Kad čovjek piše na raznim stranama i medijima, počne ga sve više obuzimati osjećaj da se ponavlja i da godinama ili danima piše isti tekst. To je i razlog zbog kojeg nema smisla da i u Oslobođenju tematiziram monstruoznu zamisao vodećeg trojca srpskog nacionalizma današnjice, Vučić-Porfirije-Dodik o obilježavanju Oluje u Prijedoru. Pisao sam o tome već za zagrebački Telegram i jedino čime čovjek može reagirati na ideju da se u Prijedoru obilježava egzodus Srba iz Hrvatske, jeste da zanijemi i eventualno se upita što je sljedeće, Srebrenica?

No, stvari bi bile daleko jednostavnije da na svim drugim stranama imamo ljudski posložene stvari i činjenice, no kao što svi znamo, nemamo ih.

S te strane, teško se ne prisjetiti proročanskog stiha Bijelog dugmeta iz pjesme „Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo“, koji vjerovatno nije imao tu intenciju, ali je takav na kraju ispao: „Jugoslavijo, na noge, pjevaj nek’ te čuju. Ko ne sluša pjesmu, slušat će Oluju.“

I čitav problem s ovogodišnjim obilježavanjem Oluje i reakcijama na tu akciju oslobađanja Hrvatske od nacionalističke paradržave, koja se ionako ticala Bosne i Hercegovine, a dodatno je se tiče s predstojećim okupljanjem u Prijedoru, leži u nespremnosti dominantnih politika, ali i društvenog stanja svijesti, da prihvate stvari koje su neugodne po vlastitu naciju.

Vrijedi stoga krenuti od izjave istoričara Predraga J. Markovića za Tanjug koji je otprilike zaključio nešto u stilu da je zgrožen time koliko Hrvati glorificiraju pobjedu nad Martićem i starcima iz Krajine, dok su Srbi pobjeđivali Turke i Hitlera. Na sve je dodao i to kako je Hrvatska kao država daleko odgovornija za Oluju, nego što je Srbija za sve što se događalo u Republici Srpskoj Krajini jer su to kao radile paravojne formacije koje valjda sa Srbijom nemaju ništa.

Ovome ću se vratiti kasnije, nakon što zaključim isto što vrijedi i za okupljanje u Prijedoru, a to je jedna posebna vrsta nedostatka srama vidljivog u spremnosti da se, govoreći u ime nacije, priča o svemu osim o ulozi Srbije u ratovima devedesetih.

I istina je, Republika Hrvatska je apsolutno odgovorna za svaki zločin koji je dogodio nakon Oluje, bilo da je riječ o ubojstvima brojnih civila ili o paljenju tisuća kuća ili o institucionalnoj riješenosti da se spriječi masovan povratak ljudi koji su izbjegli. Odgovorna je zato što je u momentu oslobođenja zemlje svugdje morao jednako vrijediti pravni poredak. I baš zbog šutnje o svemu tome, trijumfalistička proslava u Kninu logično iritira, jednako izbjegle Srbe, kao i one koji su ostali ili se vratili, kao što iritira i Hrvate koji ne dijele nacionalističke vrijednosti i fascinaciju Tuđmanovom politikom.

Međutim, uvjeravati svijet i samog sebe da je rat počeo u kolovozu ‘95. i da Srbija kao država nije imala ništa s tim ratom i spomenutim paravojnim trupama, zvuči uvjerljivo kao današnje uvjeravanje hadezeovaca da Tuđman nije dijelio Bosnu i Hercegovinu.

I sve ovo nije ništa novo i nešto što ne slušamo i ne pratimo svaku godinu.

Ono što, međutim, jeste novo je pozicija srpske manjine u Hrvatskoj. Jer dok je s jedne strane priopćenje Srpskog narodnog vijeća uobičajeno trezveno i odmjereno i ponajprije upućeno suosjećanju s hrvatskim žrtvama iz 1991. godine, to isto vijeće dok tako nastupa, ne skriva bliskost s patrijarhom Porfirijem i njegovom politikom, ostavljajući brojne ljude zbunjenima i s logičnim pitanjem koji SNV je pravi? Onaj koji piše pomiriteljsko priopćenje ili onaj koji stoji iza Porfirija koji organizira sjećanje na Oluju u Prijedoru?

Ono što želim reći jeste to da se društveni kontekst u odnosu na devedesete izmijenio nagore, a to apsolutno vrijedi i unutar Bosne i Hercegovine, utoliko što su mnogi među onima koji su u ratnim godinama bili na antinacionalističkoj poziciji, počeli vidljivo koketirati s vlastitim nacionalizmom. Neki možda i nesvjesno, vjerovatno iz različitih razloga, ali činjenica jeste da je tako.

To pak može značiti samo to da vrijedi citirati Džonija Štulića, u jednom od intervjua za Feral Tribune tih godina: „Nemam više ni s kim, a ni protiv koga.“

Oslobođenje, 04.08.2023.

Peščanik.net, 08.08.2023.

OLUJA

PODRŽITE PEŠČANIK
The following two tabs change content below.

Dragan Markovina

Dragan Markovina (Mostar, 1981) je istoričar, publicista i pisac. Od 2004. do 2014. godine radio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, i u tom periodu stekao titulu doktora istorijskih nauka. Redovni je kolumnista portala Telegram, sarajevskog Oslobođenja, portala Peščanik i portala Velike priče te autor emisije „U kontru sa Draganom Markovinom“ na sarajevskom O kanalu. Utemeljitelj je ljetnje škole „Korčula after Party“. Autor je knjiga Između crvenog i crnog. Split i Mostar u kulturi sjećanja (2014), Tišina poraženog grada. Eseji, priče, kolumne (2015), Povijest poraženih (2015), Jugoslavenstvo poslije svega (2015), Doba kontrarevolucije (2017), Usamljena djeca juga (2018) Jugoslavija u Hrvatskoj (1918-2018): od euforije do tabua (2018), Libanon na Neretvi. Kultura sjećanja, kultura zaborava (2019), Neum, Casablanka (2021), Povijest, politika, popularna kultura (2022), Partizani prohodu (2022), 14 februar 1945 (2023), Programirani zaborav. Podijeljeni gradovi i neželjena sjećanja (2024), Maršal na Poljudu (2024).

Author: Dragan Markovina

Dragan Markovina (Mostar, 1981) je istoričar, publicista i pisac. Od 2004. do 2014. godine radio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, i u tom periodu stekao titulu doktora istorijskih nauka. Redovni je kolumnista portala Telegram, sarajevskog Oslobođenja, portala Peščanik i portala Velike priče te autor emisije „U kontru sa Draganom Markovinom“ na sarajevskom O kanalu. Utemeljitelj je ljetnje škole „Korčula after Party“. Autor je knjiga Između crvenog i crnog. Split i Mostar u kulturi sjećanja (2014), Tišina poraženog grada. Eseji, priče, kolumne (2015), Povijest poraženih (2015), Jugoslavenstvo poslije svega (2015), Doba kontrarevolucije (2017), Usamljena djeca juga (2018) Jugoslavija u Hrvatskoj (1918-2018): od euforije do tabua (2018), Libanon na Neretvi. Kultura sjećanja, kultura zaborava (2019), Neum, Casablanka (2021), Povijest, politika, popularna kultura (2022), Partizani prohodu (2022), 14 februar 1945 (2023), Programirani zaborav. Podijeljeni gradovi i neželjena sjećanja (2024), Maršal na Poljudu (2024).