Aleksandar Vulin, foto: Antonio Ahel/ATAImages/PIXSELL
Aleksandar Vulin, foto: Antonio Ahel/ATAImages/PIXSELL

Iako se to s dosta sigurnosti moglo zaključiti i ranije, tek je nastup ministra unutrašnjih poslova Republike Srbije Aleksandra Vulina prilikom njegova nedavna posjeta ekipi koja u okolici Valjeva snima film „Oluja“ (scenarist i redatelj Miloš Radunović) otklonio svaku dvojbu oko žanrovskog formata nastajućeg umjetničkog djela. Bit će to pornografski film.

Dakle, ništa neočekivano i ništa novo. Hrvati su davnih dana, još u devedesetima, preko „Četveroreda“, „Gospe“i sličnih slikopisnih bisera, žanr žrtvoslovne pornografije proslavili na balkanskim prostorima, udarajući najviše standarde, a Srbi im se u zadnje doba, preko „Dare iz Jasenovca“ i predstojeće „Oluje“, opasno približavaju.

Zajednička je nit u ovim naporima, usput budi rečeno, što ni politički šljam na vlasti ni stvaralačka čeljad na filmskom setu ne kriju nadražajno-propagandnu narav umjetničkog djela. To je značajan odmak u odnosu na razdoblje ocvalog socijalizma, recimo, kada je umjetnik na državnome poslu u očima većeg dijela javnosti ipak predstavljao zazornu figuru. Ono što je još tada bilo odbojno, danas je samorazumljivo; ono što se nekoć prikrivalo, sada se razglašava na sva zvona.

„Niko više nikada neće trovati našu decu lažima o srpskom narodu“, zagrmio je Vulin sokoleći ustreptale filmske radnike, jer „zaslužili smo i izborili se za pravo da mi pišemo svoju istoriju i ispričamo je“. Po njegovoj ocjeni Oluja se dogodila „jer se ćutalo o Jasenovcu“ i ta greška nipošto ne smije biti ponovljena: „Zato što svojoj deci nismo dozvolili da znaju istinu o tragediji srpskog naroda dočekali smo da nam drugi pišu istoriju, da nam se podsmevaju, da nas teraju da priznamo lažne genocide…“

Srećom, u odsutnom trenutku su ministar žandarmerije i njegovi drugovi iz vladajućeg aparata razumjeli težinu i potencijal filmske industrije: „Velika je stvar što ova generacija srpskih umetnika i državnika ne dozvoljava da se istina o tragediji srpskog naroda zaboravi“, jer u protivnome, kada ne radimo filmove, tj. „kada drugi prave istoriju za nas“, tada „nas primoravaju da priznamo tuđe genocide, da tuđe zločine prihvatimo kao svoje“.

I redatelj Radunović smatra da nema prihvatljive „istorije“ bez igranoga filma, a također mu je u prvome planu interes mliječnih naraštaja. „Deca danas jednostavno ne znaju što se dogodilo i mislim da je naša dužnost ispričati te tragedije“, kaže. Stoga treba razvijati cijelu industrijsku granu, treba „snimiti što više filmova o našim bolnim temama“, u optjecaj moraju stići „deseci filmova o Jasenovcu, Oluji, o Kosovu, baš kao što su Amerikanci snimili pregršt filmova o Vijetnamu“.

U blizini nije bilo nikoga tko bi redatelja Radunovića priupitao što su to ustvari Amerikanci radili u Vijetnamu, pa to neću učiniti ni ja. Ovdje me, naime, zanima posve druga stvar: koliki prag bezdušnosti prema žrtvama rata dosižu „umetnici i državnici“ kada im podižu filmske i druge spomenike? Ne bi li se trebalo pomnije nego dosad baviti analizom silovanja ratnih stradalnika od strane onih koji – nastojeći ih postrojiti u veliku nacionalnu pripovijest i kreirati ideološki poželjnu verziju „istorije“ – eksploatiraju njihovu patnju?

Gotovo svaka balkanska ratna žrtva, kojoj god naciji ili vjeri pripadala, bila živa ili mrtva, prolazi dvostruku torturu – prvo onu što joj je priredio njezin krvnik, a potom onu koju aranžira njen glorifikator. U većem broju slučajeva ova druga odvija se posthumno. Kada politički polusvijet poput Aleksandra Vulina, Tome Medveda ili Milorada Dodika, primjerice, teatralno obilazi ukopna mjesta „poginulih sunarodnjaka“, tada se pod firmom iskazivanja pijeteta provjerava njihov bojevi potencijal. Obnavljaju se zalihe i utvrđuju državne rezerve u vidu kostiju palih predaka koje će biti investirane u buduća krvoprolića.

S takvom aspiracijom, probrana garnitura „umetnika i državnika“ uvijek iznova pokazuje kako je u stanju postići da se autentična tragedija, umjesto kao farsa, ponovi kao filmska pornografija, dakle kao „Četverored“ ili kao „Dara iz Jasenovca“. Puni smisao filmskog projekta što se ovih dana realizira u blizini Valjeva, čim ga je ovlašteni zastupnik vladajuće bagaže poškropio svetom vodicom i zadao mu presudnu državotvornu misiju, jest da iskoristi simbolički kapital ratnog stradanja kao pornografsku građu kojom će biti nadraživano kolektivno nacionalno biće.

Kada se pokreće kulturni pogon za proizvodnju „istorije“, kada „mi pišemo svoju istoriju i ispričamo je“, kako lamentira Vulin, temeljna je namjera uspostaviti i zbiti patničke zajednice koje se, cvileći nad svojom zlehudom sudbinom, pune srdžbom prema vjekovnim uzročnicima svoje nesreće, pa je žalobna poza tek oblik demoniziranja kurentnog neprijatelja. Jedno se pravilo utvrdilo kao čelični standard: što je poricanje vlastitoga zločina revnije, to je naricanje nad svojom žrtvom snažnije. „Naše žrtve“ su vrijedne pažnje samo zato što su naše, a ne zato što su žrtve. Samo što više nema nikoga tko bi ih zaštitio od zloupotreba njihovih lažnih obožavatelja i što se nedostižnim čini vrijeme kada će Hrvati snimati film o zločinima u Oluji, a Srbi o zločinima u Vukovaru.

Kada sam prije neku godinu s pokojnim prijateljem Hrvojem Polanom i kolegom Nemanjom Stjepanovićem radio na monografiji o domovima kulture na prostorima nekadašnje Jugoslavije koji su u zadnjem ratu bili prenamijenjeni u logore, stratišta i mučilišta, pokazalo se da ni na jednome od desetaka takvih objekata, ukoliko se nalaze na državnome teritoriju strane koja je delegirala zatvorske čuvare, zlostavljače i ubojice, nije postavljeno bilo kakvo obilježje koje bi upozoravalo na zločin i čuvalo sjećanje na logorske žrtve.

U drastičnijim slučajevima – kao što su splitska Lora i bivši kulturni dom u Trnopolju kod Prijedora – pred zgradama torture podignuti su spomenici vojnim jedinicama čiji su pripadnici torturu provodili. Nedavno sam saznao da je u Paviljonu 22 na Zagrebačkom velesajmu – gdje su nekoć bojovnici iz kordona smrti Tomislava Merčepa zatvarali i zlostavljali zagrebačke Srbe, da bi ih zatim odvodili na daljnje ture mučenja i likvidacije u Pakračku Poljanu – danas uređena igraonica za djecu i odrasle, mjesto gdje se prakticira paintball pucačina!

Žrtvoslovna pornografija buja upravo na humusu takvih utaja. Kada biskup Vlado Košić, na primjer, u misnome tonu zavija o stotinama tisuća žrtava Bleiburga i približno toliko onih u Vukovaru, to ima ponajprije služiti kao kodirano opravdanje za Dretelj ili Pakračku Poljanu, kao što će mitski „Jasenovac“, koji Vulinu i Dodiku ne silazi s usta, predstavljati izgovor za poreknutu Srebrenicu. Jasenovačkih žrtava je sedamsto tisuća, dakako, jer imamo posla s okorjelim pornofilima, s „umetnicima i državnicima“ čija naslada raste kroz suočavanje s obiljem, kroz hipertrofiju realiteta.

Zazivajući spasonosnu „istoriju“ koja se ima roditi iz filmske fikcije, Aleksandar Vulin duboko u sebi skriva i onu faktografski potkrijepljenu istinu koja u srpskoj državnoj kinematografiji nije ekranizirana, niti će uskoro biti: u Domu kulture u Pilici kod Zvornika više stotina muškaraca dovedenih iz Srebrenice ubijeno je u bioskopskoj sali, i to tako što su bili postrojavani na pozornicu iza koje se nekad nalazilo filmsko platno, dok su puščane cijevi rigale vatru kroz otvor za kinoprojektor. Eto ti filma.

Novosti, 09.10.2021.

Peščanik.net, 12.10.2021.


The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić, rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.

Latest posts by Viktor Ivančić (see all)