Kuran govori istinu – tvrdi Kuran. Kuran je obična priča, kažu Satanski stihovi. Stihovi su neoprezno otkrili istinu. Oni mit postavljaju unutar pikarskog romana u kojem se otkrivenje neprestano menja kako bi se prilagodilo kapricima svakodnevne politike. Stihovi se bave istorijskim uslovnostima, objašnjavaju kako je ovaj mit izmišljen. Roman je napisan na vrhuncu postmoderne korozije koncepta istine. To je vidljivo u zamršenoj džungli čuda, verzija i vizija. Njegov cilj je potpuno jasan – svetogrđe – bar prema čuvarima te posebne istine. Ajatola Homeini nikada nije pročitao ovaj roman, ali je bio načisto sa izazovima koje je on sadržao i shodno tome je i postupio, kao bog gromovnik, kako je karikirano i prikazan u romanu.

Postmoderna kultura nije računala sa srdžbom Ajatoline reakcije. Konačno, zar je ikad postojalo mirnije doba od osamdesetih?

Da, 1968. levo orijentisani intelektualci i dalje su se pripremali za svetski istorijski salto mortale, da bi završili prizemljeni sa propalicama u univerzitetskim foteljama, sa sve plaćenim penzionim osiguranjem. Ali to je bilo veselo otrežnjenje. Pokret postmoderne predstavljao je vazdušasto ostrvo, utočište za sve one koji nisu više želeli da veruju u grandiozne narative. I dalje je to bilo donekle bolno, kada je 1966. godine Mušel Fuko spor između marksista i hegelijanaca opisao kao buru u čaši vode. Ali sada su intelektualci bili ugodno ušuškani u relativne istine, refleksivne konstrukcije, ironične aluzije. Teoretičari svetske revolucije, koji su doskora bili tako uzbuđeni, precizno su taj šareni svet podelili po fijokama teoretskih sistema, post-strukturalizma i rodnih studija. Situacija je izgledala stabilno. Ništa nije ozbiljno. Život je postao post-istoričan mnogo pre “Kraja istorije” Fransisa Fukajame. Teoretičari simulacije su se neobično dobro provodili.

Danas, međutim, još uvek brišu krvave noseve. Stvarnost, koja je donela tri šoka – epidemiju side, fatvu i najzad rušenje Zida – spustila ih je naglo na zemlju. Ili oni još uvek sanjaju?

Uzgred budi rečeno, postoji veza između fatve i pada Zida. U slučaju komunizma, kao i u slučaju islama, pokazalo se da postmodernizam nije toliko zabavan kada svoju subverzivnu moć usmeri protiv čvrsto ušančenih pretenzija na istinu. Prilično je razumljivo, istočnoevropski disidenti bili su vrlo zainteresovani za ideju da je ono sa čime su bili suočeni bio, u stvari, samo “grandiozni narativ”. I u njihovom slučaju to je bilo tačno. Oni su postojano rušili legendu o “realsocijalizmu”, dok su zapadnjaci iz ’68, koji su sebe smatrali avangardom, još uvek verovali da se raj na zemlji može postići nasiljem.

Avaj, promena je bila kratkog veka. Tek što se urušila jedna vrsta totalitarizma, druga je već dizala svoju bradatu glavu. Danas, 2009. godine, slavljenje rušenja Zida predstavlja samo jednu polovinu priče. Pretnjama da će ubiti Salmana Rušdija, islamizam – za koji su mnogi prethodno smatrali da predstavlja nekakav mračni folklor dalekih zemalja – usmerio je svoje munje direktno prema zapadu kako bi u rukama čvrsto zadržao uzde vlasti.

Zapad se stvarno prepao. Pisci su objavili svoju solidarnost sa Rušdijem. “Gospođa Tortura”, kako je premijerka Margaret Tačer nazvana u Satanskim stihovima, pružila je britanskom autoru utočište uz pomoć njenih tajnih službi. Kao nekim mađioničarskim trikom, Rušdi je nestao sa scene na mnogo godina. Da nisu organizacije kao što je Article 19 i angažovani pojedinci u mnogim zemljama vršili neprestani pritisak kako na zapadne vlade tako i na Iran, on bi se i danas krio. Kada su tamošnje reformske snage bile na vlasti, Iran je objavio potrebne garancije bezbednosti. Kako je s tim danas, bolje je i ne pitati.

Međutim, zapadna solidarnost je uskoro pokazala svoja ograničenja. Uzmimo na primer medije, principijelno je trebalo da predstavljaju čuvare ovih ugroženih vrednosti, ali su reagovali panično. U Nemačkoj, Arno Vidman iz dnevnih novina TAZ, predložio je nemačkim novinama da svi istog dana udruženim snagama štampaju prvo poglavlje Stihova na naslovnim stranama, kako bi na taj način ravnomerno rasporedili teret pritiska.

Frenku Širmaheru iz Frankfurter Algemajne Cajtunga se u početku ovaj predlog jako dopao, dok su drugi urednici umetnosti i kulture zanovetali, krijući se iza svojih šefova, koji su se opet skrivali iza brige o zaposlenima. Na kraju, TAZ je ostao sam, postavši čak predmet napada Ulriha Grajnera u Die Zeit-u, zbog navodne povrede Rušdijevih autorskih prava. On je takođe pisao o “ćoravoj retorici hrabrosti, koja se širi zemljom.” Akademija umetnosti nije čak skupila hrabrosti ni da organizuje javno čitanje ovog romana.

Kao kada, usred školskog dvorišta, veliki dečak bije malog. Posmatrači pokušavaju da opravdaju svoju pasivnost upućujući zamerke žrtvi. To se dogodilo i Rušdiju, kada su ljudi govorili da su demonstracije u Indiji, Pakistanu i Britaniji, koje su prethodile fatvi, bile ciljana kampanja koja je roman trebalo da stavi u središte pažnje. Mnogi su zavideli Rušdiju: bio je dobar, nije bio belac, a dobio je i dotad nezabeleženi avans za Satanske stihove. Tako da se postavilo pitanje treba li sam da plati sopstveno obezbeđenje.

Čak i danas, kulturne stranice evropskih novina nastavljaju da izbegavaju ovu temu. Međutim, konfrontacija sa islamom i islamizmom, jedna od današnjih centralnih političkih tema, u osnovi je kulturno pitanje.

Fatva funkcioniše kao čin cenzure i ostavila je dubok trag na zapad. Komunizam je takođe pokušavao da manipuliše javnim mnjenjem s ove strane gvozdene zavese, uz pomoć tajnih službi i korupcije. Međutim, islamizam, mada daleko manje formalni sistem, vrši mnogo efikasniji uticaj na duhove zapadnih kulturnih i medijskih lidera. Taj strah se racionalizuje uz pomoć reči “poštovanje”. Poigravanje simbolima, diskursom i ograničenjima hrišćanstva već dugo se u zapadnoj kulturi smatra prihvatljivim. Međutim, od vremena fatve, poigravanje simbolima islama smatra se prekoračenjem granica, tobož iz “poštovanja”.

Stvorena je enormna tabu-zona koja je postojano učvršćivana i širena uz dobronamernu kolaboraciju zapadnih intelektualaca. Na primer, Tarik Ramadan, umereni islamista iz Ženeve, koji je svoje prve poene dobio kada je onemogućio produkciju Volterovog “Mahometa”. Zabrađene žene sa slatkim osmehom delile su u Ženevi letke kojima se protestvovalo protiv tog komada. Grad je povukao svoju podršku ovoj produkciji. Zahvalni Ramadan je izjavio: “Oni to zovu cenzurom, ali ja to vidim kao takt.”

Od fatve nadalje, bilo je bezbroj slučajeva dobrovoljnog pokoravanja. Dva su se dogodila u Berlinu: Kirsten Harms, direktorka berlinske Opere otkazala je produkciju Mocartove opere “Indomeneo”, pošto se reditelj Hans Nojenfels pomalo provokativno poigrao simbolima nekoliko religija – ne samo islama! Nije bilo ni iskre protesta, ali Harms je “savetovana” da otkaže predstavu. Drugi primer: čak bez ikakvog obrazloženja, Peter Klaus Šuster, direktor državnog muzeja u Berlinu i upravnik nacionalne galerije, sprečio je da crna kocka nalik na Kaabu iz Meke, autora Gregora Šnajdera, bude postavljena ispred berlinskog Hamburger Bahnhof muzeja, i to nakon što je venecijanski Bijenale već ranije popustio pred pritiskom. Javnost je uglavnom ćutala. Šnajder je na kraju postavio svoju kocku na drugom mestu, u Hamburgu, i nebesa se nisu srušila!

Stvari mogu uzeti i drugačiji tok, upravo iz straha da mogu uzeti baš takav tok. To se videlo na primeru britansko-indijskog autora Kenana Malika, i njegovog eseja kojim je povezao fatvu sa romanom Šeri Džons “Dragulj Medine”. Nakon procene islamiste Denisa Spelberga, američka izdavačka kuća Rendom Haus, povukla je roman o Ajši, navodno Muhamedovoj omiljenoj ženi. Martin Rindža, šef male britanske izdavačke kuće Gibson Skver, objavio je roman, i njegove prostorije su, naravno, odmah zapaljene. Međutim, pre nego što je Rendom Haus odustao, oko ovog romana nije se dizala nikakva prašina. I kao što je pisao Malik, ova vrsta “poštovanja” rađa upravo monstruma kog pokušava da odobrovolji.

Zapadni mediji su jadno podbacili u sporu oko poznatih danskih karikatura Muhameda. CNN i BBC zamutili su karikature kao da se radi o dečjoj pornografiji ili islamističkom “snafu”. Sa izuzetkom Die Welt-a, nemačke novine su izbegle da na jasan način objave karikature. U Der Spiegel-u odgovarajuća stranica iz danskog Jyllands-Postena objavljena je u veličini fotografije za pasoš. Morali ste da pretražujete internet da bi ste karikature videli u punoj veličini. A ove karikature, pritom, uopšte nisu bile uvredljive za islam. Urednici i izdavači su se trsili da zaštite prava karikaturista na izražavanje njihovog mišljenja, hitajući da dodaju da su crteži ionako bili loši i da nisu zavređivali toliko dizanje prašine.

Ali to nije tačno. Karikature predstavljaju autoironične refleksije straha samog karikaturiste upravo od reakcija koje su i usledile. One su, u stvari, ponešto bolje od prosečnih dnevnih karikatura koje se pojavljuju na stranicama kolumni. Mediji su izdali sopstvene karikaturiste. I pomenimo uzgred, crteži su bili mnogo bezazleniji od Rušdijevih Satanskih stihova koji nikada ne prezaju da bogohule. Sve ovo ilustruje koliko su se proširile granice zone tabua od vremena fatve.

Na vrhuncu spora oko karikatura, holandska političarka Ajan Hirsi Ali je došla baš u Berlin da održi govor u odbranu prava karikaturista. Upravo je ona ukazala na vezu između dva totalitarizma. Budući i sama muslimanski disident, upotrebila je primer istočnoevropskog disidentstva koje je bilo nagrađeno padom Zida. Ali njen gest nije shvaćen. U suštini, ono što se njoj dogodilo bilo je gore od onoga što se dogodilo Rušdiju, koga su bar branili i štitili. Mladi ekstremista po imenu Bojeri izvršio je atentat na filmskog reditelja Tea Van Goga, koji je zajedno sa Hirsi Ali snimio film “Pokornost”. Bojeri je u grudi Van Goga sručio bodež, za koji je bila prikačena poruka: “Znam, oh Hirsti Ali, da ćeš i ti pasti, znam da ćete biti poraženi, svi vi fundamentalistički nevernici.” Ove reči su odjeknule.

Pisci kao što su Jan Buruma i Timoti Garton Eš obratili su na njih pažnju, stavili ih pod lupu, polusvesno, polunesvesno, izjednačavajući “fundamentaliste Prosvetiteljstva” sa islamskim fundamentalistima. Garton Eš se kasnije pokajao. Ostalo je samo tek insistiranje protivnika Hirsti Ali da je njena aktivnost bila beskorisna, da je sama njena nepomirljivost saterivala muslimane u ćošak, da je njeno poricanje vere značilo da ona nikoga ne predstavlja te da prema tome ne može doprinositi integraciji muslimana u zapadno društvo. Tarik Ramadan bio je čovek kojeg oni slušaju, tako su govorili. Hirsi Ali je pretilo da izgubi holandsko državljanstvo. Otišla je u Sjedinjene države, posle čega je holandska vlada prestala da plaća njeno obezbeđenje. Kasandra više ne stanuje ovde. Bog je veliki.

Evropska levica nije ni suzu pustila za njom. Ona je odavno bila obeležena kao korisni idiot reakcionarnih snaga. U začuđujućoj paraleli sa sudbinom mnogih bivših komunističkih disidenata, Hirsi Ali nije naišla na razumevanje i utočište na levici. Rušdi je takođe morao da prizna da je bio pogrešno shvaćen. U svojim Satanskim stihovima, objavio je rat rasizmu u Britaniji, hindu nacionalizmu u Indiji, islamizmu, što je sve bio deo velikih ciljeva levice. Međutim, dvostruko nije bio u pravu. Islamizam ima univerzalni uticaj koji ga čini opasnijim od obične ksenofobije. Ipak, levica više voli da se bori protiv islamskih disidenata nego protiv islamizma samog.

Da li je ovde na delu ponovno procenjivanje naših vrednosti, ili njihovo izvrtanje, do neprepoznavanja? U konfrontaciji sa islamizmom, levica je napustila svoje principe. U prošlosti se zalagala za kidanje veza sa konvencijama i tradicijama, a u slučaju islama podržava ih u ime multikulturalizma. Ona se ponosi borbom za ljudska prava, ali u islamu toleriše zabrađivanje, ugovorene brakove i prebijanje žena. Nekada se zalagala za jednaka prava, a sada propoveda pravo na različitost, a time i različita prava. Levica proklamuje slobodu govora, ali kada je u pitanju islam, zbunjeno zamuckuje. Nekada je podržavala gej prava, ali sada ćuti o islamskom tabuiziranju homoseksualnosti. Dugoočekivani proces samo-relativizacije zapada, na kraju kolonijalne ere, koji je bio promovisan uz pomoć ideja postmodernista i strukturalista, doveo je do kulturnog relativizma i gubitka kriterijuma.

Rušdijevi Satanski stihovi pokazuju da prosvetiteljstvo nije nužno put do prevlasti razuma. Roman je prepun zagonetki i čuda, opterećen simbolima i postmodernim kerefekama, koloritan poput pakistanskog autobusa. Radi se o brzom, inspirisanom, krajnje ambicioznom činu oslobađanja. To je onaj Gibrilov sendvič sa šunkom. Danas drhtimo pred takvim bezobrazlukom. U romanu se prorok zove Mahaund. Muhamedovih dvanaest žena dvanaest je prostitutki u bordelu. Ne samo prosvetiteljstvo, i blasfemija izvodi čovečanstvo iz samonametnute nezrelosti, čin oslobađanja od koga nam srce burno tuče, u euforiji i panici. Roman uporno tvrdi kako možemo voziti bicikl i bez pomoćnih točkića. Tek posle ovog čina, stićićemo u sada i ovde. Ovaj roman napisan od strane jednog doseljenika, upozorava Evropu da ne sme izgubiti iz vida svoje sopstvo.

Ali Evropa radije ne bi da čuje.

Članak je izvorno objavljen u Tagesspiegel 09.02.2009.

Signandsight, 16.07.2009.

Sa engleskog prevela Lana Budimlić

Peščanik.net, 28.07.2009.

NAŠ TERORIZAM