Ne znam da li je oduvek bilo ovako, ali koliko se ja sećam, u poslednjih nekoliko nedelja predsedničke kampanja pažnja se okreće ka neopredeljenim biračima. „Ko su oni?“ pita TV voditelj. „I kako mogu da odrede rezultat ovih izbora?“

Onda vidite muškarca ili ženu – nekoga, kako mi se uvek čini, ko se mnogo raduje što je na TV-u. „Pa, Čarli“ kaže ta osoba „dosta sam razmišljao/la o platformi i sve to, i izgleda da ne mogu da odlučim!“ Neki tvrde da su razlike između kandidata A i kandidata B neprimetne. Neki kažu kako se slažu sa A po pitanju odbrane zemlje i zdravstva, ali naginju ka B kad se radi o privredi.

Gledam ove ljude i ne mogu da verujem da postoje. Da li su ovo profesionalni glumci? pitam se. Ili su to samo amateri koji traže pažnju?

Da vam dam primer – zamislite da ste u avionu. Stjuardesa gura kolica s hranom i zaustavlja se pored vašeg sedišta. „Jeste li možda za piletinu?“ pita vas. „Ili biste radije tanjir govana poprskanih srčom?“

Biti neopredeljen u ovim izborima isto je kao i zamisliti se i upitati stjuardesu da li je piletina reš?

Mislim, stvarno, čemu zabuna?

Uvek kad pomislim da neko ne zna za koga će da glasa, setim se novembra 1968. U trci su bili Hjubert Hamfri i Ričard Nikson, i pošto moja majka nije mogla da se odluči, rešila je da to prepusti meni. Pravo ludilo. Jednog trenutka sam jeo čips i gledao TV, a već sledećag bio sam na biralištu u vatrogasnoj stanici i stajao u redu s ljudima sa čijom sam decom išao u školu. Kad je došao red na nas, neka žena sa steznikom nas je uvela u jednu od šest kabina, i navukla zavesu kada smo ušli.

„Hajde,“ rekla je majka „pritisni taster, bilo koji.“

Pogledao sam u tablu ispred sebe.

„Počni da se premišljaš o imenovanju sudija ili nečem drugom i sedećemo ovde ceo dan. Hajde, brzo odaberi predsednika. Već smo izgubili dovoljno vremena.“

„Šta misliš, ko je bolji?“ upitao sam.

„Nemam mišljenje“ odgovorila je. „Zato sam tebe povela. Hajde sad, glasaj.“

Spustio sam prst na Hjuberta Hamfrija, pa onda na Ričarda Niksona, od kojih mi nijedan ništa nije značio. Ono što mi se, za sada, sviđalo u demokratiji bila je ta kabina – njena tiha učtivost, atmosfera važnosti. „Hmm,“ rekao sam, pitajući se koliko dugo smemo da ostanemo unutra pre nego što neko dođe da nas izbaci.

Da je moglo, majka bi čekala ispred. Ali, kako je rekla, nema šanse da bi pustili dete od jedanaest godina bez pratnje da glasa, ili čak da se mota okolo, budući da su redovi bili dugački i da su birališta bila otvorena samo jedan dan. „Hoćeš li molim te da požuriš?“ prosiktala je.

„Baš bi bilo fino da imamo ovako nešto u dnevnoj sobi, zar ne?“ upitao sam. „Mogli bismo da stavimo iste one zavese sa prozora.“

„Dobro, to je to.“ Majka je posegla za Hamfrijem, ali sam je pretekao, i dao naš glas Ričardu Niksonu, koji se prezivao kao neki čovek iz naše crkve. Pretpostavio sam da su rođaci, i tek nakon toga saznao da grešim. Ričard Nikson je oduvek bio Nikson, a čovek iz naše crkve je svoje prezime dobio skrativši neko smešnije ili manje prikladno za plakate – možda Nikapopapopolis.

„Šta ćeš…“ rekao sam.

Odvezli smo se kući i kada ju je otac upitao za koga je glasala, majka je rekla da ga se to ne tiče.

„Kako to misliš – ne tiče me se?” rekao je. “Rekao sam ti da glasaš za Republikanca.“

„Pa, možda sam glasala a možda i nisam.“

„Nisi valjda glasala za Hamfrija?“ To je izgovorio kao da je marširala ulicom sa šerpom na glavi.

„Ne,“ rekla je. „Ne kažem da jesam. Ništa ne kažem. To je moja stvar – u redu? Moja politička ubeđenja te se ne tiču.“

„Koja politička ubeđenja?“ rekao je. „Ja sam te odveo da se upišeš u birački spisak. Nisi ni znala da su izbori dok ti ja nisam rekao.“

„Pa, hvala što si mi rekao.“

Otvorila je konzervu supe od pečuraka. Nju će sipati preko kotleta i rezanaca i poslužiti nam to za večeru. Uvek kad bismo seli za sto, moji roditelji bi prestali da se svađaju direktno i nastavili raspravu preko mojih sestara i mene. Lisa ispriča kako joj je protekao dan u školi, i ako otac kaže kako je to zanimljivo, majka počne da se smeje.

„Šta je smešno?“ pitao bi on.

„Ništa. Valjda svi imamo različite standarde. To je sve.“

Kada mi otac kaže kako pogrešno držim viljušku, majka kaže kako je držim pravilno, ili pravilno „za određene krugove“.

„Ne znamo kako ljudi jedu svuda u svetu“, rekla bi, ne njemu nego bifeu ili prozorskom staklu, kao da se ta izjava ne tiče nikoga od nas.

Nisam se radovao takvoj večeri i rekao sam ocu da sam ja glasao. „Pustila me je,“ rekao sam „i izabrao sam Niksona.“

„Pa, bar neko u ovoj porodici ima malo mozga.“ Potapšao me po ramenu i kad je majka okrenula glavu shvatio sam da sam odabrao pogrešnu osobu.

Nisam ponovo glasao da 1976, kada sam napunio devetnaest godina i upisao se u spisak. Pošto sam studirao u drugoj državi, poslao sam listić poštom. Te godine je izbor bio između Džimija Kartera i Džeralda Forda. Većina mojih prijatelja je glasala za Kartera, ali pošto sam studirao umetnost, predstavljao sam se kao disident. „To znači originalan“ rekao sam svom cimeru. „Neko koga nije briga za posledice.“ Pošto sam sledio samo svoja pravila i nisam mario za to šta drugi misle o njima, upisao sam ime Džerija Brauna, o kome se pričalo da puši travu. To pitanje mi je bilo vrlo značajno – čak i previše značajno, jer od toga nije ispalo ništa. Pa ipak, naučio sam važnu lekciju – ako sebe nazivaš disidentom, to je siguran znak da nisi disident.

Na kraju, pitam se da li su neopredeljeni najveći pesimisti među nama. Imaju mogućnost da naruče piletinu u avionu, ali kad bolje razmisle, hmm… „Nije li to samo dodatni nepotrebni korak?“ pitaju se oni. „Ako već sve to moram da sažvaćem i progutam, zašto da ne skratim proceduru i uzmem tanjir s govnima?“

Ah, jedini problem je što tad nastupa srča.

 
David Sedaris, The New Yorker, 23. 10. 2008.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 23.10.2008.