Kazahstan 2015, foto: Konstantin Novaković
Kazahstan 2015, foto: Konstantin Novaković

Ovaj tekst je originalno objavljen u časopisu „Novoe literaturnoe obozrenie“ pod nazivom „Imperija postkolonijalnih situacija: logika (hladnoga) rata“ (2022, br. 6, str. 251-272). Ovo je skraćena i prilagođena verzija prvo objavljena u koautorstvu s Klavdijom Smolom, predavačicom slavistike na Sveučilištu Dresden. Tekst se tiska uz dozvolu časopisa. Autor je stručnjak za rusku književnost i rusku formalnu školu, trenutno gostujući predavač na Princetonu.

***

Stoljeće koje nas dijeli od nastanka SSSR-a i tridesetak godina od njegova raspada ponovno su aktualizirali pitanje uzroka zbivanja iz 1991. godine. Ti se razlozi često nalaze u samim temeljima boljševičke nacionalističke politike, koja je unutarnja proturječja ugradila u temelje SSSR-a, države koja je spajala formalna obilježja federacije nacionalno-teritorijalnih jedinica i suštinu unitarne države. Ogoljenje imitacijske i manipulativne prirode ove supstitucije, koja je omogućila da se jednom tipu organizacije daju vanjski znakovi političkog i administrativnog okvira potpuno drukčije prirode, služi kao argument koji SSSR definira kao imperij (ne u evaluacijskom, nego analitičko-normativnom smislu toga pojma). Kraj sovjetske povijesti, koji je omogućio izgradnju naizgled besprijekorno logičnog lanca, također ide u prilog istom argumentu: Sovjetski Savez se raspao pod pritiskom nacionalnih pokreta, svi suvremeni imperiji urušili su se pod pritiskom nacionalnih pokreta, dakle, Sovjetski Savez je bio imperij.

Rast nacionalizma i zaoštravanje nacionalnih sukoba na postsovjetskom prostoru katkad se tumače istom logikom, onom koja komunističko poistovjećuje s imperijalnim, dok se trijumfalni povratak nacionalizma može čitati kao povratak potisnutog. Prema takvom su mišljenju nacionalna proturječja, čiji se izvori nalaze u pretkomunističkoj prošlosti, bila potisnuta komunističkim imperijalnim režimom koji je to prikrivao retorikom internacionalizma i klasne solidarnosti. Prirodno je da su ta proturječja isplivala na površinu i ojačala, ponavljajući sudbinu svega što je zabranjeno i što ne podliježe racionalizacijskoj artikulaciji u javnoj sferi.

Međutim, postoji i drukčija istraživačka tradicija koja je puno osjetljivija na specifičnosti artikulacije nacionalni, imperijalni i komunistički (v. i nekolicinu nedavno objavljenih tekstova u kojima se na posve drukčiji način rješava pitanje odnosa imperijalnog i (anti)kolonijalnog vektora u povijesti socijalističkog „drugog svijeta“ u: Djagalov, R. From Internationalism to Postcolonialism, Montreal: McGill-Queen University Press, 2020; Popescu, M. At Penpoint: African Literatures, Postcolonial Studeis, and the Cold War. Durham: Duke University Press, 2020). Ne ignorirajući prisutnost svih ovih elemenata u sovjetskom projektu, kao ni napetosti koje su postojale među njima, ta linija ne svodi njihovu konfiguraciju na jednostavnu shemu koja komunističku ideologiju vidi kao instrument koji je sovjetska država usvojila kako bi provodila svoju imperijalnu geopolitiku i potiskivala nacionalne razlike. Upravo suprotno. Jedinstvenost socijalističkog multinacionalnog političkog projekta leži u činjenici da je on proizveo, kodificirao i institucionalizirao te razlike, počevši od razine nacionalno-teritorijalnog razgraničenja i završavajući stupcem nacionalnosti u sovjetskoj putovnici.

Potiskujući nacionalizam (isprva samo „velikoruski“), sovjetski je režim u prvim desetljećima svog postojanja uložio ogromna sredstva u izgradnju nacije. Učinio je to ne samo stvaranjem nacionalnih teritorija kojima su upravljale lokalne elite, već i „sustavno podržavajući i doprinoseći razvoju nacionalnog identiteta i nacionalne samosvijesti neruskog stanovništva zemlje“ [Martin, T. An Affirmative Action Empire: The Soviet Union as the Highest Form of Imperialism, 2001: 74] – ponajprije svrhovitim radom na usustavljivanju i izgradnji nacionalnih kulturnih tradicija (pisani jezik i književna norma, tradicionalni folklor i povijesni narativi, glazba i kuhinja), kao i institucija za njihovu reprodukciju i kodifikaciju (muzeji, kazališta, sveučilišta, nacionalne škole i akademije znanosti).

Asimetrija, karakteristična za ranu fazu socijalističke izgradnje države, prema kojoj se „uzbekistanski boljševik očitovao više kao Uzbek nego kao boljševik“ [Northrop, D. Languages of Loyalty: Gender, Politics, and Party Supervision in Uzbekistan, 2000: 192], dok ruski boljševici nisu imali takvu priliku, omogućila je da Jurij Sljozkin u svom članku Imperijalizam kao najviši stadij socijalizma (čiji se naslov ironično poigrava s dobro poznatom lenjinističkom formulom) postavi pitanje o granicama primjenjivosti imperijalnog deskriptivnog okvira – razvijenog za opisivanje kolonijalnih imperija suvremenosti – u sovjetskom kontekstu:

Sovjetski Savez je bio imperij – u smislu države koja je bila vrlo velika, loše uređena, asimetrična, hijerarhijska, heterogena i osuđena na kolaps… Ali je li to bio suvremeni kolonijalni imperij? Nalazi li se na istom smetlištu s nizozemskim, francuskim i britanskim imperijalističkim državama, koje su se sastojale od nacionalne jezgre i prekomorskih ovisnih teritorija? [Slezkine, Yu. Imperialism as the Highest State of Socialism, 2000: 227].

Iz te se perspektive raspad SSSR-a ne može tumačiti kao rezultat potiskivanja nacionalnih identiteta, već kao dovršetak procesa njihove proizvodnje („konsolidacije nacionalne države i nacionalnosti kao temeljnih spoznajnih i društvenih oblika“, Brubaker, R. Myths and Misconceptions in the Study of Nationalism, 1998: 287), iako se učinak ovog završetka uopće nije uklapao u planove onih koji su taj proces pokrenuli i proveli. Ovako ili onako, do sredine 1980-ih nacionalna je forma, postavši osnovnim elementom sustava društvene klasifikacije i načinom organiziranja društvenog svijeta, prerasla granice koje joj je dodijelio njezin socijalistički sadržaj (prema staljinističkoj formuli koja opisuje specifičnosti sovjetske kulture: „nacionalno po obliku, socijalističko po sadržaju“, 1925). U vrijeme opće ideološke, političke i gospodarske krize bivala je uključena u drugačiji sadržajni horizont: a to je bila ideja suverene nacionalne države. No, kako pokazuju nedavni događaji, povijest je daleko od svog kraja, i to ne samo u globalnom historiozofskom smislu kojim se bavio Francis Fukuyama u vrijeme raspada socijalističkog bloka. Stotinu godina nakon nastanka SSSR-a i 30 godina nakon njegova raspada postaje očito da proces tog raspada još nije dovršen. Štoviše, možda upravo sada ulazi u kritičnu fazu koja dopušta i daljnju političku fragmentaciju postsovjetskog prostora i njegovo ponovno sastavljanje u raznim konfiguracijama.

Događaji od 24. veljače 2022. još oštrije postavljaju pitanje imperijalne prirode SSSR-a jer razotkrivaju još uvijek neistražene rascjepe između nacionalnog i teritorijalnog; bivše sovjetske metropole i bivših sovjetskih republika; povijesne prošlosti, čiji se nacionalno orijentirani narativi ispisuju iz pozicije neovisnih država nastalih na mjestu bivših sovjetskih republika, te stvarnih političkih granica legitimiranih međunarodnim pravom. Pitanje je jesu li ovi bolni postimperijalni refleksi izravan učinak sovjetske nacionalne politike ili su ukorijenjeni u procese dugog trajanja (longue durée) Ruskog Imperija ostaje otvoreno za daljnju raspravu. Jedan od oblika tog promišljanja, ujedno i simptom njegove društvene potražnje i političke relevantnosti, bio je istraživački bum koji je nastao oko opisa/izuma/konstrukcije/rekonstrukcije nacionalnih/etničkih identiteta koji su se afirmirali u nacionalnim državama i nacionalnim autonomijama ili su se borili za priznanje i poboljšanje svog administrativnog statusa unutar država nastalih na postsovjetskom prostoru. Ništa manje intenzivna nije bila ni simbolička politika dotičnih država i regionalnih uprava, koje su nastojale ne samo igrati vlastitu ulogu na tom polju, već i postavljati vlastita pravila igre na njemu, redefinirajući uloge i položaje ostalih agenata (znanosti i obrazovanja, masovnih medija i kulturnih institucija, državnih institucija i organizacija civilnog društva).

Veći ulozi u politiku pamćenja (i politiku povijesti općenito) u određenoj su mjeri karakteristični za većinu (ako ne za sve) postsovjetske države. Razlozi takvog intenziteta povezani su s različitim povijesnim, kulturnim i političkim putanjama koje su na raskrižju globalnih trendova i lokalnih situacija. U potonjem slučaju, porast interesa prema nacionalnom povijesnom pamćenju motiviran je potrebom da se formulira novi kolektivni identitet ukorijenjen u prošlosti i ponovno ili po prvi puta stečenoj državnosti. Traženi identitet morao je prevladati praznine u nacionalnim tradicijama, a vezanima uz socijalističku prošlost, shvaćenu (u okvirima imperijalne kolonizacije) kao potiskivanje lokalnih, nacionalnih i etnokulturnih načela. S druge strane, taj identitet, osmišljen kako bi dao sadržaj novim oblicima neovisnih država, morao je raditi s iskustvom tog potiskivanja, definiranog kao traumatično, i u idealnom ga slučaju „proraditi“ (i u adornovskom i u psihoanalitičkom smislu tog pojma). Stoga je proizvodnja ovih novih nacionalnih/etnokulturnih/lokalnih identiteta, koja se provodila u postimperijalnom horizontu i koja se obraća osnovnom, postkolonijalnom okviru kao modelu okupljanja, bila prisiljena djelovati na dvije dijalektički povezane razine: afirmaciji pozitivnih vrijednosti povezanih s iskonskom nacionalnom tradicijom i afirmaciji negativne povijesne pozadine (ne tako davne, sovjetske socijalističke prošlosti), koja se podvrgava različitim scenarijima negiranja, potiskivanja i zaboravljanja.

U velikoj većini država socijalističkog bloka (možda s izuzetkom Srbije), kao i u nekim od bivših sovjetskih republika (baltičke zemlje i Ukrajina, gdje su prekretnice ovog procesa bile 2004., 2014. i 2022. godine), dekomunizacija se provodila / provodi u znaku dekolonizacije, prevladavanja traumatične prošlosti, a u slučaju Ukrajine kao izravna antikolonijalna reakcija na događaje koji se odvijaju u današnje vrijeme i koji dovode u pitanje suverenitet države. Okvirna memorijalna konstrukcija, koja je uključena u ovom slučaju, stvorila je scenu i shemu uloga unutar koje su djelovali žrtva i agresor, što je omogućilo da se socijalistička/sovjetska prošlost racionalizira kao vrijeme djelovanja neprijateljskih sila, da se trauma eksteriorizira i identificira kao šteta uzrokovana vanjskim agresorom. Ova vrsta transfera, fantazmatične i kompenzacijske prirode koja omogućuje, kroz mehanizme autoviktimizacije, otklanjanje potrebe za dubljom i bolnijom obradom vlastite prošlosti, trenutno se povijesno ontologizira, pretvarajući se u monstruoznu stvarnost na jugoistoku Ukrajine. Ruska politika prema Ukrajini retrospektivno opravdava apsolutnu primjerenost viktimske scenografije postsocijalističke memorijalne kulture, blokirajući na dulje vrijeme mogućnost promišljanja njezine unutarnje političke pragmatike i nedvosmisleno raspoređujući uloge. Tako se sovjetsko namrtvo (u doslovnom smislu riječi) povezuje s kolonijalnim; postupci Ruske Federacije, koja je nasljednica SSSR-a, osnažuju postojeće ideje o imperijalnoj prirodi sovjetske države koju Rusija pokušava oživjeti. Poricanje zajedničke socijalističke/sovjetske prošlosti, u čijoj se negativnoj logici dekomunizacija odvija kao izbavljenje od tuđeg kolonijalnog naslijeđa, povezanog s ruskom geopolitičkom dominacijom, ne dovodi do prevladavanja ovog naslijeđa, već do njegove transformirane reprodukcije u sadašnjosti (zajednička socijalistička prošlost biva istisnuta iz kulturnog pamćenja, postajući patološka jezgra sukoba koji se odvija između država koje se definiraju kao postimperije i postkolonije). Sovjetski simboli dobivaju nacionalnu boju, socijalističko postaje sinonim za imperijalno, bivši kolonizator postaje utjelovljenje aktualnog političkog izazova, čime se retroaktivno potvrđuje percepcija nedavne prošlosti kao neuspjelog pokušaja kolonizacije.

Zrcalno ponašanje suprotne (ruske) strane objektivizira i verificira lanac pomaka i deformacija protivnika. „Rusifikacija“ sovjetskih simbola (i njihova istovremena demontaža) pokreće njihovu sekundarnu valorizaciju kao elemenata nacionalne baštine, poraz komunističkog projekta u Hladnom ratu počinje se doživljavati u duhu postimperijalnog resentimenta, simbolička politika postsovjetskih susjeda počinje se ocjenjivati kao prijetnja vlastitoj nacionalnoj sigurnosti. Zajednička prošlost, ne samo po svojim povijesnim specifičnostima, već i po specifičnostima svoje političke obrade, postaje unutarnji horizont sukoba koji se odvija u sadašnjosti, čije zaraćene strane, uz sve uočljiviju asimetriju nasilja, demonstriraju mimetički slične jezične gramatike čiji su elementi nacionalizam i veličanje prošlosti; slika vanjskog neprijatelja koristi se kao figura koja učvršćuje unutarnje jedinstvo; krivnja i odgovornost vidi se izvan vlastite političke zajednice. Sama metafora „ratovi pamćenja“, dominantna u akademskom i javnom diskursu tijekom posljednja dva desetljeća, odražavala je upravo tu smrtonosnu mimezu kao uznemirujući, ali loše dijagnosticiran simptom koji nosi opasnost od mogućeg doslovnog otjelotvorenja, čemu u ovom trenutku svi svjedočimo.

Početni motivi memorijalnog uzleta u Rusiji, kao i na cijelom postsovjetskom prostoru, bili su povezani s potrebom izgradnje novog političkog i sociokulturnog identiteta. Međutim, ako su se postsocijalistički i postkolonijalni vektori u zemljama istočne Europe i u većini bivših republika SSSR-a u pravilu poklapali, djelujući u smjeru stvaranja nacionalno orijentiranih etnokulturnih identiteta, u slučaju Ruske Federacije ispostavilo se da su zapravo suprotnoga smjera. Razlozi za to su očiti: dosljedna reprodukcija postkolonijalne logike ugrozila je suvereni integritet nove ruske države, koja je nakon raspada SSSR-a nastavila postojati kao višenacionalna politička struktura uglavnom organizirana po etnoteritorijalnom principu. Primjeri Čečenije, Sjevernog Kavkaza u cjelini, Tatarstana, Kalmikije, Baškortostana i drugih nacionalnih republika, koje su dio Ruske Federacije, tijekom 1990-ih su federalnom administrativnom središtu više puta demonstrirali svu opasnost izgradnje nacije koja se razvija u postkolonijalnom tonu i koja aktualizira percepciju nove suverene federacije kao pseudo- ili post-imperija, koji bi trebao ponoviti nedavnu sudbinu svoje prethodnice. Nepostojanje bilo kakvog kohezivnog ideološkog programa ili univerzalne ideje – osim ideje zajedničkog tržišta – učinilo je postsovjetsku rusku federalnu strukturu još nesigurnijom.

Dakle, uz vanjsko podudaranje početnih postkolonijalnih i postsocijalističkih koordinata, dinamika, struktura i politička orijentacija kretanja povijesnog pamćenja u Rusiji u svim njezinim diskurzivnim registrima (od profesionalnog akademskog do javnog) i različitim etnokulturnim verzijama, kao i jačanje regulatorne države – izravne kontrole nad tim usponom, bitno su se razlikovali od gore opisanog okvira koji je karakterističan za druge postsovjetske države. Postkolonijalna situacija, kroz koju su civilno društvo i lokalne elite u mnogim nacionalnim regijama Ruske Federacije na prijelomu 1980-ih i 1990-ih godina počele prepoznavati i opisivati vlastiti položaj na zemljovidu, neminovno je potaknula kolektivni rad sjećanja (neophodan za uskrsnuće / zamišljanje drevnih nacionalnih tradicija sposobnih simbolički potkrijepiti zahtjeve za suverenitet, autonomiju, priznanje). S druge strane, sa stajališta federalnog središta/metropole, taj se postkolonijalni memorijalni uspon identificirao kao prijetnja teritorijalnom integritetu. Ono što je u Istočnoj Europi i onim bivšim republikama SSSR-a, gdje izgradnju nacionalnih država nije usložnila prisutnost značajnih etničkih manjina i populacijskih skupina različitih kulturnih orijentacija (ili gdje se ta prisutnost mogla zanemariti i marginalizirati), djelovalo kao pozitivan poticaj formiranju novog nacionalnog identiteta, dajući mu respektabilan jezik opisa, jasno postavljanje ciljeva, autoritativne povijesne naracije antikolonijalne borbe itd., u Ruskoj je Federaciji postao izazov, povezan s preslagivanjima postkolonijalnog i postimperijalnog okvira, centrifugalnih tendencija koje dolaze iz regija i centripetalnih napora koji dolaze iz metropole.

Upravo u toj perspektivi razmatrani su procesi formiranja lokalnih etnokulturnih identiteta nastalih na ruševinama nekadašnjeg političkog i administrativnog jedinstva. Tako je Valjerij Tiškov, ravnatelj Instituta za etnologiju i antropologiju Ruske akademije znanosti (1989-2015), koji je 1992. bio ministar za nacionalna pitanja, a potom jedan od glavnih vladinih stručnjaka i ideologa ruske nacionalne politike, istaknuo: „… etnocentrični diskurs počinje znanstvenim tekstovima, zatim ga preuzimaju novinari, a tek se potom izlijeva u mecima i borbenom duhu“ [Tiškov, V. Slova i obrazi v postkonfljiktnoj rekonstrukciji, 2001: 64-65]. Dakle, kulturni procesi karakteristični za postkolonijalnu situaciju, povezani s razvojem novih jezika samoopisa, revizijom nekadašnjeg hegemonijskog povijesnog narativa i intenziviranjem lokalnog kolektivnog sjećanja, prema ovoj (ne posve neutemeljenoj) logici, nisu bili samo bremeniti kulturnim separatizmom, već su potencijalno prijetili teritorijalnom jedinstvu države. Kao rezultat toga, postkolonijalna perspektiva formiranja nacionalnih/etničkih identiteta, shvaćena kao izazov, pokazala se sekuritiziranom i poistovjećivala se s terorističkom prijetnjom. Odgovor na postkolonijalni izazov bilo je obrazloženje za povratak jedinstvu, afirmacija potonjeg kao glavne vrijednosti koja osigurava opstojnost države. Elementi te reakcije mogu se opisati kroz stabilan diskurzivni lanac: postkolonijalna situacija raspada imperija – intenziviranje etnocentričnog diskursa – teroristička prijetnja – perspektiva raspada zemlje koja se identificira kao nasljednica bivše imperije – i, konačno, odgovor na ovu izvanrednu postkolonijalnu situaciju, koja diktira jedinstvo (administrativno, političko, nacionalno) kao jedino sredstvo sposobno suprotstaviti se terorizmu (regionalnom i globalnom) i potvrditi suverenitet nove države.

U tom je kontekstu antikolonijalnu energiju, koja je izbila na površinu nakon raspada SSSR-a (i koja je djelomice odigrala svoju ulogu u tom raspadu), nova ruska država, koja nije bila spremna na daljnju fragmentaciju, morala na neki način utilizirati. Frontalni vojni sukob tijekom čečenskih ratova pokazao se neučinkovitim, doveo je do ogromnog broja žrtava, tek drugi put je omogućio da se postigne barem neki rezultat te je, konačno, natjerao da se pribjegne drugim sredstvima za dobivanje političke lojalnost osim čistog nasilja. Jedan od najučinkovitijih oblika takvog „povezivanja“ antikolonijalne energije nacionalnih teritorija i njoj donekle slične energije lokalnog pamćenja ruskih regija bilo je njezino kanaliziranje u specifičnim strategijama državne povijesne (i, šire, kulturne) politike, koja je počela dobivati zamah od 2005. godine. Njihov glavni postupak nije bilo izravno, kontraargumentirano negiranje lokalnog, etno-kulturno orijentiranog sjećanja i identiteta, već suptilan i promišljen rad s jezicima na kojima operiraju. Postkolonijalna je terminologija postala provodnik tradicionalizma, njemu svojstven emancipatorski patos postao je nositelj konzervativnih vrijednosti, konstruktivističke analitičke paradigme postale su oruđe ideoloških i političko-tehnoloških manipulacija, osjetljivost na isprepletene razlike, pozicije, udaljenosti pretvorena u sposobnost slaganja pasijansa, svodeći ih na jednostavne binarne opozicije, od mnogih žrtava tražilo se da se prepoznaju u slici kolektivnog pobjednika. (Uzgred, novonastala veza između povijesti, sjećanja i nacionalnog identiteta u slučaju ruskog povijesnog narativa razlikuje se od sličnih narativa većine susjednih postsovjetskih država budući da je izgrađena na patosu pobjednika, a ne žrtve. Upućivanje na simboličke izvore sjećanja na Veliki Domovinski rat u tom je pogledu dobro poznato. Karakterističnu strukturu ovog argumenta, koji pobjedu određuje kroz pozivanje na ideju jedinstva, nalazimo u ishodištu nove ruske povijesne politike: „Pobjeda je postignuta ne samo snagom oružja, već i snagom duha svih naroda ujedinjenih u to vrijeme u Saveznu državu“, Putin, V. Poslanjije Prezidenta Rossijskoj Fjederaciji Fjedjeraljnomu sobraniju Rossijskoj Fjederaciji ot 25.4.2005., 2005].

Apoteoza ovih diskurzivnih političkih injekcija, koje dovode do totalne mutacije izvornog uzorka, pokušaj je da se ruske geopolitičke ambicije predstave kao manifestacija globalnog antikolonijalnog pokreta, a sama Rusija kao njegov vođa i predstraža (vidi: [Putin 2022]). To je pokušaj koji posjeduje davnu sovjetsku genealogiju, ali je lišen bilo kakvog ideološkog temelja jer za razliku od dosadašnjih pozivanja na klasni internacionalizam (bez obzira na njihov stupanj geopolitičkog pragmatizma), pozivanje na civilizacijske obrasce i ideju „ruskoga svijeta“ očito nije pogodno za pretenzije na vodstvo u globalnom antikolonijalnom pokretu (te tvrdnje nemaju pozitivnu agendu, postoji samo zajednički negativni temelj – antiamerikanizam).

Službeni ruski povijesni narativ, koji odgovara na potrebu stvaranja nacionalne ideje koja ujedinjuje višenacionalnu državu, suočio se s prilično teškim zadatkom – izgraditi takvu nacionalnu verziju ruske povijesti koja ne bi poništila nego potvrdila pozitivnu vrijednost njezine imperijalne prošlosti. Štoviše, tu imperijalnu prošlost trebalo je pretvoriti u višenacionalno jedinstvo suvremene Ruske Federacije. U tom smislu simbolička legitimizacija sovjetske prošlosti poduzeta u posljednja dva desetljeća nije povezana sa smislenim političkim simpatijama prema sovjetskom režimu ili socijalizmu kao takvom, već s činjenicom da se ta prošlost može opisati kao primjer uspješnog suživota partikularnog (nacionalnog) i univerzalnog (komunističke ideologije). Temeljna je razlika, međutim, u tome što se sovjetski internacionalizam temeljio na komunističkom projektu usmjerenom prema budućnost, dok se sadašnje opravdanje za jedinstvo temelji na povijesnim argumentima koji su okrenuti prema prošlosti budući da je glavni oslonac službene verzije ruskog patriotizma specifična povijesna politika i politika sjećanja. Ovaj tip patriotizma, koji svojim temeljima, nosivim konstrukcijama i fasadom instrumentalizira i prerađuje pamćenje prošlosti, može se definirati kao „mnemonički patriotizam“. To je patriotizam koji se ne temelji toliko na osjećaju ponosa sadašnjom ruskom državom ili nekim projektom budućnosti, već određenom slikom prošlosti koja se mora podučavati u procesu socijalizacije i reproducirati tijekom napredovanja u karijeri (poznavanje tog komemorativnog jezika i sposobnost artikuliranja povijesnog narativa koji je ovjerila država jedan je od najvažnijih kriterija za iskazivanje političke lojalnosti).

Oblikovanje sadržajnih granica ruske političke zajednice u proteklih dvadesetak godina, usprkos unutarnjim razlikama između različitih razdoblja, odvijalo se unutar aktivnih silnica. S jedne je strane raspad SSSR-a najveći dio postsovjetskog društva doživio kao gubitak odgovarajućeg vrijednosnog horizonta odgovornog za proizvodnju nacionalnog i političkog identiteta. S druge strane, diskurzivni manjak izazvan turbulencijama dezintegracije (ili višak diskurzivnog repertoara za samoidentifikaciju, koji otežava društveno značajan izbor, što je strukturalno isto) suočili su društvo i političku elitu s potrebom traženja simboličkih resursa potrebnih za nadomjestak izgubljenog.

Krenuti od nule bilo bi moguće samo da je postojao neki moćni univerzalni projekt, za koji tržišni neoliberalni projekt nikako nije bio pogodan, jer je pretpostavljao postupno napuštanje barem dijela nacionalnog suvereniteta u korist ideje globalnog i samoregulirajućeg tržišta, u vremenima kada je glavni zadatak bila izgradnja tog nacionalnog suvereniteta. Stoga se ideja o kontinuitetu, nasljeđivanju povijesne državnosti, u koju su se postupno uključivale i predrevolucionarna i postrevolucionarna prošlost Rusije, pokazala kao jedini izlaz iz postojeće situacije. Sadržajni učinak ove ideje kontinuiteta (povijesnog jedinstva), projicirane na administrativno, teritorijalno i političko jedinstvo, trebao je biti uklanjanje prijetnje sadržane u antikolonijalnoj energiji i postkolonijalnoj optici: rezultatom uspona etnokulturnih, lokalnih komemorativnih praksi nisu trebale biti rast nacionalizma, nego utvrđivanje višenacionalne, ali jedinstvene (imperijalne) prošlosti i sadašnjosti. (Sasvim je moguće da se u ovom trenutku ti napori ruske povijesne i kulturne politike približavaju kraju: dijalektizam i imperij, koje se moglo obuzdati tijekom posljednjih desetljeća, izvan su kontrole, a njihalo, koje se ljulja prema polu imperija, uskoro će odskočiti prema polu nacionalizma.)

Naglasak na suverenom subjektivitetu, shvaćenom ne samo kao administrativni integritet, već i kao političko jedinstvo nacije, u slučaju Rusije automatski sugerira pitanje njezine multikulturalne, polietničke, polikonfesionalne imperijalne strukture. U vezi s time također postoji potreba za pomirenjem suverenog političkog jedinstva i kulturne raznolikosti. Konceptualno sredstvo takve pomirbe bio je izum takve političke konstrukcije kao što je „povijesna Rusija“, Rusija unutar svojih stoljetnih granica, unutar kojih je stoljetna povijest „suživota“ automatski učinila suvišnim pitanje imperijalnih specifičnosti tog suživota. Glavni argument je sama činjenica nasljeđa, odanost sjećanju prošlosti: „Ojačat ćemo našu ‘povijesnu državu’, naslijeđenu od naših predaka“ [Putin, V. Rossija: nacionaljnij vopros, 2012].

Smisao tog rada, osjetljivog na postkolonijalne impulse, bio je u tome da se jedinstvo novog ruskog nacionalnog identiteta ne može temeljiti na uklanjanju kulturnih razlika, već na naglašavanju zajedničkog povijesnog iskustva višenacionalne države (Ruska Imperija, SSSR, Ruska Federacija) tako što se oni uključuju u ovo iskustvo kao njegovi konzistentni elementi. Zauzvrat se samo to iskustvo opisivalo kao „proces uzajamne ovisnosti, uzajamnog prožimanja, miješanja naroda na obiteljskoj, prijateljskoj, službenoj razini“ [Putin, Rossija…]. Takva povijesna konstrukcija stvorila je učinkovit put za kanaliziranje energije potencijalno subverzivne postkolonijalne identifikacije: kolektivno pamćenje prošlosti, identificirano kao povratak izvorima lokalnih, nacionalnih ili etnocentričnih tradicija, pretvorilo se u povratak „zajedničkom domu“ višenacionalnog Ruskog Imperija i njegovih povijesnih izvedenica. Tako je kolonijalno naslijeđe pozitivno upisano u kolektivni projekt višenacionalne Imperije Pamćenja, čijim se subjektima proglašavaju svi narodi koji su dio ruske „multietničke civilizacije, koju na okupu drže ruski kulturna jezgra“ [Putin, Rossija…]. U tom je projektu ruska kultura dobila ulogu univerzalnog simboličkog posrednika koji ne poništava, već u hegelovskom smislu uklanja etno-kulturne razlike i omogućuje prevođenje jezika imperijalne geopolitike na jezik kulturne politike.

Tako su zajednička prošlost i aktualiziranje sjećanja na tu zajedničku prošlost postali sintetički argument koji je uklanjao napetost između deklariranog jedinstva i priznate kulturne, etničke, konfesionalne različitosti. Štoviše, sama se ta različitost očitovala ovim domoljubnim diskursom identiteta kao temelja stabilnosti deklariranog jedinstva. Službeni diskurs nije toliko blokirao postkolonijalne tendencije prema rastu lokalnih tradicija pamćenja, pojavu etnocentričnih diskursa ili ponovno ispisivanje lokalnih povijesnih narativa. On je samo iskoristio rast te kulture pamćenja u vlastite interese, stvarajući paradoksalnu konstrukciju postkolonijalne naracije imperija, u kojoj su novi postkolonijalni simboli ili mjesta sjećanja prožeti smislovima općeimperijalnog jedinstva.

Novoe literaturnoe obozrenie, 2022/6

Prevela i prilagodila Danijela Lugarić Vukas

Peščanik.net, 25.01.2023.

UKRAJINA