Jugoslavenski odbor

Jugoslavenski odbor, foto: Ideje

Dugo stoljeće (pretežito nenarodnih) nacionalnih država

Zbog ne posve nerazumljivih razloga historiografija odvajkada teži urediti povijest po razdobljima koja počinju s godinama s dvije nule na kraju, po „okruglim“ stoljećima, naime. Vjerojatno u nakani postizanja jednostavnosti (kao važnoga uvjeta široke prihvaćenosti) historiografijskih interpretacija uvodi se periodiziranje koje je zapravo posve izvanjsko navlastitoj naravi povijesnih zbivanja. U novije vrijeme Eric Hobsbawm je ipak uveo u raspravu koncept „kratkoga dvadesetog stoljeća“ (1914.-1991.), primjenjujući, zapravo, na specifičan povijesni materijal koncept „zgušnjavanja povijesnoga vremena“ (koji predznačuje Benjamin u životno zaključnim tezama „O pojmu povijesti“).

Nije, dakle, neizbježno razumijevanje povijesti kao kretanja (najčešće: uspinjanja) stubama oslonjenima na par ništica, pa historijska svijest o dogođenome ne mora opetovati ovaj „elegantni“ obrazac. No, taj je obrazac očito proširen do neiskorjenjivosti, pa preostaje tek gerilsko gunđanje, pretežito izvan struke same. Jer, neke su povijesne prijelomnice takve da ih je teško ugurati u stoljeća, budući da, kako to tek odgovarajuća distancija pokazuje, predstavljaju cezuru nakon koje nova paradigma traje (možda i vjekovima).

U nizu recentnih (ali i starijih) interpretacija baš je 1918. takva godina. Stotinu godina kasnije njezino je nasljeđe u mnogome i dalje živo; vjerojatno to najbolje pokazuju brojne nedoumice što ih je obljetnica izazvala. Ponajprije je ostalo nejasno što se doista obilježava – kraj velikoga klanja, pobjeda Antante, uspostava novoga međunarodnog poretka, formuliranje novih javno-moralnih načela, stvaranje novih država? Najveći politički skup, održan u Parizu na stogodišnjicu primirja, 11. studenoga, samo je dodatno naglasio zbrku. Atmosfera je bila više slavljenička no komemorativna (iako su žrtve rutinski spominjane), a sudjelovali su (slavili) i predstavnici/e država koje su bile među poraženima, te – što je posebice interesantno – i oni/e koji su predstavljali države kojih prije stotinu godina nije ni bilo (od Hrvatske na dalje).

Počasni govornik, Macron, spomenuo je novi sustav međunarodne suradnje koji se razvija nakon I. svjetskog rata (ne i nedostatke samoga sustava i razne verzije koju su bile iskušane), pa i to da u suvremenome svijetu prevladava mir (barem u Evropi). No ključna je (naširoko citirana) odrednica njegova govora, kako je valjda i red među vodećim državnicima, bila posvećena „vrijednostima“ koje su, posebice, razvijane u posljednjem stoljeću. Govoreći i kao svojevrstan sindikalist svjetskih lidera, Macron je smatrao (prošlosno i suvremeno) nužnim očuvati koncept patriotizma – od kojega svi oni uglavnom žive – suprotstavljajući ga nacionalizmu: „Nacionalizam je izdaja patriotizma. Govoreći ‘naš je interes prvi, ma što se dogodilo ostalima’ brišemo najvredniju stvar koju nacija može imati, koja ju čini živom, koja uzrokuje njezinu veličinu, koja je najvažnija: njezine moralne vrijednosti“.

Po strani od – dnevno-politički veoma važne – polemike s Trumpom i sličnima, bitnom se načelno čini olaka, plitka zapravo, razdioba patriotizma i nacionalizma. Teško bi, naime, bilo sporiti da je stavljanje nacionalnih interesa na prvo mjesto, neizostavno obilježje patriotizma, no u Macronovoj light varijanti patriotizam nije sukobno orijentiran, on se – za razliku od nacionalizma – zadovoljava unutrašnjim univerzumom vrijednosti (koji nije lako uspostaviti već i zbog preklapanja povijesti, teritorija, pučanstva, jezika ili kultura među različitim državama). „Veliki rat“ je, dakle, vođen u ime obrane (patriotskih) vrijednosti od (nacionalističke) agresivnosti.

Formalno govoreći, i I. i II. svjetski rat započet je (na zapadu Evrope, barem) odlukom velikih sila da poštuju obvezu solidarnosti sa saveznicima, zbog stanovitih vrijednosti su, naime, Francuska i Engleska napale Njemačku. Uostalom, znano je da moralne vrijednosti – same sobom – u načelu vode u sukob (s drugim vrijednosnim postavima, npr.), ne nužno u rat, srećom. No, patriotski distribuirane moralne vrijednosti dobar su povod za različite ratove od križarskih ili konkvistadorskih agresora po svijetu (koji su radosno klali u ime „jedine prave vjere“), preko katoličko-protestantskoga krvoprolića, do masovnoga ubijanja u ime rasne, klasne, ili liberalne vrijednosne sheme. Riječju, Macronova pojednostavljena interpretacija gotovo nužno završava upravo onime čime je I. svjetski rat i započeo: shvaćanjem da je naš nacionalizam zapravo (dobrohotni) patriotizam, a njihov patriotizam zapravo (opasni) nacionalizam.

Na samome kraju rata neposredni je šok bio toliki da se činilo nužnim ne samo egzemplarno kazniti gubitnike (pripravljajući odmah i naredni, još mnogo krvaviji ratni sukob), nego i barem pokušati promijeniti strukturu država koje su smatrane ne samo odgovornima za rat, nego i posve neprimjerenima novome dobu po svojoj unutrašnjoj, imperijalnoj konstrukciji. U pitanje nisu došle izvanjski imperijalno djelatne sile (SAD, Velika Britanija, ili Francuska), ponajprije stoga što su bile među pobjednicama, ali i zato što su već dosta dugo imale načelno podudarnu konstituciju države izvana i iznutra. Državnome aparatu iznutra odgovarao je nacionalni identitet, određen bitno prevladavajućim jezikom, poviješću, pa (s djelomičnim izuzetkom SAD) i tradicijom/kulturom.

Taj je model naširoko zvan nacionalnom državom (nation-state se kod nas dosta često prevodi kao nacija-država, no to jednostavno ne odgovara duhu hrvatskoga jezika), a tumačen je kao nastavak stare tradicije, kodificirane još Westfalskim sustavom iz 1648. Postupno unutrašnje konstituiranje sukladnosti države i društva (polazeći od načela Cuius regio, eius religio) u većini je razvijenih evropskih država, od Francuske na dalje, predstavljalo zbiljski proces tvorbe moderne nacije proveden državnim djelovanjem uporabom različitih razina (otvorenoga ili strukturnog) nasilja (školstvom, upravom, vojskom, itd.). Na samome početku stvaranja talijanske države, 1871., Giuseppe Mazzini je stoga mogao ukazati na (poopćiv) problem: „Italiju imamo, sada treba stvoriti Talijane“.

1918. se, dakle, radi o „dekonstrukciji“ starih imperijalnih („nadnacionalnih“) državnih tvorbi u ime poopćivanja koncepta nacionalne države. Za „zakašnjele nacije“ (u smislu koji Helmuth Plessner opisuje u svojoj glasovitoj istoimenoj knjizi) umnogome je važilo ono što je Plessner pokazao na njemačkome primjeru. U razdoblju u kojem su razvijene evropske države prolazile kroz fazu (post)revolucionarne demokratizacije, zakašnjele su se nacije (zadugo neuspješno) bavile nastojanjem oko same uspostave svojih država. Tamo gdje im je to uspijevalo (od 1870. na dalje) zbivalo se je to u ozračju u kojemu je prosvjetiteljski impuls izgubio svoju snagu, pa su – umjesto jednakosti, slobode i bratstva – temeljem zajednice postale isključivo prijemoderne (i, dakako, nedemokratske) mitske strukture, ukratko: kulturni ili čak civilni koncept nacije pritom je, u osnovi, reduciran na etničku pripadnost urađanjem u naciju.

Nacije pak koje su kasnile za zakašnjelim nacijama proglašene su 1918. državotvornima na osnovi vojnoga doprinosa pobjednicima (Srbija), ili pak subjektiviranjem vlastite nacionalne političke pozicije u rasapu velikih monarhijskih sustava (od Hrvatske preko Čeho-Slovačke do Finske). Upravo stoga, bitno je nasljeđe protekloga stoljeća u usustavljenju nacionalnih država u evropski novi (mirotvorni) poredak. Druga je strana ovoga procesa u novome legitimiranju zajednice (koji je sama sebe smatrao prastarim), u nacionalističkome patriotizmu. Čak i u površnim Macronovim formulama, ovdje nije bilo riječi o (općim) vrijednostima, nego o posebnim vertikalama kojima se je svaka od ovih nacija grčevito držala „slavne“ (premda uglavnom nedokazive) prošlosti. Od jezičnom vezom zasnovanoga primitivizma grčkoga apetita za svime što je pripadalo antičkoj Grčkoj, na dalje (s time što je ovih dana grčki etno-primitivizam, odluci Međunarodnoga suda u Haagu nasuprot, dobio i međunarodnu potporu kao legitimacija oduzimanja nosiva identitetskoga prava jednoj od nacionalnih država – da, naime, određuje vlastito ime).

Činjenica da je sustav začet nakon I. svjetskog rata bio sustav nacionalnih država mogla je značiti da je uspostavljen koloplet odnosa koji će – svojevrsnim međunarodnim pendantom klasične formule checks and balances – imati veće šanse za promicanje mira od klasične ideje ravnovjesja među velikim silama. No, istovremeno su ključna unutrašnja pitanja novonastalih zajednica (koje su, bezizuzetno, same sebe smatrale veoma starima) ostala netematizirana.

Ponajprije ono o legitimaciji nacionalnih država; u praksi su prihvaćene (nužno neprecizne) nacionalne pripovijesti kao osnova opravdanja zajednice, što je funkcioniralo posve dobro dok nije došlo do sukoba među pripovijestima. Odnosno, još prije, sve dok ne bi došlo (a dolazilo je stalno) do sukoba (etnički) većinskoga i manjinskog stanovništva na teritorijima koji su bili dodjeljivani pojedinim nacijama. Pritom je, programatski, kako onima izvana (velikim silama), tako (još više) onima iznutra bilo prije svega do nacionalne suverenosti, do konačnoga postizanja ideala „Svoj na svome“. U klasičnim političko-teorijskim terminima radilo se je o zamjeni demokratskoga odlučivanja (naroda/puka – demosa – kao zajednice građana) više-manje uspješnim nametanjem nacionalnoga (najčešće nacionalističkog) interpretiranja državnoga identiteta.

U ovim nastojanjima nastaju poteškoće u uporabi aparature prirodnoga prava, jer pozitivnoga za ove svrhe nije bilo na raspolaganju, koje je bilo striktno individualno utemeljeno i razvijano – u svim varijantama (osim već dugo zaboravljenoga Johannesa Althusiusa). Ne slučajno, pravo na samoodređenje praktički istovremeno formuliraju Vladimir Iljič Lenjin i Woodrow Wilson, 1918. – imajući na umu poželjni poredak (nacionalnih) država koji bi trebao biti uspostavljen nakon rata kako bi se smanjili izgledi za buduće sukobe. Wilsonov je projekt (iskazan u glasovitih „14 točaka“ – dakako posve u skladu s interesima SAD u Evropi) bio mnogo ozbiljnije pripravljen, kao posljedak višemjesečnoga rada skupine eksperata na čelu s Walterom Lippmanom. U tom se projektu čak implicira i neka vrst demokratskoga odlučivanja („Nacionalne težnje moraju biti uvažene; narodima se sada može vladati samo na osnovi njihove privole“). Lenjin je, pak, nekoliko mjeseci ranije formulirao u skraćenoj verziji bitno istovjetan stav (i on ponajprije iz pragmatičkih razloga). I opet, obje strane žele pluralnost nacionalnih suverenosti, kako bi se međusobno potirale i osiguravalo („dinamičko“) stanje u kojemu nema (kontinentalnih) hegemona.

Ovo načelo preuzima i saveznička Atlantska povelja 1941., kao i niz kasnijih dokumenata Ujedinjenih nacija (od Povelje nadalje). U većini slučajeva to je pravo tumačeno kao „unutarnje“ pravo, dakle: pravo skupina na neometanu vlastitu egzistenciju unutar postojećih država. No, radi se o pravu koje ne proizlazi (barem ne neposredno) iz korpusa prirodno-pravne tradicije, nego je suvremeni (politički) pokušaj rješavanja političkih problema. Odatle, naravno, ne slijedi da ovo pravo nije uporabivo za legitimiranje težnji mnogih ljudi, no – u današnjim uvjetima – tek pod još uvijek nedostatno preciziranim proceduralnim i sadržajnim pretpostavkama.

Reduciran na ključni problem, koncept samoodređenja/samoopredjeljenja (kojim se radikalno proširuje krug nacionalnih država) pokazuje unutrašnje protuslovlje na dvije razine. S jedne strane, samoj formulaciji načela nasuprot, ne radi se o pravu javnoga određenja kao (npr. političkoga) izjašnjavanja (pripadnosti naciji), nego, mnogo prije i politički opterećenije, o pretpostavljenome vezanom pravu tako određenih nacija na vlastiti teritorij kao drugu osnovu državnosti (uz već u načelu sadržanu opredijeljenost pučanstva). Na toj kontradikciji nastaju – i traju – brojni sukobi etničkih manjina i većina, zaoštreni široko prihvaćenim stajalištem da (i) nove nacionalne države raspolažu neupitnom suverenošću nad svojim teritorijem i pučanstvom (to je načelo, doduše, bilo relativirano, takorekuć unaprijed, već u Sanstefanskome mirovnom ugovoru u ožujku 1878., gdje se u člancima 21. i 21. posebice određuje međunarodna zaštita novih manjina i time konsekventno reducira državna suverenost – no taj je ugovor bio kratka vijeka).

Drugo je protuslovlje bremenito sukobima koji se i danas nastavljaju u tomu što 1918. (pa i znatno poslije toga) demokratska legitimacija novih država nije u prvome planu, npr. samo u pojedinim (izuzetnim) slučajevima se prihvaća praksa plebiscitarnog određenja granica među državama. Granice se određuju izvana (iz Washingtona, Petrograda, konačno: Versaillesa). Sukobi se, naravno, na novi način rasplamsavaju, a legitimacija je ne samo granica, nego i samoga nacionalnoga identiteta, pa i novih država, dobrim dijelom izvanjska. Izbori se u novim državama ne održavaju baš redovito i gotovo su bezizuzetno ispod tada prihvaćene razine demokratskoga odlučivanja (s ČSR kao, zapravo, jedinim trajnim izuzetkom). Već i zato su sporadični demokratski postupci u mnogome rezultat (u tom pogledu uglavnom posve ritualnih, dakle: nepreciznih) inozemnih pritisaka (i opet pionirsku ulogu ima Sanstefanski ugovor koji, u članku 7. navodi obvezu izbora bugarskoga kneza, premda ne precizira način izbora).

Sažetak je ove poplave novih država u njihovoj eksterno pripravljenoj (i osiguranoj) egzistenciji, racionaliziranoj nadom da će se na taj način zajamčiti dulje razdoblje (barem evropskoga) mira. Unutar tih zajednica zbiva se (s izvanjskim izbojima, dakako) zaoštravanje već započetoga kulturno-simboličkoga sukoba u cilju dospijevanja do prevladavajuće interpretacije (kolektivnoga) identiteta na svakome od teritorija koji su u pitanju. Prerastanje ovoga sukoba u političku borbu završava (u slučaju povoljnih ishoda) međunarodnim priznanjem nacije, pa onda i njezine države. Oni pak koji su unutar svake pojedine sredine svojom identitetskom pripoviješću ostali kratkih rukava predstavljat će tempiranu bombu u jedva izgrađenoj državnoj konstrukciji, posebice ako je riječ o dijelovima neke veće nacije koja prebiva u većem broju (izvanmatičnih) država (npr. njemačke, ili ruske – u raznim razdobljima proteklih stotinjak godina).

Nove će nacionalne države, barem formalno, biti priznate na osnovi prevladavajućeg samorazumijevanja izvedenoga iz lokalne (svagda nacionalističke) interpretacije prošlosti (opsežna dokumentacija Wilsonove radne skupine to dobro pokazuje – ali i činjenicu da su državni interesi imali bitnu ulogu u interpretaciji obilnoga povijesnog, lingvističkog i geografijskog materijala). Ostali elementi unutrašnjega ustroja novih zajednica pri odlučivanju su posve drugorazredne naravi; prihvaćaju se, naime, i posve autoritarni režimi, pa i oni skloni nasilju nad etničkim i/ili političkim manjinama – važno je samo da je njihova interpretacija nacionalnoga identiteta (unutrašnje i vanjski) prihvatljiva. Ukratko, baza je novih država mnogo prije (institucionalizirana) nostalgija, no demokracija.

Nostalgija je, međutim, već stoljećima razumijevana kao umjetnički, psihologijski i filozofijski relevantan fenomen, važniji za detektiranje fragilnih unutrašnjih stanja stvaralaca nego za političke zajednice. Sam je termin 1688. skovao Johannes Hofer u svojoj disertaciji na univerzitetu u Baselu, kao prijevod njemačkoga izraza Heimweh (slovenski ima zgodan prijevod: domotožje). Izvorno je „ozbiljna nostalgija“ smatrana „bolešću“ (termin se u francuskome pojavljuje od 1754. u vojnim medicinskim priručnicima).

Novalis (tj. Georg Philipp Friedrich von Hardenberg) tipičnom je velikom (pretežito osjećajima „argumentiranom“) gestom jednoznačno (i zadugo zarazno) ustanovio: „Filozofija je zapravo nostalgija, želja da se bude kod kuće“. Premda ovakav stav nije imao dalekosežnih filozofijskih posljedaka izazvao je (u romantičarskome kontekstu „plavoga svijeta“) značajne (danas bi se reklo: modne) odjeke. No, stotinjak godina poslije program „povratka kući“ dobiva posve ne-romantične, političke implikacije. Kako doslovno, topički – u hrvatskoj inačici „povratak ognjištima“ (iako je, opreza radi, formulu trebalo malo izmijeniti, recimo u „povratak u blizinu ognjišta“ i sl. – da se izbjegnu opekline) – tako i temporalno (u smislu povratka „dobrim starim vremenima“).

Nove nacionalne države označavale su „konačni“ povratak brojnih evropskih (a onda i inih) nacija „svojim“ kućama (koje su, za peh, uvijek bile i kuće nekih drugih). Lokalna (jugoslavensko-hrvatsko-srpska &td.) situacija to poučno prikazuje. I dalje se u interpretacijama čini mnogo važnijim pitanje o pravome značenju Radićevih gusaka, no o političkoj legitimaciji u donošenju prijelomnih odluka. Npr. o tomu kakvu je legitimaciju mogao imati Jugoslavenski odbor, ili (austrougarski) Hrvatski sabor (izabran glasovima nekoliko tisuća birača), koliko je ljudi moglo zagovarati ostanak u (federaliziranoj Austro-Ugarskoj (uostalom, prijedlog cara Karla iznesen, svakako prekasno, 12. listopada 1918. predviđao je doista „veliku Hrvatsku“). Ozračje je u jesen bilo posve jednoznačno ne samo protiv Austro-Ugarske, nego upravo jugoslavenstvujuće (i dugo kasnije samo je Komunistička partija ozbiljno izražavala protimbu postojanju nove države).

Subjekt je povijesno mjerodavnog odlučivanja bilo Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba koje, jasno, nitko nije izabrao, koje je bilo, po svemu, samozvano, ali je djelovalo „u dosluhu s bilom naroda“ kao „političko tijelo Slovenaca, Hrvata i Srba u Austro-Ugarskoj“. Bilo je sastavljeno od oporbenih političara iz Banske Hrvatske i prethodno ustrojenih narodnih organizacija za područje Dalmacije, Istre i Hrvatskog primorja, te Narodnoga sveta za Sloveniju. Poslije se Vijeću priključila i vladajuća Hrvatsko-srpska koalicija. To je Vijeće je, podržavajući ustroj neovisne države Južnih Slavena, odbacilo manifest cara Karla koji je nudio mogućnost preustroja monarhije u saveznu državu, te preuzelo cjelokupnu vlast. Ono je odredilo i delegaciju koja je otputovala u Beograd (vlakom koji je putovao tek nešto dulje nego danas). The rest is history.

Radilo se, dakle (u lokalnome, kao i u gotovo svim drugim slučajevima diljem Evrope u to doba) o tipično revolucionarnome činu, koji je, međutim, tradicionalistički interpretiran – kao povratak „starih pravica“. Referendum o uspostavi novih država nije smatram ozbiljnom idejom, pa je, tričetvrt stoljeća kasnije šampion postkomunističke demokratičnosti, Vaclav Havel mogao, u mnogome cinički, ustvrditi da Čehoslovačka nije bila ustrojena narodnim odlučivanjem, pa ni za njezin raspad nije potreban referendum (a on je, uz Mesića i Koštunicu, uspio biti predsjednikom i federacije, i potom od nje osamostaljene nove države).

Ovaj je poredak razbijen u II. svjetskom ratu, no njemačko-talijanski „novi poredak“ nije nadživio rat (na tugu dijela domaćih nostalgika). Potom je, nakon 1945., poredak iz 1918. ponešto osvježen nastavio funkcionirati (u sjeni hladnoga rata, dakako). 1990., raspadom sovjetskoga carstva dolazi do obrata ka radikaliziranju načela iz 1918, s time da je sada demokratski ustroj (uz obvezu zaštite etničkih manjina) condicio sine qua non priznanja novih/starih nacionalnih država. No, kako to i izborni rezultati pokazuju (na primjeru Madžarske, Poljske i ostalih, ne samo u prvim postkomunističkim godinama), nacionalizirani je narod već bio predoblikovan nostalgično-nacionalističkom pripoviješću o povijesnim zgodama (ne i o nezgodama). Stoga je demokratsko odlučivanje u identitetskome pogledu – za sada barem – u mnogome ostalo tek proceduralnom podrškom „dubljim slojevima opredijeljenosti za nacionalnu samobitnost“.

Koliko je pak u nacionalnome pogledu pripovijest bila zbrkana pokazuje i to da su desetljećima kasnije djecu širom nove države poučavali jeziku „srpsko-hrvatsko-slovenačkom“, da su potom preimenovali državu u Jugoslaviju (što je, već i terminologijski loš vic, jer najveći južnoslavenski narod, bugarski, nije bio uključen), što su na početku bile tri nacije, pa onda jedna, pa, nakon 1943., pet, potom šest, da bi se, već pri kraju, pojavili legendarni „narodi i narodnosti“.

Mimo ove, nostalgično-legitimacijske razine, radilo se je stalno o suverenosti. Bila je koliko toliko jugoslavenska do 1941., pa se raspala, pa opet koliko-toliko jugoslavenska 1945.-1948., pa zaista jugoslavenska do 1991., pa se je, konačno, raspala. Nove države ne stoje baš naročito s onime zbog čega je sve načelno i počelo, s nacionalnom suverenošću (ne samo zbog toga što su neke od poslijejugoslavenskih država u EU). No, nostalgija zadana u korijenima samoga poretka, djeluje i dalje nepoljuljivo, pa i jugonostalgija u novije vrijeme (što posebice iritira one koji od – doduše drukčije – nostalgije politički i preživljavaju). Insistiranjem na suvremenome suverenizmu Viktor Orban je stoga u mnogome bliži „idealima iz 1918.“ od onih koji su ih zaneseno slavili (to više što, da se ponovi, demokracija nije bila odlučujućom sastavinom rečenih konstrukcija).

Ideje, 08.12.2018.

Peščanik.net, 12.12.2018.

TEMA – JUGOSLAVIJA