Gospodine Riklin, u nedelju je novinarka Ana Politkovska, poznata po kritikovanju Vlade, ubijena u Moskvi. Šta znači njeno ubistvo za Rusiju?

To zlodelo predstavlja signal, vrlo simboličan čin. Do ovog ubistva niko ne bi ni pomislio da neko sme da dirne Anu Politkovsku. Mi koji kritikujemo Vladu videli smo je kao nosioca nezavisnog novinarstva u Rusiji, kao ženu koju veoma cene na Zapadu i koja je dobila brojne nagrade.

Delovalo je kao da je zaštićena.

Da. Pretpostavljali smo da Vladimir Putin i njegov sistem cene Politkovsku kao demokratski simbol, i da njene novine, nezavisni list Novaja gazeta, kao i radio stanica Eho Moskve za elitu iz Kremlja predstavljaju demokratski ukras kojeg ne žele ili ne mogu da se reše. Čak su i manje značajne novine, kao što je kritički magazin šahovskog šampiona Garija Kasparova, delovale kao garant da će makar ta oaza opstati. Sada, međutim, izgleda da se paradigma menja.

Šta to tačno znači?

Do sada smo mi, kritički glasovi, verovali u postojanje civilizacijskog minimuma, manje ili više stabilnog temelja društva. Sada poruka glasi: niko od vas više nije bezbedan. Ni ugled, ni prijatelji na Zapadu, ni značaj ni nagrade više nas ne mogu zaštititi od nasilnog gušenja slobode izražavanja. Ako neko kao što je Politkovska može da bude ubijen usred bela dana na tako brutalan način, bilo ko od nas može biti sledeći. To je šokantno.  Posebno zato što u današnjoj Rusiji većina političkih ubistava nikada ne bude rasvetljena.

Šta je činilo Anu Politkovsku toliko opasnom u očima režima? U utorak ju je Putin u Drezdenu nazvao novinarkom sa „ekstremnim pogledima“. Da li je to zato što je imenovala korumpirane činovnike i mučitelje u Čečenskom ratu? Da li su novinari bezbedni sve dok ne pomenu konkretna imena?

To nije dovoljan uslov. „Putin“ je samo sinonim za čitav sistem. Vertikalna struktura moći, na čijem je vrhu Putin, takođe obuhvata vojsku, pravosuđe, Dumu, državne medije, tajnu službu, policiju i Pravoslavnu crkvu. Iako je načelo sekularizma, odvojenosti crkve i države, utemeljeno u ruskom Ustavu – Kremlj ga ne poštuje. Za Božić, recimo, Putin i njegovi funkcioneri primaju blagoslov patrijarha u nekoj vrsti VIP-lože u crkvi. On kaže da su oni tu da „spasu Rusiju“ i da svako ko se protivi „državnoj religiji“ mora da računa sa posledicama.

U vašoj knjizi Pravo jačeg – o ruskoj kulturi u vreme kontrolisane demokratije, opisujete sopstveni slučaj, koji analizirate kao društveni simptom.

Reč je o vandalskom napadu na izložbu u Centru Saharov 2003. godine u Moskvi, kada je grupa ekstremnih nacionalista demolirala izložbu „Pažnja, religija!“, koja je predstavljala šaljiv i kritički pogled na religijske simbole. Jedan od izlagača bila je moja supruga Ana Alčuk. Proveli smo pet meseci u sudnici, skoro neprekidno. U početku se navodno sudilo počiniocima napada, ali ih je javni tužilac oslobodio. Potom je počelo suđenje napadnutima. Sudilo se direktoru Centra Saharov za „izazivanje verskog i nacionalnog razdora“. Umetnicima je prećeno zatvorskim kaznama. Duma je izjavila pred republičkim tužiocem da su umetnici povredili osećanja pravoslavnih vernika.

Šta se dešavalo u sudnici?

Obraćala nam se praktično nepismena rulja, bili smo meta antisemitskih uvreda. Dobijali smo pretnje smrću. Kada sam upitao sudiju zašto se ovakvo ponašanje toleriše, rečeno mi je „Vi ste izazvali takvo ponašanje!“. Amnesti internešenal se zalagao za umetnike u tom procesu, uputio je jedan apel i Putinu. Moja knjiga se, analizirajući ovaj slučaj, bavi fatalnim potiskivanjem traumatične prošlosti pod Staljinom, i ruskom ksenofobijom i psihozom kao opštom tendencijom da se negira princip realnosti.

U vašoj knjizi je reč i o slučaju oligarha Mihaila Hodorkovskog, čije se demokratske ambicije nisu dopale Kremlju, i koji još od montiranog procesa sedi u zatvoru u Sibiru.

A ne bi smeo da bude tamo, jer postoji zakon koji zabranjuje da se osuđenici upućuju na izdržavanje kazne u mesta koja su udaljena preko 300 kilometara od porodice osuđenika. Ali zakon se krši. Slučaj Hodorkovskog pokazuje da privatno vlasništvo u Rusiji ne pomaže mnogo kada se čovek zameri moćnicima. Hodorkovski je prekršio tabu oligarha – objavio je podatke o svojim milijardama i o bogatstvu svojih menadžera, jer su američki investitori, koji su se interesovali za Jukos, insistirali na transparentnosti. Time je prekršio nepisano pravilo – i uklonjen je.

„Deportovan“ u Sibir, kao pod Staljinom. Kako objašnjavate društvenu regresiju u Rusiji?

Milioni ljudi su osiromašili od pada Gvozdene zavese. Ljudima nedostaje ona imperijalna megalomanija, koja je nadomeštala, bar subjektivno, određene nedostatke u sovjetskom periodu. Ljudi, dakle – traumirani posledicama prošlosti koja još nije savladana, a informisani putem medija koji su sve samo ne slobodni – traže žrtveno jagnje. Vrlo ih je lako ubediti da su krivci ljudi sa Kavkaza, Jevreji ili Azijati. Čak i Gruzijce možemo tu da svrstamo, iako su oni nekad bili omiljeni bratski narod. Staljin je odande.

Putin osuđuje antisemitizam…

Na rečima. Morate pogledati njegova dela. Putin je došao na vlast 1999. Prvim čečenskim ratom. Otkad je na vlasti, tamo je bilo samo rata. Stavivši elektronske medije pod svoju kontrolu, sprečio je da većina stanovništva sazna šta se tamo zapravo dešava.

Često se čuje da su Putin i njegova „čvrsta ruka“ vrlo popularni.

Kim Džong Il je takođe vrlo popularan u Severnoj Koreji. Lako je biti popularan dok god stanovništvo nema izbora i ne zna ni za šta drugo. Da je stvarno popularan, ne bi mu trebalo da kontroliše medije, nego bi učestvovao u otvorenim diskusijama sa svojim oponentima, priznavao bi protivničke kandidate. Ali tu je samo Putin, Putin i opet Putin. Ima mnogo ciničnih spekulacija o tome koga će on postaviti za naslednika. Ne birači, već on. Naši izbori su farsa. Novi parlament će biti izabran za godinu dana, predsednik za osamnaest meseci. Pre toga treba poslati poruku kritičarima i potencijalnim oponentima. Ubistvo Ane Politkovske je jedna takva poruka.

Šta očekujete od političara sa Zapada?

Jasan govor. Ponekad Zapad deluje skoro šizofreno – štampa otvoreno i eksplicitno izveštava o kršenju ljudskih prava u Rusiji, dok političari samo laskaju, kao da ne čitaju novine. Ne primer, Gerhard Šreder. Pre nego što je postao kancelar, javno je osuđivao „politiku saune“ između Kola i Jeljcina, da bi sada, kao kancelar, nazvao Putina „besprekornim demokratom“ i s njim poslovao. Drago mi je što je Angela Merkel makar pomenula ubistvo Politkovske na sastanku s Putinom u Drezdenu, i što je zahtevala sprovođenje istrage.

 
Caroline Fetscher signandsight.com, 13.10.2006.

 
 
U zapaljenoj kući
Mihail Riklin

 
Kada je u nemačkom gradu Špreji nađeno telo ruske umetnice Ane Alčuk, njen muž, filozof Mihail Riklin, potražio je uzroke njene smrti u njenom dnevniku.

Nakon što je moja žena Ana Alčuk nestala 21. maja ove godine, tri nedelje sam živeo pod neprekidnim pritiskom policijske istrage navikavajući se na prazninu pored sebe i sve dublji ambis koji je pretio da proguta ostatak mog života.

Stresao bih se kad god bih ugledao njenu fotografiju sa natpisom Policija: potrebne informacije, koja je bila postavljena u izloge kafića, apoteka i prodavnica. Okretao sam glavu, nisam mogao da podnesem da vidim njeno lice na policijskom letku.

U stanu me je svaki predmet podsećao na nju. U okolnim ulicama, za svaku kuću je bio vezan neki zajednički doživljaj. Kako amputirati deo sebe? Kako da naučimo da ponovo živimo bez pomoći onog drugog, koji je postao deo nas?

Dan za danom glumio sam telefonsku sekretaricu. Po nekoliko puta dnevno bih objašnjavao šokiranom sagovorniku da nemam nikakvih vesti, da je potraga u toku i da zasad nema tragova. Glas sa druge strane bi onda počinjao da podrhtava, da se stišava, dok se ne bi pretvorio u šapat. Kada sam zvao Moskvu, čuo sam eho – svaki zvuk je odzvanjao, kao da još neko sluša razgovor.

Ali nada je i dalje tinjala u meni.

Tri nedelje kasnije, 12. aprila, na vratima su se pojavila dva detektiva. Kada su mi pokazali ručni sat i crno-bele fotografije stvari omekšalih u vodi, nisam bio siguran da pripadaju mojoj ženi, ali ugledavši burmu koju je Ana nosila 33 godine (ista je kao i moja, samo manja, sa istom gravirom i zlatarskim žigom), rekao sam prvo sebi (što je bilo najteže), a onda i policajcima: „Da, to je verovatno ona“.

Dok sam se presvlačio, spremajući se da pođem u stanicu da potpišem potvrdu o identifikaciji, policajci, koji su očigledno tokom svoje karijere videli mnogo toga, su ostavili odškrinuta vrata. Nikada se ne zna na šta je spreman čovek koji se nađe u ovakvoj situaciji.

Nakon Aninog nestanka našao sam svesku u koju je zapisivala svoje snove tokom poslednjih pet godina, u vreme dok su ona i drugi umetnici u Rusiji bili žrtve negativne kampanje. Na radiju, televiziji i u štampi na njih su bacane čitave kofe blata. Moja žena, čija je nevinost od prvog dana bila očigledna sudu, bila je jedina koja je krivično gonjena. Nakon pet meseci neprekidnog maltretiranja i ponižavanja, sudija, kome nije predočen nijedan dokaz njene krivice, oslobodio ju je svih optužbi (što je izuzetno retko u Rusiji, jer oslobađajuće presude štete karijeri sudije).

Oslobađajuća presuda je bila samo pravno-formalna. U autoritarnom društvu, neko ko je ukaljan krivicom nastavlja da živi sa stigmom krivice. Moskovski umetnički krugovi su videli ko ima moć (ovo u glavi dojučerašnjeg homo sovieticusa znači – ko je u pravu) i okrenuli su leđa Ani Alčuk.

Šta je osećala nakon svih ovih godina? Kako su se ta osećanja ispoljavala u njenim snovima? Kako je došlo do toga da se postepeno uživela u ulogu žrtve i počela da gubi poverenje u spoljni svet? Na svoju prisilnu ulogu žrtve u prvo vreme je gledala ironično, kao na nešto spoljašnje (2005, dok je suđenje još trajalo, napravila je kolaž pesama i video-spot pod nazivom „Odgovorna za sve“). Izbliza sam prisustvovao tome kako splet bezličnih događaja oživljava kao probuđeni leš, kezi zube i proždire meni blisku osobu. Mnogo sam pisao o društvenim tragedijama, o predsednicima, medijskim strategijama i trikovima kojima se bogati služe da obezbede poslušnost, ali ovaj put se radilo o nečem sasvim drugačijem: veliki poremećaj savremene istorije ispoljavao se kroz sudbinu stvarne osobe do mene.

U to vreme sam nešto shvatio. Prelomni događaji na političkoj sceni ne manifestuju se automatski kao lična tragedija pojedinca. Svaki pojedinac će tu promenu iskusiti na svoj način. Nasilna politika ne može da uspe bez učešća mnogo pojedinaca. Nije dovoljno izdati naredbu: „Ovako radi!“. Nasilni čin izdavanja naređenja odozgo mora biti zamaskiran, kako bi se dobio privid slobodne volje i mora postati imperativ ponašanja za mnogo, mnogo ljudi. U tom procesu, neko ko je proglašen političkim neprijateljem mora da doživi da ga prijatelji izbegavaju ili da se nervozno osvrću kada ih sretne, pazeći da ih neko ne vidi. Sve dok kontakt sa tom osobom ne postane tabu za njene intimne prijatelje koji su uvereni u njenu nevinost, društvo nije potpuno porobljeno i građanska neposlušnost (koja se drugde naziva ljudskom pristojnošću) će sprečavati katastrofu.

Takođe, nije dovoljno slušati govore političara, koji su ogrezli u logiku sukoba i mržnje. Posledice ove mržnje moraju snaći živu osobu, mržnja mora biti podržana odozdo i mora dobiti emocionalni, ljudski ekvivalent. Tek kada se ovaj ekvivalent pronađe, kada ono što je proklamovano sa političke scene postane deo dalekosežnog traumatskog doživljaja, tek kada drugi (čak i Anini prijatelji) počnu da slede novi društveni imperativ, tek tada šanse za opstanak krhkih ličnosti, osetljivih na nepravdu (a moja žena je bila takva ličnost) bivaju drastično smanjene. Takvi ljudi se ne mire sa perverznim manifestacijama novog univerzalnog imperativa, protestuju protiv njega i bivaju poraženi u toj neravnopravnoj borbi.

U autoritarnoj društvenoj klimi, osoba koju proglase krivom počinje polako ali sigurno i sama da se oseća krivom. Ta osoba srasta sa krivicom, ne zato što su ostali koji je okružuju uvereni u njenu krivicu (ona ima prijatelje, čak i kada oni više ne nude pomoć), već zato što su je optužile i osudile vlasti koje govore u ime svih. Tako svi, bez obzira na to da li misle da je žrtva blaćenja kriva ili ne, počinju prema njoj da se ophode kao da joj je krivica nepobitno utvrđena. Izabrano žrtveno jagnje vremenom počinje da urezuje krivicu u sopstveno telo. U nekom trenutku javlja se želja da se to telo oljušti, da se pobegne u prostor izvan razvratnog društva koje te osuđuje.

Kada je 2003. Ana Alčuk optužena za izazivanje verskog i nacionalnog razdora, u svom dnevniku zabeležila je sledeći san: „Ogromna kutija, koja mi je bila dom, plutala je na otvorenom moru blizu usidrene jahte. Moji prijatelji i ja smo plivali u moru. Iznenada sam primetila vatru na palubi broda. Pomislila sam: „Ako se ova vatra odmah ne ugasi, zapaliće mi se kutija.“ Otplivala sam tamo i počela da prskam vatru vodom. Ali bilo je uzalud. Vatra se sve više razbuktavala.  Moji prijatelji su plivali prema meni i pokazivali mi rukama da se što pre sklonim od vatre. Odraz vatre je mirovao na vodi.  Probudila sam se bespomoćna. Kuda ću sada?“

„Ogromna kutija“ iz ovog sna predstavlja naš stari, poznati stan, koji u širem smislu predstavlja naš celokupni bivši život, koji je vatra „narodne mržnje“, zapaljena protiv moje žene, pretila da proguta. Ta se vatra ne može ugasiti – na to su je prijatelji upozoravali. „Kutija“, ceo njen pređašnji život, sasvim je izgorela, i na kraju sna se postavlja najvažnije pitanje, na koje nema odgovora: „Gde ću sada?“

Ko god traži sklonište u takvom svetu, ne može ga naći. Nesigurnost i osećaj da si bespomoćan i prepušten tuđoj milosti na kraju će prevladati. Sanjala je kako je izbio rat i svet je u plamenu i kako je najvažnije izvući decu iz zapaljene kuće. Moja žena je zapisala taj san 17. oktobra 2006, godinu i po dana nakon suđenja organizatorima izložbe „Pažnja, religija!“. „Stojim uz kameni zid, iza kojeg bukti vatra. Uskoro će vatra preskočiti zid. Moram što pre da pobegnem. Ali najvažnije je da povedem decu. „Brže, brže“, govorim im. Onda stojimo ispred podzemnog bunkera. Prelazimo prag i vrata se zatvaraju za nama. „Da smo još jedan minut ostali napolju, bili bismo mrtvi“, pomišljam s olakšanjem. U drugom snu, svetu je pretilo uništenje. Moram da se obučem i da izađem…“.

U Lotos sutri postoji parabola o deci u zapaljenoj kući, i „domišljatosti“ (upaja) koju njihov otac (Buda) koristi da ih odatle izmami. Da bi ohrabrio decu da napuste „zapaljenu kuću“ triju svetova, Buda obećava da će im dati lepu igračku. U budizmu spasenje, put ka slobodi, nema opipljivi ekvivalent. Izlaz se može pronaći tek kada osoba shvati da je to što je doskora izgledalo neprobojno i nepomično, stvarno i opipljivo, zapravo nestvarno, iluzorno i da je samo san. Pakao i raj su samo oblici doživljaja, jedno te isto. Ne postoje odvojeno, i mogu se iznenada pojaviti u snu ili na javi. Ali očaj nije daleko od onih koji previše živopisno zamišljaju beg iz zapaljene kuće u slobodu.

„Znam da će uskoro biti rata“, sanja moja žena 26. oktobra 2004, nešto pre završetka istrage i početka sudskog procesa, „i da mi više neće biti potrebna dobra odeća. Skinuću je i zadržaću samo debele stvari. Dečak od oko petnaest godina je sa mnom… Krajnje je vreme da zatvorimo vrata, da se izolujemo od ovog užasnog sveta. Dečak i ja zatvaramo vrata, podupiremo ih teškim šipkama. Ali ostaje osećaj da nam to nije dovoljna zaštita.“ U drugom snu, opasnost preti od slonova koji su upravo napustili ogromnu sobu, ali bi se svakog časa mogli vratiti: „Išla sam od sobe do sobe i proveravala koliko se vrata dobro drže. Ukratko, tražila sam bezbedno mesto“.

Ana Alčuk je polako ali sigurno srastala sa mržnjom koja je oslobođena protiv svih učesnika izložbe, i okretala je ka sebi, poput laserskog zraka. Mržnja, to strano telo, uvlačila se u njen imaginarni svet. Svedoci odbrane, advokati i prijatelji, dolazili su da podrže žrtve neosnovane optužbe. U sudnici su ih „hrišćani snažnih uverenja“ (kako ih je nazivao javni tužilac) vređali, nazivajući ih „jevrejskim svinjama“ i bili su primorani da nestanu iz Rusije pre nego što bude bilo prekasno. Mojoj ženi (polujevrejki, koja nije vaspitavana u religioznom duhu, koja nije govorila ni hebrejski ni jidiš, koja nije poznavala jevrejsku kulturu niti je ikad kročila u sinagogu), oni koji su bili na strani optužbe upućivali su sve agresivnije pogrde. Sve se više osećala kao Jevrejka i apsorbovala je mržnju koja je ka njoj usmerena. U jednom snu davi je jedan poznanik, slikar, a ona zna da je to zato jer je Jevrejka. U drugom snu objašnjava izdavaču, našem doskorašnjem prijatelju koji sada objavljuje antisemitsku literaturu, da je ona polujevrejka i da neće moći da mu oprosti izdaju.

Sve je više strahovala od antisemitskog pogroma od strane omladine zaslepljene besom. Petog oktobra 2006. je zabeležila: „Očekivanje, strah od antisemitskog pogroma. Hodam po zaprežnim kolima prekrivenim tkaninom jarke boje, i zamišljam kako bi kola lako bila uništena u pogromu i kako nikome ne bi pružila zaštitu. Negde odozgo, deca me prskaju iz vodenog pištolja, potom se hvataju za ruke i formiraju lanac koji se kreće prema meni. Krećem ka njima, ubeđena da ih mogu odgovoriti od tog plana…“

Moja žena je volela ljude i bila joj je potrebna ljudska toplina. Bila je nesposobna da bilo koga mrzi. To nikada nije naučila. Ali gde da pobegneš od mržnje koja se objavljuje u ime države, koju podržava rezolucija Dume (najviše telo ruskog zakonodavnog sistema osudilo je izložbu „Pažnja, religija!“ mnogo pre nego što je otpočeo proces), i koju su propagirali generali, televizijski voditelji, intelektualci, novinari i kolege umetnici? Možeš da prekineš kontakte sa pojedincima (u godinama Putinove vlasti izgubili smo polovinu prijatelja), ali se od mržnje podignute do imperativa ponašanja ne može pobeći, jer je sveprisutna.

Iako je sve počelo kao igra, kao demonstracija razdaljine koja odvaja žrtve od krivaca, promene u okruženju za koje je Ana Alčuk verovala da je njeno, dovele su do toga da ona to okruženje postepeno apsorbuje, da ono postane deo nje. Došlo je do masovne primene apsurda na simboličkom nivou. Okruženje je dobilo novi značaj kada je pretvoreno u mehanizam za samokažnjavanje.

Kao talentovana pesnikinja, moja žena se oslanjala na stanje u kojem joj se duša stapa sa svetom, a sada je izvor te blažene sreće – njena vera u ljude, njena otvorenost, druželjubivost, njen jedinstveni izvor naivnosti presušio, nestao, utopio se u moćnoj struji mržnje koja je ka njoj bila usmerena. U njenim snovima, u snovima osobe izložene kampanji mržnje, osećanje krivice je raslo, a sa njim i potreba da sebe kazni. Činjenica da je ova kampanja u prvi mah mobilisala očigledno socijalno poremećene ljude kao svoj alat, postala je još jedan dokaz da će presuda biti izvršena – nezavisno od toga šta odluči sud. U suštini, Anu Alčuk nije osudio sud, već sve one snage koje su pod Putinom bile zadužene za nametanje konformizma ruskom društvu (uključujući i kulturu). Kada ju je sud oslobodio, našla se suočena sa zajednicom za koju su stvari za koje se borila i žrtvovala (u prvo vreme se činilo da se radi o zajedničkom cilju očuvanja slobode umetničkog izraza) potpuno izgubile značaj. Tokom godina umetnička scena je odustala od borbe, pa čak uspela da od toga profitira. Ani je bilo mnogo lakše da bude meta verskih fanatika, nego da toleriše represivnu pasivnost većine svojih kolega umetnika.

Užas autoritarnih društava je u tome da svi ljudi u njima žive u naizgled bezizlaznoj situaciji i da zbog toga niko nije odgovoran za svoje postupke. Za pristojne ljude kapitulacija postaje ključni elemenat opstanka. Pod takvim uslovima, depolitizacija i pokorno držanje postaju čvrsto političko uverenje. Svaki pojedinac koji odbije tu igru biva tiho žrtvovan, izbačen iz društvene mreže. Onda biva izložen opasnosti da se poistoveti sa nametnutom slikom o sebi, rizikuje da postane ono što drugi veruju da on jeste. Pošto je apsorbovao kolektivnu krivicu, on strahuje da će postati žrtva koju gubitnici podnose pobednicima.

Nakon njene tragične smrti, mnogi strani novinari nazivali su moju ženu „Putinovom kritičarkom“. Ne verujem da se Putinovo ime pominje u ičemu što je napisala. Nije bila zainteresovana za politiku. Ali kada je politika prodrla u naš život i počela da ga uništava, kada su nam oduzimane stvari za koje smo do tada verovali da nam pripadaju, moja žena, ja i drugi (nažalost, malobrojni) intelektualci koji su branili svoje pravo umetničkog izražavanja, iznenada smo etiketirani kao „Putinovi kritičari“.

Skup „Umetnost i tabu“ u Centru Saharov u Moskvi održan oktobra 2007, zaista je jasno ilustrovao novonastalu situaciju. Nijedan značajniji moskovski umetnik nije prisustvovao skupu, o ključnim problemima moskovske umetničke scene razgovarala je šačica kustosa i umetničkih kritičara, mahom stranaca.

Za Anu Alčuk bio je to još jedan znak napuštanja, dodatni pokazatelj da su sile koje su pokretale kampanju mržnje protiv učesnika izložbe „Pažnja, religija!“ preuzele kulturni prostor, i da to više nije naš, već njihov prostor. To je značilo da su sve žrtve bile uzaludne.

Dnevnik snova Ane Alčuk pokazuje da je uloga „Putinovog kritičara“ zanimanje opasno po život. Živela je neprekidno strahujući za moj i svoj život. Ovaj isečak je je samo jedan od brojnih primera: „Miša (tako se zovem – M.R.) i ja smo na nekom skupu u velikoj grupi ljudi. Iznenada se fašisti (nema sumnje da su to fašisti, iako ne nose ni uniforme ni kukaste krstove) obrušavaju na Mišu. Niko ne prilazi da pomogne. Najednom shvatam da smo u ovoj gužvi potpuno ranjivi… Osećam se bespomoćno i odbačeno. Više nema izlaza.“ Malo dalje u dnevniku, pod datumom 30. april 2003, stoji: „Miša vrlo oštro i otvoreno govori o politici. Vidim da je u njega uperen mitraljez. Znam da hoće da ga se reše, i štitim ga svojim telom. Onda me pogode. Oko mene se smrkava i osećam miris Mišinog losiona. „Znači li to da nisam sasvim mrtva?“, pitam se.“

U Aninom snu, datiranom 16. marta 2004. (u to vreme se u Moskvi sudilo i Mihailu Hodorkovskom i organizatorima izložbe „Pažnja, religija!“) pojavljuje se Hodorkovski, verovatno najistaknutiji „Putinov kritičar“. Ni njemu nije lako: „U zatvoru sam i sedim na metalnom krevetu pored sivog zatvorskog ćebeta. Iznenada pored sebe spazim Mihaila Hodorkovskog. Kaže da je čuo za tužbu protiv mene, onda legne u krevet i navuče ćebe do brade. „A kako je tebi ovde, Mišo?“, pitam ga. „Loše“, odgovara on, a kada nakratko ustane iz kreveta primećujem da je bled kao krpa i da mu oči grozničavo sjaje.  Razumem da je ovaj čovek mnogo toga prošao i jako saosećam sa njim.“

Motiv ranjivosti je sve jači, čak i nakon osobađajuće presude. Nikakva sudska presuda je ne može zaštititi od kanalisanog „narodnog gneva“, posebno jer je u ovoj novoj fazi već bila srasla s tim gnevom. U snu, prvo joj iz tela lije voda, a onda krv: „Nalazim se iza nekakve zavese u šatoru“, piše u njenom dnevniku pod datumom 31. oktobar 2007. „Iznenada iz mene teče voda, a u njoj se nazire krv. Sve je više krvi i to privlači horde besnih ljudi koji se sakupljaju oko mene kao lešinari.  Shvatam da hoće da me ubiju, jer misle da sam veštica.“

U ovom snu, već je počela sebe da doživljava onakvom kakvom je drugi vide; vidi agresiju rulje kao čin osvete. Nakon određenog vremena, logika sistema izmiče ne samo društvenim pravilima, već i zdravom umu. Stvari do kojih ti je nekad bilo stalo sada su ti teret, poslednje uporište koje je podržavalo sanjara ruši se.

Ne bi trebalo – ovo je najvažniji zaključak – da ovu fazu posmatramo odvojeno od onih koje su joj prethodile, niti kao deo navodno neminovnog pogoršanja somatske bolesti. Moja žena nije bila nervno neuravnotežena osoba, samo nije mogla da podnese „narodni gnev“ koji ju je snašao, koji ju je izbacio iz neposrednog okruženja (koje više i nije bilo njeno okruženje, iako su nam neki prijatelji živeli u Rusiji). Da njeno okruženje nije mutiralo, da joj je pružilo podršku, moja žena bi se sigurno oporavila i živela još mnogo godina. Nažalost, u očima mnogih, postala je gubavac; pustili su je da padne i izgubila je svoje mesto u svetu.

Kada institucionalne strategije uzmu maha, one ne pogađaju druge institucije već ljude, a oni su ili vrlo osetljivi ili ih je teško povrediti, ili su krhki ili otporni. Nakon smrti moje žene, koja je bila nežno, krhko biće u ovom sve brutalnijem svetu, prvi put sam se zapitao o ceni intelektualnog stava, koliko god da je sadržaj tog stava vredan. Da li ta cena treba da bude život pojedinca, koji deli to uverenje, ali ne može da podnese psihički pritisak koji ide uz njega.

Danas mnogo više uvažavam urednika Novaje gazete, koji je nakon ubistva Ane Politkovske želeo da prestane sa izdavanjem lista, jer nijedan intelektualni stav ne može biti vredniji od ljudskog života.

 
signandsight.com, 21.07.2008.

Prevod sa engleskog: Ivica Pavlović

Peščanik.net, 19.10.2008.