Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

U razmišljanju o ugroženim liberalnim tradicijama u Srbiji krenuću od jedne „studije slučaja“. Radi se o „slučaju“ Latinke Perović. Naime, u poslednje vreme učestali su napadi na našu vodeću istoričarku. Bilo ih je raznih vrsta: od najnižih u kojima su pominjana njena deca, do pokušaja kritičkih analiza njenog istoriografskog rada. Uglavnom su dolazili s desnice, koja je optuživala široko: od toga da je komunistkinja, do toga da je izdala naciju svojim doslednim antiratnim stavovima i zahtevima za suđenje ratnim zločincima. U poslednje vreme krenuli su i napadi s leva, koji je optužuju za nešto sasvim suprotno: da je izdala komunizam i da danas nije ništa drugo do običan liberal. Ono što je u „slučaju Perović“ zanimljivo jeste to što su sada, kada je kriza u Srbiji sve dublja, a njeno teturanje sve upadljivije, napadi na Perović učestaliji i brutalniji. U nekoliko poslednjih meseci njoj su posvećene čak dve knjige: s desnice Mila Lompara i s radikalne levice Mire Bogdanović. Reklo bi se da je Latinka Perović kriva za sve i svima. Da je kriva i za komunizam i za njegovu propast; da je odgovorna i za krizu devedesetih i za krah projekta „države u kojoj će živeti ceo srpski narod“. Pitate se kako neko može da bude kriv za sve to odjednom, da se na nekoga „svale“ potpuno oprečne političke optužbe?

Ma koliko ti napadi bili međusobno kontradiktorni, oni imaju veoma čvrsto „zajedničko jezgro“: liberalizam. U rečniku Titovog režima Perovićeva je bila liberal (čak anarholiberal!?); u rečniku nacionalista ona je individualistkinja, jer stavlja pojedinca ispred kolektiva – nacije; u rečniku danas pomodnih neokomunista ona je neoliberalka. I time dolazimo do suštine. Jer, ono što zaista suštinski ugrožava sve naše dominantne ideologije, koje se decenijama smenjuju na vlasti, upravo i jesu vrednosti liberalizma: slobode pojedinca, ljudska prava, privatna svojina, tržišna utakmica… To je tačka u kojoj se sastaju oni koji krenu s desna i oni koji pođu s leva. To je suština onoga što oni baš nikako ne mogu da podnesu. Oni će se međusobno sasvim fino dogovoriti (imaju već više takvih iskustava), preći će s jedne na drugu stranu, bez problema. A najčvršće će ih ujediniti upravo napadi na liberalizam: to im je tačka kristalizacije, tačka u kojoj među njima nema sporenja.

Naši današnji kolektivisti i egalitaristi nisu ništa drugo do proizvod jedne duge istorije političke misli u Srbiji. I kako je upravo Latinka Perović pokazala u svom istoriografskom delu, taj dugi kontinuitet antiliberalnih pokreta počinje u drugoj polovini 19. veka, sa Svetozarom Markovićem, pa se gotovo neprekinuto razvija preko radikala Nikole Pašića, zatim Titovih komunista, Miloševićevih nacionalista do Vučićevog populizma. Bez obzira na to što se radi i o levim i o desnim pokretima, njihove suštinske ideološke okosnice su iste i zajedničke: kolektivizam, egalitarizam, antiindividualizam, antimodernizam, suprotstvaljanje gradu, evropskim vrednostima, izolacionizam… S tih pozicija se može i ulevo i udesno, antiliberalno jezgro je ono koje njih drži nerazdvojinima, u simbiotskom savezu.

Postoji i drugi kontinuitet u srpskoj političkoj istoriji. Onaj koji je Perović u svojoj poslednjoj knjizi nazvala neželjenim. On je istorijski antipod ovom prvom. Taj manjinski, liberalni pravac kreće od glavnog protivnika Svetozara Markovića, Vladimira Jovanovića, pa preko naprednjaka, ponekih međuratnih demokrata i zatim veoma isprekidanom linijom do Zorana Đinđića. Ta dva pravca jesu postojala uporedo sve vreme, ali je ovaj drugi, liberalni bio na sasvim tankoj margini, koja se često prekidala ili svodila povremeno tek na istaknute pojedince, bez presudnog uticaja na pravac kojim je išla država. S protokom vremena i smenjivanjem populističkih levih i desnih režima, taj liberalni pravac sve se više tanjio, ali se ipak nije prekinuo.

Ostaje, naravno, pitanje istorijskih uzroka slabosti liberalnih pokreta u Srbiji. Odgovor se može naći u istoriji zapadne Evrope. U toj istoriji su liberalizam i liberalna demokratija bili rezultati ukupnog istorijskog razvoja. I to, u prvom redu, razvoja društva. Od političkih i revolucionarnih borbi trećeg staleža, preko građanskih pokreta i revolucija 19. veka, liberalizam je nosilo građanstvo koje je širilo prostor slobode. To jačanje sloboda bilo je moguće zahvaljujući jačanju građanskih pokreta, a njihovo jačanje, opet, bilo je moguće zahvaljujući promenama koje je doživeo kapitalizam, koji je preko širenja privatne svojine omogućavao sve širim slojevima društva nezavisnost od države i jačao mogućnost kritičkog odnosa prema njoj. Ne kažem da građanska hrabrost nije moguća bez privatne svojine, ali, složićete se, nekako je lakše udarati na državu ako ne primate platu od nje. E, upravo su takve društvene grupe ovde uvek bile najslabije.

One su u krizi i danas, a sa njima i srpski liberalizam. Sveden je na grupe manjinskih intelektualaca i teško uhvatljiv tek u povremenim nastupima retkih i oslabljenih političkih stranaka. Ali, obrnuto proporcionalno svojoj slabosti, liberalizam kao da smeta više nego ikada. Jasna je logika: za svoj istorijski poraz nacionalisti krive one koje su od početka upozoravali na to kako će se njihova i naša avantura završiti; produbljena društvena i ekonomska kriza izrodila je neokomuniste koji za krivca optužuju kapitalizam, do kojeg Srbija nikada nije ni stigla. I jednima i drugima neophodan je neprijatelj da bi se kolektivistički pokreti homogenizovali, da bi očvrsnuli redove, da bi jačali identitet, izoštrili posebnost, da bi se pribavili novi poklonici. Taj neprijatelj je liberal. A Latinka Perović je personifikacija, idealni neprijatelj. I jednima i drugima.

Novi magazin, 26.01.2017.

Peščanik.net, 28.01.2017.

Srodni link: Dubravka Stojanović – Prvo pročitaj, pa zapljuni


The following two tabs change content below.
Dubravka Stojanović, istoričarka, magistrirala 1992 („Srpska socijaldemokratska partija i ratni program Srbije 1912-1918“), doktorirala 2001 („Evropski demokratski uzori kod srpske političke i intelektualne elite 1903-1914“) na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Od 1988. do 1996. radi u Institutu za noviju istoriju Srbije, pa prelazi na Odeljenje za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu, gde 2008. postaje vanredna, a 2016. redovna profesorka na katedri za Opštu savremenu istoriju. U saradnji sa Centrom za antiratne akcije 1993. radi na projektu analize udžbenika. Sa Milanom Ristovićem piše i uređuje školske dodatne nastavne materijale „Detinjstvo u prošlosti“, nastale u saradnji istoričara svih zemalja Balkana, koji su objavljeni na 11 jezika regiona. Kao potpredsednica Komiteta za edukaciju Centra za demokratiju i pomirenje u Jugoistočnoj Evropi iz Soluna, urednica je srpskog izdanja 6 istorijskih čitanki za srednje škole. Dobitnica je odlikovanja Nacionalnog reda za zasluge u rangu viteza Republike Francuske. Knjige: Iskušavanje načela. Srpska socijaldemokratija i ratni program Srbije 1912-1918 (1994), Srbija i demokratija 1903-1914. Istorijska studija o “zlatnom dobu srpske demokratije” (2003, 2019) – Nagrada grada Beograda za društvene i humanističke nauke za 2003; Srbija 1804-2004 (sa M. Jovanovićem i Lj. Dimićem, 2005), Kaldrma i asfalt. Urbanizacija i evropeizacija Beograda 1890-1914 (2008), Ulje na vodi. Ogledi iz istorije sadašnjosti Srbije (2010), Noga u vratima. Prilozi za političku biografiju Biblioteke XX vek (2011), Iza zavese. Ogledi iz društvene istorije Srbije 1890-1914 (2013), Rađanje globalnog sveta 1880-2015. Vanevropski svet u savremenom dobu (2015), Populism the Serbian Way (2017), Pola veka XX veka. Zbornik radova povodom 50 godina Biblioteke XX vek (ur, 2021), Prošlost dolazi. Promene u tumačenju prošlosti u srpskim udžbenicima istorije 1913-2021 (2023).

Latest posts by Dubravka Stojanović (see all)