Osjećaj općeg iznenađenja nakon nedavno završenih izbora u Švedskoj je daleko veći, i zapravo nerazumljiviji, od samog rezultata. Iako su istraživanja javnog mnjenja kao i političko-društvena klima zaista već duže vrijeme ukazivali na to da će partija krajnje desnice Švedski demokrati (Sverigedemokrater) dobiti svoje mjesto u parlamentu, i ako su prognozerske cifre bile i veće od 5,7 odsto glasova koliko su umiveni, i ponekad sasvim eksplicitni etnorasisti dobili, danas su svi iznenađeni takvim razvojem događaja.

Danas, niko zaista ne može biti u potpunosti siguran u to kako će se Švedska oblikovati u političkom smislu u najbližoj budućnosti. Jedan dio eksperata prognozira da manjinska vlada Alijanse desnog centra može vladati državom a da to ne unese velike nestabilnosti jer suštinski može izgurati većinu bitnih pitanja, dobar dio glasačkog tijela, pogotovo onog dijela koji je glasao za Alijansu desnog centra smatra da neizostavno treba doći do suradnje koja prelazi blokovske granice, dakle suradnje sa ljevičarskim partijama, od kojih se zasad pominje najviše Stranka zelenih (Miljöpartiet) koja je i ranije dolazila u poziciju da pregovara sa partijama desnog centra. Ono čega se ljudi generalno najviše boje je da će se vladajuća koalicija morati oslanjati na, tj. koalirati sa Švedskim demokratima, što bi još dodatno pojačalo njihov politički utjecaj. Realno gledajući, pored ksenofobičnih, antiislamskih vjetrova koji pušu kroz čitavu Evropu, postoje vrlo konkretni problemi u Švedskoj kojima se može objasniti ovaj uspjeh etnorasista. Kriza Socijaldemokrata, decenijama ubjedljivo najveće stranke, je sada već tolika da se može govoriti o agoniji, integracijska politika zadnjih decenija je neuspjela i nadasve pasivizirajuća, što ne odgovara nikom, ekonomska kriza, naravno, uvijek doprinosi traženju žrtvenih jaraca kao što su to, recimo, u ekstremno desničarskoj Mađarskoj danas Romi. Sociološki gledano, ništa se tako iznenađujuće i nije desilo. Politički gledano, ovaj rezultat mora biti budilica za sve druge parlamentarne stranke da preispitaju svoj rad, pogotovo na pitanjima integracije.

Ostaje, naravno, da se vidi šta će se praktično desiti. Ono što je podjednako interesantno kao i dalje formiranje vlasti na svim nivoima su same reakcije na rezultate izbora. U Švedskoj, u inostranstvu, te posebno na Balkanu. Dok se reakcije u Švedskoj mogu okarakterizirati kao izrazito pozitivne, bilo da ukratko analiziramo poplavu internetskog revolucionarstva koje, koliko god mi bili skeptični prema njemu, ipak diže svoj glas protiv rasizma veoma naglašeno i time artikulira buđenje svijesti da stvari nisu tako ružičaste kako su se činile, preko vrlo odlučnog govora premijera Fredrika Reinfeldta u kojem je naglašeno da suradnje sa Švedskim demokratima neće biti, preko brojnih drugih medijskih i političkih reakcija, pa sve do organiziranja velikih demonstracija samo dan nakon proglašenja rezultata. Činjenica da se u Štokholmu skupilo 10.000 ljudi koji vrlo brzo, jasno i energično dižu svoj glas protiv ksenofobije, mora vas dirnuti. Ne bi bilo pravedno sahraniti demokratiju tako brzo.

Demonstracija će, sasvim sigurno, biti još. No, postoji i sasvim drugačiji put za slabljenje Švedskih demokrata, a to je njihovo uvlačenje u politički rad. Slično se desilo i sa Novim demokratima (Nydemokrati) početkom devedesetih. Nakon što su u parlamentu dobili pet mjesta više no što ih imaju Švedski demokrati, stranka je bila ugušena ponajviše sopstvenom inkompetencijom.

Reakcije u svijetu su, u određenoj mjeri, zlurade i mogu se generalno objasniti kao reakcije zemalja koje imaju znatno surovije društveno-političke sisteme od specifičnog švedskog, pa valjda time žele reći kako se naglasak na različitostima i održavanju sigurnosne socijalne mreže ne isplati. Takve reakcije nisu osobito neobične jer Švedska svakako jeste trn u oku surovog kapitalizma. No, ono što je iznenađujuće, gotovo zapanjujuće su reakcije sa Balkana, znamo svi, dežurnog centra prosvijećenosti. U Dnevnom avazu, glasilu koje ne posustaje u sopstvenoj gluposti, je tako osvanuo članak bombastičnog naslova: “Švedska nakon izbora nije više ‘obećana zemlja’”. Pošto autor članka nije naveden, možemo samo pretpostaviti da je vijest u cjelosti prenesena od agencije Fena, kako stoji ispod naslova. Nije nimalo slučajno, zapravo, bez obzira da li se radi o agencijskoj vijesti ili izvornom Avazovom članku, kako se olako i spremno o rezultatu izbora, u čitavom regionu, počelo govoriti kao o političkom haosu koji čeka Švedsku, koji će je razoriti, uništiti, sravniti sa zemljom. Naravno, potpuno je neozbiljno, recimo, porediti ekonomije Švedske i BiH pa tu dežurni pripadnici brigada Schaudenfreude nemaju baš puno materijala za pokupiti. No, ono što ovakvi članci ili komentari treba da izazovu je deficit vjere u demokratiju. Demokratija, kažu vam oni, ne postoji jer će vas prije ili kasnije mrziti zbog tog što jeste. A to što jeste je samo etnos, vaš strogo definirani kolektivni identitet u vašem strogo definiranom kolektivnom univerzumu koji nazivate državom. Zato smo mi jedino sigurni u našem medvjeđem zagrljaju etnokratije koju, ne osobitno inteligentnom narodu, lako predstavljamo kao demokratiju. I s obzirom da dolaze, kažu, sudbonosni izbori u BiH, taj isti narod će, opet, izaći na izbore smatrajući da izlazi na demokratske. Može li se biti više prevaren? Za to vrijeme će vajni kolumnisti Avaza, Glasa srpske i ostalih medija koji mogu živjeti jedino na zatucanosti širokih narodnih masa, te mržnji koju stalno produciraju i neobično stupidnoj reprezentaciji nacionalizma kao nečeg prirodnog, svojstvenog svakom Bošnjaku, Hrvatu i Srbinu, i dalje pisati svoje umobolne tekstove iz vitalnih nacionalnih interesa. Dok je tako, biće nemoguće organizirati demonstracije 10.000 jedinki protiv etnorasizma u Mostaru, Sarajevu ili Banjaluci. Dok je tako ne morate se uopće bojati političkog haosa u Švedskoj. Snaći će se Švedska nekako.

 
Peščanik.net, 25.09.2010.

Leave a Reply