Radio emisija 27.05.2005, govore: Vesna Pešić, Nataša Kandić, Milan St. Protić, Žarko Korać, Vladimir Beba Popović na tribini o Srebrenici u CZKD-u; Miodrag Zec i Marko Vidojković.

Svetlana Lukić: I danas ćemo gledati u sopstveni pupak i prebirati po svojoj džigerici, tek da pokvarimo veličanstvene uspehe koje naša vlada postiže sada već svakog dana. O spoljnom svetu ništa ne znamo niti nas zanima. Za nas je Francuska mesto gde naši teniseri igraju na Rolan Garosu, a ne mesto gde će se u nedelju, na referendumu o prihvatanju evropskog ustava, odlučivati sudbina EU u koju kao želimo da uđemo.

Samo nevladine organizacije reaguju na tribinu Nomokanona na Pravnom fakultetu o oslobađanju Srebrenice, povodom koje predsednik države dubokoumno izjavljuje da u demokratiji svako, sem Čede, ima pravo na svoj stav. Pravni fakultet, osim nekolicine profesora, na nečastan način pokušava da se opere od prošlonedeljne ljage. A turski univerzitet pokušava da održi konferenciju o zvaničnoj politici Turske prema genocidu nad Jermenima i to još tokom I svetskog rata. Konferencija nije održana jer je na turski univerzitet izvršen veliki pritisak patriota predvođenih ministrom pravde, koji je rekao da bi to bio nož zabijen u leđa turskom narodu. I naravno, EU nastavlja da od Turske traži da poboljša odnose sa susednom Jermenijom pre nego što počne pregovore o pristupanju Uniji krajem ove godine.

Danas je objavio vest da će 28. juna Britanci proslaviti 200 godina pobede u bici kod Trafalgara nad francusko-španskom flotom. Organizatori simulacije bitke odlučili su da je ove godine nazovu bitkom izmedju plave i crvene flote, a ne izmedju Engleza i Francuza, kako se ne bi bespotrebno vređala osećanja francuskih predstavnika pozvanih na proslavu. Na sledećoj strani ovih novina bila je vest o našoj proslavi 610 godina bitke na Rovinama izmedju turske i vlaške vojske. Savez Vlaha je želeo da u jednom manastiru sveštenik Rumunske pravoslavne crkve služi parastos svim hrišćanskim vojnicima koji su bili i u jednoj i u drugoj vojsci. Medjutim, ispred manastira su ih sačekali meštani iz okolnih sela i nisu dozvolili da se parastos održi pod obrazloženjem da ovo nije rumunska zemlja.

Danas će u Savetu bezbednosti UN-a u raspravi o Kosovu naše boje braniti Nebojša Čović. Nadam se da mu je neko napisao normalan tekst i da na Petersenove pohvale o neviđenom napretku standarda na Kosovu Čović neće uzvratiti rečima koje je izgovorio ni ne trepnuvši pre neki dan – da su enklave isto što i koncentracioni logori, samo bez gasnih komora.

Čoveka hvata panika kad vidi ko sve kreira strategiju Srbije u pregovorima o Kosovu. Ovih dana tom timu stiže pojačanje iz Atine. Predsednik Tadić je mišljenja da će ga u ovoj godini, presudnoj za status Kosova, najpametnije savetovati naš dosadašnji ambasador u Atini, Dušan Bataković. On je pre neki dan ponovio svoju genijalnu ideju, koja korespondira sa stvarnošću koliko i Tadić sa demokratijom, da bez Kosova Srbija ne može preživeti, da su tamo skoro sva naša rudna bogatstva i preporučio nam svoju staru ideju da se Kosovo podeli na dva entiteta. Možda ne bi bilo loše da samo za Tadića i Batakovića predsednikov marketinški tim priredi jedan mali performans potpisivanja Kumanovskog sporazuma sa poučnim songom o kapitulaciji.

Naš predsednik sve češće govori pogrešan tekst i sve više mislim da to nije zato što se udvara glasačima DSS-a, Karića ili radikala, nego da naš predsednik prosto ne–ra–zu-me ni šta je Srebrenica ni šta je Kumanovski sporazum, inače ne bi tribinu na Pravnom odobrio pravom na drugačije mišljenje. A Bataković bi u njegov kabinet bio pozvan samo da bi predsedniku objasnio sve o Dejanu Milenkoviću – Bagziju i ulozi našeg konzulata i ambasade u Atini kada se ovaj trgovački putnik kao predao .

Koštunica Vojislav se odmara od traume gledanja u oči svim onim bankarima sa kojima je morao, po službenoj dužnosti, da se rukuje na prijemu u Palati federacije. Ali je zato čim su bankari otišli, samo za svoju slovensku dušu priredio prijem za svih 40 potomaka Lava Nikolajeviča Tolstoja.

Labus i Dinkić su još uvek u delirijumu zbog uspešno organizovane skupštine Evropske banke za obnovu i razvoj. Samo tim delirijumom mogu se objasniti one reči neprijatne za slušanje koje je Labus izgovorio u Kažiprstu. Potpredsednik vlade je kazao da je rok bend u sastavu Dinkić, Vlahović i Pitić toliko razgalio srce bankarima da su posle koncerta dali za železnicu još 60 miliona evra. Šta bi bilo da su se poskidali goli – da li bismo dobili i metro pride.

A mi ćemo na početku ove emisije, od koje sam ja uzela skoro pola, govoriti o tribini koja je sinoć održana u Centru za kulturnu dekontaminaciju, dakle kod gospođe Borke Pavićević. Tribinu je vodila g-đa Vesna Pešić, a govorili su Nataša Kandić, Milan St. Protić, Žarko Korać i Vladimir Beba Popović.

Nataša Kandić: Ja mislim da je sa ovom tribinom na Pravnom fakultetu otvoren prostor da mi odavde iz Srbije zahtevamo, tražimo od Vlade, od institucija da iznesu činjenice kojima raspolažu i da prestanu da štite od krivične odgovornosti one koji jesu zaslužni da krivično odgovaraju za događaje u Srebrenici. Srebrenica se nikada ne bi dogodila da nije bilo pomoći iz Srbije, i vojske i policije, a posebno Državne bezbednosti Srbije.

Vesna Pešić: Ne znam da li se sećate kada se posle Dejtonskog sporazuma Slobodan Milošević vratio u Beograd i pojavio na televiziji i ispričao nam šta smo mi dobili. I kad je izgovorio da smo dobili Srebrenicu meni se prosto smučilo jer smo već u to vreme znali šta se dogodilo u Srebrenici. Znali smo šta se u Srebrenici dogodilo od jula 1995-e.

Milan St. Protić: U Srebrenici je prosto rečeno, evo ja kad to treba da izgovorim nije mi lako, poubijano po spisku 8 hiljada ljudi. I danas, umesto da smo odavno shvatili svu tragediju i svu dubinu tog monstruoznog zločina, mnoge nacionalne institucije to brane. Nažalost, u tome saučestvuje i Srpska pravoslavna crkva, u tome saučestvuju i delovi Beogradskog univerziteta, u tome saučestvuju i mnogi akademici, članovi Srpske akademije nauka i umetnosti. Nažalost, nismo čuli sasvim jasno ni od većine glavnih političkih stranaka ni na ovoj demokratskoj strani pravu reč o zločinu u Srebrenici. A za nas kao narod, u to nema nikakve sumnje, nema drugog puta nego da se s tim suočimo.

Ali to suočenje naravno nije lako, mnogo je lakše pobeći od toga, okrenuti glavu. Mnogo je teže ići hrišćanskim putem i priznati da se to dogodilo, da se nije dogodilo slučajno nego namerno, da su neki ljudi, pripadnici istog naroda, nažalost i na našu sramotu, kao što smo i mi, doneli odluku hladnokrvno i mirno i onda je sproveli u delo da pobiju 8 hiljada ljudi jednog za drugim po spisku.

Svi oni, bez obzira koliko visoke činove nosili i koliko ponosno na svoje glave stavili kamilavke Srpske pravoslavne crkve, ozbiljno se greše o interese i budućnost ovog naroda zato što su stali na stranu zločina. Nema tog argumenta koji bi mogao da opravda ili da ublaži strahotu i težinu tog zločina. Institucije u koje navodno narod ima najviše poverenja, najviše ih ceni i uvažava ili pojedinci u njima staju na stranu zločina. Nisu dovoljno ni hrabri, nisu dovoljno ni dostojni, a nisu dovoljno ni čovečni da priznaju da je tako strašan zločin počinjen pod srpskim imenom. Pomažu da tonemo sve dublje u moralnu bedu i moralno bespuće koje će najveću štetu i tragediju da nanese nama samima.

Ako se pokaže da su ovi današnji vlastodršci u Srbiji i svi oni koji misle kao oni, dovoljno sebični da tu odgovornost i krivicu prebace na nekog drugog, ispaštaće neka buduća naša generacija, jer nemoguće je proći bez kazne ovozemaljske ili božanske za tako strašan zločin kao što se dogodio u Srebrenici, pod okriljem srpske vlasti i srpskog imena, u julu mesecu ’95. godine.

Vesna Pešić: Pre neki dan je postavljeno pitanje u vezi sa tribinom na Pravnom fakultetu predsedniku države, Borisu Tadiću i ja sam bila prilično šokirana njegovim odgovorom. On je to tretirao kao slučaj slobode mišljenja. Naravno da se svi zalažemo za slobodu mišljenja, ali na toj tribini je bio propagiran zločin, što nije dozvoljeno i ne spada u slobodu mišljenja, a s druge strane pretilo je nasilje i dešavalo se nasilje.

Srebrenica će biti večna tema, ali zašto je ovde sada postala ovako aktuelna. Postoji tu i jedna kontradikcija na koju bih htela da skrenem pažnju. Vlada premijera Koštunice je Haškom tribunalu isporučila dvanaestoro optuženih za ratne zločine. S druge strane, raste jedna tenzija oko toga, ponovo se javlja i antisemitizam, ponovo se negiraju događaji u Srebrenici, pojavljuju se razna fašistička udruženja. Stvari kao da se iznutra pojačavaju, a imamo sve te ekstradicije. Ja naravno imam neku svoju interpretaciju zbog čega do toga dolazi, ali bih volela da pitam Bebu Popovića da nam objasni šta se to dešava između prethodne i ove sadašnje vlade i kakve to veze ima sa ovim osećajem da danas u Srbiji raste netrpeljivost, pojavljuju se novi nacionalizam i nova fašistička udruženja.

Beba Popović: Koreni ovakve proslave desetogodišnjice Srebrenice leže u proslavi šest godina Srebrenice, 11. jula 2001. godine, posle sto dana vlade Zorana Đinđića. Tog 11. jula je emitovan film u BBC produkciji ‘Krik iz groba’. To je bila slabo gledana televizija, pa smo nas nekoliko u vladi zajedno sa direktorom televizije Sašom Crkvenjakovim doneli odluku da se to emituje na državnoj televiziji, na RTS-u. I to je 12. uveče emitovano u udarnom terminu. 13. jula je poslanička grupa Srpske radikalne stranke zatražila anketni odbor i ispitivanje odgovornosti rukovodstva državne televizije i političke odgovornosti onih koji su dozvolili da se to emituje. Tom se zahtevu priključuje tada deset dana samostalna poslanička grupa Demokratske stranke Srbije, koja je desetak dana pre toga, po izručenju Slobodana Miloševića, napustila DOS. 13-og jula, na redovnom zasedanju Skupštine, jedina tačka dnevnog reda bila je ko je dozvolio emitovanje filma prethodne večeri na državnoj televiziji. Istog dana popodne Srpska radikalna stranka i Socijalistička partija Srbije organizuju miting ispred Skupštine grada na kome je bilo osam hiljada ljudi. To su inače mitinzi koji su počeli da se dešavaju ‘za slobodu Srbije’, ‘za spas Srbije’, ‘protiv izdajnika i neprijatelja’, to smo bili mi, podsetiću vas, zato što smo 15 dana pre 11. jula u zgradi Ministarstva unutrašnjih poslova pustili film i pokazali javnosti šta smo otkrili u Batajnici, Petrovom Selu i ostalim grobnicama u Srbiji. Pred tih 8 hiljada ljudi Ivica Dačić, radikali i tako dalje, čitaju pismo vladike Amfilohija Radovića koji podržava Slobodana Miloševića i njegov herojski čin, iako je odveden 28. juna. U proglasu vladike Amfilohija, koji je glavni čovek u crkvi, znate da on praktično obavlja funkciju patrijarha srpskog, kaže se i da su ljudi koji su poslali Miloševića iz Srbije u Hag izbrisani iz srpske istorije. Baki Anđelković u transu skandira ime akademika Koste Čavoškog koji se pridružio tom mitingu i tako izgleda 13. jul u Beogradu popodne. Onda oni kreću u protestnu šetnju medijskom trasom, lupaju prozore skupštine.

Istog tog dana, možda slučajno a možda ne, jedna od najomiljenijih nevladina organizacija zapadnih političara, tada već sa ambicijama jasno političkim, Otpor, promoviše svoju kampanju baš tog 13. jula u Kruševcu, sa sloganom ‘Sve je isto samo njega nema’. Dan ili dva kasnije izlazi NIN, svi znaju da je to pamflet političke stranke Vojislava Koštunice i njegovog kabineta, naravno sa Vojislavom Koštunicom na naslovnoj strani i naravno sa naslovom ‘Izbora mora biti’, a što se samog događaja, puštanja filma o Srebrenici, tiče, sadašnji zamenik ministra kulture ili prosvete, ne znam čega je, Ignja, tada novinar tih novina, piše tekst u kome otprilike kritikuje televiziju ne zato što je pustila taj film, jer ga nismo snimili mi, snimili su ga Englezi, ali kritikuje tu televiziju i tu našu vladu zašto nismo snimili film o ratnim zločinima nad Srbima u selu Kravica.

Nekoliko dana posle toga Demokratska stranka Srbije organizuje konferenciju za štampu na kojoj dva mlada lava, poslanika te stranke, Proroković i Mihajlov čitaju proglas te stranke u kome direktno optužuju vladu i pojedina ministarstva da su povezana sa korupcijom i kriminalom. Nisam rekao malopre, ali pretpostavljam da se sećate da je do tog 11. jula 2001. godine predsednik srpske vlade Zoran Đinđić, već tri meseca svakodnevno u dnevnim novinama bio optuživan da je bio švercer cigareta u vreme Slobodana Miloševića. Znači, u toj atmosferi stvaranja afera i tvrdnji da je vlada kriminalizovana, posle ove konferencije za štampu, u Vremenu se pojavljuje čuveno pismo Prorokovića – čuvenih deset pitanja srpskoj vladi, koje je pisao isti čovek koji je pisao i pismo Dejanu Mihajlovu pretprošle godine za predizbornu kampanju. Taj čovek je u to vreme bio savetnik za medije, a danas direktor državne televizije. Desetak dana posle tog pisma desilo se ubistvo Gavrilovića, novi napad na vladu i potpuni raspad DOS-a.

To je ukratko ono što se dešavalo. Ono što mi treba da uradimo na ovoj i na sledećim tribinama je da zaključimo šta je to što je dovelo do toga da se na deset godina Srebrenice dešava ovo što se dešava sada i šta je to što treba da uradimo da nam se ne desi da za 15 godina 11. juli bude proglašen crvenim slovom u kalendaru Srpske pravoslavne crkve i da se taj dan zove Svetim Ratkom i Radovanom.

Ovo je okvir u kome smo tada živeli. U tom okviru, nažalost, podrške vladi nije bilo ni od nevladinog sektora ni od stranaca, svih onih koji su danas spremni da je pruže. Za događaj na Pravnom fakultetu nisu odgovorni ni Obraz ni ostaci JSO. Odgovorni za Pravni fakultet su, to svi znamo, Demokratska stranka Srbije i Vojislav Koštunica, i nažalost Demokratska stranka i Boris Tadić.

Ono što je tada, u julu 2001, za mene bio prelomni trenutak je to da je u javnosti, u Skupštini, u medijima, među građanima ostalo nejasno ko se tu sa kim u stvari raspravlja. Mi s njima oko takvih stvari nismo mogli da se dogovorimo, oni su tražili da mi ne priznamo da je Batajnica nešto što se desilo, oni su od nas tražili da mi kažemo da je to, ne znam već, evo čuli smo i danas jednog od tih, da su to u stvari predstavnici NATO-a dovezli leševe u Batajnicu i zakopali i tako dalje. Kad se ta stvar tada desila, prirodno je bilo da nepunih godinu dana kasnije, šef vojne bezbednosti Vojislava Koštunice, Aco Tomić i brat Radovana Karadžića, Luka Karadžić, zajedno putuju službenim automobilima po jugu Srbije i održavaju tribine na kojima su promovisali knjigu Radovana Karadžića.

Svetlana Lukić: Čuli ste da je lepo vreme, da je temperatura 26 stepeni u Beogradu i Novom Sadu. I u jednom i u drugom gradu sinoć su održane iste tribine na istu temu, o Srebrenici, odnosno onoj slavnoj tribini na Pravnom fakultetu o Srebrenici. E sad, jedino što razlikuje nas i Novosađane, bilo misliti kad se išlo da se glasa za Maju Gojković – nama će Majkl Polt i dalje da daje pare, a vi ništa nećete dobiti. Ništa neće dobiti ni Nišlije, ali će valjda vaša gradonačelnica da se sekira, za razliku od ovog iz Niša. A mi nastavljamo da slušamo šta je sinoć rečeno na tribini o Srebrenici u Centru za kulturnu dekontaminaciju. Čuli ste Milana St. Protića, Natašu Kandić i Vesnu Pešić, a sada slušate Žarka Koraća i opet Vladimira Bebu Popovića.

Žarko Korać: Moja stranka je znala da se obeleževa desetogodišnjica jedne druge tragedije koja se dogodila u Tuzli tačno pre 10 godina. Jedna granata koja je ispaljena sa velike daljine je pala u 9 sati uveče na korzo u Tuzli i ubila je 71 mladog čoveka. Najmlađi je imao 3 godine, a prosek godina je bio oko 20, to su bili mladići i devojke. I mi smo sa drugima položili venac na mesto gde je pokovana većina tih žrtava. One su pokopane noću, krišom da ih ne bi granatom neko ponovo gađao. Ono što je strašno je da u Srbiji najveći broj ljudi ovo ne zna. I mi smo stavili jedan venac i na njemu smo napisali da saučestvujemo u bolu i napisali smo da se izvinjavamo.

Tribina o Srebrenici je moguća u društvu u kome niko nije izgovorio reč izvinjenje. Ta tribina je sama po sebi možda samo slika haosa i konfuzije u glavama jednog broja mladih ljudi i ciničnih manipulatora koji su sedeli u prvom redu. U javnosti je ostalo neuočeno, tamo je u prvom redu sedeo jedan samozvani istoričar koji je, da stvar bude još neverovatnija, direktor nečega što je on nazvao Muzej genocida. Dakle podršku i pohvalu zločinu je učinio čovek koji po svojoj sopstvenoj odluci proučava Jasenovac i genocid. On nije primetio da je i Srebrenica jedan strašan zločin.

Ta tribina je u suštini, zbog toga smo svi ovako uzbuđeni, slika današnje Srbije. I odsustvo reakcije na tu tribinu je naša slika. A ta tribina i ti ošišani mladići u majicama Obraza i svih tih drugih organizacija za koje kažu da inače ne postoje na Beogradskom univerzitetu, da su to neki slučajni prolaznici, mladići koji su se tu slučajno zadesili, dakle, ta tribina je utoliko čudovišnija što je usledila posle izvinjenja Republike Srpske, posle nalaza njene komisije koja je pobrojala ubijene. Vi na internetu možete naći imena mrtvih ljudi.

Bilo je i časnih reakcija, tu ubrajam reakciju rektora Beogradskog univerziteta. Ta tribina je moguća samo u zemlji u kojoj na sahrani majke Radovana Karadžića Amfilohije Radović po drugi put u životu zloupotrebljava nečiju sahranu radi političke promocije. Jednom je to uradio na sahrani Zorana Đinđića, rekao je, ako je moguće uopšte razumeti taj nesuvisli govor pun mržnje prema tom čoveku, da ‚‚ko se mača laća od njega će i poginuti“. Za razliku od Zorana Đinđića govor majci Radovana Karadžića je bio pun topline, on je rekao da je ona majka Jugovića i da je rodila sina heroja.

Ja tu ženu nisam znao i svaki čovek zaslužuje da bude ispraćen sa ovoga sveta onako kako je dostojno, dakle, nije reč o njoj nego o njenom sinu i ovome vladiki. Dakle, ako on kaže da je ona rodila sina heroja, onda je to, bojim se, tačnija slika naše Srbije nego to što ćemo Nataša Mićić i ja kao poslanici da podnesemo skupštini na usvajanje ovu rezoluciju. Nas dvoje u skupštini od 250 ljudi činimo manje od 1% poslanika. Živimo u zemlji u kojoj bez reakcija prolazi govor čoveka koji ima ambiciju da jednoga dana bude srpski patrijarh. Crkva se od tog govora nije ogradila, a svega deset dana iza toga jedan drugi vladika kazao je u Zrenjaninu da je Evropa fukara. Ova serija incidenata pokazuje da je tribina o Srebrenici moguća u društvu u kome nažalost ima još mnogo onih koji u suštini podržavaju politički program koji je doveo do Srebrenice.

U našem društvu se o tome više ćutati ne može. Danas se u Srbiji o Srebrenici govori sa stanovišta jedne monstruozne teorije koja se zove teorija opravdanog zločina. Kao što znate, obično se kaže ‘jedinice vojske iz Srebrenice su počinile zločine u okolnim srpskim selima’. Tačno je da je toga bilo i tačno je da Naser Orić u Hagu odgovara za te zločine, ali govoriti o eto, reakciji na to onih koji su osvojili Srebrenicu – to je u psihologiji takozvana teorija opravdane reputacije. Mora se preuzeti odgovornost za ono što se desilo u Srebrenici, mora se preuzeti odgovornost za desetogodišnju ćutnju o Srebrenici i moram da kažem da naši najviši državni i politički predstavnici ni jednu jedinu reč nisu rekli na tu desetogodišnjicu.

Da li bi od nas bilo veoma naivno očekivati da je neki od njih danas došao na ovu tribinu? Lepo je to što nam je jedan ministar rekao da odlično govore engleski, da su podšišani, imaju dobra odela i da znaju da prave powerpoint prezentacije bankarima, ali bilo bi lepo, kad to sve završe, da dođu, sednu ovde sa nama i da nešto kažu o tragičnoj prošlosti ove zemlje i o političkom programu koji je realizovan u Srebrenici. Neko će o tome morati da progovori. Cena za to postoji, jedan među nama je tu cenu platio. Zoran Đinđić je platio cenu za isporučenje Slobodana Miloševića Hagu i zato što je pokušao da se obračuna sa tim ljudima.

Oni su privremeno pobedili, da mi nemamo nikakvih iluzija – izručenje ljudi u Hag je obična trgovina i u takvoj atmosferi je srebrenička tribina na Pravnom fakultetu bila moguća. I ja samo jedno želim, da oni koji su na ovakav način odreagovali na ovakvu tribinu, oni koji nas politički predstavljaju, a nisu se oglasili, da će, nadam se, upravo zbog ovakve u suštini nečovečnosti i oni postati u jednom trenutku onakva politička prošlost kakva je Slobodan Milošević.

Beba Popović: Ono što morate da shvatite je da time što ste došli na vlast i što imate popularnost naroda vi niste u suštini kontrolor oružane sile ove zemlje koja je učestvovala u ratovima, koja je činila zločine i koja se solidarno brani. Oni su antihaško bratstvo jer se međusobno štite i brane.

Žarko Korać: I vi ste na poslednjem primeru ubistva dva vojnika u kasarni na Topčideru videli koliko daleko je spremna da ide vojska da bi zaštitila samu sebe. To se, gospodo, dešavalo posle našeg pada sa vlasti i ostalo je nažalost netaknuto. I kad pitate zašto mi nismo nešto uradili, to bi značilo da pokojni Zoran Đinđić izađe na televiziju i kaže ono što nijedan premijer nijedne zemlje na svetu ne sme da kaže, a to je da je nemoćan da neke odluke sprovede. I ne postoji političar koji može da sačuva svoj ugled i svoju političku budućnost kada to kaže. On se nadao da ćemo mi postepeno steći uslove i mogućnosti. 28. juna 2001. godine kada je Milošević izručen, na televiziji se pojavio tada najpopularniji političar u Srbiji, Vojislav Koštunica, i rekao da smo mi kriminalci koji su prekršili ustav i zakone.

Beba Popović: Pred Zoranov put u Ameriku na sastanak sa predsednikom Bušom novembra 2001. godine, znači u vreme kad je izbila pobuna Crvenih beretki, mi smo imali jasne podatke od američkih službi, od predstavnika Haga i od evropskih službi da je Mladić u vojsci. Imali smo potvrde i od naših ljudi iz Službe državne bezbednosti da ga štiti vojska. Zoran je pred put, posle jedne od sednice DOS-a, a one su se tada dešavale u predsedništvu Jugoslavije, imao razgovor sa Vojislavom Koštunicom i rekao mu ‘znaš da moramo da predamo Mladića, šta čekaš’. Ovaj je rekao ‘ne smem to da uradim, vojska će se pobuniti, izbiće puč’. I šta vi možete da uradite? Vi znate da je Mladić tamo, a nemate ni jedan dokaz za to sa kojim možete da izađete u javnost. Pokazalo se 15 dana kasnije da mi nismo imali snage da se suprotstavimo ni kad grupa kriminalaca sa 20 hamera izađe na ulicu, da ni njih ne možemo da oteramo, a ne da se pobunimo protiv vojske.

Znači, Mladić nije uhapšen jer ga je štitio Vojislav Koštunica, to je potvrdio i Nebojša Pavković kad je smenjen. Rekao je da je do deset dana pre toga Mladić imao specijalnu propusnicu vojske Jugoslavije da se kreće po kasarnama. Za njih je predsednik i vrhovni komandant bio Koštunica, kao što je za ove kriminalce iz JSO to bio Legija, bez obzira da li je funkcioner ili nije funkcioner. Koštunica je to postao za njih kad je Milošević rekao ‘ovo je moj naslednik’. Vlada čiji sam bio deo napravila je hiljade grešaka i imala je milijardu problema, ali ovo o čemu ovde razgovaramo bilo je van naše moći. Što se tiče odgovora na Vesnino pitanje ‘da li je vlada Zorana Živkovića mogla nešto da uradi kasnije’, te dve vlade se ne mogu ni u čemu porediti. I Zoran Živković i ta njegova vlada nisu doneli odluku o neizručenju svih generala nego samo jednoga, koji je tog trenutka načelnik policije.

Žarko Korać: Dve nedelje pre izbora mi smo zamolili Karlu del Ponte da ne objavi optužnice pre izbora. Ja lično sam bio protiv toga, odmah da kažem. Ali mi joj kažemo ‘sačekaj samo da prođe dan izbora i onda objavi optužnicu’. Ona je objavi i onda naravno Zorana Živkovića hvata panika i vlada donosi odluku jedino za Lukića da ga neće izručiti. Naravno, izbore smo izgubili i naravno da vladi ne služi na čast takva odluka.

Beba Popović: Ta odluka se donosi dve nedelje pre izbora i u atmosferi kada je već svima jasno da zapad podržava novu tvorevinu koja treba da pobedi na tim izborima, a ona se sastoji od Otpora, od one interesne grupacije koja se pretvorila u stranku i zove se G17 i od pročišćene, znači tu se ubacuje taj termin, pročišćene Demokratske stranke koja će iz svojih redova izbaciti one koji su se u prethodne dve godine isprljali. I rezultate tih izbora su predstavnici stranih ambasada, diplomate, ambasadori čekali u sedištu G17 plus. U toj atmosferi vi imate optužnicu protiv čoveka koji vam je praktično šef policije i naravno da Zoran Živković i ta skrhana vlada koja je već potpuno razbijena iznutra, donose takvu odluku. Ali to nema nikakve veze sa ovim o čemu mi ovde pričamo. Vlada Zorana Đinđića može da se optuži po raznim pitanjima, ali izručenja nemaju veze sa Zoranom Đinđićem ni sa njegovom vladom, najodgovorniji za to je bio Vojislav Koštunica i njegov deo DOS-a, ta njegova stranka.

Nataša Kandić: Pragmatički posmatrano general Mladić nema ni jedan jedini razlog da nastavi da se skriva. Srebrenica je potpuno otkrivena, svi njegovi saradnici su u Hagu, znači predstoji samo iznošenje pojedinosti o distribuciji tih paketa, kako su oni to nazivali u svojim šifrovanim porukama. Sve drugo što se tiče njegove odgovornosti je poznato. I mislim da on sada verovatno razmišlja o tome na koji način može da tu svoju predaju stavi u funkciju obezbeđivanja porodice ili dogovora gde će služiti kaznu. Pretpostavljam i da Mladića ne čuva samo jedna grupa ljudi i ne sumnjam da informacije o Mladićevim razmišljanjima direktno stižu do institucija u Srbiji i da se sad tu pravi kalkulacija o tome šta je za Mladića najpovoljnije. Da li će, recimo, predaja ići preko Vlade Srbije ili Vlade Republike Srpske ili možda na neki treći način, da li preko Amerikanaca ili nekoga iz Evrope, ali mislim da je taj proces u toku.

Svetlana Lukić: Bila je ovo Nataša Kandić, a sinoć je na ovoj tribini podeljen predlog teksta Deklaracije o Srebrenici koju vladi Republike Srbije podnosi nekoliko nevladinih organizacija, među kojima su i Komitet pravnika za ljudska prava, Građanske inicijative, Helsinški odbor, Inicijativa mladih, Fond za humanitarno pravo i tako dalje. U toj deklaraciji se Republika Srbija obavezuje da će razotkriti i kazniti svako ideološko opravdavanje zločina, da neće dozvoliti prihvatanje posledica zločina tako što će pravdanje genocida predstaviti kao legitimni politički stav. Ovo bi sigurno podržao predsednik Tadić i lično potpisao. A mi ćemo u nastavku emisije da se vratimo zabavnijim temama – kako smo ono ugostili svetske bankare pomoću leskovačkih mućkalica, Skadarlije, ikona i ćilima, kako su Dinkiću bankari rekli da su Srbi lep narod, a ministru za ekonomske odnose sa inostranstvom Parivodiću preneli svoje divljenje našim znanjem engleskog jezika. Slušate nešto manje oduševljenog skupom bankara u Beogradu, profesora ekonomije na Filozofskom fakultetu, Miodraga Zeca.

Miodrag Zec: Mi se kao narod oduvek krećemo između euforije i agonije. Ili smo egzaltirani ili smo unesrećeni. Tako da ja bih skup bankara tumačio time. To je jedan rutinski događaj, koji je bio zakazan od ranije, ali ja razumem da ova Vlada želi da proširi područje službenog optimizma i da ljudi to koriste u marketinške svrhe, to je meni regularno. Ali da se vratimo, znači događaj je rutinski, on se uvek negde mora dešavati. Ne znam, neko je rekao da je prethodni bio u Uzbekistanu, pa sad tamo imamo krvavi obračun.

Neću da budem zao, ali mislim da se iz toga izvlači nešto što tamo nije ni rečeno niti obećano. E, to je već za domaću političku upotrebu. Znači, mi smo svedoci da pojedini važni članovi vlade kažu – biće 2 milijarde, a čovek koji je na čelu banke kaže – ljudi, neće biti, ako bude 700-800 miliona kredita budite zadovoljni. I imamo mnogo tranzicionih institucija i tranzicionih procedura. Neki to zaista posmatraju kao religijsku misiju i ja bih mnoge od ovih koji su stalno na vlasti nazvao velikomučenicima tranzicije. Oni kažu – mi smo žrtve. Ma nisu.

Prosto treba stvari vratiti na početak i mi moramo da rešimo mnogo unutrašnjih pitanja, a očekivati da će neko nešto da nam da, a da ništa ne traži zauzvrat je iluzorno. Jedan režim je srušen i svi oni čija je profesija bila da ruše komunizam, izgubili su predmet sopstvenog poslovanja. No, šalu na stranu, ja mogu da razumem političare, to im je u opisu posla, ali ne moram ja da budem uveren u ono što mi oni govore, jer znam da to tako neće biti.

I uvek su to štap i šargarepa, štap je sve duži, a šargarepa je sve manja. A to mesijanstvo političara i težnja Srba da dođu u zemlju Hanaan, to je naša tradicionalno loša osobina. Mi se moramo spustiti na zemlju, problem je veliki, on će se dugo rešavati. Nažalost, mnoge stvari koje se dešavaju ne vode u dobrom pravcu. Ja se bojim da će ovo biti zemlja penzionera i ratnih heroja iz svih naših oslobodilačkih ratova, a neće imati ko sve to da plaća.

Primera radi, sad je najavljena privatizacija osiguranja, prodaja strateškom partneru. Kada se osiguravajuće društvo proda strateškom partneru dešava se mnogo loših stvari. Kao prvo, bez obzira na sve što se u tim osiguravajućim društvima dešava ona su uvek na dobitku. To je jedan prosto savršen proizvod. Uzmimo primer osiguranja kola. Dobar dan – dobar dan, vi kucnete, on vama proda papir na kome piše da ste vi za godinu dana osigurani tako i tako. Vi njemu to platite 300, 500, 30.000 dinara zavisi od kola i onda idete kući. Ako se s nekim sudarite, ne daj bože, tek onda on ima trošak. Znači, on ima takav proizvod da unapred dobije prihod, a troška ako bude. Postoji matematika, on tačno proračuna stepen rizika, odnos rizika i premije, i prosto uvek ima dobitak, sem u slučaju cunamija i velikih katastrofa od kojih se obično ni ne osigurava, od ratova i tako dalje. Znači, u celom svetu najveći biznis je osiguranje koje uvek ima dobitak.

Sad bih ja postavio pitanje, zašto vlada na prečac bez javne rasprave donosi predlog zakona o osiguranju. Zašto ona baš za vreme svog mandata mora to da proda. Zašto? Zašto mi ne bismo imali jedno nacionalno osiguranje? Postoji finansijska snaga srednje klase da to dokapitalizuje, da kupi te akcije. Kaže se da vlada nije u stanju da time upravlja racionalno. Tačno, ne može, tako im se desilo ovo opšte magarčenje sa Karićem. I normalno da Vlada ne može ako čim prođu izbori, javna preduzeća postanu plen i onaj ko je do tada bio partijski aktivista odmah seda u JAT, u NIS i tako dalje. Tako ne može.

Prodaja osiguranja vam je kao da seljak proda bunar jer nije mnogo žedan i posle kupuje vodu od toga kome je prodao bunar. Pitanje osiguranja je strašno važno, jer ako ga prodate gde će onda srednja klasa uopšte ulagati. Ako nemaš Telekom, ako nemaš elektroprivredu, ako nemaš neku veliku krupnu kompaniju, gde ćemo. Ne možemo mi svi ulagati u njujoršku berzu. I ovo što se sad zove trgovina akcijama, to je sve sleganje primarne raspodele nečega. Ovde ljudi prodaju pravo za novac, dobiju se akcije džabe, ničim izazvane akcije i sad ih utržuju po raznim procedurama koje su simulirane, ali to je tržište plitko.

Ovde se pojavi jedan slovenački investitor, digne akcije kad treba, obori kad treba. Ovo je kao i ono devizno tržište, sećate se dok je bila velika inflacija, neko donese u torbi iz Republike Srpske 100.000 maraka i uzdrma beogradsko tržište deviza. To je plitko, pitanje je uopšte sudbine svih tih berzi, svi hoće da imaju sve. Imate ove kantone u Bosni, Republika Srpska, svaki kanton ima sve kao Amerika, pa ko će to da plati. Nema podanika, pobegoše podanici. Ako se ovde bude ovakva politika vodila pobeći će svi poreski obveznici, ostaće samo poreski potrošači, ostaće penzioneri. Taj talas od petsto i ne znam koliko hiljada ljudi koji su otišli, taj talas ne jenjava.

Šta je portfolio dobrostojećeg pojedinca na zapadu a šta je kod nas? Kod nas dobrostojeći pojedinac ima društveni stan u centru Beograda, jer ako si išta bio u komunizmu dobio si državni stan za 3.000 dinara u krugu dvojke. Pa si onda napravio vikendicu u Rovinju pošto je to bilo moderno i ti si bio pripadnik te srednje klase i nisi hteo da letuješ po nekim šumama nego u Rovinju. Pa si onda napravio kuću i u selu iz kog si došao, red je da i oni vide da nisi propao. Pa si onda štedeo, pa si stavio novac u Beobanku i tako dalje.

Znači ti imaš aktivu sasvim solidnu, kao i onaj u Kaliforniji. Ali ti nemaš tekuće prihode, ti si socijalni slučaj, ti si se ponašao po nekoj privrednoj logici kao Englez, a ovamo te država prevarila. Jer šta se desilo – desilo se da je sad stan zoniran, plaćaš poreze, to treba da plaćaš, ali nisi na to računao. U Rovinju su ti oteli, u selu su ti zapalili jer se nisi odazvao vojnom pozivu i ti si propao. Deviznu štednju su ti oteli pa ti vraćaju, vratiće ti 2016. godine kad će tebi biti relativno kasno, jer tad nećeš biti raspoložen za potrošiti i tako dalje.

Onaj tamo ima sve to isto, ali ima tekuće prihode, ima prihod od imovine. E, sad ja kažem, da li mi sad ove nove teramo da investiraju takođe u kuće, u neke radnje koje će sutra propasti, da otvaraju kioske koji će za tri godine propasti. Oni su napravili čitavu trgovačku mrežu malog i srednjeg biznisa koji će definitivno propasti, jer će veliki lanci to sve porušiti. Potrebno je da država daje jednu situaciju da se čovek može smisleno snaći bez nekog velikog rizika. I sad se priča stalno o srednjoj klasi, a evo ja sam nadam se dovoljno argumenta dao da se ništa u realnom životu ne dešava što bi srednjoj klasi olakšalo život, da ona zaista finansira razvoj, a ne potrošnju. Ovde i dalje važi ona hajdučka, jer mi smo hajdučki narod – najsigurnije je imetak pojesti, jer što god nisi pojeo može da ti se otme.

Ovde se ne širi lepeza mogućnosti, već se samo priča. Pa su onda gromoglasne najave, recimo kredita za stanove, pa su na kraju dobili kredite samo oni koji su se zaposlili u fondu za davanje kredita. Koliko ja vidim, ljudi ne mogu te kredite da dobiju. Prosto mislim da postoji jedna zaslepljenost, jedna osionost, ničije mišljenje se ne uvažava. Tranzicioni velikomučenici sve znaju i još nas ubeđuju da oni veliku žrtvu podnose što to rade. Ja nemam ništa protiv bilo koga, mislim neka se radi to što se radi, ali kad me neko ubeđuje da je žrtvovao sam sebe da vlada ovim narodom i da je izgubio život i zdravlje, e onda mi je pomalo onako žao tih ljudi, žao.

Ovde je najrentabilnije biti državni činovnik. Ja pitam svoje studente tamo u Republici Srpskoj šta bi želeli da budu. Znate šta kažu – da se dočepam carine, tamo je najslađe, narod ide tamo-ovamo, a ja u oba pravca naplaćujem. Ili – da se dočepam poreske policije, da budem ministar. Tako se vlade toliko često menjaju, ima toliko organa da će zaista svaki punoletan državljanin biti ministar u Republici Srpskoj. Ne govorim o Federaciji, gde je još gore. Toliko ima tražnje za javnim ovlašćenjima da bi stvarno trebalo sabrati sve razne poslanike u Republici Srpskoj ili BiH ili evo u Srbiji. Molim vas, u američkom Kongresu ima 400 ljudi i u Senatu ima 100. 500 ljudi vlada Amerikom. Ovde ima 250 ovih naših poslanika koji su perjanice i najbolja pravna forma za biznis je STR poslanik: malo ulaganje, velika dobit.

I ljudi se polomiše da to dobiju, imaju 17 puta veće plate od profesora univerziteta ili od pilota. A čim završimo mandat mi smo već zreli za penziju, mi smo se toliko izmorili nacionalno, a i izgubili smo korak sa strukom, mi smo žrtve, i odmah u penziju. To je kao proleterski internacionalizam, to je gore nego u komunizmu gde ako si Titov pionir i slušaš vlast dobro će ti biti. Jel mi šaljemo poruku da treba biti svoj, da treba biti kritičan, da treba analizirati, nešto preduzimati, ne, ovde samo treba da izguraš ono što ti se kaže. I kad to kažeš, oni kažu – on je zao zato što nije na našem mestu.

Niko ne poteže pitanje da li treba Srbiji 250 poslanika ili je dovoljno recimo 50. Oni u skupštini SCG, oni se sastaju samo da sebi produže mandat. Oni su mi najslađi, ja njih kad čujem ja uživam. Oni se jedva skupe za bilo koju tačku dnevnog reda, ali kad je došao kraj mandata i vreme da se apanaža ukine, odmah su se sastali ekspresno. Pa, evo sad ko god dođe, a nema bar neku opštinsku vlast, on odmah formira novu opštinu. Ali ono što svi oni neće da shvate je da je nastupio krah.

Sad je Železnik postao prvak države, kad bi on to postao u staroj Jugoslaviji. Zašto su bankrotirali timovi? Pa nema velikog tržišta, velike konkurencije i gotovo. Nekad su milioni bili u fudbalu, sad su izgleda klubovi dužni, pred stečajem. Molim vas, ima više partija nego rentabilnih preduzeća. Pa gde to može. Ja prosto mislim da su te stvari nemoguće. Društveni proces je posredi, ali ne, ovde je samo – mili bože, daj nam naš hleb nasušni danas. Samo se utrkujemo ko će koga više zadužiti, ali u budućnosti. Ovde spoljni dug raste od Tita do sada, i ova vlada uzima kredite, a ne zna kako će ih vraćati. I ovi poslanici glasaju, a ne misle oni to vraćati. Ali dođe đavo po svoje. Ne može se reprogramirati beskonačno. Šta smo dobili time što smo dug koji je dospeo juče rasporedili da ga plaćaju oni koji će sutra biti rođeni? Je li to velika misija? Jeste za tekuću vladu, ali objektivno postoji istorija, postoji vreme, neko je zapisao pa će se videti šta je bilo. To je razlika između tekućih obrtnih političara i onih vizionara i stratega koji su neke države i neka društva doveli tamo gde ona jesu.

Prema tome, taj se trend mora preokrenuti. U tekućoj regulativi na svakom zakonu ja mogu naći odsustvo ideje čemu se teži i jedan dosta prizemni, često kontradiktorni pragmatizam. Ovde postoji kompilacija u kreiranju zakona i onda neko ubacuje ovo, neko ubacije ono, interesne grupe, lobisti. Sećate se, bilo je onih par zakona gde na kraju poslanici nisu znali šta su usvojili. Kod nas ima mnogo antikomunističkog komunizma, ovo je trijumfalni marš izvršnih sekretara SKOJ-a koji su sad postali tranzicionaši. I u našoj tradiciji je da moć donosi novac, nema ovde biznisa bez države. Ovde su uvek najveći poslovi bili sa državom i nastavlja se to. A vidite kako ljudi pokušavaju da naprave institucije, ali ne daju ovi. Vidimo sad šta zastupa guverner Jelašić, a šta je pričao kad je bio zamenik guvernera i dok je bio u G17. On sad pokušava čak da napravi nezavisni G17, ali ne daju ovi. Gospo’n Milko Štimac malo pada u nesvest, malo se otima, ali nema, ovde su političke vođe alfa i omega.

Svetlana Lukić: Do kraja Peščanika slušate pisca Marka Vidojkovića. Ovde smo već imali pisce, ali ne tako mlade i ne tako spremne da se za svoja uverenja i pobiju.

Marko Vidojković: Ja i cela ta moja generacija i svi ti ljudi, mi nismo klasični predstavnici neke liberalne opcije zato što tu ima i navijača i ne znam kojih ljudi i tu je svako uvek spreman da se pobije. Prema tome – šta, mene ne može u principu niko da šikanira tek tako zato što mu je dunulo, jer on ima zlatnu kajlu i drka na Radovana Karadžića ili na Ratka Mladića i sad će on meni… Ne, neće. Mislim, ovde se sve dešava na jednom potpuno onako sit Džedaj nivou. Znači, postoje nevidljive grupe koje se međusobno prepoznaju. Sad kao Ceca, ja, Pera Luković, Teofil, ne znam, mi smo iz iste ekipe, mi se kao međusobno prepoznajemo, a ovi drugi divljaci, oni su iz druge ekipe, oni se isto tako međusobno prepoznaju. I mi tako egzistiramo u istoj zemlji na jednom fantomskom nivou, i mi i oni. To je polugerilski nivo, i ovo što mi radimo i ono što oni rade je polugerilski nivo zato što vlast ne funkcioniše ni na kakav način i ne postoji jasna državna smernica kako neke stvari regulisati. Znači, ovo su stvari koje smo hiljadu puta pričali, ali to je ono: da li mi podržavamo ratne zločine? Da li mi mislimo da su generali heroji? Da li mi mislimo da im treba dati Škodu? To se ništa ne zna, to je sve onako ispod žita. Jao, kao, Hag, pa sad ćemo mi malo da napravimo od njih nekog malog Isusa, pa će zemlja da bude mirna, a svi zapravo znaju šta se dešava, da oni isporučuju samo tako.

Ovde su ti ljudi heroji, a tamo su zločinci, oni kao tako balansiraju. Kad se tako nezdravo balansira, jer to je nezdravo balansiranje, ti treba lepo da kažeš – jebote, neću da podržavam nekoga ko je optužen za najgore zločine, nego ću da sarađujem sa sudom, isporučimo ga tamo, ako je kriv ostaće tamo, ako nije vratiće se nazad i ćao. E sad, pošto nema naravno te jasne strategije i jasno izgovorenih reči ni kod koga ovde, onda se dešava da ove naše dve fantomske jedinice vode nekakav paralelni rat u paralelnom svetu.

Nomo kanon, to je upravo takva situacija. Sad kao neka deca, ovi su rešili da prave tribinu o Srebrenici, mi smo rešili da ih napušavamo zbog toga, što je iz našeg ugla je potpuno opravdano, a ovi koji treba time da se bave, oni zabranjuju izlazak klincima do 12. Imaš ne znam koliko oružanih pljački u danu i ne znaš kome će da svirnu metak u kom dragstoru u glavu i Nomo kanon veliča ratne zločince i sad naravno, koga ćeš ti da ugnjetavaš ako nećeš klince, navijače, nekog levog Vidojkovića tamo i nekog golmana Pantića, to ti je to.

Jedno potpuno ludilo sa ovim bankarima koje smo eto dovukli u Beograd da se okupe ovde. Posle kad sam čuo gde su bili prošle godine, u ovom nesrećnom Uzbekistanu, gde je sada opšte krvoproliće, možda je i to jedan od dokaza šta će se dalje ovde dešavati. Mislim, nadam se da neće, ali prosto sve to funkcioniše na jednom toliko licemernom nivou da je meni muka.

I kada se od Studije o izvodljivosti koju je Turska dobila ono ne znam, još pre 200 godina, pravi takvo čudo, a kapiram da je i njih sramota što od toga prave čudo, ali hajde, red je da se od toga pravi čudo, kao što je red da se pljune po Svilanoviću zato što je malo pričao o Kosovu. Znači, to je ovde red, po defaultu mora sad da se pljuje po Svilanoviću, iako ja kapiram da pola njih kapira da je on čovek rekao skroz korektne i o.k. stvari. Tako i bankari, znači – jao, došli su bankari i sad se mi ponašamo, a to i jesmo, kao najjadnija moguća zemlja u Evropi, znači kao najgori mogući bednici koji svršavaju u gaće što su došli bankari. I sada ćemo mi da organizujemo bankarima sve, čoveče, pa verovatno su im i kurve organizovali, garant su imali all inclusive.

Kada dođu bankari, mi se na svakom koraku toliko upiremo da pokažemo koliko smo srećni što su oni došli, pa da vidite srpsko gostoprimstvo, pa pogača i so, pa Monetarni udar, pa ludila. Jebote, to je stvarno jedno opšte šlihtanje. Umesto da si ti normalna zemlja – o.k, znači došli su bankari, strpaš ih u hotel, odrade to, marš kući. Mislim, zna se zašto su došli, nisu došli da svršavaju na nama kakvi smo, nego ako su iole normalni reći će – čoveče, moramo češće da dolazimo ovde, da izmislimo još par skupova, vidi kako se ovi ubiše da nam bude do jaja, toliko su jadni. Kapiram da je to bila reakcija. Nije bila reakcija – uuu, baš su spremni za Evropsku uniju i za monetarne reforme.

I onda slušaš Labusa koji priča kako su nam davali 50 miliona evra ili dolara manje, a kad su čuli Monetarni udar i kad su ih odveli na karađorđevu šniclu onda su im dali još ekstra 50 miliona. Pa, ko normalan misli da monetarna politika zaista tako funkcioniše. Toliko kapiraju i ljudi koji nemaju veze s tim. A ako ona stvarno tako funkcioniše, onda smo jadniji nego što ja mislim. Ako tako žickamo 50 miliona da napravimo neki put da izgleda kao da nešto radimo, jer sve vreme je fazon da izgleda kao da nešto radimo, a zapravo se sve vreme plašimo Ratka Mladića i Radovana Karadžića. Mislim, na to se sve svodi.

Ovde se uvek dopušta da upravlja ta neka ludačka manjina, zato što su oni, eto, aktivni. Jao, radikalski glasači su aktivni. Pa šta? Nema ih milijardu, ima ih milion, nas ostalih ima pet ili šest puta više i isto možemo da glasamo. Prema tome, osnovni problem je taj što onaj koji treba da se obrati nama koji nismo ekstremisti u tom pogledu da hoćemo da koljemo, ubijamo i povraćamo Kosovo i Srpsku Krajinu, taj neko nema muda da nam se obrati na pravi način, na koji ljudi očekuju. Jer, kad jedan Svilanović koji nije više na državnoj funkciji, poslanik je u Parlamentu i član je onog NGO koji služi za razmatranje političkih situacija kaže da bi najbolje bilo da Kosovo postane nezavisno u trenutku kada to više nije bitno, a to je kad svi budemo u Evropskoj uniji, što je onako rešenje da kažeš – jao super, kako se setio. Ne, ovde se digne larma, ali ne digne je većina, većina je i dalje o.k. sa Svilanovićem, ne, nego je dignu ti eksponenti manjine u tim mafijaškim medijima. I onda se digne nekakav lažni odijum protiv Svilanovića, protiv koga ja kapiram većina u ovom narodu i dalje nema ništa.

I kada ti čuješ tu njegovu izjavu i kada ga vidiš i kada skapiraš šta je on rekao, da je to sve vrlo korektno, kad imaš u glavi i da smo mi izgubili taj rat 99. Znači, u odnosu na to kakva je situacija, s kojim kartama igramo, čovek je rekao jedno super rešenje i za ovu zemlju i za Kosovo i za Evropu. Ali ne, posle toga dolaze i pričaju o broju Albanaca u srpskom parlamentu. Čovića sam gledao kod Bujketa pre neki dan i vidim da oni stvarno maštaju da to može: srpski parlament će imati jedan određeni garantovani broj poslanika za Albance i onda će ti Albanci imati par ministarskih mesta i onda će to sve da bude do jaja. A zapravo je situacija da su na Kosovu Srbi ti koji imaju određeni broj mesta u kosovskom parlamentu i Srbi imaju jedno ministarsko mesto u kosovskoj vladi, i to funkcioniše. E, to je situacija kakva je, a mi ćemo da se palimo na ideje da će Albanci imati jednog dana toliki i toliki broj mesta u srpskom parlamentu. Alo, vrati se, molim te, barem nekih 50 godina unazad i onda tako maštaj. A posle svega, to naravno da ne može i ja ne znam kako neko ima herca da dođe i da priča takve priče. To nije diplomatski, to nije diplomatija.

Mi smo Kosovo faktički izgubili 99-e, daj da vidimo kako može da se konstruktivno uradi da to Kosovo, makar bilo i nezavisno, bude jedna o.k. zemlja. I mi kao dobar sused Kosova, a u ovom trenutku smo loš sused Kosova, a bićemo i ostaćemo sused Kosova dok zajedno sa tim nesrećnim Kosovom ne uđemo u Evropsku uniju kad više neće biti bitno ko je kome sused. Mi bi kao dobar sused Kosova morali da budemo krajnje konstruktivni da toj pokrajini koja je u ekonomskom dnu gorem od Srbije pomognemo, jer tamo ima i Srba, ako ništa drugo zbog tih Srba, eto. Ali ne tako što ćemo da ih ložimo da će Albanci da budu deo srpskog parlamenta, nego da ih ohrabrimo da oni na tom Kosovu imaju mnogo veći i jači glas nego što ga imaju. A ne da ih palimo – nemojte da izađete na izbore, pa se posle dešava kuknjava kako mi tu nemamo nikakvih ingerencija. Sad je skoro bio onaj ludački potez gde vlada Srbije ili ne znam koje telo maltene zabranjuje Srbima na Kosovu da učestvuju u kosovskim institucijama. To je slika i prilika ove debilne vlasti i ove debilne zemlje.

Kad nestane Čedomir Jovanović iz medija odjednom je bonaca, odjednom je sve o.k. Znači, da li je moguće da jedan jedini čovek, političar ovde talasa, znači da je sve ostalo kao potpuno kul i sve je na nivou malih porodičnih rasprava, a ne suštinskih i velikih rasprava. E sad, meni je više muka da objašnjavam kako ni ja, ni Ceca, ni bilo ko nije čedista, niti je Čeda čedista, čedista ne postoji, čediste su smislili upravo ti isti koji nemaju muda da kažu kako stoje stvari. Uvek postoji nekakva potreba da postoji nekakav vođ i sad se mi okupljamo oko vođe, a ja kapiram da ni Čedomiru Jovanoviću nije bilo u nameri nikad da on bude ta vrsta vođe čedista, titoista, ne znam ni ja koga. Znači ne, ja kapiram da smo svi mi tu potpuno podjednaki, da se svi mi borimo za istu stvar. Eto, Čedomir Jovanović je političar i on je jedini tu talasao, ali ne smemo se mi vezivati za sudbinu bilo kakvu, političku ili bilo koju drugu bilo koga, pa ni Čedomira Jovanovića. Možemo da kažemo – jeste, ti si o.k, govoriš prave stvari, ali to ne znači da se sad ceo naš blok svrstava uz njega.

Dosta svrstavanja uz političare, prosto stvar je ideje a ne političara. Pogotovo što se oni međusobno kolju i dalje, znači ti imaš rascepe u Građanskom savezu. Neće mene niko naterati da se ja svrstavam između Nataše Mićić i Ivana Andrića s jedne i Vesne Pešić s druge strane. Ja sam odavno rekao da ja mislim da smo svi mi ista ekipa i da svaki međusobni sukob među političarima koji bi trebalo da su na našoj strani samo odmažu celoj stvari i celoj ideji. I da se intelektualci i normalni ljudi u te sukobe ne smeju mešati. Znači, samo prepoznaš ko u određenom trenutku govori pravu stvar i kažeš – da. Ako dvoje govore pravu stvar, a međusobno se mrze iz dna duše, otvoreno kažeš – mi nismo čedisti, nego za nas na istoj strani postoje i Čedomir Jovanović i Vesna Pešić, a trebalo bi i Boris Tadić.

Tadić se ponaša kao da je na strani svih, mislim, ti ne možeš da budeš na strani svih, to nigde nema, to je kao neka preterana diplomatija. Hoću da se viđam sa Rugovom, a Kosovo je srpsko, a Nomo kanon može da priča šta hoće, a Vidojkoviću krivičnu prijavu i svi smo zajedno u jednom mutljagu i sve je to o.k. Nije o.k. Mi treba da trpimo ovu vlast još dve i po godine. Oni su sebi toliko digli plate da i opozicija neće da ruši ovu Vladu. SPS više nikad neće biti u parlamentu, oni nikad više u životu neće imati dva soma evra platu ili koliko god da su im plate. Pa oni će da se drže te vlade kao pijan plota. G17, SPO, Nova Srbija, sve je to vrlo diskutabilno. SDP, potpuno veštačka tvorevina. Meni je jasno da je svima njima u glavi samo keš i da ti prosto hteo ne hteo, znaš da je tvoja stranka toliko minorna da teško da ćeš na sledećim izborima da dobiješ nešto i teško da ćeš ikada više imati toliku platurinu.

To je bio fantastičan potez, ne znam odakle se sve to platilo, da li iz Lotoa ili iz čega, ali to je bio najbolji potez ove Vlade za njen opstanak na vlasti, to dizanje plata poslanicima. Oni su nabudžili plate kakve ti ljudi nikad u životu neće da imaju ne da bi sprečili korupciju nego zato da bi ova vlada ostala na vlasti do kraja skupštinskog mandata. Znači, pitanje je keša. E sad, da li će da se nađe neki Bogoljub Karić koji će da iskešira više, jer uvek neko može da iskešira više, pa će onda taj koga Karić ili ne znam ko treba da iskešira da vaga – čekaj, da li mi je bolje da ja sad maznem od Karića, ne znam koje su to cifre, sad konstruišem, ali da li mi je bolje da maznem, ne znam, 20 soma, 30 soma ili da ostanem ovde dve i po godine, aha, to je znači 24 meseca puta 2.000 evra, nije ni to loše, znaš, a neće sad svi da me pljuju što sam preletač. Očigledno da je sve to stvar cifre. Sutra da isporuče Ivicu Dačića u Hag, ja mislim da bi SPS i dalje podržavao vladu. Prosto, dva soma evra je dva soma evra, a Ivica Dačić je Ivica Dačić.

Uvek postoji ta silent majority, tiha većina apatičnih ljudi koja treba da se probudi, koja treba da se potakne na razmišljanje. Ja mislim da svaki političar pre svega o njima treba da razmišlja, a zna se šta oni očekuju da čuju. Postoji šifra, ali neću ja da kažem tu šifru, ja je stalno govorim, nego treba da sačekamo političara koji je vrlo odgovoran, koji je na funkciji da kaže to što ti ljudi očekuju da bi se svi kompletno pokrenuli i onda tek pokrenuli zemlju u jednom normalnom pravcu. Dok god se laže i dok god se svi svima uvlače u dupe na lokalnoj i na svim mogućim vlastima, mi ne možemo da mrdnemo dalje. A ti mediokriteti, kakvi su uglavnom političari ovde, nažalost se toliko plaše te šifre da onda kreću te opstrukcije. Svilanović je malo samo odskočio i odmah je krenula satanizacija upravo od tih mediokriteta koji nikad neće biti u stanju da kažu takvu stvar i da se otvoreno obračunaju sa nekim gorućim temama.

To je zaista kao da te neko dovede na jedan metar pred prazan gol i ti uspeš da promašiš. To radi Koštuničina vlada sve vreme, osim kada dođe Evropska unija i sama ugura loptu u gol kao u slučaju Studije o izvodljivosti. Dođu i kažu – evo, mi ćemo da vam pokažemo kako se šutira na prazan gol, evo, op, hajde sad vi, hajde gol. Ali ne, džabe, to je igrač koji kad ima loptu pred golom on trči na suprotan gol bez lopte, to je Koštunica, to je ova vlada.

A taj narod koji ćuti, to su ljudi koji znaju kako se daju golovi i neće da razmišljaju o debilima koji ne umeju da pucaju ni na prazan gol. Zato ljudi ne izlaze na izbore i zato je gomila ljudi bila na ulici na Đinđićevoj sahrani, zato što su prepoznali retkog među tim našim političarima koji je umeo da da neki gol. Naš osnovni problem je što imamo potpune pacere za igrače među političarima.

Zaista mislim da postoji određeni broj ljudi koji samo čeka šifru, samo čeka da im se kaže i da svi zajedno uletimo u jedan novi dil. New deal nije stvar koju sam ja izmislio, to je istorijska pojava. Mislim, svaka zemlja mora da ima posle jednog žešćeg pada new deal. Ne možemo da se foliramo da smo od Miloševićevog dolaska na vlast do 2000-e živeli ne znam gde, pa onda pokušavamo da se vratimo – gde? Mi smo se vratili u 41-u, eto gde smo se mi vratili, zato što nismo želeli da priznamo da su ovde komunisti 50 godina bili na vlasti, brišemo sve nazive ulica, to se nije desilo, to ne postoji, ne, ne, ne. Vraćamo se u 41-u i rehabilitujemo četnike. A ne možeš to, ti moraš da priznaš sve što se desilo, da četnike niko živ ne gleda kao pobedničku stranu u II svetskom ratu, da priznaš i da nisu ni svi četnici bili fašisti, ali da je činjenica da su 45-e četnici zajedno sa ustašama i Nemcima bežali iz zemlje, ruku pod ruku. I ti četnici su imali strategiju sačuvaj bože.

Nisu četnici izgradili ceo Novi Beograd, nego, jebi ga, partizani, mislim, jer su bili na vlasti. I ti moraš lepo da se pomiriš sa svojom komunističkom prošlošću kao sve normalne zemlje, da od toga napraviš atrakciju, da se nekim stvarima tu i divimo, da se na račun nekih šalimo kao Slovenci. Ali razlika je u tome što Slovenci nisu imali Slobodana Miloševića, nego su direkt iz toga uleteli odjednom u tranziciju, zato što ih je ovaj pustio, nije hteo sa njima puno da ratuje. Mi smop imali mentola na vlasti i onda lepo priznaš ne samo da si imao komuniste, nego da si posle njih imao i Slobodana Miloševića. I sa svim tim prtljagom kreneš napred.

Ne možeš da kažeš puj pike ne važi, vraćam se u 41-u, pa se vraćam u 1878-u na Berlinski kongres. Ej, mi bismo da počnemo od pre 120 godina, mi bismo odatle. Nemojte molim vas, mi stvarno užasno mrzimo komuniste i nećemo uopšte da priznamo da su oni ovde ikad bili na vlasti. Ali moraš da priznaš, bre jebote, da ti je iz Beogradu za vreme Slobodana Miloševića otišlo ne znam koliko stotina hiljada ljudi, da je došlo novih ne znam koliko stotina hiljada ljudi i da je Beograd postao jedan drugi grad, ali da je i dalje Beograd. Ne možeš sad da se praviš kao vraćamo se u vesele 80-e i sad će sve da bude kao da Miloševića nikad nije bilo.

Zapravo niko ni ne pokušava da se vraća u neku godinu, nego to samo tako izgleda, oni su svi tu svojih bulja radi i te love radi, svojih drugara koji imaju keša radi, koji će da kupe ovo ili ono, pa hajde sad, mi ćemo da se foliramo da nas mnogo zanima Berlinski kongres i da mnogo volimo četnike. To je sve zamajavanje i mlaćenje prazne slame, niko se na to normalan ni ne pali, osim mene.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Marko Vidojković, pisac i muzičar. Kao što znate SUP Soko Banje je podneo protiv njega krivičnu prijavu zbog toga što je na uvredljiv način opisao ponašanje policije iz Rume, koja je prekinula koncert posle promocije njegovog romana Kandže. Videćemo šta će dalje biti, bio je ovo Peščanik.

Emisija Peščanik, 27.05.2005.

Peščanik.net, 27.05.2005.