Konstatiram da je prihvaćen prijedlog časnog zastupnika dr. Joze Smodlake – rekao je predsjedavajući Vijeća, presvijetli gospodin Pflueger – i da je izabran žiri od sedam lica da sačini nacrt zaključka o ujedinjenju cijelog neprekinutog jugoslovenskog područja, i izabere dvadeset i osam lica da u Beogradu bezodvlačno provede organizaciju ujedinjenja prema priloženim naputcima.
– Bravo, bravo, živio! – ustao je Svetozar Pribićević. – Živjela jedinstvena država Srba, Hrvata i Slovenaca!
Bio je početak dugačkog, historijskog stoljeća, Hrvatska tek izašla iz velikog, krvavog rata, još se dim nad Balkanom nije razišao, a već Hrvati spakirali torbe i krenuli za Beograd, da tamo – što bi rekao Krleža – “metanišu pred jačim”. Istinsko oduševljenje obuzelo Hrvate, ne mogu dočekati dan kad će u Beogradu “bezodvlačno provesti ujedinjenje”.
– Uskrsnuo je danas od mnogostoljetnog ropstva trpnik, sin ovih kraljevina, Hrvat i Srbin. Njihov zatirač okovao ih je obojicu u lance političkog ropstva, trovao im dušu međusobnim nepovjerenjem i neslogom, da njima udobnije i sigurnije gospodari, šiljao ih je u ovom ratu, da za svoje ropstvo ginu, i da izginu – svečanim je gnjevom recitirao Ante Pavelić. – Strpi se koji dan, patnički narode moj, da ti odabranici tvoji iz ruševina ropstva saziđu na poštenju, pravici, bratstvu i jednakosti novu domaju slobode. Umiri one, koji su zabrinuti za hrvatstvo: samo u slobodnoj zajedničkoj državi zaštićeno je sveto hrvatstvo tvoje, nad njim će bditi Bog i Hrvati!
– Stanite, ljudi, ovo je prevara! – povikao je mladi zagrebački odvjetnik Ante Pavelić. – Ja to nikad nisam rekao!
– Ma to je Ante Pavelić stariji, zubar – povukao je Svetozar Pribićević mladog odvjetnika za rukav. – Budalo.
Početak je dugačkog, historijskog stoljeća, još se dim nad Balkanom nije razišao, a već Hrvati spakirali torbe i krenuli za Beograd, da tamo – što bi rekao Pavelić – “saziđu domaju slobode”. Ili, što bi pak rekao Miroslav Krleža – a vazda ima nešto što bi on rekao – “Dođite i vladajte nad nama, jer smo nesposobni da sami sobom upravljamo!”
– Mir, mir! Gospodo! – pokušao je s čela velikoga stola gospodin Pflueger umiriti buru negodovanja. – Molim vas da pojasnite, gospodine Krleža.
– To što mi, Hrvati, najtipičniji malograđanski politički kveluranti na globusu, imamo uvijek pravo, to je upravo ono naše Hrvatsko pravo, koje je dalo purgarima Hrvatima našu pravašku svijest. Međutim, dosta je glupo devet stotina godina gubiti parnice, a biti u pravu! – započeo je Krleža svojih “Nekoliko riječi o malograđanskom historizmu uopće”. – Hrvati primaju krst iz Rima, a postaju glagoljaši. Onda priznaju krunu mađarskoga kralja, pa se osam stotina godina bore protiv mađarske krune. I kada je poslije Mohača situacija politički otvorena, Hrvati traže odmah drugog gospodara, i prisižu mu prvi. Ali gle, odmah zatim nastaje novi period borbe protiv gospodina Habsburga i taj traje novu krvavu rundu za sljedećih četiri stotine godina. Devetstoosamnaeste, naravno, opet sve isto: ugovor, pakt, oduševljenje…
– Ua! – začulo se iz dvorane.
– Odjebi, Krleža! – dobacio je netko.
– Gospodo, udovac koji se po drugi put ženi – podigao je Krleža kažiprst, prekidan zvižducima – nije zavrijedio da mu prva žena umre.
– Hvala gospodinu Krleži – umirivao je predsjedavajući buru negodovanja. – Želi li još netko nešto reći?
– Mogu li ja nekoliko riječi? – ustao je simpatični brko teškom mukom zakopčavajući sako preko impozantnog trbuha.
– Možete, ako nije o malograđanskom historizmu uopće – vlastitoj se šali nasmijao gospodin Pflueger.
– Nije, nije, više o maloseljačkom – našalio se i brko.
– U redu, riječ ima gospodin Stjepan Radić, izvolite.
– Gospodo! Vi mislite da je dosta govoriti da smo mi Hrvati, Srbi i Slovenci jedan narod, zato što govorimo jedan jezik, i da nas samo takvo jedinstvo, može spasiti i usrećiti. Kako je površno, kako je plitko i kako neopravdano to vaše mišljenje! Ova današnja sjednica najočitiji je dokaz kako vi baš nimalo ne marite za ustavnost, to jest barem za kakvu takvu pristojnu i doličnu vanjsku formu, po kojoj se i narod pita – rekao je Stjepan Radić u dahu, pa podigao pesnicu nadglasavajući sve jači žamor. – A kolika je istom vaša neustavnost kad pomislim da vi mimoilazite naš Hrvatski državni sabor! Samo vas upozorujem da se ljuto varate ako mislite da se ovako samovoljno može prijeći preko tisuću godina hrvatske povijesti i hrvatske državnosti! I zato iz ove vaše osnove neće biti ništa. Vi ćete otići u Beograd bez hrvatskoga naroda i protiv njegove volje.
– Ua! – začuo se opet sporadični zvižduk.
– Vrijeme, gospodine Radiću – diskretno je upozoravao gospodin Pflueger pokazujući na ručni sat.
– Gospodo, vi dobro znate da sam ja javno i otvoreno, odlučno i neustrašivo branio narodno jedinstvo Hrvata i Srba i onda, prije dvadeset godina, kad je čovjek za to nosio glavu u torbi, ili kad je za to lako došao s onu stranu brave. Ja sam od onda svoje mišljenje o narodnom jedinstvu još samo više proširio i produbio, proširio sam ga na sve Slavene i produbio tako da vam sada, poslije ovoga strahovitoga rata, velim dok nije kasno: nemojte govoriti i pisati da je naš zajednički jezik dosta jaka i dovoljna veza za naš narod. Najstrašnija je stvar i najveća politička pogreška svoj rođeni narod stavljati pred gotove činjenice. Gospodo, još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu! Hvala.
– Hvala gospodinu Radiću, javlja li se još tkogod za riječ? – rekao je gospodin Pflueger.
– Ako nema niko, ja bih da odgovorim gospodi Krleži i Radiću – javio se mladi gospodin sa samog dna velikog stola.
– U redu, riječ ima gospodin Goran Stamenković, direktor Emotion Productiona, izvolite.
– Gospodo, regionalni Big Brader nama u Emoušn Prodakšnu nije prvo iskustvo na multinacionalnom projektu, mi smo već, kao što vam je verovatno poznato, rijaliti šou Operacija Trijumf radili zajedno sa Novom TV – polako je objašnjavao gospodin Stamenković. – Nas politika uopšte ne interesuje, a stanarima pre ulaska u Big Brader kuću objasnimo da na sve religijske, nacionalne i druge ispade, koji se nigde u svetu po BB franšizi ne tolerišu, imamo takozvanu nultu toleranciju, i takva osoba je momentalno diskvalifikovana. Toliko.
– Bravo, bravo, živio! – začulo se u dvorani. – Živjela jedinstvena Big Brother kuća Srba, Hrvata i Slovenaca!
– Hvala gospodinu Stamenkoviću, ako je to sve, ja bih sad da započnemo s izborom i između pet tisuća prijavljenih hrvatskih kandidata izaberemo one koji će u Beogradu bezodvlačno provesti organizaciju jedinstvene Big Brother kuće prema priloženim naputcima – završio je gospodin Kaspar Pflueger, direktor programa RTL televizije.
Početak je dugačkog, historijskog stoljeća, i pet hiljada Hrvata stalo u dugačke redove za prvu sezonu regionalnog Big Brothera. Mirovne se konferencije toga slavnog stoljeća održavaju u staklenim uredima RTL Grupe, trumbići su mu producenti Emoušn Prodakšna, krleže mu cmizdrava piskarala kojima u Belom dvoru stoluju srpski kralj bakra i kraljica Severina, a radići estradne zvijezde što godinama podvikuju na guske, da bi na koncu same odlepršale u maglu.
BG-Brother kuća na Košutnjaku, skupština četvrte Jugoslavije, taman joj je po mjeri: sve ozbiljne novine pišu o prokletstvu zgrade čiji su se slavni stanari proteklih godina ubijali i samoubijali, pa se čeka još samo kakav Puniša Račić, da nam krleže krvavo crvenog tepiha imaju o čemu pisati. Jer, što bi rekao onaj krleža Miroslav – a vazda ima nešto što bi on rekao – Veliki brat je mio koje vjere bio.
Globus, 01.02.2011.
Peščanik.net, 02.02.2011.
