Do zatvaranja konkursa „Službenog glasnika“ za najbolju kolumnu ima još šesnaest dana, ideološki neutralna ustanova na čijem je čelu funkcioner Demokratske stranke nagradiće autora čije delo između ostalog („doprinos razvitku Srbije i sl.“) „treba da izražava ličan i nezavisan stav autora, upečatljiv i bez ideološke ili druge ostrašćenosti i isključivosti…“

Taj sam!

Ako i nisam baš uvek bio takav, sad se imam rašta popraviti. Pobedim li, „Službeni glasnik“ štampaće knjigu mojih ideološki neostrašćenih uradaka! Ne kaže se, jer to nije dovoljno svečano da uđe u oglas, hoće li pobedniku pripasti koji procenat od prodaje, ili bi mu morala biti dovoljna počast da bude rame uz rame sa „Istorijom Demokratske stranke“; bilo kako bilo, rad sam da unapred se držeći kanona neostrašćenosti napišem nekoliko prikladnih poglavlja na dobrobit Srbije i njenog multietničkog stanovništva te da barem jednu od svojih ovogodišnjih brljotina ispravim i predočim članovima žirija.

1. Kako doći na čelo na neke izdavačke kuće?

Nemojte nipošto sebi uvrteti u glavu kako vam pripada direktorsko mesto, služite svojoj partiji najbolje što umete, Bog sve vidi, evo kako je prema sopstvenom svedočenju moj budući dobrotvor došao na časno mesto direktora „Službenog glasnika“:

SLOBODAN GAVRILOVIĆ: Nije bila moja volja, nije bila subjektivna želja, a ovaj sam posao uvek voleo. Tako je ispalo. Nikada pre toga nisam ni sa kim o tome razgovarao, već su me jednog dana obavestili da me je Boris Tadić predložio za ovo mesto. Zatim me je i on lično nazvao i pitao me da li bih se prihvatio da vodim Službeni glasnik. Pitao sam ga da li to znači da moji poslovi u stranci time prestaju, on je rekao: “Ne, naprotiv”, i ja sam prihvatio. Jer meni je stranka na prvom mestu. I parlament, i Vlada, i ova kuća i mnogo drugih stvari rezultat su delovanja jedne ozbiljne stranke koja ima jasnu politiku, strategiju, viziju svog razvoja, razvoja svoje države, pa i ovoga čime se sad bavim. U ovom poslu osećam se kao riba u vodi. (“Vreme”, br. taj i taj)

Ni kasnije nećete imati nikakvu potrebu da se uzoholite i da zaboravite šta je vama i ko je vama na prvom mestu: od plate koju istinabog zarađujete svojim tekućim radom, ali i zahvaljujući viziji onoga ko je kao direktora video baš vas, davaćete partiji desetak, kao što smo petsto godina to davali Porti od koje nismo imali nikakve koristi.

2. Nikada ne dozvolite da vas ophrvaju čuvstva oca ili člana porodice, uvek imajte na umu da ste bili ministar i da ste sada savetnik

Drago mi je što sam se nedavno, premda sa zakašnjenjem od dvadeset tri godine, odjavio sa Voždovca i što na mene ne pada ni tračak jezive sumnje da sam kumovao neuspehu Demokratske stranke, pozdravljam sva poglavlja njezine istorije koju je objavio njen zahvalni izdanak g. Gavrilović (jednom ćemo valjda sa salame preći na pisanu reč i govoriti: dobro je, od Gavrilovića je), pa je Dobričin prsten dobio predsednikov savetnik, dobro, jeste g. Brajović glumac od pamtiveka, ali ja volim kad ljudi izloženi blagotvornom ozračju predsednika Republike svakog dana u svakom pogledu sve više napreduju. Još pamtim šta je laureat izjavio kad su mu u bioskopu pretukli sina:

“Uznemiren sam i, da budem iskren, bez reči. Pravo je pitanje šta možemo da očekujemo na ulicama ili stadionima ako se ovakve stvari dešavaju u ustanovama od posebnog društvenog interesa. Boriću se protiv razbolevanja našeg društva jer ovaj narod nije zaslužio da ga prepoznaju kao nasilnički”, istakao je Voja Brajović.

Postideo sam se svestan da bi moja reakcija bila sitnosopstvenička: “Moj Vukota sigurno nije želeo nikoga da povredi…” – to bi meni izletelo, ovde roditelj svesno beše ustuknuo pred savetnikom kome je ugled Srbije na prvome mestu! Umetnik savetuje predsednika kako da što bolje glumi (jeste učenik napredovao: na licu mu se vidi kako zamišlja i kako samo bolno proživljava poslednje trenutke smrtno ranjenih crvenoarmejaca i domaćih partizana prilikom nezaboravnog oslobađanja Beograda, pa glumi Mrkonjića na mostu kod Beške…), ali i predsednik utiče na savetnika, pa potonji najpre zažali što mu je sin nagraisao u kulturnoj ustanovi (na čijem je čelu donedavno bio, zamislite!), potom mu  kroz glavu proleti tužna misao da je opet Srbin udario na Srbina i oprhva ga briga kako će se nemio događaj odraziti na rejting našeg naroda kome je Mahatma Gandi potajni uzor!

3. Želite li da vas predsednik Republike pohvali morate poći sa njim u unutrašnjost ma koliko vam sve to bilo dosadno

Dobro čini i dobru se nadaj, čak i ako nisi član izabrane stranke (pandan izabranom narodu kod nas je izabrana stranka kojoj se ovce blizne, trojane…), evo Dinkić Mlađan pošao je sa predsednikom u vinorodno područje sa geografskim poreklom, uostalom sam junak će to lepše i iskrenije prepričati: “Bio sam s predsednikom Tadićem u Prokuplju kad je dao izjavu da neki ministri ne rade dobro svoj posao. Tom prilikom je pohvalio moj rad, s tim što taj deo nije bio objavljen u medijima, tako da se ne osećam prozvanim. Međutim, smatram da ima ministara koji ne rade dobro svoj posao i podržavam ono što je predsednik rekao!” (Dinkić na konferenciji za novinare nakon sednice Vlade Srbije)

Nadam se da navođenjem ovog svedočenja iz prve ruke bar delimično ublažavam nepravdu nanesenu pohvaljenom odlikašu i predlažem da se kao amandman u Zakon o javnom informisanju unese sledeće: “Sredstvo informisanja koje prenese izjavu predsednika Republike da je nezadovoljan radom pojedinih ministara dužno je navesti kako se pomenuto čuvstvo ne odnosi na Dinkić Mlađana koji ne da nije razočarao šefa države nego ga je naprotiv oduševio toliko da je potonji morao dati oduška sebi pred okupljenim Prokupčanima.”

&

Da ne ispadne kako sam radi konkursa stvorio delo upečatljivo, bez ideološke ili druge ostrašćenosti, a još pre par meseci da sam bio zadrt, prepraviću na licu mesta tekst sa kojim ne bih baš izišao pred žiri “Službenog glasnika”.

Evo, “Retrovizor” neka bude “Revizor”, naslov “Junak našeg doba” prepravljam u “Doba našeg junaka”.


BEFORE
(ideološki ili na drugi način ostrašćeno):

Boris Tadić je ove sedmice prevazišao sebe: otvorio je školu, zaveštao organe, bodrio fudbalere, sokolio članove Demokratske stranke koji su se osetili malko zapostavljenim usled toga što njihov predvodnik vodi toliko računa o Srbiji, ali i o srpstvu gde god se potonje zadesilo.


NOW 
(ideološki ili na drugi način ostrašćeno):

Otvorivši modernu školu u BiH predsednik Tadić je pokazao da prosveta ne zna za granice, bodrio je fudbalere, sokolio članstvo Demokratske stranke te zaveštao organe koji isto kao i školstvo ne znaju za granice.


BEFORE
(ideološki ili na drugi način ostrašćeno):

Otvarajući na Palama osmoljetku zvanu „Srbija“ pomenuti udarnik je rekao: „Srbija, kojoj sam ja predsednik, ima svoju odgovornost, gde god da živi naš narod. Srbija nije odgovorna samo za građane Srbije, Srbija je odgovorna za ljude koji nose naše ime. […] Veliko je zadovoljstvo i za nas u Srbiji da imate školu u kojoj ćete učiti naš jezik i kulturu!”.


NOW
(ideološki ili na drugi način ostrašćeno):

Otvarajući na Palama osmoljetku “Srbija” predsednik istoimene države naglasio je: “Srbija, kojoj sam ja predsednik, ima svoju odgovornost, gde god da živi naš narod. Srbija nije odgovorna samo za građane Srbije, Srbija je odgovorna za ljude koji nose naše ime. […] Veliko je zadovoljstvo i za nas u Srbiji da imate školu u kojoj ćete učiti naš jezik i kulturu!”.


BEFORE
(ideološki ili na drugi način ostrašćeno):

Visoki gost bio bi najbolji govornik da se mikrofona nije latio visoki domaćin, Tadićev pobro Milorad, koji proreče da će možda baš u toj školi maturirati budući predsednik vlade Republike Srpske to jest budući on! Nije rekao da će tu stasati novi Tesla, Mokranjac ili Andrić, koga Bošnjaci i Hrvati neće moći da svojataju jer će mu u đačkoj knjižici pisati “Srbija”, za Dodika je biti predsednik vlade Republike Srpske nešto najuzvišenije što se zamisliti može.


NOW
(ideološki ili na drugi način ostrašćeno):

Visoki i nadasve dragi gost Srbadije u prekodrinskom rasejanju mikrofon je ustupio visokom domaćinu. Premijer Dodik koji ume sa tribine da zapeva kad god ima publiku ovog puta nije pevao nego je rekao kako će možda baš u toj školi maturirati budući predsednik Vlade Republike Srpske, što je Srpčićima veliki podstrek, jer je premijerstvo nešto najlepše čemu se školovano čeljade sme nadati, to je najviša tačka evolucije, vrhunac razvoja homo sapiensa, ukoliko u školi bude prevlađivala Darvinova teorija o poreklu vrsta.


BEFORE
(ideološki ili na drugi način ostrašćeno):

Idila između srpskih velikaša nastavljena je na Marakani gde se Dodik navijajući za srbijansku reprezentaciju koliko-toliko odužio za otvaranje škole. Predsednik Republike zaveštao je organe, i posle Tadića Tadić


NOW
(ideološki ili na drugi način ostrašćeno):

Specijalni odnosi Republike Srbije i Republike Srpske utemeljeni za vakta predsednika Miloševića našli su odraza na stadionu “Crvene zvezde” gde je premijer Dodik, koji bosanskoj reprezentaciji želi sve najgore, navijao za orlove, kako sportski novinari, nadareni da obogaćuju jezik, tepaju izabranicima selektora Antića (potonji dobi povišicu sa trideset na devedeset hiljada evra). Upravo zato što je zdrav kao dren, Predsednik Tadić zaveštao je organe VMA koja odnedavno ima demokratsko pravo da ih presađuje i civilima, ali kao šef države nema pravo da svoju plemenitost taji, nego hteo ne hteo ima da ju obznani kako bi njegovim stopama pošli svi kojima je u politici, sportu, kulturi i drugim oblastima on uzor, pa makar od davanja organa i odvratio poneko džangrizalo koje se ne slaže ni sa čim što predsednik za dobro naše zemlje i našeg naroda preduzima.

Ima ovoga još, samokritika zaista preporađa, daje mi krila da povadim što više mogu klipova (lepo rečeno) koje sam podlo ubacio u točkove našeg kapitalističkog razvoja, ali i ovo malo moralnog pročišćenja dokazuje da se ideološki ili na drugi način ostrašćeno stvorenje može obestrastiti ako ugleda beskrajni plavi krug i, u njemu, zvezdu.

Peščanik.net, 14.12.2009.