meta
Foto: Predrag Trokicić

Šta joj bi? Mislim na Dariju Kisić Tepavčević. Dalje u tekstu – DKT. Teško je ući u tu glavu, ali pokušajmo. Moguće je da ona sebe vidi kao lavicu. A Vučića kao svoje mladunče. Mladunče je ugroženo, lavica se razgoropadila. Grize, ujeda, kida. Da zaštiti mladunče. Jedino što Vučić nije mladunče. Kao što ni DKT nije lavica. Kad smo već posegnuli za poređenjima iz sveta životinja… Ne, bolje je da se odmah zaustavimo.

Stvari zapravo ni upola nisu tako ozbiljne kako to izgleda na prvi pogled. DKT je odgovorila na intervju Gorana Markovića iz „Novog magazina“. Za „Novi magazin“ Marković je rekao da postoji šansa da Vučić završi kao Čaušesku, ali pod određenim uslovima. Pa je nabrojao uslove. Srbiju pod Vučićem Marković nije uporedio samo s Rumunijom, paralelu je povukao i s državama Južne Amerike.

Reč je redom o diktaturama, ali različitog tipa. U Južnoj Americi imali smo vojne diktature. U Rumuniji smo imali diktaturu jedne partije. Marković ne greši: Srbija je već u diktaturi jedne partije, a s vremenom ta diktatura sve više poseže za nasiljem kao latinoameričke vojne hunte. Ako se tako nastavi, izričit je Marković, sve su verovatnija razna nasilna razrešenja, a među njima i ono po – ovde se ta terminologija uvrežila – rumunskom scenariju.

Marković je, naravno, optimista. On vidi pobedu pobunjenog naroda nad odmetnutim razobručenim diktatorskim režimom. I onda sasvim prijateljski opominje Vučića da odstupi pre nego što postane za njega, Vučića dakle, kasno. A ako neće baš odmah da odstupi, onda barem da se zaustavi, da ne poseže za krajnjim siledžijskim merama, jer će mu se to obiti o glavu. Šta je tu sporno? S jedne strane, Marković veruje – pomalo naivno – u snagu i pamet naroda, s druge strane ne želi da ulicama poteče krv. Pa dobrohotno upozorava.

Ali, Vučić ne haje za dobronamerne savete. On je namirisao krv. Ne svoju, nego Markovićevu. Da nije tako, on, DKT, AB (jeste, Ana Brnabić) i ostali, objasnili bi Markoviću da je Srbija daleko od jednopartijske diktature s uzorima u dvadesetovekovnoj lošoj prošlosti Argentine, Brazila, Čilea… Ruku na srce, to se ne može objasniti, jer sličnosti bodu oči. Ali, ako im je do „imidža“, onda su to tako morali da urade, pa makar morali i da lažu (što inače stalno rade). Tako bi barem Vučića savetovao Tony Blair. (Otkud sad TB u ovoj priči? Vratićemo se na njega uskoro.)

Stiče se utisak da Vučića više niko ne savetuje. On sad improvizuje. To jest, mahnita baš onako kako mahnitaju vođe u jednopartijskim diktaturama ili vojnim huntama. Režimski štab za propagandu veruje da od Vučića stalno treba praviti žrtvu. I dobroćudni Marković im se namestio. Aha – povikaše u glas – Marković bi da strelja Vučića.

A Marković im izričito kaže – ne bih to streljanje da gledam, ja bih da se taj scenario izbegne, uzmite se u pamet. Ali, neće Marković njima deliti savete. Oni baš hoće da Marković strelja umesto što kumi i preklinje. A zapravo to radi, kumi ih i preklinje da se obuzdaju. Jer, ako se ne obuzdaju… A oni? Naravno da neće da se obuzdaju, ali su savet ipak čuli, pa sad hoće da predstave kako im se preti streljanjem. Ni manje ni više, streljački stroj od jednog člana – Markovića.

Ali, ni tu nije kraj. Pošto su od Markovića napravili streljački stroj, otvorena je sezona lova na Markovića. Optužiš nekog da hoće da te strelja, tako mu nacrtaš metu na čelu i onda pozoveš za to uvek raspoložene lovce-krvoloke da pucaju. Viče DKT: Marković bi da strelja. A u stvari poziva: streljajte Markovića. Tako su se jednom zaigrali oko Olivera Ivanovića, pa smo, nažalost, videli kako se to završilo. Pa kad sam negde na početku rekao da nije mnogo ozbiljno, biće da sam se prevario. I ja naivan kao Marković. Sve mi to liči na loše organizovanu kampanju, u kojoj režimu ponestaju i municija i mete, pa daj Markovića, kad nema u koga drugog da se simbolično puca. Ali, setih se onda Olivera Ivanovića. Nikakve simbolike tu nije bilo. Bili su to pravi meci.

Kao nekad o Ivanoviću, štab sad smišlja priču o Markoviću. (Hajde ipak da i dalje budemo naivni i verujemo da je reč tek o očajno lošoj kampanji i katastrofalno pogrešno izabranoj meti, jer oni Markoviću simbolično zaista ništa ne mogu: prevelik je on za njih.) Vidi streljanje tamo gde se želi da streljanja ne bude. Pomenuti TB bi ih sigurno drugačije savetovao. Ipak je on zaredom dobijao izbore u zemlji mnogo ozbiljnijoj od Srbije. Ali, nije nam on ovde zanimljiv zbog svog ipak sumnjivog političkog iskustva i uspeha. Sama DKT ga je prizvala. Posredno.

Dogodilo se da 2017. na jednom festivalu u Beogradu Marković razgovara s Bernard-Henrijem Lévyjem. I da taj razgovor bude nasilno prekinut. Nije to prvi put da se Beograd obrukao pred svojim gostima. Ima ih koji su prošli i tragičnije od Lévyja. Lévy je dobio tek tortu u lice. Kakav Beograd ume da bude (pa pogledajte mu slike na zgradama), to mu dođe gotovo pa kao poljubac. No, taj razgovor je dovoljan da DKT Lévyja nazove Markovićevim prijateljem i obojicu ih optuži da bi sve Srbe poslali u Žutu kuću.

Naravno, Lévy nikoga nije slao niti je pomislio da šalje u „žute kuće“. Ali jeste zagovarao bombardovanje Srbije 1999. I zbog toga je navodno dobio tortu u lice. Sumnjam da DKT zna išta o tome. Sumnjam i da je čula da se to dogodilo, a kamoli zapamtila. Sve je to spremljeno u štabu, i iz štaba s nalogom stiglo do nje. Tako mi izgleda. Tek, Lévy je tu da naglasi kako je Marković takozvani srbomrzac. Dobro, istina je, Lévy jeste podržao bombardovanje. Ali, TB ga je, kao ondašnji premijer Britanije, osmislio i – po sopstvenom priznanju – mobilisao snage da se to izvede. Isti onaj TB što je kasnije postao Vučićev savetnik.

Može li DKT dotle da dobaci i da dosledno izvede krajnje konsekvence svojih uvrnutih izvoda? Ne može, mali su to kapaciteti. Pomozimo joj: Ako Lévy i Marković hoće sve Srbe u Žutu kuću, gde ih hoće Vučić i TB?

Ali, koga briga i za Vučića, i za TB, i za, na kraju, Lévyja. Nešto drugo me je – evo sad patosa – pogodilo. Na svinjarije Vučića i njegovih navikli smo se, nažalost. Ali, DKT je Markovića nazvala „umetnički impotentnim“. Ej, Marković „umetnički impotentan“. Nisam bio lenj, pogledao sam, DKT je rođena 1975. u Sarajevu. Ne, nije naglasak na Sarajevu, nego na 1975. U narednih deset godina od njenog rođenja Marković će snimiti sve same jugoslovenske klasike: „Specijalno vaspitanje“, „Nacionalna klasa“, „Majstori, majstori“; a malo kasnije još i „Variola Vera“, „Već viđeno“ i „Tito i ja“. To su bili formativni filmovi. Niste mogli da se sporazumevate ni s vršnjacima ni sa drugima ako niste koristili reference na te filmove.

Reći da su ti filmovi delo „umetnički impotentnog“ autora… pa to praktično znači pregaziti preko osnovnih identitetskih elemenata ondašnjih žitelja Jugoslavije, a današnjih žitelja Srbije, uključujući i DKT. DKT se tobože kune u nekakav identitet. Ali, kada iz tog identiteta izbaci Markovićeve filmove, onda ona identitet u stvari i nema. I to nije nikakav apstraktni izvod, već vrlo praktična tvrdnja – kada izbriše te filmove, DKT više nije u stanju da govori, već samo da psuje. Što ona, zapravo, i radi. Kao i štab iz koga joj stižu nalozi.

Te nesrećne 1999. Marković je uradio i jedan dokumentarni film – „Nevažni junaci“ se zove. Kada Marković procenjuje izglede za budućnost, i kada veruje u moć naroda, on ipak ne govori napamet – on je taj narod o kome govori i u koji veruje jednom već upoznao i snimio, i to pre nego što se dogodio 24. septembar, praktično najavivši svojim filmom pad ondašnjeg režima. U vezi s tim filmom reći ću još samo ovo: Vučiću, AB, DKT i ostalima neće glave doći Marković, nego Markovićevi „nevažni junaci“. To je on hteo sasvim prijateljski da im poruči. Ali oni – ne slušaju.

Peščanik.net, 18.12.2021.

Srodni link: Saša Ilić – Doktor(ka) D.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)