Sećate li se ne tako davnog slučaja kad su mlađahni anarhisti ili anarho-sindikalisti, ili koji već anahroni anarho-termin su odabrali za sebe, bacali petarde po grčkoj ambasadi u Beogradu, pa ih je ažurna i poslovično efikasna sprega policije i pravosuđa optužila za međunarodni terorizam? Da se cela akcija desila u nekoj normalnijoj zemlji a ne u Srbiji, i da ovde nema ozbiljno bezobrazne note u ponašanju državnih organa kojima spaljivanje američke ambasade, jedine beogradske džamije i rušenje pola grada nekako nije baš međunarodni terorizam, a petarde (pardon mua, molotovljevi kokteli) u ataru ambasade nekako jesu, cela situacija bi bila dosta komična – dobro deco, hteli ste da se zajebavate i da glumite anarhiste, ajd sad malo u zatvor, da vidite kako je bilo Bakunjinu i ekipi. Čekaj, pa što se žalite, trebalo bi da ste presrećni, nema bolje reklame i ostvarenja vaše FRP fantazije od ovoga! Koliko wannabe anarhista zapravo završi u zatvoru dvetisućeineke? Napišite knjigu tamo.

Ali kako rekoh, u zemlji Srbiji su daleko veći problem licemerje i dvostruki standardi državnih organa, i normalno je i moralno bilo pobuniti se protiv drakonskih kazni koje su bile predviđene učesnicima ovog street-art projekta. Ono što nikako nije bilo normalno su bili neki od argumenata koji su se u to vreme čuli od Druge Srbije koja je unisono podigla glas u odbranu anarhista, a ubedljivo najgori i najopasniji od njih je bio – ma, to su deca! Ajme meni! Pa to je upravo bio vrhunski ’argument’ srpske naci-elite koja je isto tako unisono ustala u odbranu mladih fašistoida koji su razbijali glave ljudima po Beogradu, kao i sam Beograd. Ali nije problem u tome što su isti argument koristili nacoši, pa su ga nekako ošugavili, nego što je taj argument loš. Loš je i kad se primenjuje na šesnaestogodišnjake sa bejzbol palicama, a kamoli za ljude koji su debelo zagazili u dvadesete i igraju se anarhista.

Evo iste priče ponovo kod „slučaja Nikolaidis“ – na sve strane pršti sumanuta argumentacija i dovođenje u vezu grendmadrs end frogs, što bi rekao Jedino Vuk. Prvosrbijanska skroz skraćena verzija glasi otprilike ovako: Ugričić je terorista i hteo je da ubije predsednika i ceo državni vrh, i zato je smenjen. I da se ne lažemo, upravo ova verzija je prodata pastvi i pastva ju je sa tartar sosom pojela. Ovo mišljenje deli većina ljudi, koja niti zna ko je siroti Sreten, niti ih zabole za Narodnu (ili bilo koju drugu) biblioteku. Malo komplikovanija verzija je: Ugričić nije lično član Al-Kaide, ali brani crnogorskog savetnik/teroristu Nikolaidisa, koji poziva na likvidaciju državnog vrha ’s tonu dinamita’, i zato je dobio šut-kartu. Ova prosto-proširena konstrukcija možda već malo zbunjuje, ali i dalje pali, i nje se drži mainstream klozetoidna štampa. But, how about: Ugričić je potpisao apel Foruma pisaca, koji brani Nikolaidisa, i zbog toga mu je pala glava? Au, ovo već nikako ne valja, rekao bi sebi Ivica – šta ako neko zapravo pročita taj apel, i vidi da se u njemu više brani pravo na slobodu govora (nažalost, na ne baš najbolje izabranom primeru), a da se Ugričić naknadno javno distancirao od ’poziva na terorizam’? Pa jel to onda znači da je Ugričić smenjen zbog hira jednog ministra koji je rešio da pokaže mišiće i sujete jedne stranke koja se sprema da izgubi izbore? Ništa, vraćamo se na verziju 1.0 – zašto da menjamo nešto što već savršeno funkcioniše?

Ali, ono što mene daleko više kinji je način na koji je Druga Srbija reagovala na ’slučaj’. Ako premotamo traku unazad, opet vidimo lanac događaja sa vrlo slabom uzročno-posledičnom vezom. Zašto bi kog vraga iko izabrao zaista neumesnu izjavu čoveka koji radi kao savetnik jednog od nosilaca crnogorskog nacionalističkog projekta, i koji tvrdi da pomenuta država nije pod vlašću mafijaške oligarhije, da brani ’slobodu govora’? Zato što su se ’naši’ nacionalisti obrušili na njega u srpskim medijima? Pa šta? Nazovimo to unutrašnjim obračunom srpskih i crnogorskih nacionalista, and call it a day. Ali, ne. Deo srbijanske ’liberalne levice’ ima kretensku potrebu da bukvalno svakog ko bljuva po Srbima bezuslovno brani i gleda kao svog saborca, bez obzira iz koliko ekstremno lokal-nacionalističke pozicije taj nastupao. Ne govorim ovde samo o Nikolaidisu. Aman, pa nije svako ko nazove Republiku Srpsku genocidnom tvorevinom liberalni levičar, inače bi reis Cerić odavno marširao na sarajevskom Prajdu. Nije mi nezamislivo da se Naser Orić ili Hašim Tači uzmu za etalon građanskih vrednosti, u nekoj sličnoj situaciji, ako se ovakvo ludilo nastavi.

I zato, hajde da lepo razdvojimo stvari koje nemaju baš puno veze. S jedne strane grendmadrs, a sa druge frogs. Jedno je davati podršku Sretenu Ugričiću, čija smena je svinjarija srpske političke vrhuške, drugo je boriti se za pravo na slobodu govora i kritikovati hajke i pozive na linč kao metod obračuna sa političkim neistomišljenicima, a nešto sasvim treće misliti da je Nikolaidisov tekst zaista ok, i da je dostojan odbrane.

Peščanik.net, 02.02.2012.

SLUČAJ SRETEN UGRIČIĆ