Krov vrtića u našem dvorištu popravljen je samo nekoliko dana uoči izbora. Ali to nije učinjeno zbog brige o deci. Pravi razlog je vrlo jednostavan: ovaj vrtić je takođe i biračko mesto. Logika kojom se vode naše vlasti isto toliko je jednostavna: ako voda kaplje kroz propali krov dok ljudi glasaju, oni se mogu iznervirati i zaokružiti pogrešnog kandidata. To pretpostavlja da glasači nisu primetili da voda kaplje na glave njihove dece već godinama, i da nikada neće povezati krov koji prokišnjava i podgojene fizionomije naših političara. Kao da ljudi koriste mozak i donose odluke samo jednom svake četiri godine, kada izađu na biračka mesta da glasaju.

Ovaj primer je odlična ilustracija pristupa koji ima i ruska Duma: drskost, sa apsolutnim poverenjem u svoju nedodirivost i prezir prema narodu. Pa zar nije onda prirodno zapitati se – kakvi to ljudi tolerišu ovakvu vlast? Po mom mišljenju, reč „tolerisati“ nije sasvim prikladna u ovom slučaju, jer bi tolerisanje podrazumevalo prepoznavanje ponižavajućeg aspekta ove situacije. Mi smo se, međutim, u tolikoj meri navikli na nju da je više i ne primećujemo, kao da je beskrupulozna vlast trajna karakteristika života u Rusiji, poput kratkog leta ili izlokanih puteva. Kao što stanovnici megalopolisa retko primećuju toksičnost vazduha koji udišu.

Politička sloboda nikada nije postojala u Rusiji. Zbog toga u našoj zemlji čak i ljudi koji kritički misle nisu navikli da o društvu razmišljaju kao o celini, i mnogi od njih istinski ne vide povezanost između krova vrtića koji prokišnjava i izbora za Dumu. Politika je jedna stvar, a život je nešto drugo. Rusko društvo, posebno kada je u pitanju moja generacija, vrlo je apolitično – što vlasti daje više-manje neograničenu slobodu. Nas se vlast ne tiče – a ovo vlasti sasvim odgovara.

Naravno da postoje mnogi ljudi koji vrlo jasno vide ovu povezanost. Međutim, čak ni oni ništa ne preduzimaju. Za ovo postoji nekoliko razloga. Kao prvo, celokupan politički sistem u Rusiji – od seoskog saveta do federalnog komiteta – zasnovan je na lažima, na ostvarivanju privatnih, a ne društvenih interesa, i na krađi. Čak i poštena osoba koja se nađe u politici mora, barem do neke mere, da igra ovu igru, da je ne bi „progutale“ njene kolege sa manje integriteta. Ovo je razlog zašto pošteni ljudi zaobilaze politiku u širokom luku i doprinose građanskom društvu na druge načine. Primer ovoga je volonterski pokret koji je tokom poslednjih godina postao masovni fenomen.

U Rusiji dugo nema ni političkih ni ličnih sloboda. Tokom dvadesetog veka, totalitarna država želela je da uspostavi kontrolu nad svim sferama života. Ovo više nije slučaj. Država se danas ne meša u lični život i porodicu. Mnogi ljudi više od ovoga i ne traže od države. Ljudi su ostavljeni na miru, niko ih više neće streljati zato što čitaju zabranjenu poeziju, dozvoljeno im je da nose šta god žele, da slušaju muziku koju vole, putuju po svetu, pa čak i da o državi misle šta god im je volja – i sve je to sasvim u redu. To je neka vrsta prećutnog sporazuma, bilateralni pakt o nenapadanju: ostavite nas na miru, i mi ćemo vas ostaviti na miru. Pravo da se živi privatan život u zamenu za nemešanje u politiku. Dugo vremena izgledalo je da ovakav dogovor odgovara i jednoj i drugoj strani.

Naravno da država ne okleva kada je potrebno obračunati se sa onima koji se drznu da prekrše ovaj dogovor, koji guraju nos u stvari koje ih se ne tiču i remete status quo. Napadi na aktiviste građanskih prava, ubistva radoznalih novinara, brutalno suzbijanje demostrancija – ovo su sve simptomi današnjeg vremena, u istoj meri u kojoj su to i društvene mreže i bezbednosne provere na javnim mestima. Drugim rečima, nije samo teško boriti se za svoja prava u Rusiji, već je i opasno. A nikoga ne možete kriviti što ne želi da stavlja život na kocku. Na kraju krajeva, nije svako heroj ili borac.

Pored ovoga, u Rusiji ne postoji opozicija koja poseduje neku političku težinu i autoritet. Ne postoji nijedan opozicioni političar za koga bih glasala. Ne postoji nijedna jedina partija za koju me ne bi bilo sramota da budem njen član. I nažalost, najveći deo pripadnika opozicije su fanatici, ludaci ili demagozi koji su izgubili dodir sa realnošću.

Evo jedne tipične priče koja se dogodila u jednom gradu gde je deo javnosti protestovao protiv izgradnje podzemnog parkinga. Usledio je oštar sukob sa demonstrantima, protesna pisma, čak i štrajk glađu. Posle nekog vremena, guverner je saopštio da je spreman da se sastane sa građanima i da sasluša njihove zahteve. Jedan od demonstranata, po profesiji lokalni istoričar, ustao je i rekao „da u davna vremena ovde nikada nisu postojale podzemne štale“, te ne vidi potrebu da se danas gradi podzemna garaža. Onda se obratio sledeći demonstrant, bibliotekar. Njegov argument je bio da „podzemne garaže imaju lošu auru, negativnu energiju“. Guverner, jedini predstavnik vlasti u regionu koji je pripadao demokratskoj partiji, ljubazno je obojici dozvolio da iznesu svoja mišljenja, nakon čega je zapitao druge demonstrante da li žele nešto da dodaju. Niko se nije oglasio. Gradnja parka se naravno nastavila.

Postoji još jedan, priznajem – vrlo tužan, razlog za ovo. Većina stanovnika Rusije zadovoljna je vlašću, jer je ona sačinjena od potpuno istog materijala kao i većina, ni boljeg niti goreg, i ima iste (ili, drugim rečima, razumljive i oprostive) poroke. Političari kradu, a isto to radi i običan narod – samo na nižem nivou. Predsednik se ponaša odvratno, ali isti je slučaj i sa prosečnim građaninom, možda ne na televiziji, ali svakako u njegovoj kući. Šta se onda u stvari promenilo u Rusiji desetog decembra ove godine? I da li se nešto istinski promenilo, ili je sve bila samo iluzija? I odakle su se odjednom pojavile stotine hiljada politički angažovanih građana, kada su nedavno održane demonstracije opozicije uspele da privuku tek par stotina ljudi?

Te subote svi moji prijatelji su se našli na trgu Bolotnaja. Čak i oni za koje nikada ne bih pomislila da imaju bilo kakav interes za politiku. I oni za koje nikada ne bih pomislila da mogu učestvovati na demonstracijama. Nešto se odjednom desilo svima njima, odjednom je postalo nemoguće ostati po strani. Ali kada bi vas neko zapitao da mu objasnite šta se u stvari desilo, jedini odgovor bi bio neodređeno „što je mnogo, mnogo je“ ili „moramo da im pokažemo“.

Ovo je bila u najvećoj meri spontana akcija. Poznanici iz Nemačke pisali su mi da mi čestitaju „na rođenju građanskog društva u Rusiji“. Ali ovo nije sasvim tačno. Građansko društvo ne stvara se za jedan dan. Sve je počelo mnogo ranije. Onda kada su ljudi počeli da primećuju nesrećne sugrađane oko sebe, i da im pomažu umesto da čekaju da država nešto preduzme.

Mnogi pripadnici moje generacije, uključujući i mene, učestvovali su na demonstracijama u prošlosti. Pisali smo protestna pisma. Međutim, uskoro smo shvatili da to ne donosi promenu. Da nikome ne pomažemo. Boriti se sa državom je kao da trčite za kolima koja su pregazila pešaka, umesto da pešaku pružite pomoć. Niti ćete stići kola, niti ćete pomoći pešaku.

Prošlog leta, kada su šume širom Rusije buktale u plamenu, po prvi put smo shvatili da nas ima mnogo – nas, ljudi, koji osećaju ličnu odgovornost. Ljudi koji su pri tome sposobni da nešto preduzmu u kriznoj situaciji – brzo, prezicno i efikasno, za razliku od onih koji su na vlasti. Dok su se aktivisti Ujedinjene Rusije uputili u oblasti pogođene požarima da dele kačkete sa partijskim oznakama, a državni zvaničnici blokirali puteve ne dozvoljavajući prolaz vodenim topovima, kako bi ofarbali ivičnjake pre Putinove posete, obični građani su gasili šumske požare, prikupljali i delili pomoć žrtvama i zajednički sakupljali novac kako bi kupili opremu koja je nedostajala vatrogascima. Drugim rečima, radili su sve ono što je bio posao države. Ovo je navelo mnoge ljude da se zapitaju – čemu služi država ako sami možemo da se snađemo bez nje?

Tokom ovog strašnog leta prekrivenog zastorom dima koji se prostirao nad celom zemljom, mnogi od nas ubrzano su odrasli i izlečili se jednom zauvek od infantilne i tipično sovjetske nade da ćemo dobiti pomoć države. Odjednom smo shvatili da možemo sami sebi da pomognemo, da je ovo naša zemlja, da su stvari u našim rukama. Naravno da će biti potrebno još vremena pre nego što ovo dovede do istinskih političkih promena, ali prvo zvono se oglasilo desetog decembra na trgu Bolotnaja.

Želim da dodam još nešto za kraj. Jedna starija gospođa (njen sin je mojih godina) rekla je nešto nakon što je pročitala moje knjige, nešto što me je prvo prenerazilo, ali što danas razumem. Rekla je: „Sramota me je da pročitam ono što si napisala. Sramota me je zbog sveta koji smo ti ostavili.“

Prošle godine su svi moji prijatelji dobili decu, a i ja imam sopstveno. Verujem da je to još jedan razlog za iznenadno buđenje građanskog aktivizma u čitavoj generaciji. Jer od ovog trenutka ružna stvarnost oko nas više nije svet u koji smo bačeni kao mačići u rupu na ledu, već je to svet koji ostavljamo svojoj deci. A veoma mnogo želimo da on bude drugačiji.

 
Natalia Klyuchareva, Signandsight, 04.01.2012.

Prevela Bojana Obradović

Peščanik.net, 13.01.2012.