O nekim stvarima se dakako ne izvještava ili se izvještava veoma usmjereno. Razumijem, recimo, zašto se ne objavljuju slikovni zapisi o ekološkoj katastrofi u Meksičkom zaljevu. Najprije stoga jer je zabranjeno snimanje posljedica izljeva nafte na neposredni okoliš. A zatim stoga jer je i slikovno gradivo, koje je usprkos tome bilo snimljeno, pod medijskim embargom.
Ali izvještava se o „nastojanjima“ naftne korporacije British Petroleum za zaustavljanje istjecanja nafte u more. British Petroleum je u izvještavanju hegemonističkih globalnih medija i njihovih lokalnih transformatora postao netko tko neumorno traži rješenje, a ne izazivač uništenja, čije posljedice će dugoročno osjetiti čitav svijet, ne samo nesretni pelikani i delfini između Floride i Bahama.
Promišljenim medijskim potezima, na jednoj strani, i spontanim odustajanjem od razmišljanja, na drugoj strani, British petroleum se iz zločinskog giganta preobražava u korporacijskog spasitelja. Slike uništenja taj bi medijski konstrukt pokolebale. Ubijeni Arapi, Afganistanci, Pakistanci ili Afričani u pravilu nas više ne mogu ganuti. Morske ptice i druge životinje u naftnom umaku, koje se još otimaju smrti ili pak mrtve plivaju u smećkastom gustišu, i last but not least očaj na licima ljudi čiji je život bio zavisan od vodenog elementa i koliko toliko čistih obala (posebno ukoliko su ta lica bjeloputa), mogu još potresti dovoljno veliki broj ljudi. Još gore, mogu poroditi pitanja koja tu nesreću ne vide kao jednu od tzv. prirodnih nesreća, za što krivimo sile koje predstavljamo kao nezavisne, snažnije i više od nas. Tu je brutalno jasno riječ o nesreći koju je izazvao čovjek. Potpora što ju je bušenjem morskog dna dao predsjednik Obama ne popularizira se. I premda bi se formalna uloga politike u tom slučaju dala potpuno prikriti, ne bismo mogli previdjeti bezobzirnu pohlepu naftne kompanije koja nas suočava s prirodom našeg globalnog sistema. Taj je sistem nužno destruktivan i njegova destruktivnost je radikalna. Veoma su rijetki trenuci kad ne možemo pribjeći nekoj od mnogih obmana o njemu. Slike uništenja u Meksičkom zaljevu potencijalno bi mogle stvoriti takav „trenutak“ (Neke od tih slika nalaze se ovde).
Naša draga Slovenija je naravno u cjelini upregnuta u taj sistem. Katkad je zanimljivo gledati kako se globalni medijski konstrukti lome u slovenačkoj prizmi. Jedno od pitanja koje mi se često postavlja jest zašto se u Sloveniji ne izvještava ili zašto se tako malo izvještava o našem ratu. Slovenija je, naime, u ratu. Ako ne griješim, taj rat nismo nagovijestili, ali smo mu se pridružili i time potvrdili i dokazali da smo formalno ravnopravni član najdemokratskije i najciviliziranije zajednice država; to što smo oduvijek željeli da budemo i katkada umišljali da jesmo. Zašto dakle o tome ne govorimo? Zašto se ne pohvalimo kad je pohvala na mjestu? O tom svjetskom ratu, njegovim uspjesima, našoj ulozi i dosezima u njemu morali bismo izvještavati redovito i na vidljivom mjestu, svaki dan. Svjetski rat nije mala i beznačajna stvar.
Nedavno su nam postavili novog zapovjednika. Jesmo li tom događaju posvetili pažnju koju zaslužuje? Jesmo li dobili uvjerljivo tumačenje zašto je prethodni morao otići usred mandata? Zato jer je ružno govorio o predsjedniku Sjedinjenih Američkih Država? Neki odgovaraju da su on i njegovi suradnici samo glasno rekli ono što misli većina onih koji poznaju situaciju. Prestup prijašnjeg zapovjednika tada ne bi bio u tome da je loše govorio, nego da je javno govorio. Preciznije: da je javno govorio mimo scenarija koji određuje kako o tom ratu treba govoriti.
Od vijetnamskog rata vlada uvjerenje da rat ne gubiš zato jer je besmislen, jer nema ni pravi razlog ni jasan cilj, jer je plod zabludjelih odluka korumpiranih, glupih i bolesno ambicioznih političara, utjecajnih ratnih profitera i nesposobnih generala i jer se narodi protiv agresora i okupatora bore za slobodu, nego zato jer mediji o njemu pogrešno izvještavaju. Vijetnam se dakako ne smije ponoviti i već je prethodna vlada najveće i najaktivnije svjetske vojne sile učinila zaista mnogo da bi se izvještavanje o ratovima uredilo. Obamina vlada je na tom području još uspješnija od prethodne.
Možda slovenačka šutnja o našem ratu nije sasvim nerazumljiva. Što ako naši mediji još traže pravi način izvještavanja? Što ako im političari još nisu posredovali javne direktive? Što ako odgovorno izbjegavaju izreći nešto od onoga što bi ugrozilo uspjeh naših i savezničkih vojnika? Šutjeti je doduše bolje nego reći nešto pogrešno, ali nije pravo rješenje. Jer ako o velikom događaju poput rata šutiš, smanjuješ mu značenje. Umjetnost je govoriti tako da ništa ne kažeš, ali mora se dobro čuti da možeš i dalje raditi što hoćeš. Slovenija bi morala više pridonijeti tome da u Afganistanu i dalje radimo ono što hoćemo.
Problem je naravno da u Afganistanu činimo što hoćemo, ali ne znamo što zapravo hoćemo. Naš novi zapovjednik dakako ne obećava uspjeh, nikakve suglasnosti nema o tome što bi moglo biti mjerilo uspjeha. Zato je prikladno medijsko izvještavanje tim značajnije. No kad uspjeh rata postane zavisan o medijskim konstruktima, tada je s tim ratom nešto naopako. Medijski konstrukti i njihovi konzumenti su doduše imunizirani protiv činjenica, ali činjenice mogu biti toliko okorjele koliko je medijska istina nametljiva. Gomilaju se na rubu globalnog medijskog pejzaža, procure i u centralne medije. The Independent je, recimo, ove sedmice izvijestio da je tzv. strateški plan koji je predviđao oblikovanje afganistanskih oružanih snaga, da bi od okupacijske vojske preuzele „brigu za sigurnost“, u rasulu. Te afganistanske snage su doista puno manje od onih o kojima izvještavaju podobni mediji, u njih su se na visokim položajima infiltrirali talibani, pate i zbog narkomanije i korupcije. To je onaj dio rata u koji je neposredno uključena i Slovenija.
Ekscesna korupcija obilježava i nominalnu afganistansku vlast. Možda bi Slovenci mogli više pridonijeti razumijevanju lokalne korupcije nego raditi na osposobljavanju lokalnih „sigurnosnih snaga“. Katkad mi se čini da okupiranim Afganistanom vladaju kao kakvom slovenačkom općinom. Što ako je Ljubljana bliže Kabulu nego New Yorku?
Dnevnik.si, 17.07.2010.
Preveo sa slovenačkog Mario Kopić
Peščanik.net, 17.07.2010.
