Za svako svesno biće, biće koje poseduje nešto što zovemo slobodna volja, a čovek je (valjda) takva vrsta životinje, moral bi morao biti veoma jednostavna stvar. „Čovek, kako to zvuči gordo“ rekao je davno Maksim Gorki, ukazujući na moral kao na jedan od osnovnih atributa ljudskosti. Ako išta možemo nazvati moralnim imperativom, to bi bilo poštovanje svakog pojedinačnog života. To je toliko važno da je pretočeno i u pravnu normu – ako ukradeš, ako uvrediš, ako povrediš ili ubiješ, nekoga nisi poštovao i ugrozio si mu dostojanstvo i egzistenciju. Pogledajte Ustav Republike Srbije; tamo lepo piše: „Ljudski život je neprikosnoven…. Ljudsko dostojanstvo je neprikosnoveno i svi su dužni da ga poštuju i štite…” Za one koji ne razumeju sekularni jezik naše „laičke države”, postoje ista etička upustva u narodnom, pa čak i u biblijskom rečniku – „ne čini drugome ono što ne želiš sebi”. Ima li ičega jednostavnijeg od te moralne formule? Zašto je onda, pobogu, tako teško ustrojiti život spram ovog jednostavnog principa?

Za nekoga ko nije psiholog, kao što ja nisam, odgovor se može samo naslutiti. Neprosvećeni egoizam, iskombinovan sa osećajem niže vrednosti i nesigurnosti, monstruozno rađa potrebu da drugog uniziš, da o drugome cinično prosuđuješ, da druge meriš na sopstvenoj skali i da, na kraju, sebi daš pravo da sudiš i deluješ. Drugi, naravno, ne smeju biti ravnopravni i jednaki; moraš ih postaviti znatno niže kako bi sebi izgledao veliki. Transformacija subjektivnog osećaja jada u isto tako subjektivnu sliku sopstvene veličine, nešto je što ne mogu do kraja razumeti, ma koliko se trudila da o celoj stvari čitam i razmišljam. Psihologija nam puno govori o tzv. odbrambenim mehanizmima, gde se, između ostalog, pripajamo identitetu čopora kako bismo zabašurili sopstvenu bedu. Meni je ovde, međutim, zanimljiva ta nepresušna igra svesnog i nesvesnog, koja, na kraju krajeva, poništava moralne vrednosti.

Po mom viđenju, takvi mehanizmi jesu osnovni pokretači sirovog nacionalizma i motor gaženja moralne formule. Sav istorijski jad Balkana, čini mi se, upravo o tome govori. Leto (gospodnje) 2011. godine donelo je velike bure na ovom nesrećnom balkanskom prostoru. Primitivna zver nacionalizma otkinula se s lanca, koji smo jedva nekako privezali u prethodnih nekoliko godina. I neprekidno, kao u svojevrsnom začaranom krugu, nađe se uvek neka „istorijsko-etnička istina” koja će čudovište nanovo nahraniti i razjariti. Problem na Kosovu izazvao je ratne pokliče s obe strane. U Srbiji se promovišu knjige osuđenih ratnih zločinaca i, naravno, negiraju se njihove krvave orgije, dok hrvatski državni vrh odaje počast istim takvim krvožednicima, ali isključivo svojim. Nežne emocije prema sopstvenim zlotvorima i osuda istih takvih likova iz tuđeg čopora, odraz su veoma niskih strasti otuđenih od bilo kakvog racionalnog moralnog suda. Suštinski, svaka istorijska mantra oko koje su se ujedinili nacionalisti svih zemalja – znate već priče „oni su nama radili ovo i ono, a naši junaci im vraćaju milo za drago” – nanovo nas dovodi do zaborava da jedinica etičkog suda nije etnička grupa već pojedinac.

Nesumnjivo znamo da je čovek vrsta sposobna za moralne izbore. Zahvaljujući biološkoj evoluciji posedujemo neurobiološku osnovu za samosvest, uvid u procese sopstvenog mišljenja i formiranje ideja o događajima koji nas okružuju i o kojima možemo formirati imaginarne predstave. Sve ovo jesu osnovni preduslovi za moralno rezonovanje, na osnovu kog smo, kako kaže Piter Singer, tokom evolucije uspeli da racionalno proširimo moralni krug izvan srodničkih i parohijskih asocijacija ljudi. Ova teza je nesumnjivo tačna uzimajući u obzir u kojoj meri su se povećavala ljudska društva koja bez manje-više usaglašenih pravila ponašanja ne bi mogla opstati. Izgleda, međutim, da postoje elementi, koji zadiru duboko u ljudsku psihologiju, sprečavajući nas da introspektivno prihvatimo racionalnu premisu koju smo sami napisali – svaki ljudski život je neprikosnoven.

Još od Darvina postoji mišljenje da je pojava svesti temelj nastanka morala u ljudskoj vrsti. Iako je definicija „svesti” sama po sebi problematična, sigurno je ne možemo odvojiti od naših kognitivnih sposobnosti, tj. umeća da sebi predstavimo svet, da svoje okruženje razumemo i, konačno, da sagledamo svoje mesto u njemu. U etičkom kontekstu, to nam pruža mogućnost da donosimo svakojake zaključke o tome šta treba činiti ili misliti u odnosima prema drugim ljudima; omogućava nam da naučimo šta su moralne vrednosti i kako da ih, na kraju, usvojimo u formi autonomnog morala. O tome koje moralne izbore treba da napravimo, uči nas društvo kroz forme civilizacijskih odnosa.

Dakle, za razvoj moralnog mišljenja kod svakog pojedinca neophodno je intelektualno sazrevanje. Drugim rečima, niko se ne rađa moralan, već moramo naučiti šta se od nas, u jednom civilizovanom društvu, očekuje. Sposobnost da naučimo, razmišljamo, govorimo, sprovodimo, pa i da apstraktno moralno rezonujemo, dugujemo evoluciji našeg neokorteksa, tj. nizu od šest površinskih slojeva cerebralnih hemisfera gde se nalaze svi asocijativni centri. Međutim, kako se pokazalo, u moralnim izborima značajno učestvuju i naše emocije. Danas nesporno znamo da je za socijalnu percepciju i razumevanje socijalnih okolnosti neophodna veza između prefrontalnog korteksa, posebno orbitofrontalnog korteksa koji se nalazi iznad orbita očiju, dakle „racionalnog mozga”, i limbičkog sistema. Bez preteranih neuroanatomskih detalja, treba samo reći da limbički sistem čini nekoliko subkortikalnih elemenata mozga, koji su izvor naših afektivnih reakcija, nagona i emocija, tj. onoga što ću, za ovu priliku, nazvati „niske strasti”.

O čemu nam govori ova kompleksna „moralna anatomija mozga”? Registrovanje naših neposrednih potreba i želja, kao što su glad, bes, strah, požuda, dugujemo limbičkom sistemu i po tome se ne razlikujemo bitno od drugih životinja. Međutim, ljudski mozak je tokom evolucije, povećanjem prefrontalnog korteksa, stekao kontrolne mehanizme koji oblikuju naše ponašanje – sposobni smo da racionalno obradimo nagonske impulse i da donesemo svesnu odluku o tome šta nam je činiti. Zbog toga ne vodimo ljubav uvek, s bilo kim ili na svakom mestu gde poželimo, ne kopamo oči svakome ko nas iznervira, a možemo i strpljivo sačekati lepo serviran ručak kada smo gladni.

Ove svesne odluke neophodne su nam da uskladimo svoje ponašanje spram iole optimalnog funkcionisanja i opstanka u jednoj socijalnoj grupi. Ono što zovemo „moralan odnos prema drugim bićima”, podrazumevalo bi naučene mehanizme usaglašavanja naših emocija i nagona sa etičkim normama, onim normama koje je društvo oblikovalo. Naravno, ne želim reći da ne postoje i emocije koje možemo označiti kao „moralna osećanja”, a u koja svakako spada i saosećanje sa drugim ljudima. Poenta je u tome da i takve emocije umemo usklađivati sa socijalnim kontekstom i okolnostima. Da pomenem opet Singera koji na sličnu temu sažeto kaže: „Oblik ljudskih etičkih sistema predstavlja rezultat težnji ljudskih društava da usklade tenziju između kolektivnog mišljenja i bioloških želja svakog pojedinca“.1

Mislim da se iz ovog neurobiološkog razmatranja mogu izvući važni zaključci o problemu moralnog ponašanja. Prvo, etika od nas traži da se prema drugim ljudima odnosimo sa izvesnim stepenom nezavisnosti od konkretnih osećanja koje prema njima gajimo. Dakle, racionalni mozak često mora nadvladati nagonske reakcije. Ako postavimo moralni imperativ neprikosnovenosti svakog ljudskog života iznad emocija, to bi značilo da moramo poštovati pravo na opstanak i dostojanstvo čak i onoga ko nam se ne dopada. I zaista, na kolektivnom nivou zakona i Ustava, slova na papiru otuđenih od ljudskih emocija, nije nam problem da to prihvatimo.

Jasno je i kako se možemo odnositi prema ovim saznanjima. S jedne strane, ideja odgovornog društva morala bi biti tendencija ka ugnježđenju ovog elementarnog etičkog principa u praktične aspekte autonomnog morala svake osobe. To svakako podrazumeva moralno obučavanje koje će formirati jake racionalne mehanizme kontrole iracionalnih impulsa (npr. kroz naglašavanje pojmova poštovanja, jednakosti i tolerancije). S druge strane, što je nažalost češći slučaj na Balkanu, društvo može negovati niske strasti. Podilaženje impulsima limbičkog sistema, iracionalnom besu, slepoj mržnji, nesvesnoj transformaciji raznoraznih ličnih i istorijskih kompleksa u ksenofobiju, ulagivanje identifikaciji sa herojskim krvolocima, jeste mnogo lakši i isplativiji proces za političke interese. Približavanje političkih izbora podiže talas nacionalističke retorike koja pluta po amigdali i hipotalamusu, zaobilazeći neokorteks i logičke centre. Emocije nas vode u pogrešne i krvave nacionalne izbore.

Šta reći na kraju cele ove priče? Ljudi na Balkanu nisu drugačiji od bilo koga iz ostatka sveta; odvijanje igre svesnog i nagonskog kod svakog je isti. Ali, društva biraju za koji od dva elementa u ovoj igri će navijati. Mi, nažalost, uvek biramo pogrešnog igrača.

Peščanik.net, 01.09.2011.


________________

  1. Singer, P. (1981) The expanding circle: Ethics and sociobiology. New York: Farrar, Straus & Giroux.
The following two tabs change content below.
Biljana Stojković, rođena 6. oktobra 1972. u Beogradu, profesorka na Katedri za genetiku i evoluciju Biološkog fakulteta u Beogradu. Magistrirala je i doktorirala na istom fakultetu. Od 1996. učestvuje u naučnim projektima u oblasti evolucione biologije. Autorka je većeg broja publikacija u vodećim međunarodnim naučnim časopisima, kao i poglavlja i knjiga iz oblasti evolucione biologije. Objavila je knjige „Darvinijana: vodič kroz evolucionu biologiju” (2009) i „Od molekula do organizma: molekularna i fenotipska evolucija” (2012). Religiju i misticizam svake vrste smatra najvećim preprekama za razvijanje inteligencije, kritike autoriteta i humanog i slobodnog društva. Svetliju budućnost vidi u sekularnom humanizmu, u čemu posebno važnu ulogu imaju popularizacija nauke, borba protiv klerikalizacije, ksenofobije i nacionalizma. Izvori najveće ljubavi, inspiracije i istrajavanja u Srbiji su joj suprug Oliver i sin Paja.

Latest posts by Biljana Stojković (see all)