Fotografije čitateljki, Alisa Koljenšić Radić

Fotografije čitateljki, Alisa Koljenšić Radić

U tekstu „Jezik batine, štangle i pesnice“, u novom broju Vremena, Jovana Gligorijević piše:

„Ne postoji ‘ali’ kad dođe do metalne štangle po glavi ili dok neko leži u bolnici i čeka nekoliko rekonstruktivnih hirurških zahvata. Zastrašujuće je ‘ali’ u situaciji kad nekog pretuku ispred kuće, one iste u kojoj mu živi i porodica. U tom smislu, relativizatorski je i odgovor Rastislava Dinića na tekst Miljane Radivojević na portalu Peščanik. Dinić se poziva na ‘reganovski’ tvit Milovana Šuvakova, na veze krupnog kapitala i politike, pa napad na njega tumači kao odgovor potlačenih i poniženih. Dinić previđa da u Srbiji batina odavno nije u rukama obespravljenih, već upravo onih drugih. Njegov tekst se zove ‘Na čijoj si strani’. Paradoksalno, to je početak jedne pesme Božidara Mandića, a nastavak glasi: ‘Na strani onih koji biju, ili onih koji batine dobijaju?’ Mogao bi se Dinić od ovoga odbraniti argumentom da su građani Srbije oni koji svakodnevno dobijaju metaforičke batine. Ali između metafora i stvarne razbijene glave razlika je velika, bez obzira na to kojoj političkoj opciji pripada ta glava“.

Od neistina, međutim, Dinić ne namerava da se brani metaforama, već činjenicama, a činjenice su sledeće:

1) Moj tekst se ne zove „Na čijoj si strani“, već „Na čijoj strani“ – razlika mala, ali znakovita.

2) U dotičnom tekstu ja izričito kažem da ne pišem o nesrećnom „reganovskom“ tvitu kako bih na bilo koji način relativizovao napad na Šuvakova, i dodajem: „Apsolutno verujem Miljani Radivojević kada piše da je Šuvakov, ne samo vrstan stručnjak u svojoj oblasti, već i jedan od retkih Vladinih službenika koji pokušavaju ozbiljno da se bave svojim poslom, a sve i da nije tako, napad na njega se mora najoštrije i bez ikakvih rezervi osuditi”.

Dakle, u mom tekstu nema apsolutno nikakvog „ali“ kad je u pitanju brutalni napad na Milovana Šuvakova.

3) Nigde u tekstu ja napad na Šuvakova ne tumačim kao „odgovor potlačenih i poniženih“. Upravo suprotno, ja u tekstu kažem da je Šuvakov dobio po glavi pod dejstvom gravitacione sile krupnog kapitala i njegove (kapitala) veze sa vlašću: „Miljana Radivojević piše kako postoje dve sličnosti između Šuvakova i Njutna – obojica su se bavila problemom tri tela, i obojica su dobili po glavi. Ali postoji, čini mi se, bar još jedna sličnost: kada je Njutn dobio po glavi, on je iz toga naučio nešto o zakonima fizike, a sada kada je Šuvakov dobio po glavi, svi bismo mogli iz toga da naučimo nešto o, ništa manje strogim, zakonima politike. Ona se, naime, nikada ne odvija u bestežinskom stanju, i za nju nisu dovoljni samo pamet, stručnost i lično poštenje. Jedini način da se odupremo gravitacionom polju krupnog kapitala i njegovih veza sa vlašću, jeste nekom bar jednako jakom suprotstavljenom silom, na primer onom koja nastaje radničkim i građanskim organizovanjem. U suprotnom – dobijamo po glavi.“

4) Iz navedenog pasusa je sasvim jasno i da ja vrlo dobro razumem ko u Srbiji drži batinu i ko gazi sve što mu se nađe na putu – a to, naravno, nisu poniženi i potlačeni. Kao što je, verujem, savršeno jasno da se u tekstu ni na trenutak ne stavljam na stranu onih koji drže batinu (thugs), već upravo na onu drugu, kako god ona u ovom trenutku slaba i razjedinjena bila.

Dodatno zbunjuje što i sama Gligorijević u svom tekstu zastupa teze izuzetno bliske mojim. Na primer, ona piše da ekipa Verbić/Šuvakov „nespretno i nesmotreno reaguje na probleme koji je snađu, pa prosvetare u štrajku kažnjava smanjenjem plata ili na Tviteru podseća kako je Ronald Regan rešio problem kontrolora leta – masovnim otpuštanjem“, i dodaje: „Da ne bude zabune, govorimo o poštenim i dobrim ljudima koji su zagrizli više nego što mogu da progutaju, koji se dobro snalaze među matematičkim, fizičkim i hemijskim formulama, čak i u obrazovnim strategijama, kad bi uslovi za to bili idealni, ali na teritoriji praktične politike – nemaju pojma“.

Ali to je upravo poenta mog teksta! Da Šuvakov možda razume zakone fizike, ali ne i zakone politike, da možda poseduje dobre namere, inteligenciju i lično poštenje, ali da za politiku to prosto nije dovoljno. Dakle, Gligorijević napada moj tekst sa pozicija koje i sam u tom tekstu branim – čak se poziva na onaj isti „reganovski“ tvit! Ona i ja smo zapravo na istoj strani, što razloge za ovako grub napad na mene čini još manje shvatljivim.

Ukratko – u tekstu „Jezik, batine, štangle i pesnice“ grubo se izvrće smisao mog teksta i pripisuju mi se moralno vrlo problematični stavovi koje apsolutno nigde nisam zastupao. Međutim, s obzirom da je autorka teksta novinarka o kojoj inače mislim sve najbolje, želim da verujem da ovo nije rezultat zle namere, već slučajnog propusta ili nepažnje i ubeđen sam da će već u sledećem broju Vremena ovaj propust biti ispravljen.

Peščanik.net, 15.05.2015.