Hoće li se Iran sutra pretvoriti u Dansku?

Niko ko Iranu želi mirnu i demokratsku budućnost ne može sa spokojem da gleda na ljude koji se danas nalaze na čelu te zemlje. Setite se šta je iranski predsednik Mahmud Ahmedinedžad prošlog meseca govorio prilikom svog prilično bizarnog nastupa na univerzitetu Kolumbija. Međutim, neka uteha postoji ako pažljivo razmotrite demografske podatke o Iranu. U toj zemlji trenutno postoji “sindrom Potomaka” (prema poznatom post-apokaliptičkom filmu), ali sa posledicama koje su različite u odnosu na tu filmsku priču. U Iranu ima sve manje dece, no postoji mogućnost da je to najava ulaska u novo doba stabilnosti – odnosno da je to put ka Iranu koji je buržoaski, sekularan… gotovo nalik na Dansku.

Jedna nacija ostaje na istom broju ako dece ima onoliko koliko je i roditelja, plus malo preko toga jer se mora uzeti u obzir i mortalitet odojčadi – što znači 2,1 dete po ženi (koliko je to otprilike u SAD). Zemlje Trećeg sveta i islamska društva tradicionalno imaju mnogo viši natalitet, ali poslednjih godina je i u njima primetan trend smanjenja broja novorođenčadi – i to najviše u Iranu. Od 1950. do 1980. žene u Iranu su u proseku rađale od 6,5 do 7 dece; tokom devedesetih taj broj pao na 2,5 deteta, da bi u 2007. godini dosad iznosio u proseku 1,7 dece. Smanjila se, naravno, i brzina porasta broja stanovnika, sa 3,2 odsto sredinom osamdesetih najpre na 1,2 odsto 2001, pa onda do 0,663, koliko iznosi u ovom trenutku. Sve u svemu, od 1990. do 2000. godine demografski profil Irana je prošao put od paradigmatskog modela za Treći svet (visok natalitet i veliki porast broja stanovnika) do modela Prvog sveta. Ako uzmete u obzir da najviši natalitet na svetu postoji na mestima kao što su Irak, Somalija, Sudan, Avganistan i Gaza, dok je najmanji u zemljama poput Italije, Japana i Nemačke, onda je jasno da smanjivanje nataliteta u Iranu može da bude i znak nekih zasad još uvek nevidljivih i nejasnih, ali pozitivnih promena.

Zašto je u Iranu odjednom počeo da se usporava rast broja stanovnika? U igri je nekoliko faktora. Dugoročno posmatrano, smanjivanje smrtnosti odojčadi igra izvesnu ulogu zato što smanjuje pritisak na roditelje da stvaraju velike porodice. Isto tako treba priznati da su iranske vlade posle 1989. godine prihvatile rad na “planiranju porodice”. Doduše, pokušaja da se nešto učini u tom smeru bilo je i za vreme šahovog režima, ali bez nekih vidljivih efekata. Međutim, najjasnija korelacija postoji između smanjivanja nataliteta i donekle iznenađujućeg pokreta u pravcu rodne jednakosti u Iranu tokom devedesetih godina. Uprkos islamskoj revoluciji 1979. godine, posle koje su preinačene mnoge odluke u pravcu modernizacije, ostala je živa ideja da žena treba da se obrazuje i da joj treba dozvoliti da radi. Do 2000. godine žene su činile 60 odsto upisanih na fakultete, a danas one čine dve trećine diplomaca. Žene su 1990. godine zauzimale 22 odsto radnih mesta, što je tek nešto više nego u Saudijskoj Arabiji; do 2005. godine taj broj se povećao na 41 odsto. Što više žena radi (i, posledično, ima manje mogućnosti da se posveti podizanju velike porodice), i što se više finansijskih opcija otvara za žene i nezavisno od stupanja u brak, to je broj novorođenčadi manji.

Jasno je da iranska kultura nema mnogo sličnosti sa drugim kulturama s malim natalitetom, kulturama poput skandinavske ili one na severu Mediterana. Ali postoje neke indicije da bi Iran mogao početi da ponečemu i liči na te regione jednom kada postanu vidljive različite moguće posledice smanjenog broja dece.

Poznato je da privreda u velikoj meri određuje koliko će velike biti porodice. Društva u kojima dominira poljoprivreda, recimo, obično počivaju na porodicama sa mnogo dece – jer uvek dobro dođe dodatna pomoć oko stoke ili na polju. Ali događa se i obrnuto, veličina porodice može da utiče na privredu i ekonomiju. Ukoliko nemate mnogo dece koja će vam se, na primer, naći u starosti, onda ćete finansijsku pomoć očekivati od države, što znači i da ćete biti zainteresovani za stabilnost i dobro funkcionisanje države. Isto tako, ako uopšte nemate decu koju biste izdržavali, menja se i vaš odnos prema budućnosti. Što je manje naslednika, veća je verovatnoća da ćete sami trošiti novac; veća potrošnja podstiče privredni rast i, odjednom, industrija cveta.

Manji natalitet možda može još i dublje transformisati Iran. U zemlji u kojoj ljudi nemaju mnogo dece i unučadi, dok ih poneki nemaju uopšte, lako se može dogoditi da se izgubi osećanje kontinuiteta i tradicije, upravo ono osećanje na kome počive snaga religije. Zapravo, tek ako zamislimo svet bez dece videćemo koliko se institucionalni život religije oslanja na prenošenje tradicije na mlade, i to preko pričešća, veronauke, učenja Kurana, bar micve. Kada se prorede ti rituali – koji su ključni element religijskog iskustva za mnoge ljude – tanje se i veze sa crkvom ili džamijom.

Najbolji primerni takve vrste procesa do sada su bili Italija i Španija. Sveštenik koji je sedamdesetih godina pričešćavao 1 200 dece godišnje, danas se suočava sa deset puta manjim brojem, što znači da se polako prekida dovod “sveže krvi” koja crkvu održava u životu. Kada su počele da se osećaju posledice te promene, pomenute države su postale spremnije da se opiru crkvi. Javili su se, recimo, zahtevi za legalizaciju abortusa.

Odbacivanje tradicionalnih vrednosti nije jedina stvar. Kada živite u zemlji u kojoj možete očekivati da ćete imati najviše nekoliko dece (i u kojoj je sasvim prihvatljiva opcija da ih uopšte ni nemate), menja se i vaš pogled na brak. Umesto da u braku vidite pre svega sredstvo za dobijanje dece i njihovo vaspitanje koje će ih učiniti socijalno funkcionalnim, vi brak počinjete da definišete preko drugih vrednosti, recimo razumete ga preko pojmova zajednice i saradnje. A čim brak postane više stvar odnosa dvoje ljudi, a manje sredstvo za dobijanje dece (što će reći, više se tiče sadašnje generacije nego stvaranja naredne), možda ćete postati i otvoreniji za prihvatanje ljudi koji svoje životno rešenje traže van tradicionalnog braka – recimo, svih onih homoseksualaca u Iranu koji, kako kaže Ahmedinedžad, ne postoje.

Demografske promene godinama neće dovesti do nekog vidljivog efekta pošto će deca rođena u novoj situaciji u Iranu škole završiti tek tokom druge ili treće decenije XXI veka. Ali već danas Irancima nisu strana očekivanja u vezi sa rodnom jednakošću, autonomijom i individualnošću, očekivanja koja se veoma razlikuju od onoga što im nudi klerikalni režim. Ukoliko se razvoj nastavi u tom pravcu još koju deceniju, postojeći trendovi će verovatno dovesti do toga da Iran postigne visok stepen stabilnosti, pa možda čak i političkog pluralizma. Naravno, ukoliko ga Ahmedinedžad ne razori pre toga.

Philip Jenkins, “Infertile Crescent. Iran, Denmark of tomorrow?”, The New Republic, 5.novembar 2007. Autor je profesor istorije i religije na Pennsylvania State University.

Peščanik.net, 04.11.2007.