Foto: Bitly

Foto: Bitly

Nedavno sam sedeo u društvu mladih, simpatičnih, prilično obrazovanih ljudi, savremenih u najpozitivnijem smislu te reči, i kako to već obično biva, naš po svemu prijatan razgovor se gotovo neprimetno premeštao s jedne teme na drugu. Meni su se ti mladi ljudi veoma dopali, a čini mi se i ja njima. Jezik nam je bio manje-više isti, bez obzira na zamašnu razliku u godinama. Nakon kraćeg vremena smo na tu često otežavajuću okolnost svi zajedno jednostavno zaboravili. A onda u jednom trenutku, ne sećam više tačno kom, ja rekoh kako se (evo) i danas živo sećam dana kada je umro Staljin. Rekao sam im i to da sam tada bio još sasvim mali – imao sam jedva šest godina – no da i pored toga i danas vrlo dobro pamtim taj dan. I odjednom je naš razgovor presekla pomalo neugodna, zbunjena tišina. Iste sekunde sam shvatio i zašto: s njima sedi čovek (naravno u godinama, ali ipak njihov savremenik) koji je svojim očima video žive dinosauruse.

Da, baš dinosauruse. I tu više nije bitan sam Staljin. Za mnoge generacije je on već odavno smešten u opšti fundus muzeja gde prašnjavi na gomili leže mač Džingis-kana, žezlo Ivana Groznog, trouglasta kapa Bonaparte i cipela kojom je onomad (aj, srećnih li vremena) celom svetu „pokazao svoga boga“ Nikita Hruščov.

Staljin već odavno nije stvarna istorijska ličnost – čovek od krvi i mesa – realni subjekt istorije. „Staljin“ je – baš tako, pod znacima navoda – već odavno postao tajanstveni mit, bakina bajkovita priča, zavetni simbol „socijalne pravde“ i pijane rakijaško-vizantijske „veličanstvenosti“ rođene u barakama na periferiji. I koliko god se to prikrivalo raznim modernim oblicima „smisla“, raznim „projektima“ i lukavim geopolitičkim pasovima, sve se to ipak svodi na staru, proverenu i u svojoj „prizemnoj iskrenosti“ pouzdanu formulu, onu po kojoj kad čeljad nije besna ni kuća nije tesna ali zato za četiri godine cela potoljetka i u ratu i to kakvom ratu smo mi pobedili i kakve veze ima što smo bez gaća ostali nama je i tako dobro samo da nam živi zemljica naša rođena nas ništa drugo i ne zanima i gagarin i belka i strelka a kod njih tamo sve neki bitlsi pederi čupavi a kod nas duhovnost i ledolomac lenjin i svakog četvrtka za ručak obavezno riba i komšiju zbog mahinacija uhapsili a mi živimo pošteno jer ni da krademo kako treba ne umemo a drug staljin bi takve kao što ste vi seronje sa balotnog odmah uza zid i sunce bi u našem kraju zauvek zasijalo da zima ne traje devet meseci i crni dim ma dokurca s njim s tim dimom su i naši očevi-dedovi živeli preživećemo i mi a ovi bilmezi s lopatama su se tada po svojim čatrljama u srednjeazijskoj vukojebini krili dok smo mi kod nas poljoprivredu domaću oko vodoskoska međunarodnog prijateljstva slavili i ceo svet nas se bojao i svi su oni kad nas vide zapušavali nos a zašto zato jer su jajare i nek drug staljin samo izda artiljercima naređenje pa da vidimo čija majka crnu vunu prede i dokle bre više jebote taj kavkaz sva lova nam ode tamo i evo ovako još jednom pa još jednom i tim amerima ćemo mi već jednom zasvagda zavrnuti muda“.

I sve ovo se lako može smestiti u jednu jedinu kratku reč – „staljin“. Zato se i ne treba čuditi toj njenoj, na prvi pogled zaista zapanjujućoj vitalnosti. „Staljin“ je reč vitalna taman toliko koliko je vitalna i navedena formula, niz reči koji se po želji može produžiti do nekoliko debelih tomova, a može se i skratiti na dve vrlo rečite reči koje će, kad reprezentacija Rusije zatrese evropsku mrežu, besomučno kriknuti naši fudbalski navijači.

Da, ta je formula izuzetno vitalna. Jer ona je kao neki ogromni gvozdeni teg, monolitna, masivna, nerazdeljiva i čvrsto prikovana za noge već ionako teško pokretljive ruske istorije. Potvrda te njene vitalnosti je i to što se ona danas toliko „modernizovala“ da je svoj tradicionalno tamno-sivi kolhozno-vojno-industrijski imidž promenila u nešto kanda veseliji vesternizovani džins dezen, na velika vrata ušla na internet, počela da koristi kineske štapiće i naučila da žmureći razlikuje viski od kalvadosa.

Kao što je u zajedničkom stanu mog detinjstva kuhinja vrvela od buba rusa, tako danas naše knjižare bukvalno vrve od knjiga o tovarišu Staljinu. Njih je mnogo, a naslovi su im bezmalo sasvim jednaki. Ove su knjige počeli da pišu svi koji nemaju važnija posla ili ih ne mrzi. Roba, očigledno kurentna – inače se ne bi izdavala. Zakon tržišta. Tržišta naravno više-manje nikakvog, ali ipak tržišta.

Velika većina autora velikog vožda predstavlja u duginim bojama, tonovima koji se – bez straha to smem reći – jedni u druge iskričavo i zanosno prelivaju. I naravno, knjige o Staljinu ne pišu neki zadrti staljinisti. U većini slučajeva je više nego očigledno da je njih – pisce – za tog Staljina ama baš briga. No logika je prosta: dojadila su nam brate sva ta razna raskrinkavanja i ocrnjivanja. Ta roba više ne ide. Nego hajd’ sad ovako: nekoliko godina se nosilo kratko i usko, a sada je došlo vreme da ponudimo dugačko i široko.

A tražnja za „dobrim Staljinom“ je zaista velika. Stanovništvu je danas potreban pozitivni junak za sva vremena: strog, pravedan, s brkovima i epoletama, zagonetno žmirkavih očiju. Njima treba taj umiljati pogled koji ih je svakog leta posmatrao s umašćene fotografije koju je još ko zna kad iz nekog Ogonjka isekla njihova baka i rajsnadlama je prikačila na vrata svog starog kuhinjskog kredenca. Taj je zagonetni lik i danas u njihovom sećanju setno pomešan s toplim mirisom sveže pomuženog mleka i tek malo natrule slame.

U raznim „analitičkim centrima za bitku sa istorijom“, danas se namnožilo mnogo mislilaca koji vole da nam objašnjavaju kako je došlo vreme za „objektivnu“ ocenu lika i dela „zna se koga“ jer, kao što vidite, „naš narod“ neće bolnu istinu. On je više za bezvoljnu mrtvu nepomičnost. A „narod“, govore nam oni, nikada ne greši. Ako on nekog voli – znači da ima razloga za to.

Ne može se reći da on nije umro. Umro je, naravno, ali još uvek nije sahranjen. Njegov kostur i danas počiva u ormanu sa državnim inventarskim brojem davno zakucanim na stara hrastova vrata, i čim neko pokuša da taj orman pomeri, te kosti (bog da prosti) svaki put počinju zloslutno da zveče.

Grani.ru, 04.03.2013.

Prevod s ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 17.03.2013.