Radio emisija 24.02.2006, govore: Miljenko Dereta, Željko Bodrožić i Miroslav Jovanović.

 
Svetlana Lukić: Dobar dan vam želim. Pre neki dan u Austriji je jedan istoričar osuđen na tri godine zatvora, jer je pre nekoliko godina napisao knjigu u kojoj je poricao holokaust, odnosno tvrdio je da su gasne komore izmišljotina. Ljudi koji tvrde da je genocid u Srebrenici izmišljotina, danas će u centru Beograda održati miting protiv Haškog tribunala. Govoriće im, u centru Beograda, Kosta Čavoški, Brana Crnčević, Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić. Posle mitinga, ovi ljudi će poći u protesnu šetnju beogradskim ulicama. Svi ti članovi raznih zločinačkih udruženja su rešili, eto, da izmile i još jednom nam pljunu u lice demonstrirajući svoju nadolazeću moć. Od evropskog strašila smo se pretvorili u evropske klovnove i opet bi, ako možemo, da budemo strašilo.

Oli Ren je, čuli ste sigurno već, najavio da će, pitanje je dana, pregovori o pridruživanju Evropskoj uniji biti suspendovani, i to, naravno, ako Ratko Mladić ne bude isporučen. Počeli su i pregovori o Kosovu, ali na TV ekranima gledamo samo kaskadere naših glavnih glumaca, Vojislava Koštunice i Borisa Tadića. Ne silaze sa ekrana Samardžići, Koeni i mega zvezda među kaskaderima, Vladeta Janković. Ne znam zbog čega se misli da će nas baršunasti glas, uljuđeni maniri i štucovana seda brada profesora Jankovića uveriti da Koštunica zvani Dada ne zna gde je Ratko Mladić. I stvarno, gde je osvedočeni Srbin i državnik Koštunica? U kojoj jaruzi čuči i čeka da ozeleni i da krene u oslobođenje Kosova i preoravanje Srebrenice?

U kojoj crkvi se za dug opstanak svoje vlade moli taj veliki hrišćanin? Neka mu neki dokoni savetnik pozajmi knjigu Lešeka Kolakoskog, tamo može da pročita i sledeće: Ako verujemo da je narod realnost koja živi i nastavlja svoje trajanje, onda moramo verovati da današnji narod odgovara za svoju prošlost, kao što pojedinac odgovara za svoju. To znači da danas moramo brinuti o otplati juče učinjenih dugova sa uverenjem da su to naši vlastiti dugovi, koje nam je pozajmila istorija. Stvar stoji slično kao sa prvobitnim grehom, koji ne prelazi samo sa oca na sina, već i sa pokolenja očeva na pokolenja sinova.

Ovo je Peščanik, na početku emisije slušate Miljenka Deretu iz Građanskih inicijativa. Počeli smo priču, o čemu drugom, odnosno o kome drugom nego o onom čoveku sa šapkom i generalskim činom i penzijom i ukazom o penzionisanju sa potpisom našeg predsednika vlade Vojislava Koštunice. Govori Vojislav… daleko bilo, ne govori Vojislav Koštunica, nego govori Miljenko Dereta.

Miljenko Dereta: Ja imam utisak da je ceo napor naše države, to jest vlade, usmeren na to da se amortizuje značaj tog događaja, da se on nekako niveliše, izravna, da bi se izbegle neke, ne znam opet koje, valjda preterane, reakcije koje bi mogle da ugroze ovu vladu. Ja mislim da se precenjuje značaj koji Mladić ima u javnosti. Znači, on ima politički značaj, ali ne mislim da bi bilo ko, osim možda neke male šačice ekstremista, to iskoristio za destabilizaciju naše inače tako čvrste države. Meni je u celoj stvari interesantna jedna podudarnost, a to je spisak 50 onih koji su sarađivali, pomagali Mladiću. Mi taj spisak od 50 nikad nismo videli i bojim se da je ova iznenadna efikasnost koja se pojavila u našim institucijama upravo izazvana tom potrebom da se taj spisak gurne u drugi plan i da 49 saznamo, a tog jednog koji nas zapravo interesuje ne saznamo. Izgubio je Ratko Mladić značaj u smislu nekog događaja, jer je to prešlo u jednu fazu mučenja i maltretiranja, koja odražava način funkcionisanja ove vlasti i ponavljam, ceo taj manevar ja čitam kao – on je uhvaćen, ne, on je izveden iz sobe u kojoj je čuvan, sad se ne zna samo gde da se odvede prvo, e da bi Beograd bio što neviniji u celom procesu.

Svetlana Lukić: Oglašavao se savetnik predsednika vlade, gospodin Vladeta Janković i sad, prvo ta terminologija – kad se steknu uslovi to će da se desi, sad su se stekli uslovi, a onda se pozvao i na javno mnjenje, eto, u javnom mnenju Ratko Mladić više ne uživa poverenje – kao da se to javno mnjenje tako probudi jednog jutra, pa ima poverenje u Ratka Mladića, a drugog jutra nema, kao da se ta stvar ne proizvodi.

Miljenko Dereta: Postoje dva aspekta, vrlo opasna, u onome što on govori. Jedan je taj koji kaže da sada postoji politička volja. Ako sada postoji politička volja, znači do sada nije postojala politička volja, iako nam je stalno govoreno da postoji politička volja, ne samo nama nego i celoj međunarodnoj javnosti. Dakle, sada smo dobili potvrdu naših sumnji da nije postojala prava politička volja, to je prvo. Drugo, postoji jedan pristup politici u kojoj vi zapravo izvršavate potrebe i odgovarate na potrebe, kako ih vi prepoznajete – društva, javnosti, naroda u najširem smislu, a ne vidite svoju političku ulogu kao nekoga ko zapravo utiče, određuje vrednosti svojim odlukama, menja prioritete i pomaže javnosti da lakše definiše svoju potrebu, a samim tim i da izrazi volju da tu potrebu ostvari. Dakle, to je taj jedan populistički pristup u kome se ja stalno krijem iza naroda – eto, ja ne mogu da ga isporučim, jer narod to ne želi. Nije tačno, narod nije želeo da se isporuči Milošević, po mišljenju mnogih, pa je on isporučen i ništa se dogodilo nije, u smislu da je narod ustao u odbranu istog i izazvao krvoproliće na ulicama da bi odbranio jednog tiranina od toga da podnese kaznu za ono što je učinio.

Svetlana Lukić: Šta mislite da su osnovni razlozi zbog kojih je ova vlada toliko odugovlačila sa Mladićem?

Miljenko Dereta: Ja mislim da je sasvm jasno, već sam pomenuo spisak od 50, postoji verovatno i neki drugi spisak koji ima 150. Tu je i ovo što se dogodilo u vojsci sa ovom čistkom koja je napravljena, i koja je, čini mi se, veliko iznenađenje za samu vladu. Ja mislim da je novi ministar odbrane, koga je postavio premijer, nije ga postavila državna zajednica – prilično iznenadio premijera. Ja mislim da je ministar sam sebe takođe iznenadio, jer su ga okolnosti na to naterale. Znate, jedno je govoriti iz pozicije civila, a drugo je govoriti iz pozicije odgovornosti koju određana funkcija nosi. I u tom smislu me je prijatno iznenadila efikasnost i određena principijelnost novog ministra odbrane, što u velikoj meri briše moje antipatije koje sam ranije imao prema njemu. Prosto su odjednom okolnosti, kontekst je naterao te ljude da izvagaju drugačije prioritete. Mi smo stalno pokušavali da se odlaganjem provučemo – možda neće ipak oni nama, oni prete, pa posle ipak daju, pomognu, skinu ove dugove. Međutim sada, kada je došlo do – Evropska unija da ili ne – to je isuviše veliki ulog, koji zaista može izazvati jačanje nekih političkih snaga koje su proevropski orijentisane, a samim tim sposobne da ozbiljnije ugroze njihovu vlast. Jer oni to sve rade, da se razumemo, da bi što duže opstali na vlasti, da bi na sledećim izborima mogli da kažu – mi smo rešili ključne probleme Srbije, isporučili smo, evo, i Mladića, koga smo toliko branili i čuvali. Prema tome, nemoj neko da nam kaže da nismo bili efikasni. Već o broju donetih zakona da vam i ne pričam, tako da je to prosto samoodbrana.

U samoodbrani, oni su počinili i oceubistvo, prosto su sprovoditelja svojih ideologija žrtvovali da bi opstali na vlasti. Gotovo je, on je isuviše računao na njihovu podršku i sada kada su oni rekli – e, pa sad nam je jako žao, ali sada su nam druge stvari važnije od tebe i od našeg političkog programa. I ako bi to sve rezultiralo jednim pristankom protiv volje na evropske integracije, ja mislim da je to dobro. Ako ova vlada kaže – dobro, hajdemo ipak u te evropske integracije, to ne možemo da izbegnemo, ne ide nam se tamo, guraćemo i dalje predstavnike crkve da gde god mogu i kad god mogu govore o Evropi kao o bauku, kao nesreći srpskog naroda, otvorićemo im škole i sve druge institucije da slobodno vršljaju, ali, eto, ne možemo to da izbegnemo, pa šta je – tu je. I onda vas opet prosto okolnosti nateraju da se naviknete na određene standarde, na određene stavove.

Ono što mislim da će još doći, što će biti veliko iznenađenje za ovu vladu, mislim da će i izručenje Mladića, koliko god bude imalo pozitivne efekte, uspostaviti drugi odnos međunarodne zajednice prema ovoj vladi, prema kojoj je do sada bila vrlo tolerantna sve iščekujući da ona obavi ovaj finalni čin. Sada, kada ovaj čin bude obavljen ili je već obavljen, mislim da će međunarodna zajednica reći – dobro, a sada da vidimo koliko ste vi zapravo demokrate, koliko vi zapravo poštujete ljudska prava, koliko ste vi zapravo reformski političari. I misim da će to biti veliki šok za ovu vladu, koja je bila dosta mažena i pažena i pošteđena mnogih kritika, zato što je imala da obavi određeni posao.

Svetlana Lukić: Kako vam zvuči izjava potpredsednika vlade, Miroljuba Labusa, koji stalno upozorava – ako ne bude isporučen Mladić, biće suspendovani pregovori sa Evropskom unijom? On kao da se preko nas dovikuje sa Koštunicom, kao da nije član te vlade.

Miljenko Dereta: Prvo da terminološki neke stvari uspostavimo kako treba. Mi nemamo vladu, mi imamo nezavisna partijska ministarstva, koja međusobno očigledno ne komuniciraju i mi nemamo politiku vlade, mi imamo politiku pojedinih ministarstava, koje su često i u koliziji jedna sa drugom, konkurentna, kontradiktorna. Ja ne sumnjam da gospodin Labus, kao neko ko zapravo nema svoje ministarstvo, a nema ni vladu čiji je potpredsednik, komunicira sa tim nekima preko medija i objašnjava im ono što bi oni trebalo da se dogovore na zajedničkim sastancima. Za mene je to koliko zabavno, toliko i zabrinjavajuće. Zabavno zato što pokazuje apsurd cele te situacije, a zabrinjavajuće takođe zato što pokazuje apsurd te situacije u kojoj vi imate nekoga ko treba da vodi ovu zemlju, a zapravo imate vozače, koji svako svoj taj kamion ili autobus vuče na svoju stranu. Ode svako svojim putem, pa gde se nađemo, ako se nađemo.

Svetlana Lukić: Kad se to hapšenje bude obavilo, ako se već nije obavilo, šta se nepovratno dogodilo za nas unutra?

Miljenko Dereta: Za nas unutra to će biti, nadam se, pre svega jedno veliko olakšanje, zato što mislim da nam je svima muka od toga da nam oni stalno govore da ne znaju gde se on nalazi i muka nam je od toga što zapravo vređaju našu inteligenciju godinama, pa nam sad kažu da znaju gde je bio od 2000. do 2002, a ceo grad je znao gde je on od 2000. do 2002, samo je njima trebalo tri godine da to otkriju. S druge strane, mislim da smo izgubili jedan ogroman izgovor koji nam je omogućavao da izbegavamo odluke koje moramo da donesemo, vezane i za evropske integracije, vezane za demokratiju, vezane za vladavinu prava i tako dalje. I ja ne verujem da će to biti urađeno na isti način kao što je to bilo sa drugima, ipak je ovokrivac ili optuženik prve, najteže kategorije. Ne treba zaboraviti da je on odgovoran za genocid i to treba stalno ponavljati. Na neki način njegovo isporučenje jeste zapravo i priznanje odgovornosti, njegove lične i dela vojske iz tog vremena, kako god se ona tada zvala, za genocid u Srebrenici. I ono što je naša skupština tako uporno odbijala i uspela da odgurne od sebe tu reč naprosto, čak ne reč zločin, ne ono što je počinjeno, ne priznanje, nego upravo tu jednu reč – genocid – mislim da je to nešto što smo sada trajno dobili.

Takođe mislim da smo dobili i nešto što nas dovodi u drugačiju situaciju u odnosu prema okruženju, prema Bosni i Hercegovini, prema Hrvatskoj, prema onim državama u kojima smo počinili sve to što smo počinili i da će sada i oni drugačije sa nama razgovarati, jer više ne mogu da nam kažu – vi vašeg Mladića, najodgovornijeg za to što se dogodilo, niste isporučili, a nama držite pridike ovde i tražite od nas neke povlastice. Tako da ja vidim mnogo pozitivnog u tome što će Mladić biti isporučen, što je taj tehnički deo posla obavljen, ali isto tako je psihološki važno to što će on zapravo biti predat.

Generalno gledano smo pesimisti ili sam bar ja pesimista, zato što mi nemamo ni političku, ni društvenu ponudu koja bi bila rezultat jedne vizije, koja bi možda bila teško ostvariva, ali koja bi imala jedan optimistički kraj u sebi. Znači, to je jedna vizija Srbije koja kaže – dobro, još 12 godina ćemo se batrgati po balkanskim gudurama, ali ako budemo 12 godina hodali po tom makadamu, stići ćemo do Evrope, a onda će generacije koje dolaze… Znači, nema te vizije, nema te energije koju je nosio u svom pristupu budućnosti premijer Đinđić. To nam nedostaje i ja jesam u tom smislu pesimista, zato što je prosto neverovatno da se nije formulisala i formirala jedna alternativna ponuda. A s druge strane, ja sam o tome u nekoliko navrata govorio procenjujući koji je bio uticaj civilnog društva, i taj uticaj civilnog društva na našu političku situaciju se ogleda u jednom paradoksu visokog procenta apstinencije. Dakle, naš je uspeh, te alternative u koju mislim da spada i ova javna tribina Peščanik, u tome što ponuda koja postoji više ne zadovoljava građane. Oni prepoznaju da ova ponuda nije dobra, da ono što im se nudi kao političke opcije ne zadovoljavaju, nemaju tu viziju, tu težinu i nemaju neki jasno određeni pravac razvoja. Prosto kao pojedinci osećamo potrebu za takvim nečim. Naš neuspeh je, naravno, u tome što mi nismo tim apstinentima ponudili alternativu.

Ta apstinencija, o kojoj se sada jako govori, je po meni dobar znak kritičnosti prema trenutnoj ponudi. To je pasivizacija prema ponuđenom, to nije pasivizacija prema svojoj budućnosti. To je odbijanje da ti ovi dalje kroje budućnost. E, sad naravno, to se sukobljava sa nekim demokratskim procedurama, pa vi morate imati izbore, pa na tim izborima neko mora pobediti, pa zbog te apstinencije ispada da radikali rastu, a oni zapravo ne rastu. Onda tu sad treba pronaći i jezik i način da se apstinenti uključe, neću da kažem opet u izbor najmanjeg zla, ali da smanje svoj prag netolerancije prema političkoj ponudi. Ja nisam član Demokratske stranke, to prosto moram da kažem, ali po meni je ova godišnja skupština Demokratske stranke vrlo bitna, jer je formulisala nekoliko novih pravaca političke komunikacije i nekoliko novih prioriteta.

Slušao sam govor profesora Mićunovića i mislim da je to jedan istorijski govor, posebno važan za Srbiju u ovom trenutku, jer je bio vizionarski, jer je bio samokritičan, jer je bio okrenut ka ljudima, malim ljudima, kako on kaže, ka socijalnim problemima, jer je bio okrenut ka socijaldemokratskoj opciji, jer su prevalili preko usta da su levo od centra, što im je užasno teško – kao da se stide. Pa nije to ništa strašno misliti o ljudima i pružiti im mogućnost da budu zaštićeni koliko god to u našim uslovima država može da učini. Dakle to, i ono što je bilo posebno važno, rečeno je da su ljudi važniji od teritorije. I najvažnije od svega, gospodin Mićunović je rekao da vi morate imati strast da biste ostvarili tu viziju. Jedno je vizija, a drugo je neophodna energija, strast da se ona ostvari. I kada to dolazi od nekoga ko ima biografiju, ko ima godine, onda to ima jednu obavezujuću težinu, ima jednu veru u moguće uprkos svemu i ima jednu ohrabrujuću poruku, a to je da – možda ja to neću ostvariti za svog života, ali ja imam obavezu da se borim ne samo za svoje, nego i za opšte dobro i za Srbiju kao državu, koja zaslužuje drugačiju sudbinu nego što je ima.

Imate sada jedan niz privatnih tužbi, koje podnose visoki funkcioneri te partije ili veliki ljubitelji te partije i njenog vođe, deklarisani ljubitelji, kao što je recimo gospodin Tijanić. Dakle, on je podneo ceo niz krivičnih i ne znam ni ja kakvih sve ne prijava protiv Biljane Kovačević i još nekih žena koje su na čelu nevladinih organizacija. I tu je kao država nevina, tu su kao institucije nevine, bože moj, to je njegova privatna stvar. Pa nije privatna stvar zato što je on izgubio pravo da se ponaša kao privatna ličnost. Ako je to privatna stvar, onda idi sa funkcije direktora RTS-a, pa se bavi privatnim stvarima. Dok si na funkciji, ne možeš se na taj način baviti privatnim stvarima.

To je jedno, drugo, imate taj slučaj sa Dinkićem koji takođe izbegava odgovornost, jer se krije iza institucija, a sebi kao privatnoj osobi dozvoljava da napada ljude, da ih diskvalifikuje i onda pokaže kao, eto, malo dobre volje prema gospođi Barać, pa kaže – evo, u vašem slučaju se neću pozivati na imunitet. Nema tu šta – u vašem slučaju. Ili jesi ili nisi! I mi ćemo, mogu to da najavim, kao Grupa 8 nevladinih organizacija pokrenuti jednu akciju raskrinkavanja tog mehanizma i zaštite boraca za ljudska prava, jer to nije samo pitanje naše dobre volje, to nije pitanje našeg političkog opredeljenja, našeg sistema vrednosti, to je i obaveza države. Naša država zaboravlja da postoji evropska konvencija, evropski dokument o obavezi države da zaštiti one koji se bave zaštitom ljudskih prava. Znači, nema tu sad mi da razgovaramo da li to treba ili ne treba, postoji evropski standard i ako hoćeš u Evropu moraš to da radiš.

Krajnji cilj je da se ti ljudi kompromituju i tu sad dolazite do te mreže koju je DSS ispleo. Vi dolazite pred sud, koji ima svoje ministarstvo pravde, ima ministra koji kaže da nikad maltene u sud nije ušao, jer on, bože moj, ne sme da utiče na sudove. Ako bi ušao u sud, ne daj bože, mogao bi da utiče na nekoga. Naravno, to je sve laž i gola obmana. Dakle, imate sudstvo koje nije nezavisno, kome se preti iz političkih struktura ukoliko ne bude poslušno. Vi imate institucije kojima, kroz kontrolu DSS-a, on uspeva da zaštiti jednog Tijanića. Ja ne sumnjam da taj sudija koji vodi taj slučaj nije u lakoj situaciji, on ili ona treba da se odredi prema tužbi jednog čoveka iza koga stoji jedan moćni aparat, koji može da ugrozi fizičku i materijalnu egzistenciju sudije. Kako da sudi ta osoba, kad nema svoju nezavisnost.

To je knjiga, čija je tema ubistvo premijera Đinđića i ovaj skup se odvija neposredno pre godišnjice tog tragičnog događaja. To je knjiga u kojoj su sakupljena pre svega svedočenja Bebe Popovića pred sudom, u kojima on iznosi, ja imam utisak na osnovu onoga što sam pročitao, zaista sve što zna o tome šta se događalo. On to iznosi kao pustu faktografiju, dakle, naša javnost dobija dokumenat – iz jednog ugla, naravno, o tome šta se dogodilo i to je toliko dragoceno, da je to čak u ovom trenutku teško proceniti. Istorija ubuduće više ne može da kaže – mi zapravo ne znamo šta se događalo. Ne, mi ćemo sada imati pred sobom ogroman broj stranica gde će istoričari moći da pažljivom analizom ustanove i uspostave tu mrežu koja je, ne povukla obarač, nego koja je organizovala da taj obarač bude povučen. Nesumnjivo se iz ovoga to može zaključiti.

S druge strane, za mene je ta knjiga zanimljiva, jer ona govori o odnosu države i njenih institucija prema tom ubistvu. O odbijanju države da to ubistvo razreši na pravi način, i ono o čemu ću ja govoriti na današnjem skupu je upravo jedna analogija sa švedskom državom, gde je neposredno posle Đinđića ubijena premijerka i gde je ubica uhvaćen, gde je ustanovljeno da ne postoji politička pozadina, nesumnjivo ustanovljeno, gde je čovek osuđen, pa bio na izdržavanju kazne, pa se žalio… Dakle, ceo sudski put je prošao u jednoj pravnoj državi. Mi smo još uvek u fazi suđenja, mi smo još uvek u jednoj opstrukciji suđenja, mi smo još uvek u raspravi o trećem metku. Pa da li je moguće da, evo, tri godine posle toga neko još uvek govori o trećem metku. Kakav treći metak? Mi smo u situaciji da ubica ide da meri udaljenost, molim vas, zašto je potrebno da on bude prisutan kada se meri udaljenost od mesta na kome je premijer ubijen do mesta sa koga se pretpostavlja da je pucano, šta je on tu mogao da kaže?

Šta je tu mogao da kaže glavni organizator, koji najverovatnije nije pucao, Legija? Zašto je on izvođen iz zatvora? Ja mislim da je to učinjeno samo zato da bi se uznemirila javnost, jer javnost mora sve vreme biti držana na ivici mogućeg rizika da se dogodi neka neprijatna situacija, da neko od njih možda pobegne, da im neko pomogne da se oslobode. Znači, to držanje tenzije je jedna tehnika državnih institucija, da se narod drži u stalnom uznemirenju, jer bože moj, ako nam daju vremena da se saberemo, možda pogledamo oko sebe pa vidimo ko je zapravo odgovoran i za ubistvo i za sve ovo što nam se događa danas, i za Mladića, i za ekonomsku krizu, i za inflaciju od koje svi drhte u ovoj državi, i za novo osiromašenje koje dolazi, i za apatiju kojom se tumači odbijanje građana da prihvate ovu političku opciju. Dakle, to je jedna tehnika koju su, nažalost, te naše službe očigledno dobro savladale i za koju, nažalost, još uvek imaju poslušnike, koji se onda zovu novinari, ali to. Meni još uvek zvoni u ušima  čuvena izjava – nije važno gde se Legija krio. Kako nije važno gde se Legija krio? Jel’ nije važno ni gde se Mladić krio? Jel’ nije važan ni taj spisak od 50, koji su pomagali da se krije? Jel’ nije važno ko je potpisivao njegovu penzuju, njegovo ovo, njegovo ono? Važno je, važno je zato što to govori o tim ljudima, a ti ljudi, kao ni socijalisti, nisu otišli sa političke scene zbog odgovornosti koju nose, nego se kao i socijalisti, kao razni Vučelići i ostali, šepure po medijima i drže nam predavanja.

Meni je stvarno muka od toga da slušam te ljudi, za koje znamo šta su radili, znamo stepen njihove odgovornosti, ne govorim o krivici, krivica je drugo, ali odgovornost. Oni se i dan – danas podržavaju međusobno u opstanku na političkoj sceni, a samim tim i opstanku na slobodi, ako smem da kažem. Takva pozicija je vrlo proaktivna i u pravu ste kada ste govorili o mrežama sudsko-policijsko-vojne vlasti i celom kontekstu u kojem se mi danas nalazimo, u toj neformalnoj objavi rata od koje se naš premijer nikada nije ogradio. Mi se možda nalazimo u situaciji da će, ukoliko se proceni da novi izbori znače silazak sa vlasti ove grupacije, doći do odluke da možda izbore treba do daljnjeg odložiti i da ova vlada može da nastavi da vlada, da možda uključi i radikale, pa postane koncentraciona vlada, te da od Srbije napravi koncentracioni kamp u kome će građani biti zatvoreni u istorijske mitove i odvojeni od Evrope i od bilo kakvog napretka.

Mi jesmo žrtve političkog nasilja, jednog svesnog političkog zagađenja. Hajde da napravimo analogiju sa nekom fabrikom koja zagađuje okolinu. Postoje ljudi koji su skinuli filtere i namerno truju, truju zato što je jedini način da vi ne gledate oko sebe i ne tražite neku svetlu tačku, to da se neprestano branite od te poplave raznih stresnih poruka. Ja sam pokušao da napravim spisak šta nam se sve dogodilo u decembru i januaru, do polovine februara. Kofer, jeste vi zaboravili kofer? Šta se dogodilo sa koferom punim para? Ne možete da primate tu količinu zagađenja. U tom mulju vi možete da funkcionišete, tj. da ne funkcionišete ovako kako ne funkcioniše ova vlast, da muljate tako kako mulja ova vlast. Molim vas, šta je sa lokomotivama? Šta je sa tim lokomotivama? Nijedna od stvari koje se otvore, i ništa novo ne govorim, se ne privodi kraju, nijedna, ne možete da postignete. To bi zahtevalo da se jedna grupa ljudi isključivo posveti lokomotivama i da ne misli ni na šta drugo, ni na kofere, ni na sve drugo, ni na pancire…

Svetlana Lukić: A sateliti, 45 miliona dolara?

Miljenko Dereta: To je sitnica, nemojte o malim stvarima. Ali, ko je taj ko treba time da se bavi? To bi zapravo trebalo da bude institucija države – tužilaštvo. Molim vas, ja imam zadatak da rešim pitanje lokomotiva, da li je bilo po zakonu ili nije bilo. To nije komplikovano, čini mi se, ali jeste komplikovano u kadrovsko-partijsko-koalicionom smislu, jer ako padne lokomotiva, pada i sudstvo, pada i policija, ja gubim vlast. Ili sam doveden u situaciju da kao DSS pravim novu koaliciju, a ko mi se nudi za tu koaliciju? Ko mi se nudi? Nudi mi se objava okupacije, s jedne strane, o čemu ništa nisam imao da kažem i nudi mi se poziv iz Demokratske stranke da se okupe demokratske snage, što sam odmah komentarisao.

Tako da ja komentar koji je došao iz DSS-a, o tome da će Srbija sama to da rešava, vidim kao direktno odbijanje dijaloga sa Demokratskom strankom, odbijanje formiranja jednog koliko-toliko demokratskog bloka. To je zapravo pristanak na pravoslavno-radikalsku objavu rata celom svetu. Dakle, zato se te stvari ne rešavaju i zato se stalno zagađuje političko okruženje i zato je za mene bilo užasno važno da sam čuo da je jedna partija rešila da se okrene malim životnim problemima. Da li će uspeti u tome, da li je to bilo iskreno, vreme će pokazati, ali ako ništa drugo, to je izrečeno. Neke stvari počinju rečima, kao što znamo, na početku beše reč, pa posle nastade i svet i ljudi i sve ostalo. Ali ste odmah iz ovog nazovi demokratskog bloka dobili, od takozvanih nezavisnih političkih komentatora, da se tu zapravo radi o čistom marketingu, dobili ste jedno nipodaštavanje ideološkog sazrevanja, jer iza ovoga što imamo ne postoji ideologija, iza ovoga postoji goli interes i strah, ogroman strah od promena.

Svetlana Lukić: Govorimo o Demokratskoj stranci Srbije, skoro sam unazad čitala neke govore Vojislava Koštunice na glavnim odborima Demokratske stranke Srbije, to je bilo pre ubistva premijera Đinđića. Vi tu vidite toliko strasti, toliko teških reči na račun te vlade koje nikada nismo čuli, ni tu terminologiju, ni tu emociju u vreme dok je na vlasti bio Slobodan Milošević. I odjednom taj bes i taj gnev i to upozoravanje da, dok je ova vlada Srbija će propasti, to je jedna katastrofa koja se sprema.

Miljenko Dereta: Pa, Srbija za koju se zalaže Demokratska stranka Srbije je skoro propala i da ne bi potpuno propala, Đinđić je bio ubijen. A ta strast proizilazi iz straha o kome sam govorio, dakle, iz objektivnog straha da onaj svet u kome smo mi navikli, u kome je DSS navikao i želi da živi, da će on propasti. On treba da propadne, on je već prošao sa XIX-im vekom, to sasvim sigurno nije svet XXI veka, nije. S te strane ja imam, hajde da kažem, razumevanja za ljude koji su starmali, pa bez obzira što su relativno mladi, već se ponašaju kao da su dede i babe, pa ne bi ništa da menjaju – nemoj, mi na ovoj klupi sedimo, nemoj sad da farbaš klupu, ne diraj ništa, ne pomeraj na sunce, samo da sve ostane kao što je bilo, jer onda možda ja moram da promenim svoj put do te klupe. Dakle, ti penzioneri u politici, ti spavači, kako ih je Đinđić zvao, oni veruju da je njihova vizija Srbije ugrožena i jeste ugrožena, ali nju ugrožavaju evropske integracije, njih ugrožava globalizacija, njih ugrožavaju nove tehnologije.

Znate, ključna razlika između trenutne države i nevladinog sektora je da mi koristimo tehnološka sredstva koja država ne koristi. Pa idite u bilo koju opštinu, kompjuter je još uvek neprijatelj naše administracije. To je taj XIX vek, kad bi mogli da se vratimo na onu mastiljavu olovku, koju oližete, pa vam ostane trag da kad razgovarate s nekim, on zna da ste pismeni, jer vam je jezik plav od olovčice, pa on kaže – vidi, ovaj je pismen. To je ta naša administracija, to je ta naša državna služba. S druge strane postoje neki mladi i tu ja vidim razlog za optimizam, a to je da vi ipak imate jednu omladinu koja možda još nije rešila da ovde ostane i da izvuče one motke higijenski neispravne i da s njima odradi šta treba da se odradi. Postoji jedna drugačija kultura, koja se rodila mimo želja naše vladajuće strukture i vi imate jednu novu Srbiju koja polako sazreva, koja će zauzeti neka mesta. Mi stalno govorimo da stižu oni koji su rasli ispranih mozgova od Miloševićevog sistema, tačno, ali istovremeno sazreva i generacija koja je rasla na novim tehnologijama, koja zna šta su informacije, zna kako s njima da rukuje, zna gde može da ih pronađe i to je nešto što meni uliva neki optimizam.

Svetlana Lukić: Suđenje Miloševiću je nastavljeno, sudije nisu imali razumevanje za tutnjavu i bubnjanje u njegovoj glavi i on trenutno u sudnici ćaska sa bivšim kanadskim ambasadorom u Srbiji. Čuli ste, dakle, u vestima da je Haški sud odbio da pusti Miloševića na lečenje u Moskvu. Da su ga pustili, lično bih se opasala bombom i ušetala u Tribunal, sa vizom ili bez vize, svejedno. Da se vratimo našem dičnom generalu Mladiću i priči o njemu. Koštuničin dobošar, Vladeta Janković, nam je rekao da sada postoji politička volja da Mladić bude uhapšen i dodao je da sada javno mnjenje spremno dočekuje taj traumatični čin. Demokratska stranka Srbije, dakle, nastavlja da se krije iza javnog mnjenja. Prvo su godinama proizvodili jednu vrstu stanovišta tog istog javnog mnjenja i na njega se pozivali, a sada proizvode drugu i opet se iza njega kriju.

Medijum Galup nam je saopštio juče da je sad javno mnjenje, gle čuda, podivljalo kada je Kosovo u pitanju. 73% ispitanika se energično protivi nezavisnosti. Baš me i čudi posle svih sumanutih izjava ministara, sveštenika, fudbalera, milicionera, kaskadera, 73% dakle kaže ne. Ali ništa, kako se proizvelo tih 73% proizvešće se i nekih drugih 73%, kad za to dođe vreme. U nastavku Peščanika slušate Željka Bodrožića, novinara Kikindskih. Da vas podsetim, Željko Bodrožić je godinama radio u Kikindskim novinama, a onda su radikali preuzeli vlast u Kikindi i izbacili Željka Bodrožića i njegove kolege. Naravno, preuzeli su list, počeli da ga štampaju na ćirilici, a kako bi drugačije, i on je osnovao drugi list. Željko je jedan od naših kolega koji je najviše vremena proveo na sudu, međutim, ovih dana smo dobili lepu i dobru vest da je Komisija Ujedinjenih nacija za ljudska prava odlučila da ova država ima Željku Bodrožiću da isplati odštetu za duševnu bol. E, sad imperija uzvraća udarac, videćemo kako će sve to ispasti, ali za početak sa Željkom o Ratku Mladiću.

Željko Bodrožić: Naravno da bih bio srećan da vidim, bez obzira koja vlada da ga uhapsi, da konačno dođe pred sud, ali stvarno mislim da je prekasno, zato što smo mi po tom pitanju izgubili mnogo godina. Ne samo da smo izgubili godine, nego smo izgubili i nerava, zato što se jedno te isto pitanje, dva, tri, vrte u krug, godinu, dve, tri i svi se bave time i jednostavno nema rešenja, dave se ljudi, dave se, dave se i na kraju, kad bude uhapšen, taj trenutak će kasniti najmanje pet godina. Znači, trebalo je da on, ako ništa drugo, tog 5, 6, 7, 8. oktobra bude prosleđen Hagu, ali se onda otezalo i sa tim Miloševićem i drugima, tako se oteže i sa Mladićem. I sada, kada je ova vlada priterana uza zid, odnosno kada im je lepo da budu na vlasti, mislim da oni zbog svog komfora konačno nešto hoće da urade. A misle da sada, na nekih pola mandata, mogu to da urade, pa će se ta priča kod njihovih glasača, koji verovatno nose majice sa likom Ratka Mladića, zaboraviti i da će kapitalizovati svoju vladavinu i dobiti novi mandat.

Gledajući ih ove dve godine, mislim da im je to osnovna intencija, znači – lepo nam je, vladamo, podržavaju nas socijalisti i daj, hajde sada, moramo, vidiš da Evropa misli ozbiljno i hajde da ga konačno predamo, mada nevoljno. I kod te predaje će opet biti minimiziranja onoga zbog čega je on kriv, a isticanja njegovih ljudskih osobina, njegove porodične tragedije. Napravio bih tu paralelu, baš je juče bila vest da je umro Mirko Marjanović i sad iz pijeteta prema svakom čoveku koji umre navodi se – rodio se tada, radio je to i to. I sada se kod Mirka Marjanovića zbog toga našega – o pokojniku sve najlepše, pominje samo da je bio predsednik vlade od tada do tada. Ne kaže se da je za vreme njegove vlade ubijeno na hiljade ljudi, da je on bio premijer ministru policije koji je ubijao po ulicama Beograda, koji je ubijao političke protivnike, koji je prelazio granice i ubijao drugo stanovništvo. Znači, taj deo se izostavlja i to isto se dešava u slučaju haških optuženika.

Znači, znamo, on je tad i tad postao od pukovnika general, njegova karijera je bila napredna, on se pokazao ovde, dobar tamo, nigde se ne pominje ono zašto je u Hagu ili se pomene kada bude prenos na televiziji B92, ali koliko ljudi to gleda. U centralnim vestima se pominje samo njegova karijera, eto, on je jadan otišao u Hag i to je ono što je katastrofalno, baš zbog te dece koja ne pamte taj rat toliko, nego su odrastala sada posle 2000. godine, oni ne znaju i lako im je onda reći – pa on je nepravedno tamo. Posle se gleda šta porodici dati, kako obeštetiti rodbinu, kako obeštetiti njegovu partiju, da se smire, a niko ne razmišlja o onome zašto ga Haški sud traži.

Kod nas u srpskim medijima vlada potpuno ludačka varijanta da se više puta piše o ubistvu u Meljaku Šiptara i Kuma nego što se građani podsećaju na razne zločine koji su bili strašni, masovni, po hiljadu ljudi, 2 hiljade ljudi, 7 hiljada ljudi. Mislim, ako su merilo ova dvojica, koja su poginula kao u nekoj policijskoj akciji, pa ih iz dana u dan pominju, pa se brineš kako su oni to izgubili život, onda bi trebalo da ovo bude svaki dan specijalni dodatak na 16 strana, da se podsećamo šta su neki u naše ime uradili, jer ti neki su dobili befel od vlasti, a vlast je dobila glasove na izborima. Ja sam bio u manjini tada, ali i ja sam isto odgovoran. Sada sam u Kikindi imao žučan razgovor sa nekim klincem iz Demokratske stranke, 2006. godine klinac hoće da piše saopštenje protiv Sonje Biserko, jer kao ona hoće da mi platimo ratnu odštetu. A ja kažem – ja isto ne želim da plaćam, niti ja, niti moje dete, ali sam svestan činjenice da ću verovatno plaćati. Ja nisam učestvovao, nisam glasao za te, nisam išao u rat, ali je ta većina koja je pobedila na izborima, koja je rekla – hoćemo da ratujemo, to izvela u naše ime i u svoje ime, u ime ove države i taj sud je u Hagu, ima čiste papire ispred sebe i ja se bojim da će to tako biti. Druga je stvar što Sonja Biserko to sme da kaže u medijima, pa se mali neki demokrata naljuti, a naši političari koji su na vlasti to ne smeju.

Meni je zabrinjavajuće to što se opet sprovodi medijska kampanja da Kosovo nema šanse da bude nezavisno. Znači, oni opet pripremaju ljude za šok, umesto da ih pripremaju za ono što je evidentno ili ono što već sada jeste. Kosovo je faktički već šest godina van sistema Srbije i sigurno će tako biti i ubuduće. Mislim da će se na kraju pumpati kampanja da se ljudi odozdo jednostavno pokupe i odu odande i da se proglasi okupacija, ili šta ti već oni misle sa tim. Ali kad gledam Sandu Rašković – Ivić, ja znam da je Kosovo izgubljeno. Žena lupeta na tim konferencijama za novinare, vraća se u 80-te godine i kaže – pa šta oni hoće, imali su lične karte na albanskom jeziku. Ko te, ženo, to pitao uopšte? Sada je 2006. godina sa kosovskom vladom, kosovskim premijerom, kosovskim predsednikom, a ti pričaš o ličnim kartama i daješ lažnu nadu onim tamo ljudima dole, meni u Kikindi manje-više.

Svetlana Lukić: A to je zanimljivo, stalno govore o potpisu – ko se usuđuje da stavi potpis. Imaš utisak da je Koštunici samo do toga da nije tog potpisa i da ne uđe u istoriju kao neko ko je stavio potpis.

Željko Bodrožić: Pa, Vojislav Koštunica je trebao biti rođen u XIX veku. On verovatno i želi da jednog dana urami veliku sliku, ulje na platnu kako on potpisuje nezavisnost Srbije na Berlinskom kongresu. A ono po čemu se ogleda pravi državnik, to je da preseče i da jednom konačno svojoj naciji, svojim građanima čiji je premijer kaže – tako je, ljudi, ovo je fakat, nema nam druge, ja ću preuzeti odgovornost, ja ću potpisati, ja ću možda na sledećim izborima dobiti 6% glasova, ali ću za pet godina sigurno biti u pravu i dobiću ponovo 46%. Ne, oni jednostavno žele da potpisuju stvari koje su nemoguće, a ne ovo što je moguće i što je nužno, da se izvuče iz ovih pregovora neka korist. Znači, faktički ti nemaš izbora osim da probaš da spasiš te ljude tamo, da žive, i da potenciraš to da to Kosovo mora da bude građansko – i da, naravno, i u Beogradu isto daješ taj primer. Znači, da ne pujdaš svoj narod na građane druge nacionalnosti u svojoj zemlji, naročito po malim gradovima. Ja sam dete iz mešovitog braka i moja porodica je velika i mi kad sednemo, unuci, praunuci našeg dede Vidaka, stalno ga spominjemo, sada, umesto da ga spominjemo kao velikog čoveka koji je kao Hrvat bio dobrovoljac u srpskoj vojsci, borio se za Južne Slovene, za Jugoslaviju, ti si osuđen do dan-danas, bilo ko od nas, da kad neko nema koji drugi argument da ti kaže on ti kaže – ti si ustaša. I onda se ne trudiš da to promeniš u svojoj državi, a tražiš od drugih da poštuju svoje sunarodnike. E, to tako ne može.

Ono što me kod Demokratske stranke strašno jede, to je taj odnos prema stranci kojoj ja pripadam, Građanskom savezu i svim onim strankama koje su u onom periodu posle 5. oktobra pokazale nameru da menjaju ovo društvo. Znači, Demokratska stranka je više energije uložila u poslednjih godinu dana da ugasi Građanski savez Srbije nego što je uložila da sebe pozicionira kao stožera jedne građanske Srbije i da jednostavno okupi taj blok, da ne ide svaka vaška obaška na izbore, nego da jednostavno kažemo – mi smo ti, poštujemo svaku malu stranku, nismo nadmeni, nismo željni samo da progutamo nekog, da se neko utopi u nas, nego da tog partnera poštujemo, kao što je bilo za vreme vlade Zorana Đinđića. Zato Demokratska stranka po meni snosi veću odgovornost za sadašnje stanje od DSS-a i G17. Za njih znam, to su što su, i ja sam besan i ljut zato i sada na Skupštini, nije niko pozvan iz GSS-a, nego je došla naša frakcija, i to je ono što me posebno iziritiralo. Vesna Rakić – Vodinelić je pozdravila taj skup u ime frakcije, a ta ista Demokratska stranka je sve uradila da nas ugasi.

To nije Demokratska stranka, pa neka se onda lepo utope u DSS. Malo su bili tvrđi, malo žešći na Skupštini, ali čim prođe Skupština, kad se izađe iz Sava centra, opet se vraća na tu klaj-klaj politiku. Oni su prošle godine počeli sa kampanjom, ne znam, sad se zove Enerija, ne znam kako se tada zvala, isto nešto energično je bilo. Srušiće vladu, gotovi su, kad mi krenemo ima da ih oduvamo, i ništa, gde su – nema ih. To naročito bode oči, taj stav Demokratske stranke prema LDP-u. Demokratska stranka, Demokratska stranka Srbije, G17 i socijalisti se ujedinjuju samo oko jednog pitanja, a to je kako da prethodnu vladu što više ocrne, Demokratska stranka još ne toliko, ali Čedomir Jovanović treba da bude neka baba Roga. I imate očigledan bojkot nekih medija koji, verovatno u strahu od Demokratske stranke, ne puštaju izveštaje sa nekih konvencija Liberalno demokratske partije na kojoj se skupi hiljadu ljudi. Mislim, danas u Srbiji, u ovoj letargiji i apatiji kad dođe na neki skup hiljadu ljudi to je vest, međutim, sada to nije vest ni za B92. Nažalost, ali je tako.

Teško im je sada da menjaju Srbiju onako žustro i iz korena, a stavili su slogan Energija. Ja vidim Demokratsku stranku u Kikindi, vidim po Vojvodini, kakva energija, nema veze sa energijom, ni E nema od energije. Jedino ako se nagutaju nekih tripova pred izbore pa da naiđe neka energija, ali ne verujem, nema tu ništa.

U poslednje vreme DSS-ovci su kao jadni i pitomi, pa kad neko počne da priča o Đinđiću, oni kažu kako su oni eto, poznavali Zorana, bili prijatelji sa njim i kako im je već gadno to kako se neki ljudi non-stop kače na Zorana Đinđića. I neke demokrate su počele sa tom pričom, a kad ih pitaš – što ne stiskate taj sud, što u javnosti kad se pojavi Zveki nasmejan na slici, pa tu treba da grune cela Demokratska stranka, mislim, to je skandalozno. Ne smeje se samo Zveki na slici, smeju se i ovi što ga vode ispod ruke, znači, ako se oni smeju tu na otvorenom, šta rade tamo u zatvorima? Ko meni može da garantuje da ga ne izvode nekad u noćni klub, neki od tih čuvara? Ko to može da mi garantuje? Rade Bulatović, Jočić, ministar Stojković? I to je ono što Demokratska stranka preko toga prelazi, kao sudstvo je tu da to uradi.

E, isto kao prema prema suđenju, DS se odnosi i prema toj kampanji devalviranja ne samo onoga što je Zoran Đinđić uradio, nego i minimiziranja te mreže koja je dovela do ubistva premijera, odnosno tog, kako su ga ono nazvali u Sablji, antihaškog lobija, ali je to mreža koja je isprepletana i koja je sada na vlasti. I Demokratska stranka ništa ne čini da tu mrežu razotkrije, nego kaže – e, mi bi izbore samo zbog toga da mi dobijemo onaj procenat koji imamo po ispitivanju javnog mnjenja. To znači da ćemo mi dati premijera ili će naših ministara biti više u budućoj vladi Vojislava Koštunice. A naspram onoga što je tih dana posle 12. marta razotkriveno, pa naglo prekinuto, ne bi trebalo nikad da ulaze ni u jedan savez sa Vojislavom Koštunicom.

Danas je u državi direktor BIA-e čovek koji se sastajao sa zemunskim klanom. Šta ja da očekujem od te službe bezbednosti? Da ona otkriva mrežu jataka generala Mladića ili mrežu jataka Legije – neće, niko nije nikad ni otkrio, oni su Legiju primili u kabinet, lepo što si se uhapsio, što si došao, ali ga niko nije pitao za jatake, što bi trebalo da uradi taj isti Rade Bulatović. A kako on da uradi to kada je i on verovatno bio jedan od jataka? I sutra ti treba da uđeš u vlast sa Vojislavom Koštunicom i on će reći – dobro, evo vam ministarstvo finansija, ali meni ostaje BIA. Onda će Šutanovac reći – pa ja sam se školovao za policajca, čitao sam mnoge knjige o tome. Onda budi ministar policije, ali će ostati naša BIA. Na to se svodi sad politika Demokratske stranke, umesto da se jasno, svaki dan govori ono što govore neki ljudi iz medija, neki ljudi iz nevladinih organizacija. Nažalost, to je tako, to ne govore jake političke stranke, a to je da je zločinačko udruženje ubilo prvog demokratskog premijera, da to zločinačko udruženje ima pipke među sadašnjim činovnicima na vlasti.

I sad se preko toga prelazi, kao hajde, šta sada. Ostavili su kao na sajtu vlade Zorana Đinđića, nisu ga dirali, pa kao, eto, dobri su. Meni je to neprihvatljivo. Da li smo mi toliko ostrašćeni, ali ja mislim da nisam, meni je i danas kad sam čuo da Slobodanu Miloševiću tutnji u glavi, onako kao čovek sam, možda mu je pritisak, možda stvarno… Ali zbog njega hiljadama ljudi ne tutnji u glavi, nemaju više glavu uopšte, ne postoje. I sad mi imamo taj ljudski odnos prema njima, a oni i dalje imaju taj zlikovački odnos prema nama. I onda su oni dobri ako jednog trenutka kažu – e, nećemo vas ubijati, sad ćemo vas zezati, ali nećemo vas ubijati. Onda mi kažemo – hvala, super, baš ste zlatni.

12. marta sam i prošle godine bio u Beogradu, i pretprošle i mislim da ću i ove godine. Došao sam na groblje kasnije, kada je završen taj oficijelni deo, mislim da svaki građanin Srbije treba da, bez obzira da li je Zoran Đinđić za života imao i neke pogrešne političke poteze, ali od onoga što smo mi imali na političkoj sceni, naspram onoga što je uradio za te dve i po godine, tri, koliko je bio premijer, morao bi svaki normalan građanin da oseća obavezu da, kad dođe u Beograd, barem da kupi jedan cvet, da ode do groba. Ja tako zamišljam 12. mart, mislim, ne moram sad da dođem 12. marta, ali tako nekako to doživljavam, lično, kao da je meni neko od porodice otišao. I mislim da tako dosta ljudi doživljava Zorana Đinđića i njegov tragičan kraj.

E sad, što se neki koji su hteli tog 12. marta odmah da prave koncentracionu vladu sa Srpskom radikalnom strankom i arkanovcima, sada polažu venac, to je već, koju reč da upotrebim, licemerno, nemam pojma. Mislim, meni je strašno, neka se bar drži onda onoga što je govorio u predizbornoj kampanji 2000. godine, koju mu je radio Srđan Šaper – Zna Srbija, zna Srbija da je Zoran Đinđić kriminalac, to je bila osnovna poruka. To je Velja Ilić govorio na njegovim mitinzima, kada se Koštunica kandidovao za predsednika Srbije. Pa, nemoj sad da mu polaže venac, ako je mislio da zna Srbija da je Zoran Đinđić kriminalac, da je doveo iz raznih Bolivija raznorazne tipove da budu tu u vladi, da je, ne znam, povezan sa surčinskim klanom. To su sve radili i govorili on i ovaj čovek, ako je on čovek uopšte, koji je direktor televizije sada nacionalne i svi njegovi iz savetničkog okruženja.

Bar da se ne pretvaraju sada 12. marta da nešto žale, ne žale, ne mislim da žale, nisu žalili ni tada dva sata posle ubistva, jasno su rekli šta misle. Na neki način kroz te njihove izjave se videlo šta je bila namera. Možda sam ja ostrašćen, ali mislim da nisam, jer to je očigledan sled događaja. Crvene beretke protestuju u svojim radnim uniformama, pa blokiraju Beograd, pa na kraju ubiju premijera, ali oni su samo obični štrajkači. Šta onda mogu da mislim o čoveku koji ih je tako nazivao i koji danas kao žali za Zoranom Đinđićem?

Svetlana Lukić: Slušali ste Željka Bodrožića, novinara i člana Građanskog saveza Srbije. Željka Bodrožića je pred sudom zastupala Biljana Kovačević – Vučo, koja je i sama kao što znate čest gost srpskih sudova, uglavnom je tuži Aleksandar Tijanić. O tome i bilo čemu ostalom možete da postavite pitanje Biljani Kovačević – Vučo, koja će sutra od 7 do pola 9 biti gost PodForuma Peščanik.

I za kraj, slušate istoričara Miroslava Jovanovića. Miroslav Jovanović je istoričar koji se inače bavi Rusijom, pa mi je prošle godine onako usput objasnio da ne treba da se žalimo što je Srbija bila pod Turcima dok je Evropa imala prosvetiteljstvo, bez koga je nezamisliva današnja ideja Evrope – koju mi onda nikad nećemo ni razumeti, jer nismo imali prosvetiteljstvo. I da novinar danas može da uđe u skupštinu u opancima i narodnoj nošnji, a ne može u patikama, sve zato što nismo imali prosvetiteljstvo. E pa, imali smo ga. Srpski prosvetitelji su nam iz XVIII veka ostavili crno na belo 480 knjiga. Problem je međutim u tome što ih niko ne čita, što malo ljudi zna jezik na kome su te knjige napisane, jer su nastale pre Vukove reforme, a glavni problem je u tome što su Srbi romantični, vole snažna osećanja, a ne vole da misle, mrzi ih da se raspravljaju, a vole da se biju.

Znači, nisu nam Turci krivi baš za sve. Za ponešto su zaslužni i Austrougari, na primer zato što su pod njihovom vlašću neki Srbi pokušali da nauče da misle racionalno i budu lepo vospitani po tadašnjem evropskom uzoru. Ponovo smo posetile Miroslava Jovanovića da nam kaže gde otprilike na brisanom prostoru između Svetog Save i Vuka Karadžića treba umetnuti tih 480 knjiga srpskih prosvetitelja i čemu one mogu da nam posluže. Slušate Miroslava Jovanovića sa katedre za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu.

Miroslav Jovanović: Sama ideja ujedinjene Evrope je manje-više ideja potekla iz prosvetiteljstva, a kod nas su prosvetiteljske tradicije, radikalno da se izrazim, amputirane iz sistema tradicija koje ovo društvo i ova država obeležavaju. Ima dovoljno naučnih radova koji se bave različitim aspektima epohe prosvetiteljstva kod nas, međutim nije tu problem. Problem je u tome što naše društvo nema nikakvu svest o tom periodu prosvetiteljskog razvoja. Ako pogledamo nazive škola, ako pogledamo nazive ulica, ako pogledamo sistem praznika koji se kod nas slave, videće se da ni jedan delatnik poput Zaharija Orfelina, poput Jovana Rajića, poput Lukijana Mušickog, Stefana Stratimirovića, nema nikakvu društvenu funkciju. Sećanje jednog društva, koje je u simboličkom smislu važno, u Srbiji ne odražava te tradicije koje su vezane za prosvetiteljstvo.

Ukoliko se odlučite da slavite ili da društveno obeležavate prosvetiteljske tradicije, vi ste se onda opredelili da vam jedna od bazičnih društvenih vrednosti kojima težite, na primer bude razum, racionalnost, znanje, kritično promišljanje. Ukoliko to preskočite, vi se odlučujete za drugi sistem simboličkih vrednosti koje jedno društvo slavi, koje su iskazane kroz slavljenje borbe, slavljenje sukoba, slavljenje ratova i tako dalje. Danas pričati da treba da uđemo u Evropsku uniju je politički kurentno i predstavlja jednu vrstu ideologije, ali da li mi zaista imamo želju da uđemo u Evropu i da delimo određen broj društvenih vrednosti te Evrope, to je za mene pitanje. Jer dva su osnovna postulata na kojima počiva moderna Evropa, jedno je prosvetiteljsko racionalistička ideja ujedinjene Evrope, a drugo je antifašistička, antinacistička, preciznije, borba.

Naše političke elite su se prošle godine, sarkastično da kažem, proslavile time što niko nije otišao na obeležavanje 60 godina oslobađanja Aušvica i niko od naših političara nije otišao na obeležavanje 60 godina kraja II svetskog rata. Kod nas političari su prosto zbunjeni i neće da ulaze sad u taj spor partizani i četnici – a neću, bolje da se ja razbolim pred put ili da mi otkaže motor na avionu i onda da ne odem. To je ta naša samozaljubljenost i samoopčinjenost samima sobom. Evo, sad kad pričamo o Kosovu ili kad se priča o Crnoj Gori, naš političar smatra da je važno da u beogradskoj štampi ili na beogradskoj televiziji kaže svoje mišljenje. Ili, sad se pojavio problem sa obeležavanjem godišnjice Tesle, pa se tu sad priča o tome da li je Tesla Srbin ili nije Srbin, što nije sporno, de jure, ali de fakto je sporno zato što u vodećim svetskim enciklopedijama se on vodi kao Hrvat. I sad neko ovde diže glas da bi dokazivao ovde gde je svima jasno da je on Srbin, da je on Srbin. To treba da ode u London, pa urednicima enciklopedije Britanike da to objasni ili da objavi u Gardijanu ili u Tajmsu taj tekst, pa da uzburka britansko intelektualno mnjenje, a ne beogradsko.

Znači, mi smo opijeni sobom i u našoj autističnoj samozatvorenosti naših elita dolazimo do toga da, eto, ne moramo mi da odemo na obeležavanje 60 godina Aušvica. Ceo svet je to primetio.

Radi se o tradicijama srpskog XVIII veka, one i nisu tako velike kao u Francuskoj i u Engleskoj, pa čak i kod Grka naprimer, kod Rusa i tako dalje. Ali šta je važno, važno je da se nekoliko izuzetno značajnih društvenih procesa začelo upravo u tom vremenu. Na primer, formiranje moderne istorijske svesti, značajna je za to knjiga Jovana Rajića, Istorija raznih slovenskih naroda, posebice Bugara, Hrvata i Srba, odnosno to je istorija Srba, koja je za čitav XIX vek formirala istorijsku svest. Ona je bitna u vreme I srpskog ustanka, jer je formirala jedan fond znanja, svest da je nekad postojala država, da se za tu državu borimo i tako dalje. I mislim da je velika zabluda svoditi svu priču na usmenu narodnu tradiciju, koja je kao bila baštinik ili prenosilac društvene svesti o srpskoj prošlosti. To je potpuno netačno, jer to su razbacani detalji srpske prošlosti, a Rajić daje jednu koherentnu sliku pokazujuću neke procese, naravno na nivou znanja koje je on imao.

I onda, krajem XVIII veka, u vreme prosvetiteljstva počinju da se školuju srpske elite, pokreću se prve srpske novine. Ko danas od novinara zna za Markidesa Puljana naprimer, koji je pokrenuo prve srpske novine? Da li novinarska nagrada nosi njegovo ime? Ne, jer nas to ne interesuje. Do toga je došlo zbog prekida, diskontinuiteta i kasnije želje da se slavi srpski romantizam, Vuk Karadžić i tako dalje. I tako onda imate paradoksalnu situaciju da imate u Srbiji 85 škola koje nose ime Vuka Karadžić i nijednu jedinu, evo, kojA nosi ime Stefana Stratimirovića koji je osnovao prvu srpsku gimnaziju. Pa, čak ni ta gimnazija koja i dan-danas radi ne nosi njegovo ime.

Oko 480 knjiga je dao naš XVIII vek, to nije onoliko koliko su Grci uspeli da produkuju tokom XVIII veka, ali nemojmo danas govoriti da to ne postoji. Ja stalno ponavljam jednu tezu – mi nismo narod toliko bogat kulturom da bi sebi smeli da dopustimo da zaboravimo neka važne delatnike. Oni su uglavnom zaboravljeni, kasnije zbog spora oko jezika i spora Vuka Karadžića sa svojim oponentima oko modifikacije srpskog književnog jezika, pa su zapamćeni kao njegovi protivnici, pa su otud potisnuti. To je jedna strana problema, druga strana problema je što su sa prihvatanjem pre svega reformisane varijante ćirilice, knjige koje su nastale tokom XVIII veka postale nečitljive. Mi se nismo potrudili da ih približimo današnjem čitaocu, mada su Bugari početkom 90-ih godina preveli Rajića ili ga osavremenili na savremeni bugarski jezik. Mi to nismo uradili.

Ja nemam ništa protiv toga što je na primer pred Filozofskim fakultetom postavljen spomenik Petru II Petroviću Njegošu, to je jedan od značajnih pesnika i filozofa srpskog romantizma, ali je problem što većina evropskih univerziteta nosi imena upravo prosvetitelja. Trudili su se da ustanove znanja vežu upravo sa prosvetiteljstvom, što je racionalno. E, sad, mi možemo da kažemo da kontinuitet našeg univerziteta počinje od romantizma ili od 1838, međutim, važna je ta spona, ta nit sa srpskim XVIII vekom, odnosno sa onim što su Srbi uradili u južnoj Ugarskoj posle Velike seobe 1690. godine, gde se formirala  velika enklava Srba u Habzburškoj monarhiji. Jedan od tih procesa je formiranje građanstva, formiranje obrazovanog sloja stanovništva koji je onda davao birokratiju u prvim godinama srpske države. Prvi koraci diplomatije srpskih ustanika je 1804. i prve diplomatske inicijative su kretale upravo od Srba iz Habsburške monarhije. Da ne kažem da su prvi zakoni koji su suzbili samovoljnu vlast  kneza Miloša upravo bili zakoni koje su napravili na primer Jovan Hadžić, Jovan Sterija Popović, koji su bili ovde kao državni činovnici.

Vi danas kad gledate klasike srpske književnosti, ediciju koju je izdala Politika ili Večernje novosti, vi vidite kako se kod nas to postavlja – sveti Sava, usmena narodna poezija, Vuk Karadžić i onda romantizam, Branko Radičević, Njegoš, i onda naravno, Crnjanski, Andrić… Znači, to je neki kontinuitet koji mi želimo javnosti da predstavimo.

Književna vrednost toga može da se stavi pod znak pitanja, ali i danas mi imamo pisce koji danas stvaraju, a bliži su Viktoru Igou nego Markesu i Borhesu, koji su njihovi vršnjaci, i to ih slavimo kao najveće naše pisce. Mada ovde imamo izuzetno značajne pesnike, ali ih ne slavimo, poput Miodraga Pavlovića, Stevana Raičkovića, ali imamo neke druge koje slavimo i koji onda izađu i pričaju kako pamćenje naroda nije u arhivima i u knjigama, nego u jeziku. Sad, hajde da spalimo arhive, knjige i muzeje, biblioteke i da imamo jezik i sve ćemo znati – a mi ih slavimo kao velike pesnike. Za njih svet ne zna, ti veliki naši romanopisci, to su pisci trećerazrednih istorijskih romana.

Isti je slučaj naš odnos prema ličnostima, imamo nekoliko velikih imena preko kojih svet identifikuje savremenu srpsku kulturu. Mi smo spremni da o tim ljudima govorimo sve najgore. Smatra se na primer krajnje umesnim da jednom Ljubi Popoviću prvo organizujete izložbu, pošto je primljen za akademika, da mu najavite izložbu i da mu onda pet dana pre izložbe, kad on pokupi sa svih strana svoje slike i pripremi da ih donese, onda mu otkažete izložbu. Na šta vama liči Ljuba Popović, može da vam se dopada ili ne dopada, ali je to vrednost preko koje nas identifikuju. On, Vlada Veličković, Emir Kusturica, danas Biljana Srbljanović. Sad, kome se to dopada ili ne dopada, to je drugo pitanje, ovde unutar zemlje. Ali zato imamo jedan korpus nedodirivih veličina koje su samo ovde veličine, koje svet ne prevodi, niti ih iko u svetu čita, niti zna za njih. Veliki pisci, veliki pesnici, akademici koji su samo ovde veliki, od Kalemegdana do Slavije, na tom potezu su oni veliki.

Poštovanje racionalnih tradicija, poštovanje tradicija znanja u jednom društvu je veoma važno. Početkom 90-ih godina je Milošević izjavio da je njemu univerzitet jednak zemljoradničkoj zadruzi i stvarno se dosledno tako i ponašao, prema univerzitetu se odnosio manje-više kao prema zemljoradničkoj zadruzi. Ljudi koji su intelektualci daju krajnje neodgovorne izjave, koje su bazirane na dopadanju ili nedopadanju, a ne na činjenicama. Oni ne poznaju činjenice, a govore o stvarima i fenomenima. Ja to mogu da kažem za krug istorijskih nauka i društvenih nauka. Ako se pojavi neki lekar i krajnje neodgovorno govori o struci ili neki epidemiolog, pa sad, ne znam da li ima mrtvih labudova ili nema. Ja iskreno verujem da su oni odgovorni, ali znajući neke ljude iz društvenih nauka ja sam zaista zabrinut i za to kad se pojavi neki lekar pa sad daje neku izjavu.

Ovo društvo koje je proglasilo Vuka Karadžića za začetnika svih nauka i svih stvari, prosto niti ima potrebu za nekim kontinuitetom znanja, niti ima potrebu za time da znanje bude uvećavano. Stavljanje početka svih stvari u romantizam je zapravo apel da se emotivan odnos slavi kao društvena vrednost. Da li je neko mogao na BBC ili na Discovery ili sad na History Channel da vidi nekog od zapadnih intelektualaca koji daju olake ocene, procene? Niko od njih ne pokazuje emotivni odnos prema temi istraživanja. Kod nas najčešće možete čuti – Jugoslavija je bila greška. Nemam nikakvu moć da se vratim u neku godinu i da sad Pašića ubeđujem da li je trebalo da radi ovako ili onako. Ne možemo suditi istoriji, to je besmisleno, to je potpuno besmisleno i vraća nas na jedan ideološki otklon, koji su komunisti, koji su takođe sudili istoriji, pravili, pa su onda izbacili ravnogorski pokret i četnike potpuno kroz vrata, pa su se oni vratili 90-ih godina kroz prozor. Sad ćemo mi da izbacimo komuniste, pa se nećemo truditi da razumemo šta se to desilo, pa će nam se za 50 godina vratiti oni kroz prozor, sa svim svojim ideološkim paketom, koji bi morao da bude racionalno promišljen danas.

Kakva država će Srbija sutra da bude i kakva bi trebalo da bude, ja nisam dobio odgovor ni od jednog jedinog političara, slušajući ono što oni govore u poslednjih 15 ili 20 godina. Srbija danas ne poznaje dijalog. Pogledajte emisije političkih neistomišljenika, tu svako priča svoju priču. Ona druga strana može da kaže šta god hoće, a da to bude racionalno, to ne mora uopšte na sagovornika da ostavi  nikakav utisak. Ne, on priča svoju priču, on dolazi sa svojom idejom koju će pričati od prvog do poslednjeg trenutka u dijalogu. Mi nemamo kulturu dijaloga, što je takođe jedna od posledica romantičarskih zanosa, gde stojite i deklamujete svoje stihove, a ne jedne racionalne dijaloške forme koja se baštini od klasike preko prosvetiteljstva.

Vas evropski sagovornik sluša, zato su se onoliko 90-ih godina vraćali u šoku iz Beograda, onda su naučili kako se, nažalost, razgovara s nama, pa su slali Holbruka i ostale koji su lupali rukom po stolu, jer to je jedini način da se ovde vodi dijalog. Šta se desilo? Mi smo zbog Kosova ušli u rat sa NATO paktom, rat je izgubljen, Srbija je doživela poraz. Srpska vojska i policija su povučene s Kosova, ušle su strane trupe i u tom trenutku je moglo da se govori o okupaciji, a ne danas da se govori o okupaciji, što je smešno. Danas možemo da govorimo o aneksiji ili otkidanju dela teritorije. Milošević je proglasio pobedu, Milošević i radikali su 99-e rekli – evo, samo malo još i gotovo, pobedili smo ih, ali nisu nas poslušali, pa ih nismo do kraja pobedili, nego samo malo. Naravno, to možete da govorite samo ukoliko ne uvažavate realnost sveta u kome živite.

To su ratovi XXI veka, oni se tako završavaju i onaj ko raspolaže silom će nametati rešenja. Žao mi je što mi odbijamo da se suočimo sa realnošću. Istina, ja vidim da ti isti ljudi kada stave porodicu u kola i dođu do semafora na kome je crveno, oni uvaže realnost da je to crveno svetlo pa stanu na semaforu, a ne uđu u raskrsnicu i ne kažu – baš me briga što je to crveno, to je komunistička boja, ja ću da prođem kroz ovu raskrsnicu, a tamo ide kamion napunjen peskom. To neće da urade, tu uvaže realnost, a kad država dođe do semafora na kome je crveno, oni kažu – baš me briga, odoh ja, pa što prolazi tamo kamion s peskom, baš me briga. Znači, spremni su da ono što sami sebi ne rade urade državi i narodu. To je prešlo čak delom i u ideologiju nekih stranaka, ali je postalo politički kurentno i postalo je normalno da vi ne prihvatate realnost sveta u kome živite.

I onda, mi se poredimo sa Rusijom, a ne možemo ni teoretski da se poredimo s Rusijom. Možemo, tu sam nešto izračunavao, sa Moskvom i moskovskom oblašću koja se vodi kao administrativna jedinica, jer ona ima 47.000 kvadratnih kilometara, a Srbija 87. U Srbiji živi 7,5 miliona stanovnika, u Moskvi i moskovskoj oblasti 16,5 miliona, tako da je to eventualno red veličina, ali opet ne možemo, jer je mnogo bogatija od Srbije Moskva i moskovska oblast. Mi se poredimo sa Rusijom, znate, mi vodimo njihovu politiku. Ostalo je zabeleženo, kad je Gorbačov dolazio ovde 88. u posetu Miloševiću i čovek je izašao posle sastanka i rekao – ovaj nije normalan, dva sata me ubeđivao kako ja treba da vodim Sovjetski Savez.

Naši i pozicionari i opozicionari, kad su išli u Rusiji, pokušali su da ispričaju priču o pravoslavnoj solidarnosti, da Rusija treba spoljnu politiku da vodi zbog pravoslavnog bratstva i tako dalje. Pritom su potpuno izgubili iz vida da je Rusija bila gubitnik u hladnom ratu, ona je takođe jednu specifičnu vrstu rata izgubila, i sa krajem hladnog rata Rusija je izašla kao poraženi iz rata. Rusija savremena, u odnosu na Sovjetski Savez, izgubila je 5 miliona i 300 hiljada kvadratnih kilometara, to je veće nego teritorija čitave Evrope bez Sovjetskog Saveza. Znači, ona je celu Evropu napustila onako teritorijalno, doživela je poraz i onda smo mi išli tamo i tražili da oni zbog pravoslavnog bratstva uđu u sukobe.

Da ne kažem to što nisu otišle ove elite na proslavu 60 godina kraja II svetskog rata, čija centralna proslava je bila u Moskvi. Znači, ako Bušu nije smetalo i Širaku i Šrederu da odu, mislim da smo i mi mogli nekog da pošaljemo. Trebalo je, istina, da ide ministar Zoran Stojković, ministar pravde, iz nepoznatog razloga, ali ni on nije otišao, razboleo se čovek. Tako da, znate kako to ostavi utisak, nismo otišli mi i Letonci, a pritom mi nismo deklarativno, kao što su to pribaltičke države, kraj II svetskog rata proglasile kao okupaciju, znači dolazak sovjetskih trupa kao okupaciju. Mi to nismo uradili, jer dosta njih su bili članovi partije, pa sad, to je malo problematično, kako da to izvedete.

Ali posle toga, početkom oktobra prošle godine bila je privredna prezentacija Srbije u Moskvi. I sad, iz potpuno iracionalnog razloga naš premijer se naljutio i nije otišao u Moskvu i to je u Rusiji izazvalo totalni šok. A to je bio diplomatski signal koji je trebalo da prepoznamo. Dobijen je ekskluzivni prostor u samom centru Moskve, ogroman prostor. Nijedna privreda, nemačka, ni japanska nisu dobile tako veliki prostor za prezentaciju svoje privrede. Kad vam neko da šansu, vi tu šansu nećete da iskoristite.

Slično je bilo i 2004. kad je Tadiš otišao u Rusiju, pa se nije uklopio u Putinove planove. Da li je očekivao da će ovaj odmah da otvori vrata Kremlja kad se Tadić pojavi, ne znam, ali je onda napravio gaf prve vrste iz potpunog neznanja. Otišao je da da intervju kao predsednik države na stanice Eho Moskva, pa ga je onaj pitao da li igra košarku, kako igra košarku i tako dalje. Dvojica su novinara, poluzabavna emisija, što je takođe izazvalo šok iz dva razloga. Prvo, ne može predsednik jedne države da ode i da priča da igra košarku, zamislite Širaka da dođe sada, da ga pitate kako je na pijaci – i to u stranoj zemlji. Druga stvar koja je mnogo važnija, to je stanica koja je opoziciona Putinu. Putin vas ne primi i vi odete na stanicu koja je jedina opoziciona stanica prema Putinu. Sad, kakav vi odnos imate, šta vi pokazujete toj Rusiji, kako se vi predstavljate?

Svetlana Lukić: Bio je ovo Miroslav Jovanović, a u emisiji ste slušali još i Željka Bodrožića i Miljenka Deretu. Kao što sam rekla na početku, danas u 4 sata radikali će, pojačani Kostom Čavoškim i Branom Crnčevićem, održati miting protiv svega, NATO pakta, boga oca, već ne znam koga, a povod je što je danas tri godine od kako je njihov vođa Šešelj otišao u Hag. Tako oni obeležavaju te tri godine, a danas  u Medija centru, odnosno upravo ovog časa počinje jedna panel diskusija, koja je svojevrstan početak obeležavanja trogodišnjice od ubistva premijera Zorana Đinđića. Povod je knjiga Helsinškog odbora za ljudska prava u kojoj se nalazi i svedočenje pred Specijalnim sudom Vladimira Bebe Popovića. U panel diskusiji će govoriti i naš današnji sagovornik Miljenko Dereta, Žarko Korać, advokat Dragoljub Todorović, naravno, gospođa Sonja Biserko i takođe sagovornica Peščanika, Olga Popović-Obradović. U narednom Peščaniku čućete opširni izveštaj sa ove panel diskusije. Hvala vam što ste slušali Peščanik.

 
Emisija Peščanik, 24.02.2006. 

Peščanik.net, 24.02.2006.