Ni pravedni ni mudri

Pišući na ovom mjestu prije godinu dana o sarajevskim reakcijama na londonsko hapšenje Ejupa Ganića, zapravo o njihovoj konsenzualnoj jedinstvenosti, prozvao sam taj fenomen “feštom jednoumlja”. Prateći ovih dana hrvatske reakcije na hašku presudu generalima Gotovini i Markaču, shvatio sam da je sarajevska “fešta jednoumlja” u poređenju s njima bila vatromet različitosti. Nema ko se u prethodna dva-tri dana o toj presudi nije očitovao. Trudio sam se da u hrvatskim medijima revno propratim sve moguće reakcije, a jedini glas na koji sam naišao, a da se nije uklapao u unisono kvazipravedničko horsko plakanje bio je onaj mladog molekularnog biologa Borisa Lenharda. Djelomično su na tom tragu reakcije Žarka Puhovskog te Jurice Pavičića i to bi onda definitivno bilo to. Spala knjiga na dva-tri slova.

Ako bi među stotinama nacionalistički-stereotipnih reakcija na presudu, međutim, trebalo izabrati najbizarnije komičnu, konkurencija bi bila teška. Ipak, pobjedu bi vjerovatno odnio riječki nadbiskup Devčić koji je, u uskršnjoj atmosferi, Antu Gotovinu usporedio sa Isusom. Iz dnevnopolitičke bosanskohercegovačke perspektive, ne zaostaje mnogo ni “šokiranost i deprimiranost” predsjednika HDZ-a 1990 Bože Ljubića. Božo Ljubić, uvijek i svagda spreman za glasne jecaje zbog obespravljenosti bosanskohercegovačkih Hrvata, odnosno zbog teškog položaja najmalobrojnijeg bosanskohercegovačkog konstitutivnog naroda, hladan je i ravnodušan kad je riječ o sudbini Srba iz Hrvatske. A ne bi trebao biti takav. Kolektivne sudbine hrvatskih Srba i bosanskohercegovačkih Hrvata neraskidivo su povezane, i simbolički i surovo konkretno. Pred kraj pretposljednje decenije prošlog vijeka, pozicija Srba u Hrvatskoj i Hrvata u Bosni i Hercegovini bila je podjednaka, i statusno i u apsolutnim brojevima i procentualno. Imali su, dakle, status konstitutivnog naroda, bilo ih je sedamsto-osamsto hiljada, odnosno petnaestak procenata u ukupnom stanovništvu (plus minus dva-tri posto). Još početkom devedesetih Srbi su de iure izgubili status konstitutivnog naroda u Hrvatskoj, a onim što je prije nekoliko dana u Haagu (prvostepeno) proglašeno “udruženim zločinačkim poduhvatom” procenat Srba u Hrvatskoj sveden je na neki jednocifreni broj. Bosanskohercegovački Hrvati su se pak, nakon svih ovih godina, de facto našli u inferiornoj poziciji u odnosu na Bošnjake i Srbe u Bosni i Hercegovini. Te dvije činjenice nemoguće je promatrati izvan konteksta “spojenih posuda”, ako ništa, a ono zbog činjenice da neki Jozo iz Kaknja danas živi u kući nekog Miloša iz Knina, dok je isti taj Miloš u kući nekog Hrvoja iz Kotor-Varoši. Zoran Đinđić je nekoć primijetio povezanost između srpskog demografskog osvajanja Vojvodine i gubitka Kosova. Na sličan način je povezano “curenje” Hrvata iz BiH, sa svođenjem Srba u Hrvatskoj na demografski skoro zanemarivu manjinu, odnosno na populaciju procentualno manju nego ikad u prethodnih nekoliko vijekova.

Odbijanje hrvatske javnosti da se suoči s činjenicom da je namjera Tuđmanovog režima bilo etničko čišćenje Srba vjerovatno ima veze sa onim što Marko Milanović ovih dana naziva “pobedničkim hrvatskim nacionalizmom”. U Beogradu i Sarajevu, postoji rasprostranjena svijest o sopstvenom gubitništvu. Ona čuvena latinska fraza vae victis! (jao pobijeđenima), tu je manje-više opšteprihvaćena. Njezina varijacija vae victoribus! (jao pobjednicima) u Zagrebu tek treba biti shvaćena. Teško je i zamisliti da se pred sarajevskom Vječnom vatrom ili na beogradskom Trgu Republike organizuje javni prenos izricanja neke haške presude, bilo kome. Teško je i zamisliti javnu slogu usporedivu sa onom kakva u Hrvatskoj postoji kad je riječ o presudama generalima, o bilo čemu.

Osim priče o presudi Gotovini i Markaču, samo je jedna priča sa ishodištem u Holandiji prošle sedmice privukla veliku pažnju ex-yu medija. Radi se, naravno, o šest Štulićevih pjesama postavljenih na YouTube. 2005. godine, u knjizi “Smijurija u mjerama”, taj isti Branimir Džoni Štulić objavio je pjesmu “Jer nijesu bili svi ni pravedni ni mudri vala”. Pjesma ide ovako: “Na početku rata Srbi su htjeli sa Hrvatima/ Hrvati sa Bosancima a Bosanci sa Srbima/ Ishod Srbi izgubili od Hrvata Hrvati od/ Bosanaca a Bosanci od Srba pouka ako/ Je ima nej se tuć sa onim kog voliš kužiš rista”. Šta nam poručuje Štulić? Na početku rata, Srbi su htjeli Jugoslaviju, dakle, zajedničku državu s Hrvatima; Hrvati su s Bosancima željeli odvajanje od Jugoslavije, a Bosanci su željeli Jugoslaviju, dakle, zajedničku državu i sa Hrvatima i sa Srbima. U ishodu, Srbi su izgubili svoju paradržavu u Hrvatskoj, Hrvati su izgubili svoju paradržavu u Bosni, a u Bosni je srpska paradržava legalizirana. Pjesnik gorko-ironično saopštava istinu o ratovima za raspad Jugoslavije, istu onu istinu koju Boris Buden sažima hladno i ozbiljno, kao za sudbenim stolom, kad kaže da sve skupa nije imalo nikakvog smisla i da je to fraza u kojoj je sabijeno sve iskustvo jugoslovenskog rasula, da deset godina ratovanja nikome nije donijelo ništa osim gubitaka, da su mrtvi stradali nizašto, da je sve to ratovanje iza sebe ostavilo samo “zločince, njihove žrtve, šačicu ratnih profitera i široke mase gubitnika; ruševine, socijalnu bijedu, moralnu sramotu, žalosno-smiješne političke provizorije”. Svijest da je država čiji pasoš posjeduju “žalosno-smiješni politički provizorij” danas je za građane Bosne i Hercegovine opšte mjesto; nije mnogo drukčije ni među građanima Srbije. U Hrvatskoj, međutim, kako potvrđuju i recentni komentari tamošnjih vodećih analitičara, postoji rašireno osjećanje da su u nekom smislu “napredniji” od svojih istočnih susjeda, a iz njega i izvire izopačeni trijumfalizam čija je posljedica i ovakva histerija. Još, naime, ne postoji svijest da je i Tuđmanovo “Imamo Hrvatsku!” u praksi također značilo tek “Imamo žalosno-smiješni politički provizorij!”, odnosno da se to ne može promijeniti lažno-sažaljivim i pokroviteljskim skretanjem pogleda prema Bosni i Hercegovini, idiličnoj lokaciji surove romanse dva “udružena zločinačka poduhvata”.

Oslobođenje, 18.04.2011.

Peščanik.net, 19.04.2011.