U očekivanju prošlonedeljne predsedničke debate, armija novinara, kolumnista, blogera, televizijskih komentatora, političara i „stratega“, koja kolektivno kroji opšteprihvaćeno mišljenje, postigla je oprezan konsenzus: Mit Romni će verovatno proći bolje nego što se očekivalo. Budući da su upravo ovi eksperti ljudi čija predviđanja određuju očekivanja, Romni je morao da se pokaže mnogo „boljim nego što se očekivalo“ da bi prošao bolje nego što se očekivalo. Međutim, jedva je iko od pripadnika takozvanih očekivača (koje ne treba mešati sa biračima) očekivao da će Romni proći toliko bolje nego što se očekivalo – i da će Barak Obama proći toliko gore.

Jedan od onih koji su dobro predvideli situaciju bio je Kris Kristi, republikanski guverner Nju Džersija. U emisiji „Face the Nation“ na CBS-u, Kristi je priznao da je kandidat njegove partije preživeo nekoliko teških nedelja. „Ali evo sjajnih vesti za republikance: imamo kandidata koji će se odlično pokazati u sredu uveče“, rekao je on. „I čitava ova trka će se preokrenuti u četvrtak ujutru“. Među takvima je bila i Dženifer Granholm, bivša demokratska guvernerka Mičigena, sada voditeljka na kablovskoj televiziji Current, Gorovoj zameni za MSNBC. „Predsednik će izgubiti prvu debatu sledeće nedelje. Izgubiće je. Pazite šta sam rekla“, upozorila je ona, i dodala sledeću molbu: „Gospodine predsedniče, zarad nacije, smesta krenite u debatni kamp. Nema više odlaganja!“

Romni je pobedio; što je još gore, Obama je izgubio, kao da nije ni debatovao. Debata je privukla sedamdeset miliona gledalaca, dvostruko više od predsednikovog govora prilikom prihvatanja nominacije, do tada rekordno gledanog događaja u ovoj kampanji. U ove dodatne desetine miliona gledalaca sigurno spadaju mnogi takozvani „slabo obavešteni“ birači – koji se, iz nekog razloga, slabo zanimaju za politiku, i slabo je razumeju. Za ove birače, emocionalni utisci važniji su od konkretnih predloga (za razliku od opšteg utiska o konkretnosti, koji vole). Romni je bio živahan; bio je opušten; bio je siguran. Njegovi odgovori bili su jasni i dobro organizovani. Očigledno je uživao. S lakoćom je nadvladao moderatora, veterana sa PBS-a Džima Lerera, i kontrolisao tempo i akcente diskusije. Proglasio je sebe Vrhovnim komandantom debate, ili makar direktorom. Što se tiče Obame, on je izgledao umorno i iscrpljeno. Delovao je pometeno, kao da pokušava da prikrije nervozu. Kada nije govorio, gledao je u govornicu, i po svemu sudeći hvatao beleške, kao da se bojao da će zaboraviti šta hoće da kaže. Njegov čuveni osmeh, kad ga je pokazivao, bio je bez radosti – grimasa, a ne sunčev sjaj. On očito nije uživao.

Naravno, utisci su subjektivni. U svakom slučaju, aktuelni predsednik, ako se bavi svojim poslom, ima pravo da bude umoran. Međutim, Obamine simpatizere je zabrinulo što je njihov čovek tako lako predao bitku na verbalnom i neverbalnom frontu, na konceptualnom i na emocionalnom. Možda ga je iznenadila smelost izazivačevog hrabrog, i očigledno neočekivanog, ideološkog preobražaja. Do kraja debate, Romni se predstavio kao branitelj Medicarea, zagovornik regulacije Volstrita, neprijatelj velikih banaka, protivnik poreskih olakšica za bogate i promoter nižih poreza za srednju klasu. Sve su ove tvrdnje spektakularno lažne; sve su prošle potpuno, ili uglavnom, nepobijene. Mali primer. Nakon što je Obama istakao da se kroz „Obamacare“ (prihvatio je tu skraćenicu, kao što je „Crkva svetaca poslednjih dana“ prihvatila naziv „mormoni“) štedi 716 milijardi dolara za Medicare, Romni ga je optužio da je tu sumu dobio smanjivanjem izdataka za „sadašnje korisnike“. Obama nije uzvratio, a Romni ga je izazivao ponavljajući optužbu – ne jednom, nego pet puta. Kada je na nju odgovorio, Obama nije mnogo toga rekao. Nije rekao da nema smanjivanja izdataka za pacijente, sadašnje ili buduće. Nije istakao da su iste ove uštede, do poslednjeg dolara, obuhvaćene republikanskim budžetom koji je usvojio Kongres, koji je prihvatio Romni i koji je napisao njegov kandidat za potpredsednika Pol Rajan – i da bi taj novac, koji Obama koristi da proširi zdravstvenu zaštitu za starije građane, Romni i Rajan preusmerili u smanjenje poreza za bogate.

Predsednik je odlučio da ne spominje ni da je Romni, na zatvorenom obraćanju bogatim sponzorima, 47% stanovništva označio kao cmizdrave lenčuge nesposobne da preuzmu ličnu odgovornost; ni njegovu odluku da ne pokaže javnosti poreske prijave, osim za dve godine koje je sam izabrao, i gde se vidi da je oba puta platio stopu poreza od 14%, tri procenta manju od prosečne stope za zaradu medicinske sestre; ni spasavanje automobilske industrije, kojem se Romni protivio.

Između govora Bila Klintona na partijskom kongresu pre mesec dana i debate u sredu, „narativ“ kampanje bio je fokusiran na popravljeno raspoloženje demokrata, od depresije i bezvoljnosti do energičnog optimizma, kao i na istovremeno klonuće republikanskog duha, potpomognuto kandidatovim greškama. Trijumfom u Denveru, Romni je vratio potenciometar na nulu. Njegov uspeh, poput Obaminog ekonomskog stimulansa, značajan je ne toliko zbog pobede koju predskazuje koliko zbog katastrofe koju sprečava. Da se Obama na debati pokazao makar upola toliko dobro kao Romni, ili da je Romni bio upola loš kao Obama, rezultat je mogao da bude potpuni kolaps ne samo Romnijeve kampanje, nego i čitavog republikanskog projekta: Kongres, Senat, državno zakonodavstvo, prikupljanje donacija – sve. Sve to sada ne izgleda mnogo verovatno.

Svi dokazi govore da Romni nema „osnovna uverenja“, osim maglovite pretpostavke da je glavni biznis u Americi zapravo biznis, i čvrstog, potpuno iskrenog ubeđenja da baš on, Mit Romni, treba da bude predsednik, zaslužuje da bude predsednik i da, za dobro države, mora da bude predsednik. Njegova ideološka neukorenjenost, koja budi nepoverenje republikanske krajnje desnice, jeste ono što ga čini najopasnijim protivnikom koga je Obama mogao dobiti.

Da se retorički povratak „Umerenog Mita“, kako Dejvid Brooks iz Timesa sada naziva republikanskog kandidata, dogodio na kongresu republikanske partije, konzervativci bi pomahnitali. Ali do prošle nedelje, izgledi ove partije bili su toliko tanki da su, za sada, kadrovi zahvalni jer su otkrili da njihov kandidat možda i nije garantovani gubitnik.

Demokrati više ne mogu da predstavljaju Romnija jednostavno kao ekstremistu, i ništa više od toga. Sada moraju da se takmiče sa nepoznatim, neizlečivim kolebljivcem pod kontrolom ekstremističke partije – što je komplikovanija ideja, ali verovatno bliža istini. Do četvrtka, Obamino raspoloženje se izgleda popravilo. Na skupu u Denveru, rekao je da mu je u debati protivnik bio „onaj poletni momak koji tvrdi da je Mit Romni“. Nema sumnje da je predsednika dodatno oraspoložila vest kako je stopa nezaposlenosti pala sa 8,1 na 7,8 procenata. Ovaj novi statistički podatak nije toliko značajan zbog svog ekonomskog uticaja koliko zbog opsednutosti celim brojevima, jer Romni više ne može da kaže, kao što je rekao u sredu, „Već 43 meseca uzastopno, nezaposlenost je preko osam posto.“ Bez obzira na to da li je debata promenila sve, igra se jeste promenila. I sada je, zaista ozbiljno, počelo.

 
The New Yorker, 15.10.2012.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 10.10.2012.