U sredu 14. januara u pet do pet po podne po teheranskom vremenu, iranski televizijski gledaoci su konačno dobili kanal kakav su tražili. Emitovane su vesti iz zemlje i inostranstva, i to u elegantnom, profesionalnom stilu. Prvi prilog bio je o Gazi. Ovaj kanal je, osim toga, objavio i rezultate specijalno naručenog istraživanja javnog mnjenja, koje pokazuje da 94 odsto Iranaca veruje da njihova zemlja ima pravo da razvija nuklearnu energiju u civilne svrhe, ali samo 50 odsto njih misli da je dobro da Islamska Republika poseduje nuklearno oružje. Nakon toga je emitovan interaktivni program po imenu Na vas je red, u kojem su Iranci iz zemlje i inostranstva telefonom i SMS porukama raspravljali o tome kako Iranci vide sebe i kako svet vidi Iran.

Jedina neobična stvar u vezi sa ovim programom, koji prave Persijanci za Persijance na persijskom, jeste to što je emitovan iz BBC-jevog studija u srcu Londona i što ga finansiraju britanski poreski obveznici. Po mom mišljenju, odavno se nije dogodilo nešto tako pozitivno kao što je pokretanje BBC-jeve Persijske televizije, i što vredi svaki peni svog godišnjeg budžeta od 15 miliona funti (što je otprilike cena jednog klina na nuklearnom projektilu trajdent). To je odgovor na stalne zahteve Iranaca za vestima kojima mogu da veruju, budući da žive u društvu sluđenom organizovanim laganjem i spontanim teorijama zavere. Ova televizija se nadovezuje na već postojeći radio program na persijskom koji se emituje od 1940, kao i na aktivan i interaktivan BBC-jev persijski internet sajt (bbcpersian.com). Ne oslanja se samo na resurse za prikupljanje vesti čitavog BBC-ja, već i na sopstvene dopisnike koji govore persijski, i to iz Vašingtona, Jerusalima, Bejruta, Islamabada, Dušanbea i Kabula. (Cilj je da ih vide i ljudi koji govore persijski a žive u Avganistanu i Tadžikistanu.)

U radu se sreću sa mnogim teškoćama, počev od toga što im iranske vlasti ne dozvoljavaju da direktno izveštavaju iz Irana. Kada sam posetio njihov studio, urednici su mi rekli da prikupljanje i proveravanje priča nije problem, budući da tamo već imaju mnogo dobrih izvora za vesti, ali teško je emitovati televizijski program bez sopstvenih svežih slika. Iranske vlasti su već, sasvim predvidljivo, osudile ovaj kanal kao instrument “špijunaže i psihološkog rata”, te stoga postoji opasnost da će pokušati da zaplaše neke od njegovih saradnika u Iranu. A na vidiku je i iskušenje političke prirode: pošto se ovog leta u Iranu održavaju predsednički izbori, može li ovaj kanal da dođe do prave priče, a da održi BBC-jeve standarde tačnosti, pravednosti i nepristrasnosti?

Tvrdnja da je sve to zavera pokvarene britanske vlade spada u bogati korpus popularnih paranoičnih predrasuda o Britaniji. Ova pojava je obrazovanim Irancima poznata kao “ujka napoleonizam”, po junaku popularnog strip-romana koji je uveren da Britanci stoje iza svega što se dešava u Iranu. U prošlosti je u takvim sumnjama uvek postojalo zrnce istine, od suparništva sa Rusijom iz XIX veka do obaranja sekularnog levog premijera Muhameda Mosadeka početkom pedesetih godina, ali danas je uticaj podmuklog Albiona 95 odsto mit, a pet odsto stvarnost. Jedan britanski diplomata kojeg poznajem često se šali da je Iran poslednje mesto na svetu na kojem je Velika Britanija još uvek supersila.

Nije samo zaverama sklonim Irancima teško da poveruju kako televizijski kanal koji finansiraju britanski poreski obveznici, i to preko britanskog Ministarstva spoljnih poslova, može da bude istinski nezavistan. Ko plaća, taj odlučuje. Ali, Svetska služba BBC-ja, koja nadgleda Persijski kanal, mnogo puta se istakla u pobijanju takve logike, naročito poslednjih decenija. Aktuelni čelnik Svetske službe Najdžel Čepmen kaže da ga nikada nije pozvao niko iz vlade u pokušaju na naruši jasno kodifikovanu uredničku nezavisnost službe – a i da jeste, njegov odgovor bi bio kratak i verovatno ne bi bio za štampu.

Veća opasnost leži u tome što bi ova televizija mogla da padne kao žrtva sukoba između iranskih frakcija, od one vrste koja se često preuveličava u egzilu, ili da bude viđena kao podrška nekoj opozicionoj grupaciji ili partiji. Novinari Persijske televizije sa kojima sam razgovarao odlučni su u nameri da izbegnu ovu opasnost.

Umesto toga, gledaocima na persijskom govornom području trebalo bi da bude ponuđeno nešto što do sada nisu iskusili: uporan pokušaj da im se pruži pravedan odraz njihove stvarnosti, uključujući i njihovu reakciju na nju, na televiziji i na internetu. Sina Motalebi, urednik sadržaja koji pristižu od korisnika, i sam je bio bloger u Iranu – a 2003. proveo je tri nedelje u samici zbog svojih aktivnosti. S mnogo strasti mi je govorio o odgovornom izveštavanju, koje nije pod kontrolom ni britanske ni iranske države, o značajnim raspravama u iranskoj hiperaktivnoj blogosferi. Tako da za Irance ovo nije samo prozor u svet; za njih je to i prozor u sebe same.

Ako Perijska televizija uspe da zaživi u skladu sa ovako visokim idealima, njen potencijal je ogroman. Jedinu ozbiljnu konkurenciju u ovom trenutku ima u persijskoj televiziji Glasa Amerike koja se nalazi u Vašingtonu, a o kojoj mi američki i iranski stručnjaci za međunarodno emitovanje kažu da je primer za to kako ne treba da se rade te stvari, budući da je i očigledno glasilo Bušove admininstracije, i tendenciozni glas pojedinih frakcija u dijaspori, i dosadna.

Cilj Perijske televizije BBC-ja jeste da ima osam do deset miliona gledalaca u Iranu u roku od tri godine. Njeni urednici su zapazili jednu zanimljivu stvar: u Iranu je slušanje kratkotalasnih radio programa uglavnom bilo muška aktivnost. Sada se nadaju da će više žena, pa i čitave porodice, postati učesnici u razgovoru, kad BBC uđe u dnevne sobe, u kojima stoluje televizor.

Ovo je dugoročni novinarski, a ne kratkoročni politički projekat. No, kumulativni politički uticaj emitovanja kvalitetnih vesti iz zemlje i inostranstva, te analiza i priloga (uključujući i dokumentarce nezavisnih autora u Iranu), kao i mesta na kojem Iranci mogu da saslušaju jedni druge, ne može se preceniti. Abas Milani, vodeći specijalista za Iran i predavač na univerzitetu Stenford, ide čak tako daleko da kaže “da bi Iran danas možda bio drugačije mesto da je ovako nešto postojalo pre deset godine”. Kroz deset godina, možda bi zaista i mogao da bude.

Ovaj kanal se, igrom srećnog slučaja, pokreće baš u trenutku kada Sjedinjene Države nameravaju da promene svoju samoporažavajuću politiku neangažovanja u Iranu. Ostaje da se vidi kakva će biti priroda “angažovanja” koje je nedavno obećala Hilari Klinton, buduća šefica diplomatije, a u ime novoizabranog predsednika Baraka Obame. To neće biti lako, s obzirom na to da je iranski nuklearni program napredovao u Bušovo vreme, a da je ruka Irana produžena usled rata u Iraku; da iranski režim neće biti sklon odustajanju od sistemskog antiamerikanizma koji vlada još od islamske revolucije 1979; i da nijedna strana nema zvaničnih predstavnika u onoj drugoj zemlji već trideset godina. No, ako Obama i Klintonova žele da saznaju šta se zaista događa u Iranu, i ako iranski vrhovni vođa ajatolah Ali Hamenei i predsednik Mahmud Ahmadinedžad žele da saznaju šta stoji iza američke spoljne politike, sada svi mogu da gledaju BBC.

 
The Guardian, 15.01.2009.

Prevela Olja Petrović

Peščanik.net, 18.01.2009.