Niko nije kriv za zlostavljanje Živote Milanovića, pripadnika verske zajednice Vaišnava Hindu, odnosno Hare Krišna, iz sela Belice kod Jagodine; da nije četiri uboda nožem koje je preživeo, verovatno bi bio optužen da je to umislio, što, naravno, ide uz ljude koji imaju cigansku veru, kako je označavan u telefonskim pretnjama koje je dobijao od 2001. A možda i da je sam sebe povredio, u šta je policija jednom “posumnjala”, diskreditujući Milanovića i skrivajući svoju nezainteresovanost, a možda i saglasnost sa nasiljem.

Policajcima i tužiocima u Jagodini, sudeći po slučaju Milanović, koji je (slučaj) zbog kršenja prava na slobodu od diskriminacije i prava na slobodu od zlostavljanja i drugog nečovečnog postupanja (članovi 3, odnosno 14 Konvencije o ljudskim pravima) završio pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu, nije bilo važno da profesionalno obavljaju svoj posao i zaštite bezbednost građanina Milanovića. Svojim nečinjenjem uticali su na to da Sud obaveže državu Srbiju da Milanoviću, “s obzirom na karakter pretrpljenih povreda i u skladu sa načelom pravičnosti”, isplati deset hiljada evra. Nije im, dakle, bio važan ni novac poreskih obveznika, a zbog toga nisu i neće snositi bilo kakve sankcije.

Milanović, od 2008. živi bez uznemiravanja, a od decembra 2010, kada je doneta strazburška presuda, u prvom srpskom slučaju koji je u potpunosti preskočio domaće pravosuđe, jedini kontakt države sa ugroženim građaninom bio je poseta dvojice policajaca koji su mu rekli da će oni “brinuti o njegovoj bezbednosti”. S obzirom na ponižavajuće policijsko nečinjenje, moglo bi se zaključiti i da su davno poznati napadači opomenuti, a o tome da se zna njihov identitet Milanović ima utemeljene sumnje.

“Nisam primetio nikakvu promenu, da sam bezbedniji, napadači još nisu pronađeni, nemam nikakvu informaciju o bilo kakvoj daljoj istrazi. Već godinama, kad odem u Jagodinu, zbog otvaranja izložbe ili drugog posla, pozovem rođake ili prijatelje da budu sa mnom u stanu, da ne budem sam. Bojim se da bih mogao da budem ponovo napadnut i izbegavam da se krećem bez društva”, kaže za Peščanik Života Milanović.

On je slikar, konzervator i restaurator arheološkog materijala; 2001. je živeo u selu Belica, kao i danas, a u Jagodinu je odlazio poslom i koristio je stan svoga strica. Njegov izgled, dugački perčin i specifična odeća, iritirali su pravoverne.

“U svom selu nisam nikada imao probleme, to su vredni ljudi, poljoprivrednici koji gledaju svoj posao. Jagodina je kasaba u kojoj vlada mentalitet karakterističan za takva opskurna mesta. Tu sam napadan od 2001. do 2008. Živeo sam u selu, povremeno bih odlazio u stan svog strica da pokupim račune, proverim instalacije, ponekad bih i prenoćio, najčešće kada sam negde putovao. Prvo su septembra 2001. počeli da mi prete telefonom, govorili su mi da “imam cigansku veru” i da treba da se iselim. Bile su to gluposti koje nisam ozbiljno shvatao. Posle mesec dana došlo je do prvog napada, pa ih do 2005. nije bilo. Od 2005. sam svake godine bio napadan i ubadan nožem. Uglavnom se to događalo preko leta. Pamtim da su me 2005. napali na desetogodišnjicu genocida u Srebrenici. To nije bilo slučajno, policajci su, nezvanično, pričali da su se “klinci napili, pa se zaigrali”, a posle negirali da napad ima veze sa godišnjicom, ali to apsolutno nije slučajno. Jedan napad je, pak, bio na Vidovdan. Nikad nisu ništa govorili, jednostavno, to se munjevito desi i oni pobegnu”, kaže Milanović.

Naš sagovornik naglašava da je policija ignorisala napade na njega, čak i kada bi završio u bolnici, a posebno ga je pogađalo to što bi policajci, čak i u bolnici, kada mu je ukazivana pomoć zbog uboda nožem, bahato i ignorantski komentarisali njegovo stanje. Na predlog nevladinih organizacija od kojih je tražio pomoć, pre svih Inicijative mladih za ljudska prava, obratio se direktno Sudu u Strazburu.

Verski motivisana mržnja

Razlog za obraćanje Evropskom sudu bilo je “višegodišnje nedovoljno efikasno postupanje policije u vezi sa otkrivanjem lica odgovornih za fizičko zlostavljanje podnosioca predstavke. Naime, podnosilac predstavke je u periodu dužem od sedam godina, i to kao član verske zajednice Vaišnava Hindu, odnosno Hare Krišna, fizički zlostavljan u Jagodini, između ostalog tako što su ga nepoznati napadači u više navrata nožem ubadali u predelu stomaka, kao i u ruke i noge”, ističe se u presudi. Na samom početku perioda zlostavljanja, konstatuje Sud, “napadači su podnosiocu predstavke odsekli deo kose, a pri kraju ovog perioda su mu na temenu glave urezali krst”.

“I pored toga što su podnosilac predstavke i pojedine domaće nevladine organizacije u više navrata podnosile krivične prijave protiv nepoznatih počinilaca zlostavljanja, insistirajući na stavu da je reč o delu koje je učinjeno iz verski motivisane mržnje, policija nije uspela da obezbedi fizičku sigurnost podnosiocu predstavke i otkrije napadače ni nakon sedam godina od početka serije napada”, ocenio je Sud.

Uzimajući u obzir pre svega ovu činjenicu, Evropski sud je u razmatranju predstavke izneo čitav niz načelnih pravnih pravila vezanih za primenu člana 3 Konvencije. Sud navodi da je garancija slobode od zlostavljanja apsolutnog karaktera, te da odstupanja od ovog jemstva nisu dopuštena. Takođe, kaže Sud, član 3 Konvencije prvenstveno zabranjuje licima zaposlenim u organima vlasti da vrše akte zlostavljanja, ali takođe podrazumeva i obavezu države da preduzme sve mere koje mogu da obezbede pojedincima slobodu od zlostavljanja čak i ako ove akte vrše drugi pojedinci.

Nasuprot tome, jagodinska policija nije zaštitila ugroženog građanina Životu Milanovića, iako je četiri puta uboden nožem, a država se u odbrani pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu pozivala na, kako tvrdi Milanović, “apsolutne izmišljotine”, pokušavajući da u potpunosti diskredituje žrtvu. Ovakvo postupanje zastupnika Srbije koji je pred Sudom tvrdio da je Milanović upao u studio jagodinske televizije i prekinuo program, svojevrsni je presedan i utoliko što iza njegove “odbrane” nije stala ni policija.

“Država se besmisleno branila, govorili su da su me pozivali da dam iskaz, što nije tačno. U odbrani je govoreno o nekom mom navodnom upadu u gradsku televiziju, iz koje me obezbeđenje izbacilo, te da je o tom incidentu policija sačinila uviđaj. Besmislice koje nemaju veze sa stvarnošću, nikada nisam ušao ni u kakvu televiziju, niti sam se sa nekim sukobljavao. Zastupnik je napisao u svojoj odbrani države da sam u televiziju upao nezadovoljan nekim programom, izvređao novinare i urednike. Tražio sam u lokalnoj policiji dokaze, odgovorili su mi da nemaju takav događaj u svojoj evidenciji”, kaže Života Milanović.

U ovom detalju odbrane Srbije vidi se i to sa kolikom ozbiljnošću država brani svoj integritet, zapravo, koliko se svesrdno trudi da se obruka. Kakve veze sa pravom na život ima nekakav incident, sve i da ga je bilo, pitanje je na koje nekakav odgovor, valjda, ima državni zastupnik.

Višegodišnja potraga za komšijama

Sud konstatuje da svoju obavezu istrage u konkretnom slučaju zlostavljanja država mora da sprovede bez odlaganja, jer se hitan odgovor na izvršenu povredu člana 3 Konvencije smatra suštinski važnim za očuvanje poverenja javnosti u napore države da obezbedi primenu principa vladavine prava. Razmatrajući dalje okolnosti konkretnog slučaja, Sud nalazi da su fizičke povrede koje je podnosilac predstavke pretrpeo, zajedno sa osećanjem straha i bespomoćnosti koje je pratilo napade na njega, dovoljno ozbiljne da mogu da se kvalifikuju kao zlostavljanje u smislu člana 3 Konvencije. Sud takođe konstatuje da u vreme kad se razmatra predstavka podnosioca, i to više godina nakon početka serije napada, počinioci još nisu pronađeni.

Analizirajući ostale okolnosti slučaja, Sud upućuje na nedostatke sprovedene istrage, kao što je onemogućavanje podnosiocu predstavke da se lično suoči i eventualno identifikuje napadače među onim licima koje je policija saslušavala, zatim to da je policija u jednom trenutku iznela pretpostavku da je podnosilac predstavke sam sebi naneo fizičke povrede, iako nije postojao nijedan medicinski ili drugi dokaz koji se mogao navesti u prilog te pretpostavke, da je nedostajala saradnja između policije i tužilaštva u toku celog perioda izvršenja napada, te da je celokupna istraga bila usredsređena na Jagodinu, bez obzira što se zna da su pripadnici grupa koje razvijaju verski motivisanu mržnju aktivni na teritoriji cele zemlje.

Osim toga, navodi Sud, u središnjem delu sedmogodišnjeg perioda vršenja napada, policiji je već trebalo da postane jasno da je podnosilac predstavke kao član male i ranjive verske zajednice postao stalna meta napada, odnosno da je veoma izgledno da će se napadi na njega ponoviti. Zbog toga što policija nije učinila sve što je trebalo učiniti kako bi sprečila buduće napade na podnosioca predstavke, odnosno zbog toga što se nije suočila sa realnim, neposrednim i predvidivim rizikom po njegovu bezbednost, napadi su se ponavljali.

Nepoznati počinioci

“Postoje osobe koje su se pojavljivale prilikom svakog napada. Jednu sam video na ulici, izgledala je potpuno identično kao napadač koji me je poslednji put povredio, ne znam kako policija nije mogla da ih otkrije. U beleškama iz 2001. piše da su ispitivali zvanično registrovane skinhedse, a posle par godina da nema takvih organizacija. To isto napisao je i zastupnik države Srbije, od njega sam dobio kopije tih dokumenata u kojima se iznosi ovakva kontradiktornost. Policija je, znači, uvek pisala iskrivljene izveštaje. Od policije i branioca države tražio sam i bilo kakav dokument o policijskim uviđajima sa mesta na kojima sam napadnut, a odgovorili su mi da u svojim arhivama nemaju zapisnike o izvršenim uviđajima. Dakle, ispitivali su skinhedse, a njih u Jagodini “nema”, iako ih ima u celoj Srbiji, tragali za počiniocima, a nemaju zapisnike sa uviđaja – kome sam ja mogao da verujem i kome mogu da verujem danas. Naučio sam da im ne verujem”, kaže Milanović.

Modus operandi nasilnika bio je identičan prilikom svakog napada na njega.

“Nisam mogao da se branim, to se dešavalo kao blesak, munjevito. Jednom me jedan inspektor pitao zašto nisam vrištao. Pa koji bi bio smisao mog vrištanja, dobio sam nož u stomak i treba da vrištim, a nema nikog u blizini. Četiri puta su me povređivali nožem, jednom sam udaren palicom po glavi. Rane su bile duboke, ne znam da li su hteli da me ubiju, ili samo zaplaše. U bolnici su mi uvek radili ultrazvučne preglede da bi videli koliko su povrede opasne. Naravno da sam odlazio u bolnicu, nisam čekao policiju na mestu napada, jer nisam znao koliko sam teško povređen. Pozvalo bi ih bolničko osoblje, a oni bi došli i rekli ‘Opet ovaj!’ I dalje mi nije jasno kako nemaju nikakav trag, nije Jagodina San Francisko, može da se dođe do počinilaca, sigurno ih u njihovom okruženju znaju. Posle presude su mi pretili sa Obrazovog foruma, bio sam na spisku onih kojima treba “razbiti glavu”. Tražio sam od poverenice za ravnopravnost da me zaštiti, a iz njene kancelarije su mi tražili da popunim obrazac. I to sam uradio; posle izvesnog vremena pitao sam da li su nešto uradili, a odgovor je bio da “rade”. Nakon toga sam dobio obaveštenje u jednoj rečenici, da link koji sam im poslao ‘nije više u funkciji’, ističe naš sagovornik.

Sud je u presudi zaključio da “obaveza preduzimanja potrebnih mera posebno obuhvata obavezu sprovođenja delotvorne istrage koja može da dovede do otkrivanja počinioca i njihovog kažnjavanja”.

“Dodatna obaveza” države

“Uzimajući u obzir sve ove okolnosti konkretnog slučaja, Sud zaključuje da se propuštanje nadležnih državnih organa da postupe po svojim pozitivnim obavezama sankcionisanja i sprečavanja daljih akata zlostavljanja podnosioca predstavke, može kvalifikovati kao povreda člana 3 Evropske konvencije. Takođe, a uzimajući u razmatranje tvrdnju podnosioca predstavke da je njegova sloboda od zlostavljanja povređena na način koji aktivira i zaštitu od diskriminacije iz člana 14 Konvencije, Sud skreće pažnju na pravilo da državni organi, baš kao i u slučaju rasno motivisanog nasilja, imaju dodatnu obavezu da otkriju da li je napad u konkretnom slučaju bio verski motivisan. Ako pak nadležni organi ne postupe u skladu sa ovom obavezom, može se postaviti pitanje povrede slobode od diskriminacije”, konstatuje se u presudi.

U vezi sa navodima podnosioca predstavke, nastavlja Sud, policija je bila suočena sa pretpostavkom da su napadači pripadali jednoj, ili nekolicini organizacija koje razvijaju ekstremističku ideologiju.Osim toga, sama policija se više puta u toku sedmogodišnjeg perioda napada na podnosioca predstavke pozivala na njegova verska uverenja i njegov „čudan izgled“, te je pridavala važnost i činjenici da je većina napada vršena u toku perioda obeležavanja pravoslavnih verskih praznika.

Sud, takođe, zaključuje da je policija raspolagala ozbiljnim sumnjama koje su išle u prilog tvrdnje podnosioca predstavke da je izložen verski motivisanom nasilju, ali ipak nije preduzela delotvorne mere kako bi ove navode istražila. Zbog toga je Sud utvrdio da je u konkretnim slučaju došlo do povrede člana 14, a u vezi sa povredom člana 3 Evropske konvencije.

“Sud je razmatrao i zahtev podnosioca predstavke za naknadu štetu u iznosu od 20.000 evra. U tom smislu Sud nalazi da je podnosilac predstavke pretrpeo neimovinsku štetu koja se ne može nadoknaditi samo odlukom kojom se utvrđuje povreda konvencijskih prava, te mu s obzirom na karakter pretrpljenih povreda i u skladu sa načelom pravičnosti, dosuđuje naknadu štete u iznosu od 10.000 evra”, zaključuje se u presudi.

Presuda i život

U Jagodini i okolini ima sedam pripadnika Hare Krišne, aspiranata, dvojica su, njihovom terminologijom, inicirani učenici. Nemaju svoj prostor, okupljaju se po stanovima, po dogovoru; ostali pripadnici nisu bili fizički napadani. Života Milanović je unekoliko izmenio svoje navike, a presudom nije zadovoljan.

“Ranije se nisam bojao, nisam bio oprezan; da jesam, možda se neki od napada ne bi dogodio. Kada sam shvatio da policija neće ništa da preduzme, izbegavao sam da se pojavljujem u Jagodini, ili bih išao s nekim, kao što i danas uvek idem sa nekim rođakom ili prijateljem. Ne mogu da se osećam sigurnije, jer niti znam da li se istraga vodi, niti me obeveštavaju o njenim eventualnim rezultatima. A kada je reč o novcu, smisao tužbe nije bio materijalna strana, već pokušaj da se dobije presuda, jer ovde se svesno i sistematski ugrožavaju ljudska prava pripadnika marginalnih verskih zajednica, od uskraćivanja registracije malim verskim zajednicama, do verbalnog i fizičkog maltretiranja njihovih pripadnika. Pogledajmo samo koliko je zanemarljiv broj osuđenih zbog izazivanja verske i nacionalne mržnje, maltretiranja članova malih verskih zajednica, ili koliko je otkriveno napadača na objekte malih verskih zajednica. Česti su grafiti, poput ovih poslednjih protiv Jevreja, a i na sajtovima nekih eparhija Srpske pravoslavne crkve ima vređanja onih koji joj ne pripadaju”, zaključuje Života Milanović.

Peščanik.net, 14.04.2013.

Srodni linkovi:

VIDEO: Zlostavljanje na jagodinski način – Slučaj Milanović

TEMA – EVROPA NE STANUJE U BABUŠNICI