O napadima na Savet za borbu protiv korupcije govori potpredsednik Saveta Miroslav Milićević. Razgovor vodila Svetlana Lukić.

Svetlana Lukić: U proteklih 15 godina, od kada postoji Savet za borbu protiv korupcije, najčešće smo vas viđali da izlazite u javnost kada imate da nam saopštite rezultate svojih istraživanja, odnosno da predstavite vaše izveštaje. U njima se radilo, i još uvek se radi, o stvarima zbog kojih bi svaka pristojna zemlja trebalo da se zatrese, zbog toga što je tu reč o sumnjivim privatizacijama, o sumnjivim načinima finansiranja i vlasničkoj strukturi medija… Ali evo, izgleda da je došlo vreme da porazgovaramo malo o samom Savetu, odnosno o uslovima pod kojima vi radite.

Miroslav Milićević: Savet je formiran 2001. i nama je tada sugerisano da se bavimo teorijskim aspektima korupcije. Mi smo u početku tako i pokušali da radimo, ali smo brzo shvatili da od teorijskog razmatranja korupcije neće biti neke koristi ni za nas ni za vladu, i da ako želite nekoga da savetujete, vi morate prepoznati fenomen na terenu. O samom fenomenu korupcije neka govore instituti, fakulteti, nek se pišu knjige, udžbenici, a da bismo mi mogli reći koje su to potencijalno koruptivne radnje, ili gde mislimo da je učinjena korupcija, morali smo uzimati i obrađivati pojedinačne slučajeve.

Mi smo se dogovorili sa prvom vladom posle 2001. godine da ćemo pisati izveštaje i da ćemo te izveštaje dostavljati vladi i da će vlada u roku od 7-10 dana da nas obavesti o tome šta misli o izveštaju, da nas pozove na razgovor ili da preduzme neke radnje da se situacija koja je nastala prevaziđe. U početnom period je tako i bilo. Tada nam je i premijer rekao: „Što vas više budemo mrzeli i ignorisali, to je dokaz da vi utoliko bolje radite”. Mi smo to objektivno prihvatili. Ali šta se događalo? Prvih godinu-dve dana postojao je veliki interes medija za to što radimo, bile su velike konferencije za novinare, mnoge i u sali gde zaseda vlada. Setimo se samo šećerne afere, koju su pratili svi novinari. Ali kako smo prodirali u korupciju na terenu, dolazili smo i do saznanja koja su sve manje poželjna i prijatna, i posle nekoliko godina naš pristup medijima je postao otežan. Konferencije za novinare su bile slabo posećene, dolazili su mlađi novinari sa određenim preformiranim pitanjima.

Srećom smo imali Vericu Barać, koja je imala ogromnu energiju i koja je išla na TV duele da iznese stavove Saveta, da razgovara sa ljudima, i to je na neki način etabliralo Savet. Ali ni to nije izazivalo neki veliki odjek u društvu, iako je Savet imao podršku građana, koji su shvatili da Savet nije nikakva politička organizacija. Mi smo jednostavno želeli da pokažemo građanima da se trudimo da zaštitimo i njihov interes, pogotovo to smo znali da nastupa privatizacija u dosta neuređenom ambijentu, gde korupcija lako može da bude sistemska. Kako je vreme odmicalo, situacija je postajala sve teža.

Vredi napomenuti da smo u tom periodu tražili od javnog servisa da nam barem jednom dozvoli da u nekom terminu imamo emisiju, da se otvore kanali prema građanima, da nam oni postave pitanja, da ospore stvari… mi smo uvek bili voljni da razgovaramo sa građanima, ali upadljivo je da neovisno od toga ko je bio glavni urednik ili direktor, to se nikada nije dogodilo. Prema tome, došli smo u jednu situaciju gde niti je vlada htela da odgovara na naše izveštaje, niti su mediji hteli da prenose naše izveštaje.

Naši izveštaji, kao i svi drugi, mogu biti dobri, manje dobri, lošiji, bolji, gori, ali ono što je bitno je da bismo mi želeli da se ti izveštaji shvate kao rad grupe ljudi koja radi ozbiljnu analitiku, pa neka budu barem povod za razgovor, a nadamo se i povod za delovanje institucija čija je to obaveza.

Svetlana Lukić: Šta biste mogli da okarakterišete kao pritisak na rad Saveta, jer između ostalog znam da je gospođa Verica Barać bila toliko puta na sudu. Znam da ste takođe vi podnosili krivične prijave protiv određenih lica za koja ste osnovano sumnjali da imaju udela u nekim sumnjivim finansijskim transakcijama.

Miroslav Milićević: Ovo je šesta vlada koju Savet savetuje. U početku, mi smo imali nekoliko razgovora sa vladom. Jedan od njih je bio, na primer, oko šećera, o Sartidu, pa smo imali ozbiljne razgovore o Nacionalnoj štedionici. Ali to je bio razgovor preko stola, gde smo mi često optuživani, recimo konkretno u slučaju Sartida, da kvarimo diplomatske odnose sa pojedinim zemljama, da remetimo privredni razvoj; optuživani smo da smo babe narikače, da nemamo pojma šta radimo, da možda imamo neke prikrivene ciljeve. Sve su to stvari koje svakako ne stoje. Bilo je mnogo neprijatnih situacija, ali to ide uz ovaj posao. Ali ti kontakti su bili sve ređi.

Bilo je perioda kada dve godine nismo imali kontakt sa kabinetom i sa premijerom, iako su naše kancelarije dva sprata ispod premijera. Teško je to objasniti. Vi ste Savet koji je tu došao i koji je spreman da savetuje premijera. Naša uloga nije samo u tome da uočavamo korupciju. Ona je i preventivna, da kažemo da se stvara ambijent za korupciju, gde vidimo mogućnost sistemske korupcije. Međutim, ti kontakti nekako nisu mogli da se ostvare. Jedan od razloga je verovatno to što su sve vlade imale ogroman broj saradnika, savetnika, a neki od njih su se nalazili u našim izveštajima, i to je stvaralo određenu tenziju. Uradili smo 24 slučaja sumnjivih privatizacija i ipak je tužno da nama Evropa treba da kaže da prvo rešimo ono što imamo na stolu.

Svetlana Lukić: Premijer Vučić je prvo prigrlio ta 24 slučaja. Da li je bilo nekakvih pomaka u saradnji ove vlade sa Savetom?

Miroslav Milićević: Mi smo za te predmete sarađivali par meseci sa upravom kriminalističke policije, dali smo im sve što imamo, dali smo im i podatke. U kriminalističkoj policiji ima mladih ljudi koji su dobri analitičari i sve shvataju, ali kada stvari dođu do tužilaca sve zastaje. Mi smo se čak sastajali i sa tužiocima. Mi znamo da te istrage nisu lake. Ali primarna privatizacija je kod nas nastupila 10 godina kasnije nego u okruženju. I umesto da smo izvukli pouke kako da sprečimo zloupotrebe, oni koji su radili zloupotrebe su se usavršili i naučili te mehanizme. Tako za predmet kao što je Sartid istražne i predistražne radnje traju deset godina.

Ako vi radite na borbi protiv korupcije, a ništa se ne događa, onda se samo generišu afere. Kada se generišu afere, mi se upravljamo prema onoj krajnjoj instanci korupcije: svi su lopovi, niko nije lopov, sve je irelevantno – i tu se gube podrška i elan kod građana. Od tih 24 slučaja, mislim da u 4 navodno nema osnova za pokretanje postupka. Mi se, naravno, s tim ne slažemo, da smo to mislili ne bismo ih ni pokretali, ali problem je što izostaju rešenja.

Neka sami građani prosude ko je od „velikih igrača” procesuiran za takve stvari. Masivne akcije, kada se veliki broj ljudi hapsi i privodi za sitne stvari, možda izgledaju kao borba protiv korupcije, ali je suština u borbi protiv korupcije veoma jasna: za to što se uradi mora da se odgovara. Ali isto tako, za doneseni zakon koji se ne primenjuje mora da se odgovara. Ako vi nemate sistem odgovornosti, onda ne možete ni procesuirati korupciju. Onda korupcija nije vaš osnovni problem.

Svetlana Lukić: Kada se čitaju vaši izveštaji o privatizaciji Sartida, pa onda je bila Luka Beograd, pa privatizaciija Novosti, pa slučaj Jugoremedija, pa Srbolek – tu su i imena predsednika vlade i imena ministara i direktora Agencije za privatizaciju, i direktora i vlasnika marketinških agencija, koji bi morali, shodno onome što ste vi tamo napisali, da objasne neke svoje poslovne poteze. E sad, to je sa stanovišta medija zlatna koka, ali izostaje izveptavamnje o tome. Kako je moguće, dakle, da ćuti jedan deo političke elite koji bi trebalo da bude zainteresovan da svoje političke protivnike uhvati u krađi, a s druge strane ćute i mediji?

Miroslav Milićević: Da, zašto promenom političkih garnitura ne dolazi do toga da se istražuju postupci prethodne garniture, kada bi to bilo jako dobro za rejting onih koji dolaze. Mi smo, kada je gospodin Vučić došao, imali sastanak sa njim, jer smo bili veoma ohrabreni podrškom koju smo od njega dobili. Ali nije ostvaren kontakt sa njim. Suštinsko pitanje je ko su nosioci korupcije? Da li je to samo vlast, ili postoji grupa ljudi, neka finansijska oligarhija, ili ono što mi zovemo tajkuni? I tu je Verica Barać jasno rekla da je ovo “okovana država”, gde jedna grupa koja ima finansijsku moć u suštini u kontinuitetu sprovodi neke svoje zamisli, i zato nijednoj partijskoj opciji nije u prevelikom interesu da se veliki igrači procesuiraju. Upadljivo je to što nema finaliziranja nijedne istrage o korupciji. Nemoguće je da se ništa ne može dokazati.

Svetlana Lukić: Šta su u poslednje vreme potezi koji opstruiraju rad Saveta, koje možete da tretirate kao pritisak na vaš rad?

Miroslav Milićević: Uvek je bilo pokušaja da se sa Savetom komunicira na neki drugi način sem na onaj koji smo mi želeli, i bilo je pokušaja pojedinačnih kontakata; bilo je situacija gde su ljudi napuštali Savet jer nisu želeli da dalje rade u takvim okolnostima. Pritisci su se menjali. Jedno vreme je trebalo da imamo u Savetu čoveka za vezu sa vladom. Posle toga su krenule uvrede, diskreditacije, omalovažavanje Saveta. Sama činjenica da neko za koga vi radite ne želi da vidi šta vi to radite je jedna vrsta pritiska.

Savet je više puta u protekle 3 godine tražio da se nadoknade članovi koji više nisu u Savetu – dvoje nam je umrlo, dvoje su napustili Savet iz različitih razloga – ali svi naši pokušaji nisu urodili plodom. U protekle 2 i po, 3 godine mi predlažemo članove I to ostaje bez odgovora. Znate, to je vrsta pritiska na Savet, ali postoje i drugi vidovi pritisaka, na primer disekcija članova, kada se on dezavuiše u medijima. Ja ne znam čemu to može da služi. Razgovarajmo o izveštajima, to je suština onoga što Savet radi.

Svetlana Lukić: U poslednje vreme su usledili napadi i pokušaji dezavuisanja i osporavanja profesionalne biografije vaše članice, gospođe Miroslave Milenović. Kako vi objašnjavate činjenicu da je upravo ona meta napada? I zašto se misli da je ona najslabija karika u Savetu? I treće, to je poteklo od nekih takozvanih novinara. Stvarno mi je teško da upotrebim taj izraz za neke ljude koji se pojavljuju u medijima, ali su njihove navodne nalaze prihvatile i najstarije novine na Balkanu. Videli smo taj tekst koji je imao tabloidni naslov „Rešena misterija”. Ja sam se ponadala da su rešili misteriju sopstvenog vlasnika, ali oni su zapravo tu sugerisali da su rešili misteriju da gospođa Milenović nema uopšte kvalifikacije da radi ovu vrstu izveštaja.

Miroslav Milićević: Problem tabloidizacije je ključan, jer omogućava da se neproverene vesti, ili vesti iz nekih nejasnih izvora, kao što se navode BIA, sudstvo ili naš prijatelj u tužilaštvu – plasiraju sa očiglednim ciljem da se određeni ljudi derogiraju na sve moguće načine. Mi verujemo da ozbiljni mediji imaju cilj da informišu javnost. Vidite, kada je prvi izveštaj o medijima prikazan 2011. godine, kad ga je Verica Barać prikazala, soba je bila prepuna, bilo je 14 kamera, skoro svi glavni urednici. Sutradan ništa od toga nije bilo u medijima. Znate, vi pokrenete diskusiju o jednom važnom pitanju, važnom pitanju za same medije, a novinari nisu zainteresovani. Teško mogu da poverujem da novinari nisu zainteresovani za ambijent u kome rade i za svoju profesionalnu sudbinu. Tada je pokazano da od 30 medija, za 18 ne znamo vlasnika.

U drugom izveštaju koji je pisan 2014, od 50 ključnih medija u 30 ne znamo vlasnika, ili imamo simuliranog vlasnika. I gde je tu sad nastupio problem? Znate, nama stalno govore, kada spomenemo vlasnika, da to nije bitno. Znate, nije bitno u Danskoj, nije bitno u Holandiji, Engleskoj, gde mediji traju 100 godina i gde su profilisani, gde vi imate ozbiljne listove koji informišu građane. Ako oni krenu ka tabloiodizaciji, ka netačnim informacijama, oni će izgubiti čitaoce. Ali u zemlji gde je tranzicija, gde imate još uvek nezavršenu privatizaciju, postavlja se pitanje zašto bi neko želeo da bude vlasnik medija ako postoji mogućnost da na njemu gubi novac. Pa jasno je: da bi se prikazala slika o određenim stvarima bolje ili gore nego što jeste, a nas kao građane interesuje da se prikaže slika takva kakva jeste, pa neka bude i najgora na svetu, ali da znamo gde smo i šta smo.

E, u takvoj situaciji nije Miroslava Milenović najslabija karika u Savetu. Problem je u tome što je ona bila jedna od nositeljki projekta u poslednja dva izveštaja o medijima, od kojih se poslednji tiče mogućeg uticaja javnog novca na medije. Vidite, zašto je važan taj zadnji izveštaj, koji je toliko osporavan, kritkovan? On jeste obiman, ima jako mnogo podataka u njemu, ali ipak se mora pročitati izveštaj u celini, a ne samo da ga otvore da vide gde su oni u tome. Jasno piše da nikada nismo rekli da je samo oglašavanje koruptivno. Nekada je to zakonska obaveza, i to treba da služi većoj transparentnosti, pogotovo javnih nabavki. Ali kada smo prikazivali taj izveštaj, želeli smo da prikažemo na jednom uzorku – koji, iako mali, ima jako mnogo podataka – da se po medijskoj sceni kotrljaju velike pare.

Čim su velike pare u neuređenim odnosima, uvek je prisutna potencijalna mogućnost korupcije. Ne znam zašto ljudima smeta da se to kaže. Mi nismo optuživali nikoga, da kažemo da je on direktni vinovnik korupcije, ali smo rekli „povedimo računa kako se te pare kreću”. Stvarno ne razumem zašto na konferenciji za novinare jedan ostrašćeni urednik kaže „eto, vidite, prorežimski mediji su dobili manje para nego antirežimski”. Šta ta konstatacija treba da znači? Pa u Savetu nikad nismo delili medije na prorežimske i antirežimske. Količina para koja je opisana je izašla iz Trezora. Ako su podaci Trezora tačni, i naši su tačni.

Prema tome, pošto je Miroslava Milenović vršila te analize, došlo se do situacije da treba da se diskutuje o njenoj stručnosti. Ne diskutujete o suštini izveštaja, jer je on, kao što neki mediji kažu, „aljkav i neprecizan”. Mi ćemo uvek sesti i razgovarati o onim stvarima koje se mogu poboljšati. Ali šta znači napad na pojedinog člana? Napad na pojedinog člana znači napad na izveštaj. Indirektno, to je relativizovanje izveštaja Saveta i doveđenje građana u zabludu. Ne, izveštaj se ne može relativizirati. Izveštaj je takav kakav jeste. O njemu možemo razgovarati. Mi znamo: danas napad na nju, sutra napad na nekog od nas. Ali to je upravo ono o čemu mi govorimo. Dajte da sednemo, kao ljudi koji žele dobro ovoj zemlji, i da razgovaramo o suštini problema, ne o ljudima. Ali uvek je najlakše napadati ljude. Taj napad je poprimio neke stvarno groteskne razmere, i zato moram da zaštitim Savet i iznesem sve činjenice koje su bitne za školske kvalifikacije gospođe Milenović, pa neka građani prosude da li je ona kompetentna ili ne.

Dozvolićete mi, to će trajati par minuta, ali mislim da građani zaslužuju da znaju odgovore. Njena biografija stoji na sajtu Saveta 3 godine. Zašto ranije nisu pokretali to pitanje, ako su sumnjali da ona nije kvalifikovana? Mislim da tu ne treba izvlačiti zaključke. Ja ću vam u skraćenim crtama reći zašto mi mislimo da ona jeste kompetentna. Vidite, ona je posle 3. godine Matematičke gimnazije dobila pravo da se upiše na fakultet. Upisala se na Rudarsko-geološki fakultet, na smer Geofizika, Univerziteta u Beogradu, i završila ga je sa 20 godina i nekoliko meseci. Kada se udala za muža koji je advokat, ona je rešila da se bavi računovodstvom i tada se sertifikovala za računovođu, a kada je to bilo moguće, i za ovlašćenog računovođu. Danas, 2016. godine, ona ima licencu za obavljanje posla računovođe, ovlašćenog računovođe Saveza računovođa i revizora Srbije. Upisala se davno, kao sudski veštak za oblast računovodstva, i u rešenju piše „za ekonomsko-finansijsku oblast”. U to vreme je očigledno to bilo moguće, međutim, ona je smatrala da ovu oblast treba urediti i da treba uvesti sertifikaciju, ispite, i zato više nije obnavljala svoj status.

Treba reći da gospođa Milenović ima kancelariju Milenović koja je registrovana 1989. godine i kontinuirano i danas radi i pruža usluge knjigovodstva, poreskog konsaltinga i drugo i, znači, na tržištu oprobava svoje sposobnosti. Međutim, sada dolazimo do onih nekih stvari koje možda i smetaju onima koji je napadaju, a to je da je gospođa Milenović prešla da radi u Price Waterhouse Coopers. Svi znate, Price Waterhouse Coopers je jedna ogromna međunarodna firma koja ima predstavništvo u 157 zemalja, 200 hiljada zaposlenih i bavi se revizijama, računovodstvom, poslovima, poreskim konsaltingom, bavi se forenzikom.

U Price Waterhouse Coopersu je morala da se usavršava u tim oblastima, i ona se usavršavala za forenziku i istraživanje pronevera. Usavršavala se na SAP Solution akademiji, BoldSolomon u Londonu, IFEX u Pragu i Management Centru u Beogradu. Ona je radila na implementaciji procedura unutrašnje kontrole, reviziji računovodstva i finansijskoj kontroli međunarodnih i domaćih preduzeća. U Ministarstvu finansija bila je šef jedinice za restrukturisanje javnih preduzeća. Učestvovala je u pisanju zakona o računovodstvu. 2005. godine u Sjedinjenim Američkim Državama sertifikovala se za ovlašćenog istraživača pronevera, i tu se misli na finansijske pronevere. U Engleskoj je član engleskog udruženja sertificiranih knjigovođa – to znači knjigovođa pod zakletvom.

To je vodeće svetsko udruženje za profesionalne knjigovođe i ona je dan-danas njihov član. 2004. godine je na Fakultetu političkih nauka u Beogradu upisala specijalističke studije i završila specijalističke studije, stekla akademsko zvanje specijaliste za borbu protiv organizovanog kriminala i terorizma. Međutim, gospođa Milenović se stalno aktivno bavila borbom protiv korupcije. Ona je je u Srbiji, kao što znate, obučavala policiju i tužioce na treninzima koje je organizovao OEBS, američka ambasada i Savet Evrope. Od 2005. godine gospođa Milenović ima ugovor sa američkim ministarstvom pravde, tako da je ona u suštini posuđena Tužilaštvu za organizovani kriminal gde je radila kao savetnik specijalnog tužioca za najkompleksnije finansijske istrage.

Dalje, ona radi kao član tima AML Consulting Global Ltd, a to je firma koja radi širom sveta na pružanju tehničke pomoći vladama, profesionalnu obuku, strateško savetovanje pravnim agencijama, finansijskim regulatornim telima. Njeno ime se može videti na sajtovima tih organizacija, a AML radi u bliskoj saradnji sa engleskom agencijom za borbu protiv kriminala, koja je vodeća agencija za borbu protiv kriminala u Engleskoj, i u sklopu toga ona je bila angažovana da vrši obuku i tužilaca i sudija u raznim zemljama, kao što su Kirgistan, Ukrajina, Španija, Velika Britanija i druge zemlje.

Ona je, dalje, član Finansijske transparentnosti u svetu, jedne grupe iz Beča, čiji je cilj da spreči pranje novca i korupciju. Ona je i tu angažovana na obuci policije i tužilaštva, i to u Kuvajtu, Malti, Saudijskoj Arabiji i drugim sredinama. Isto tako je radila kao ekspert Kancelarije Ujedinjenih nacija za ilegalni promet droge i kriminal, i vršila je obuku u Maroku, Egiptu, Palestini prošle godine, i vršiće i dalje. Za sve navedene usluge, gospođa Milenović ima ugovore i plaća porez. Gospođa Milenović nema nijedan ugovor ni sa jednom državom. Sve je radila preko gore navedenih agencija. E sad, ono što možda treba da se postavi kao pitanje jeste ko treba da odredi ko je kompetentan da se bavi borbom protiv korupcije. Da li time što je neko pravnik, ekonomista, računovođa, ima automatsku kvalifikaciju i integritet da se bavi borbom protiv korupcije?

Isto tako, moramo da znamo da je borba protiv korupcije multidisciplinarna. Ali ako neko ne može da odredi ko je kompetentan, onda ne može da odredi ni ko je nekompetentan, jer neke stvari se i uče. Da se vratimo na Zakon o reviziji u članu 6, koji govori o uslovima izdavanja licence za obavljanje revizije. Zakon za sticanje te licence ne traži završen Ekonomski fakultet, već visoko obrazovanje na studijama 2. stepena u skladu sa zakonom kojim se uređuje visoko školstvo, a to znači da te studije traju najmanje 4 godine, što jeste Geološki fakultet. Isto je i sa terminom forenzičar. Ni taj termin se ne vezuje nužno za zvanje ekonomiste, čak ni kada je računovodstvo u pitanju. Tu je primena najšireg spektra naučnih disciplina koje koristi sud u istraživačkom postupku, a sasvim sigurno, ovo što Miroslava radi tome doprinosi.

Da li vi mislite da bi u inostranstvu neko mogao godinama da ih zavarava da ne zna to što radi, i da bi neko plaćao lažne stručnjake? Ja mislim da ne bi. Ona ne radi za firme u Saudijskoj Arabiji i ja ne znam odakle su te priče spinovane, da li je to iz nekih izvora nama nepoznatih ili za kafanskim stolom, a pomalo su i uvredljive. Ja moram samo da pitam autore tih priča: da li vi mislite da bi jedna konzervativna zemlja, kao što je Saudijska Arabija, dozvolila da jedna žena obučava mušku policiju? Onda se pojavljuju pitanja kao: da li je gospođa Milenović bila članica Upravnog odbora Marfin banke. Odgovor je jednostavan: jeste, bila je članica Upravnog odbora Marfin banke, ali je bila i članica Nadzornog odbora Marfin banke, na predlog grčkog partnera. Mislim da treba da se osvrnemo na događaje koji će možda baciti neko novo svetlo na ovu situaciju.

Setimo se da je u medijima bilo rečeno da je gospođa Milenović napadnuta u svom haustoru. Ali ljudi zaboravljaju da je gospođa Milenović obavestila tužioca za organizovani kriminal da je prate, da je imala svedoke, da je vršena rekonstrukcija, ali posle toga se ništa nije dogodilo. U međuvremenu, njen saradnik na nekim temama je letvom prebijen pred kućom, ona je napadnuta u svom haustoru, a da li neko misli da treba nekome da se otkine ruka, razbije glava ili izbije oko, pa da se to smatra nasiljem? Da li smo mi čuli za pojam zastrašivanja? Takav način ponašanja prema članu Saveta dovodi do toga da se čovek noću pita da li sme da prođe kroz haustor svoje kuće. Naravno, vlada je rekla da ona sa tim nema veze. Nije problem u tome, ali vlada je dužna da nađe ko ima veze sa tim, da bi ljudi mogli dalje da rade.

Miroslava Milenović se optužuje i za partijsko grupisanje. Ona je bila savetnik Saše Radulovića kada je on bio ministar u vladi. Vlada je nju pozvala da to bude. Ta ista vlada je odabrala i Sašu Radulovića. Miroslava Milenović je dobila saglasnost Saveta da se time bavi, jer naša uloga jeste i preventivna. Ali ne prestaju napadi na Savet da mi za nekoga radimo i u nečijem interesu. Ja ću vam sada dati odgovor na dva ključna pitanja. Tačno je da je udruženje „Dosta je bilo. Restart” formirano na adresi njene firme 27.01.2014 godine, ali ovo nema nikakve veze sa ovom drugom grupacijom koja je izašla na izbore i koju vodi Saša Radulović. Na toj istoj adresi je registrovano i udruženje Centar za vladavinu prava. I to su udruženja koja imaju cilj da doprinesu razvoju ovog društva.

Grupa građana „Dosta je bilo – Saša Radulović” je registrovana na sasvim drugom mestu, na sasvim drugoj adresi, i nema nikakve veze sa ovim. Niti je Miroslava Milenović član, niti je ikad bila na nečijoj listi, niti je ikada bila aktivno uključena u politiku. I sada, vidite, kada vam se pojavi jedan natpis „konačno je rešena misterija” – sramota je da jedne ozbiljne novine kao što je Politika dozvole da uđu u tabloidne sadržaje iz kojih provejava neki lični animozitet. Bolje bi bilo da je rešena misterija ko je vlasnik Politike, bolje bi bilo da je rešena misterija ko daje jedan deo dohotka zaposlenima u Politici; jer ako sam premijer kaže da ni policija to ne može da utvrdi, onda mislim da smo tu ipak dobili jednu ozbiljnu temu za istraživačko novinarstvo, a ne da diseciramo ljude koji daju svoj doprinos razvoju ovog društva.

Znate, ljudi ovakvih kvalifikacija mogu dobro zarađivati ne gubeći vreme u Savetu. Ali ja isto tako moram da vam kažem da nije prijatno biti u Savetu, gde se nekada u vašem izveštaju nađu ljudi koje poznajete, koji više ne žele da vas vide. Svesni smo – napali su nju, napašće nekoga od nas, ali mi ćemo raditi dalje.

Svetlana Lukić: Mi smo ovde govorili o napisima u, između ostalog, Politici i drugim tabloidnim novinama, ali pitanje navodno problematične biografije gospođe Milenović je poteklo i od poslanika Srpske napredne stranke.

Miroslav Milićević: Miroslava Milenović je dala svoju detaljnu biografiju kad je upisivala magistarske studije, a i kada je došla za specijalnog savetnika u vladi, valjda je morala da da neku svoju biografiju. A ako je došla za Upravni odbor Marfin banke, sasvim sigurno je Narodnoj banci morala da da svoju biografiju. To nije nikakva tajna. Međutim, sad ste me podsetili, ovih dana internetom kruži jedna slika gde ima nekih 20-ak, 30-ak ljudi, gde se ironično kaže „ovi ljudi će uneti svetlo”. Na toj slici ste i vi kao novinar, moja malenkost, Miroslava, profesorka Turajlić, predsednik Akademije nauka, Corax, Ljuba Popović, nekoliko drugih profesora. Postavljam pitanje: šta to znači? Da li je to kao što smo imali na Divljem zapadu, pa treba da stavimo iznad toga „traže se”, da li je to možda slično onome što se javilo u Sablji, kada smo imali one slike ljudi, da li je to možda stavljanje meta na ljude, da su to ljudi koji remete razvoj i mir ovoga društva?

Peščanik.net, 29.02.2016.

Srodni linkovi:

VIDEO – Pun kufer marketinga + transkript

VIDEO – Javna tajna + transkript

Savet za borbu protiv korupcije – Mediji i marketing

Jovanka Matić – Crna kutija medijskog finansiranja

Miloš Vasić – Tužno štivo

Nadežda Milenković – Čudni su putevi reklamini

Mijat Lakićević – Milijarde van kontrole

Sofija Mandić – Čitajte ugovore

VIDEO – Novi izveštaj, sažetak + integralni snimak

Iva Martinović – Milioni za državni marketing

PDF štampane publikacije