokaze brojnih naučnika kao što su Aziz al-Azmeh, Tariq Modood, Philip Lewis, te Jytte Klausen, koji tvrde da se muslimanski identiteti mijenjaju da bi se prilagodili novim okolnostima, da većina britanskih muslimana, naprimjer, ”dijeli mnoge aspekte popularne kulture za mlade sa svojim vršnjacima koji nisu muslimani”, i da se njihov problem ne sastoji u tolikoj mjeri od većinske kulture koliko od ”tradicionalno orijentiranih roditelja koji pokušavaju, obično neuspješno, da im ograniče pristup istoj.”

Caldwell s prezirom piše o piscima koji naglašavaju raznolikost islamskih tradicija u Evropi. ”Uprkos svojoj prijatnoj površnosti”, Caldwell kaže, ”ovo pretjerano zadržavanje na raznolikosti je pogrešno”. Njegova interpretacija islama polazi od esencijalističke perspektive koja islam vidi kao primordijalnu religiju koja se ne mijenja, kao da je zaboravio da su takva esencijalistička viđenja religije već dugo na naprestanom udaru intelektulaca. Niko ko je imalo upoznat sa radom akademika kao što je Aziz al-Azmeh (koji reflektira raznolikost ”islama” i ”modernosti”) ili politologa Jytte Klausen, čije briljantne studije evropskih muslimana istražuju hermeneutike u nastajanju i epistemologije vjere, ne bi ih odbacio, kako Caldwell to čini, kao ”prikrivenu površnost”. Al-Azmeh i njegove kolege prezentiraju puno dokaza u korist odbacivanja ”klišeja”, kako Al-Azmeh piše, islama kao ”homogene predmoderne kolektivnosti, gnjevne ili mračne religije, opsjednute molitvama, postom, pokrivanjem žena, srednjevjekovnim društvenim i zakonskim mjerama”,[1] dok je Clausen uvjerljivo demonstrirala da su evropski muslimani većinski neprijateljski određeni prema ekstremizmu, da podržavaju demokratske procese, prihvataju dužnosti državljavstva i da razvijaju karakteristično lokalne varijante muslimanskog identiteta.[2]

Caldwell ne pokazuje ni najmanju familijarnost sa bogatom literaturom koja opisuje širenje islama u perifernim kulturama, kao što su subsaharska Afrika ili Južna Azija, gdje se religija nastala na Arapskom poluostrvu pokazala podjednako uspješnom kao i kršćanstvo u prilagođavanju lokalnim uvjetima. Na sličan način je uspio da ne uzme u obzir, makar i površno, ogromno polje literature koja tretira susret islama sa modernim zapadnim društvima. U njegovom pregledu zapadnjačkih stavova prema islamu Caldwell preferira da favorizira predrasude pisaca kao što su Ernest Renan (iz 1883) ili Hilaire Belloc (iz 1938), nego da se upusti u debatu sa značajnim muslimanskim misliocima kao što su Muhammad Iqbal, Fazlur Rahman, Muhammed Arkoun ili Abdullahi an-Naim, čiji bi se rad suprotstavio njegovim esencijalističkim pretpostavkama. Caldwellov ”islam” je više izašao sa stranica tabloida, nego što se može okarakterizirati kao odgovoran istraživački rad. Da posudimo frazu Philipa Lewisa, ova knjiga je primjer potrebe za većom religijskom pismenošću u periodu nakon 11. septembra.

Ipak, u argumentu da je ”Evropa postala multikulturalno društvo u napadu bezumlja”, Caldwell pravi neke korisne zaključke. Evropska društva moraju tek naći zadovoljavajuće načine za institucionalizaciju islama unutar svojih nacionalnih jedinica. Ovakva situacija je djelimično nastala zbog fragmentirane i sukobljene prirode duhovnih autoriteta u islamu, u kojem (sa djelimičnim izuzimanjem Shiita) nema formalnog svećenstva koje stoji između pojedinca i Boga koji se obznanjuje u tekstovima podložnim brojnim interpretacijama.

Krovne institucije namijenjene da djeluju kao medijatori u dijalogu sa vladama, kao što su Muslimansko vijeće Britanije (MCB) i Francusko vijeće za muslimansku vjeru (CFCM) su odbačene od mnogih muslimana kao isuviše politizirane, ili nedovoljno političke, ili jednostavno jer ne predstavljaju pojedince koje nije lako reprezentirati, ili one koji ne žele biti reprezentirani kao ”muslimani”. Jasno je da kao religijski sistem formuliran tokom ere političke dominacije, skup glavnih tradicija islama tek mora naći mjesto za ugodno usidrenje kao manjinska tradicija u multidiskursivnim javnim prostorima sekularnog, pluralističkog Zapada.

Dvije trećine imama u Francuskoj živi na teret politike blagostanja, a slična cifra je i u Engleskoj. Većina je rođena i obrazovana u inostranstvu i vrlo malo instruirana u britanskim vrijednostima ili britanskoj kulturi. Mali broj njih je u štampi obilježen kao ”propovjednik mržnje”. Financiranje evropskih džamija i islamskih institucija iz ultrakonzervativnih zemalja bi trebalo biti glavni razlog za brigu: u Francuskoj, naprimjer, Unija islamskih organizacija (UIOF) – krovna organizacija tvrdokornih muslimanskih omladinskih organizacija povezanih sa Muslimanskim bratstvom dobija četvrtinu svog godišnjeg budžeta iz Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Kuvajta i drugih stranih donatora.

Britanski laissez-faire model (slobodan od upliva države) ostavljanja imigrantskih zajednica da vode računa same o sebi dopustio je ekstremizmu da cvjeta na mnogobrojne načine. Misionarske organizacije kao što je Tablighi Jamaat, poznate po iskrenom odnosu prema vjeri i odbacivanju politike, ipak podstrekuju separatistički duh u koji se ekstremizam može inkorporirati; većina ljudi osuđenih u septembru za plan u kojem su namjeravali raznijeti transatlantske avione koristeći tečne eksplozive koje su prokrijumčarili u bocama za bezalkoholna pića su bili povezani sa Tablighi Jamaat, kao što su to bila i dvojica samoubica koji su ubili 52 ljudi u londonskom metrou u julu 2005.

Paradoksalno, čak i brak može biti agent radikalizacije: dok je prva generacija imigrantske djece zadovoljavala svoje roditelje vjenčavajući se s rođacima uvezenim iz Pakistana ili Bangladeša (otud rastući broj imigranata), insistiranje njihove djece na vjenčavanju sa muslimanskim partnerima po njihovom izboru vodi stvaranju muslimanskog identiteta koji prelazi starije šablone ”ograničenog” naseljavanja baziranog na regionalnim razlikama, te razlikama u kulturi, jeziku i biradiri-konceptu (plemenskim vezama).

Ovaj novi panislamski identitet doprinosi vidljivom neprijateljstvu domicilnog društva: afera Rushdie iz 1989, žučna rasprava oko ”uvrede” islamu upućene od danskih novina Jyllands-Posten, koje su publicirale karikaturu koja pokazuje Muhammeda sa terorističkom bombom umjesto turbana, demonstracije u Francuskoj protiv zabrane nošenja marame u školama, pobune mladih u pariskim predgrađima i izljevi islamofobije raportirani na al- Jazeera televiziji ili u muslimanskoj štampi; sve to doprinosi osjećaju da se radi o napadnutoj zajednici, koja istovremeno preteći napinje svoje mišiće.

Uprkos pravnim, institucionalnim i kulturalnim razlikama evropskih kultura u koje su se smjestili muslimanski imigranti, narativ koji Caldwell izvlači iz komplicirane mreže podataka sugerira alarm. Osnovna crta argumenta je da je islam religija vjernika. Većina Evropljana su ne samo skeptični već – kao nasljeđe prosvjetiteljstva – smatraju religijski skepticizam esencijalnim za svoj identitet i pogled na život ”kao dio esencije evropejstva”. Caldwell piše:

Brzo opadajuća populacija od nekoliko stotina miliona Evropljana živi sjeverno od Mediterana, dok brzo rastuća populacija od nekoliko stotina miliona živi južno od njega sa vrlo čvrstom željom da se u Evropi nastani. Šta više, određeni dio njih ima za cilj uništenje Evrope oružanim nasiljem…

Osnovni problem Evrope sa islamom, i šire sa imigracijom, je da najjače zajednice u Evropi, kulturološki posmatrano, uopće nisu evropske. Problem postoji u svim evropskim zemljama, uprkos širokom spektru mjera preduzetih da se on riješi – multikulturalizam u Holandiji, laïcité (sekularnost države) u Francuskoj, dobroćudno ignorisanje u Velikoj Britaniji, naglasak na sklad sa ustavom u Njemačkoj.

Dakle, po Caldwellu, postoji problem Evrope sa samim islamom i muslimanskom imigracijom, a ne samo sa pogrešnim primjenama raznih pokušaja da se sa njima izađe na kraj. Islam je veličanstvena religija koja je također umjela da bude i sjajna i velikodušna kultura. Ali mimo svakog licemjerja, to ni u kom smislu nije evropska religija niti evropska kultura.

Koliko god impresivno djeluje Caldwellov postupak kojim upravlja svojom armijom različitih izvora (koji se kreću od statistike iz državnih izvora, društvenih pregleda, think-tank raporta, pa sve do romana i novinskih članaka na osam ili više jezika), utisak koji ostavlja je lažan i bez pravih dokaza. Caldwell bira čitav niz činjenica ili citata koji podržavaju njegovu centralnu premisu da je ”vjernički” Islam u suprotnosti sa skeptičnom ili egzistencijalno tragajućom Evropom. Ovaj zaključak, međutim, nije podržan pregledima aktualnog religijskog ponašanja. Dok cifre – i metodologije korištene da bi se došlo do njih – značajno variraju, zaključak koji ove studije poentiraju je isti i govori da se muslimani ne razlikuju značajno od drugih Evropljana. Na primjer, francuska studija iz 2001. nalazi da su samo 10 odsto muslimana zapravo religiozno aktivni. Studija demografa Michéle Tribalat iz iste godine pokazuje da 60 odsto francuskih muslimana muškaraca i 70 odsto žena nisu ”aktivni vjernici”, mada velika većina poštuje ”kulturalne sveze” odbijajući da jede svinjetinu ili pije alkohol i posteći tokom Ramazana. Caldwell ne spominje ove studije.

Pogreške u ovoj knjizi nisu ograničene na njeno jednostrano i nekonsistentno istraživanje. Zabrinjavajući primjer Caldwellove metode uključuje zloupotrebu prevođenja u cilju promoviranja argumenta da islam, za razliku od ostalih religijskih tradicija, ne može biti inkorporiran u evropsku kulturu. U široko obrazloženoj kritici rada Tariqa Ramadana, karizmatičnog i artikuliranog branitelja distinktivnog evropskog islama, Caldwell argumentira da je Ramadanov projekt za muslimansku integraciju u evropska društva bazično asimetričan:

Integracija muslimana u Evropu će se desiti pod muslimanskim uvjetima. Ili, kako Ramadan kaže: ”Uspjeće kada muslimani nađu u svojoj tradiciji elemente slaganja sa zakonima država u kojima su građani, jer će to riješiti svako pitanje dvostruke lojalnosti.” Ovo je veoma neobična tvrdnja: Tek kada se evropski način života shvati kao islamski, muslimani će ga slijediti.

Riječ koju Ramadan koristi u francuskom originalnom tekstu u ovom citatu nije ”tradition” već ”références”. Reference u ovom kontekstu zvuče donekle čudno u engleskom jeziku, ali tradicija je previše sveobuhvatna riječ, koja podrazumjeva muslimane koji se ne mogu asimilirati. Bolji prevod bi bio ”izvori”. Ovo nije traženje dlake u jajetu. Kako Ramadan objašnjava u svojoj knjizi U što vjerujem, u kojoj se brani od optužbi za ”licemjerni govor”, ideja ”reference” je fundamentalna u njegovom pristupu:

Prilagođavanje nivoa na kojem se govori publici, ili adaptacija prirode referenci koje se koriste, nije licemjerni govor… Da bi se on izbjegao, ono što je bitno je da se suština diskursa ne mijenja.

Ramadan piše da ga je njegov najpoznatiji branilac, filozof Charles Taylor, očistio od optužbi za ”hipokriziju”, argumentirajući, kako Ramadan to postavlja, da je njegov ”diskurs čist između dva krajnje ambivalentna univerzuma referenci”. Ramadanov cilj je ”gradnja mostova” između ovih univerzuma. Kao muslimanski teoretičar i intelektualac on primjenjuje disciplinu ijtihada (interpretativnog razumijevanja); arapska riječ ima isti korijen kao jihad, ”moralna težnja” – riječ koja se često prevodi, odveć restriktivno, kao ”sveti rat”.

Ramadan prezentira svoju novu knjigu, U što vjerujem, kao ”djelo rasvjetljavanja, namjenski razumljivu prezentaciju bazičnih ideja koje sam branio više od 20 godina”. Osnova je uglavnom ista kao u njegovim dvjema zadnjim knjigama recenziranima ovdje.[3] Tu argumentiram da je Ramadanovo uvjerenje da islam može izbjeći procese sekularizacije koji su pogodili kršćanstvo nakon Reformacije pogrešno, zbog neuspjeha da u svoj argument smjesti tragični narativ šiizma i također nesposobnosti da prepozna da će institucionalizacija religijskih razlika – preduvjet za religiozni mir među muslimanima – ipso facto (sama sobom) inicirati proces sekularizacije.

U poglavlju naslovljenom Interaktivne krize (Interacting Crises), Ramadan se bavi sa nekoliko pitanja koje Caldwell postavlja u svojoj knjizi: muslimanskim prisustvom na Zapadu, za koje tvrdi da ne treba biti postavljeno samo kao religijski problem ili problem različitih vrijednosti i kultura, već također i kao psihološko pitanje. Nisu samo muslimani ti koji se susreću sa izazovom samoidentifikacije. ”Zapadna društva općenito i Evropljani partikularno prolaze kroz vrlo duboku, multidimenzionalnu krizu identiteta”, koja proizilazi iz duplih efekata globalizacije i nadnacionalizma. Svugdje se znakovi nacionalnog identiteta i kulturalnog sjećanja brišu. Prisustvo imigranata samo doprinosi osjećaju konfuzije.

Dok stareće populacije trebaju useljenike za održavanje ekonomskih sistema, useljenici istovremeno prijete idealu kulturalne homogenosti, koji je već u opasnosti zbog globalizacije i komunikacijske revolucije. Evropljani su zaglavljeni u nepromjenjljivu logiku. Ekonomske potrebe su u konfliktu sa kulturalnim silama oko kojih se evropski identiteti razvijaju. Muslimani koji žive na Zapadu se susreću sa sličnim dilemama. Njihov identitet proizvodi osjećaj tjeskobe, koja ih vodi ”povlačenju i samoizolaciji.”

Poglavljem Manifest novog MI (Manifesto for a New ’We’), kojim Ramadan zaključuje svoju knjigu, pozivaju se evropski muslimani da imaju više povjerenja u same sebe, u svoje vrijednosti, u svoju sposobnost da žive i komuniciraju na miran način u zapadnim društvima. ”Potrebna je revolucija u međusobnom povjerenju”, zasnovana na samopouzdanju koje muslimani moraju imati u svom religijskom uvjerenju. Njihov zadatak mora biti ”da ponovo osvoje svoje nasljeđe i da ga razviju prema pozitivnom, ali kritičkom intelektualnom stavu”. Suprotno Caldwellu, Ramadan tvrdi – bez dokaza – da muslimani ”poštuju zakone država u kojima žive i kojima moraju biti lojalni”.

Ton mu je ponosan, jezik moralizirajući. Ovdje govori propovjednik, prije nego intelektualac. Ramadan se ne spušta na nivo svojih kritičara da bi se angažirao u debati s njima. Kako s visine piše u uvodu knjige: ”Neću gubiti vrijeme pokušavajući da se branim”. Šteta da je tako. Optužbe za licemjerni govor protiv Ramadana nisu bazirane samo na tome što on opisuje kao ”dupli aršini”, na malicioznosti i namjernom podmetanju. Poante koje njegova najoštrija kritičarka, francuska novinarka Caroline Fourest,[4] pravi su specifične, detaljne i dokumentirane, bazirane na audio zapisima Ramadanovih predavanja mladim muslimanskim slušateljima, kao i na njegovim publikacijama.

Fourest opisuje Ramadana kao fundamentalističkog vuka u reformističkoj koži, što je u konfliktu sa njegovom samoproglašenom pozicijom čovjeka koji zauzima ”kritičke intelektualne stavove” naspram islamske tradicije. Većina optužbi ovisi o familijarnim vezama koje Ramadan odbija da porekne – njegov djed po majci Hasan al-Banna, osnivač je Muslimanskog bratstva, a njegov brat Hani kritičar je ”evropskog ateističkog materijalizma”, koji je javno opravdavao kamenovanje preljubnica kao ”kaznu” koja također znači i ”pročišćenje”. Tariq, nasuprot tome, u ozloglašenoj televizijskoj debati sa Nicolasom Sarkozyjem, tvrdio je da bi kazna za kamenovanje samo trebala biti predmet ”zamrzavanja” dok intelektualci debatiraju pitanje.

Drugi zabrinjavajući detalji koji se pojavljuju iz veoma obzervantne, ponekad opsesivne pretrage kroz Ramadanovo djelo uključuju eksplicitno odbacivanje Kanta i Pascala i zauzimanje dvostruke pozicije, da ne kažemo ”licemjernog govora” u odnosu na darvinizam. Djelo publicirano u islamističkoj izdavačkoj kući s kojim je Ramadan blisko povezan eksplicitno negira evoluciju, dok audio zapisi njegovih predavanja brane kreacionizam kao ”komplementarno učenje” učenju evolucije u školama. Ipak, upitan u jednom televizijskom intervjuu da li prihvata teoriju evolucije, Ramadan je ”preferirao da se slaže”, nego da izrazi svoja istinska uvjerenja pred širokom publikom.

U jednom smislu Fouresticina kritika se može sagledati kao utješna: Ramadanova učenja – o seksualnosti, evoluciji, i moralu uopćeno – padaju u brazde koje je kršćanska desnica već izrovala. Sekularisti mogu prezirati savez između Abrahamove antiprosvjetiteljske bogobojažljive svadljive djece, ali bilo kakva alijansa ovoga tipa može imati bitnu prednost: može maskirati ili neutralizirati religijske konflikte koji okružuju problematične simboličke diskurse koji muče suvremeni svijet, gdje se drevna vjerovanja sudaraju sa onim što je Anthony Giddens korisno nazvao ”institucionalizacijom sumnje”.

Paradoksalno, kako ističe sociolog Steve Bruce, alijanse između suprostavljenih fundamentalizama mogu služiti za premošćivanje ekstremističkih podjela. Naprimjer, u ranim sedamdesetima kad su mormoni, konzervativni Jevreji i katolici kolaborirali u pitanjima otpora prema Amandmanu za jednaka prava za žene ili u pitanju abortusa, morali su suspregnuti svoje teološko gađenje prema saveznicima čije religije su smatrali lažnima. Dok ovakvi savezi mogu izgledati prijeteće liberalima i posebno ženama, oni obilježavaju značajan korak odstupanja od fundamentalističkih vjerovanja, jer su različite frakcije prisiljene da grupišu svoja vjerovanja, da razdvoje svoja pojedinačna viđenja religije kao i praktične primjene iste od ”moralnih krstaških ratova koje je religija producirala”. Socijalni problemi kao ”prekomjerno alkoholiziranje” i upotreba droga koji muče evropske gradove su očiti kandidati za suradnju preko religijskih granica. U Velikoj Britaniji, bar jedan rabin radi pored lokalnog imama na takvim pitanjima.

Jedna od najsnažnijih kritizirajućih izjava o danskim karikaturama je došla iz Vatikana, zajedno sa izjavama Svjetskog vijeća crkava, biskupa Desmonda Tutua, i Danske evanđeličke crkve. Dok takvi izrazi ”solidarnosti među vjerama” mogu imati alarmantne posljedice za pravo slobodnog izražavanja koje Evropljani gaje, oni istovremeno nose sjeme dugotrajnijih prilagođavanja koja će vjerovatno uvesti konzervativnije i izolovane verzije islama u kulturalni mainstream. Međureligijska suradnja oko bilo kog pitanja je faza u procesu sekularizacije, koja gura vjernike prema prepoznavanju religijskog pluralizma i detronizaciji određenih dogmi kao unikatnih i nepreispitivih izvora istine. Ramadan može biti iskreniji oko svojih fundamentalističkih pogleda. Kad se defanzivna religioznost pretvori u moraliziranje, javlja se prostor za društveni angažman i konstruktivnu debatu.
Autor je pisac knjiga Islam: A Very Short Introduction, Islam in the World: The Divine Supermarket (a study of Christian fundamentalism); A Fury for God: The Islamist Attack on America; A Satanic Affair: Salman Rushdie and the Wrath of Islam.

Malise Ruthven, The New York Review of Books, 56-20, 17.12.2009.

Preveo Alan Pejković

Peščanik.net, 04.02.2010.

TEMA – NAŠ TERORIZAM

———–    

  1. Islam in Europe: Diversity, Identity and Influence, uredili Aziz al-Azmeh i Effie Fokas, Cambridge University Press, 2007, s. 209.
  2. Jytte Klausen, The Islamic Challenge: Politics and Religion in Western Europe, Oxford University Press, 2005.
  3. To Be a European Muslim, Leicester: The Islamic Foundation, 1999. i Western Muslims and the Fate of Islam, Oxford University Press, 2003; vidi The Islamic Optimist, The New York Review, 16. avgust, 2007.
  4. Brother Tariq: The Doublespeak of Tariq Ramadan, preveli Ioana Wilder and John Atherton, Encounter, 2008.