Proteklog vikenda u Splitu je preminuo Srećko Lorger, bivši novinar Nedjeljne Dalmacije i vrhunski intelektualac koji je posljednjih skoro trideset godina proveo bez ikakvih stalnih prihoda svakodnevno istražujući dalmatinsku jezičnu baštinu. Kao rezultat tog rada objavio je dvije vanvremenske knjige ‘Dalmatinske riči’ i ‘Sve je to jedna kužina’. Ljudima koji su ga poznavali bilo je jasno da je riječ o iznimno skromnom, nenametljivom i pristojnom čovjeku koji je sate i sate provodio u sveučilišnoj knjižnici i u kasnijim šetnjama gradom. Razlog pak zbog kojeg je Lorger živio bez stalnih prihoda posljednjih desetljeća jeste u tome što se zajedno s nekolicinom istomišljenika usudio osnovati regionalnu lijevo orijentiranu partiju ‘Dalmatinsku akciju’, koja je dobacila do 15-ak posto glasova u Splitu, pa čak i do Sabora u kojem je njegova supruga Mira Ljubić Lorger bila zastupnica u jednom mandatu. U Tuđmanovoj Hrvatskoj regionalna partija takvog profila bila je nedopustiva, pa je njegov režim napravio sve da je ugasi. Ono što nije uspio u Istri koja je bila homogena u otporu nacionalističkom centralizmu, na koncu je brutalnim državnim terorizmom u suradnji s pravosuđem i drukčijim političkim ambijentom, uspio u Dalmaciji. I tu je Tuđman učio od najboljih, pa je tako Dalmatinskoj akciji montirao bombaški proces, optužujući njene čelnike da su sami podmetnuli bombu pred stranačke prostorije u centru Splita. Kad danas neumjereno slave Franju Tuđmana kao neprežaljenog oca domovine isklesanog u bronci u centru Splita, svi se prave da Dalmatinska akcija nije postojala, da se sve ovo nije dogodilo, da bombe nisu aktivirane tih godina i u ugostiteljskim objektima koje su vodili vlasnici srpske nacionalnosti, poput nesretnog vrhunskog kuhara Mira Bogdanovića, koji je doživio i to i ovaj bombaški proces, da Lorgera i njegovu obitelj nije specijalna policija izbacila iz iznajmljenog stana na ulicu i da u centru Splita u to doba nije organizirano spaljivan Feral Tribune, skoro točno na istom mjestu na kojem su fašisti 1942. spaljivali stvari koje su prethodno oteli iz obližnje Sinagoge.
Proces je okončan nakon pustih godina kad više nije bilo nikakve šanse da Dalmatinska akcija postane iznova relevantna politička činjenica, naravno oslobađajućom presudom, a usput je stranka za svaki slučaj izbrisana iz registra političkih stranaka. Drugim riječima, ako je negdje bila vidljiva stvarna narav Tuđmanovog režima, to je upravo bilo u Splitu, s progonom Dalmatinske akcije kao paradigmom sistema s jedne strane i logorom u Lori s druge. Istina, ta narav je bila još vidljivija u Mostaru, iz razloga što tamo tek nije bilo nikakvih kočnica niti opozicijskih medija ili javnosti koja bi se pobunila.
Lorger je pak u onom kratkom periodu uspješnog društveno-političkog aktivizma, prvo nakon odlaska iz Nedjeljne Dalmacije radio u tjedniku Dan, kojeg je pokrenuo Joško Kulušić, smijenjeni urednik Slobodne Dalmacije koji je uklonjen još jednom akcijom režima koji je minirao štrajk u Slobodnoj Dalmaciji i poništio uspješnu privatizaciju tog splitskog dnevnika. Potom je uspio pokrenuti časopis Glas Dalmacije i malu izdavačku kuću Dalmatinske akcije u kojoj je objavljena sjajna memoarska knjiga Dina Rađe, ‘Moj galebe’, da bi se nakon progona posvetio znanstvenom radu s početka teksta.
Ukratko, otišao je mirni čovjek kojeg Tuđmanov režim nosi na savjesti, tiho onako kako je posljednjih godina i živio, a nama ostaje nada da će jednom u Splitu dobiti zasluženu počast, jednako zbog nepravednog progona kojeg je doživio, kao i zbog onoga što je za sobom ostavio.
Peščanik.net, 31.01.2022.
