Foto: Working Class Movement Library
Foto: Working Class Movement Library

Organizatori ovogodišnje nedelje ponosa su najavili centralnu manifestaciju za 28. septembar. Način na koji se mediji i vlast odnose prema najavljenoj manifestaciji navodi na misao da će ovog puta parada možda čak i biti održana. Budimo iskreni: prethodna vlast je, i nemojte ovo mešati sa amnestijom, paradu izbegavala i zabranjivala ne zbog toga što je bila ne znam ni ja koliko homofobna,1 već zato što je to bio politički živi pesak pa se moglo ispostaviti da cena održavanje parade može biti zrnce na vagi koje bi oborilo tadašnju delikatnu ravnotežu vlasti. Sa jedne strane, sadašnja garnitura taj problem za sada nema; sa druge, indikativno je da su ekstremističke grupe „tiše“ nego ranijih godina, a da li je to iz straha ili nekog prećutnog sporazuma sa establišmentom ostaje nepoznanica; sa treće, ovo je prilika za premijera da pred međunarodnom zajednicom izigrava demokratiju, skrivajući proces njenog suštinskog ukidanja.

Ali tu postoji jedan problem. Autoritarni režim ne može da uradi bilo šta što nije uvek već autoritarno: ostaće autoritaran i ako dozvoli i ako zabrani paradu. Ali šta će režim činiti, to i nije toliko pitanje za građane, ionako je dovoljno otuđen pa će uraditi ono što smatra da mu najviše odgovara za nastavak pomahnitale privatizacije, siromašenja stanovništva i poklanjanje privrede ortacima iz naftnih zemalja (gde se, usput, homoseksualci javno vešaju).

Ove godine najteže će biti odgovoriti na pitanje kako da od prajda održanog u uslovima autoritarnosti načinimo demokratski fenomen. Organizatori prajda moraju sada razmišljati upravo o ovome i razmisliti kako da u takvoj situaciji parada ponosa zadrži svoju političku i kritičku oštricu.

Da bi u tome uspeo i da bi izbegao da bude uzurpiran tako što će sadašnjim vlastima dati lažni legitimitet, ovog puta, a najvažnije je ovog puta, prajd mora da zauzme i „bočne“ političke položaje: prvenstveno zahtev za redemokratizaciju društva kao i zahteve za socijalnom pravdom, za zaustavljanje klasne segregacije i za zaustavljanje politički koordinisanog procesa osiromašenja stanovništva. Prajd mora da podseti da danas homoseksualci nemaju samo problem sa „poslodavcima“ kada ih ovi ispod oka gledaju na razgovoru za posao, već i kada neki ostaju bez posla, egzistencije i bilo kakve perspektive usled sistematskog uništenja privrede u okviru primitivne akumulacije kapitala.

Konceptualno, to nije teško: Prajd nikad nije bio „samo ponos seksualnih manjina“ jer je na ovaj ili onaj način bio uvezan sa drugim društvenim pitanjima i uvek je nosio i neki „višak značenja“. (Odatle ponos: on bi trebalo da bude svačiji ponos, što posebnu važnost može imati danas kada su ponos i dostojanstvo „tržišno posredovani“,2 odnosno kada su se ove dve kategorije svele na finansijski uspeh. Gde je danas ponos ekonomski osiromašenih i finansijski poniženih?). Ali politički, to se ispostavlja kao nezgodan zadatak. Globalni kapitalizam je uzurpirao čak i politički subverzivne pokrete, pa se parada ponosa često pretvara u manifestaciju i poteru za publikom, ispražnjenu od svakog političkog sadržaja.

Ali nekada se to može izvesti, a sasvim je moguće da je baš sada taj privilegovani momenat kada je to moguće učiniti. Podsećam da je tokom jednogodišnjeg štrajka britanskih rudara sredinom osamdesetih, neočekivana podrška stigla upravo od gej i lezbejskog pokreta – LGSM – Lesbians and gays support the miners. Margaret Tačer je tih godina rudare i one koji ih podržavaju proglasila unutrašnjim neprijateljima (Izdajnicima? Zvuči poznato? Naravno: kapitalizam je u beskrajnoj poteri za imaginarnim gremlinima koji kvare zamišljenu funkcionalnost tržišne mašinerije, jer drugačije ne može da objasni strukturalnu nakaradnost celog dizajna. Kao i nacionalizam ili agresivna heteronormativnost). I autoritarni režimi i autoritarne društvene prakse najčešće su se ogrtali tradicijom,3 prirodnošću i neizbežnošću i uvek su ličili jedni na druge: patrijarhat, agresivnu heteronormativnost, nacionalizam i kapitalizam često predvode jedna te ista lica. U Srbiji ne treba da čudi promena koju je pre nekoliko godina doživela stranka koja je iz podivljalog nacionalizma prešla u podivljali kapitalizam: nije to bila nikakva promena, samo je okrenut sledeći list iste knjige.

Peščanik.net, 19.09.2014.

LGBTQIA+

________________

  1. Mada mačizam nekako dođe kao sastavni deo politikantskog angažmana u našem društvu. A verovatno i šire.
  2. Što je eufemizam za: ako je sve na prodaju, onda se dostojanstvo i ponos kupuju.
  3. Što danas čini ideologija deregulacije tržišta: da bi je naturalizovali i da bi njenu realizaciju prikazali kao neophodnu i neizbežnu, njeni zagovornici tvrde da je tržište uvek bilo regulator društvenog života, što, jednostavno, nije tačno.