Jelka na nemackom tlu, 1934, John Heartfield

Jelka na nemackom tlu, 1934, John Heartfield

Više se ništa ne prepušta slučaju, nego udarne grupe najgorih spremno interveniraju na svaki sumnjivi lahor, te je tako odred za čistoću stigao i na tribinu u okviru Subversive festivala u Zagrebu, i tu doslovce podivljao na izlaganje gosta festivala, urednika Mladine Roberta Botterija, koji se usudio kazati kako je krajem osamdesetih bilo više demokracije nego danas. I raspršili su ti likovi u zagrebačkom kinu Evropa svoj nacionalistički smrad, uvredama i prijetnjama, zbog čega je onda intervenirala policija, ali dakako da sankcija nije bilo, jer takvo se ludilo smatra ovdje uobičajenim dijelom nacionalnog folklora, tek popratnim detaljem u tradicionalnoj matrici mržnje ukotvljene u društveno poželjni pojam hrvatskog domoljublja.

Pa koliko i koga treba mrziti da bi se bilo prihvatljivim rezidentom države Hrvatske? Jasan i vrlo precizan odgovor dala je šefica Konzervativne stranke i zastupnica u Evropskom parlamentu, Ruža Tomašić, koja je, referirajući se na jednu usputnu opasku ministra rada u Vladi Srbije, kazala: „Neka oni mole boga da mi ne počistimo svoje dvorište, jer ako mi počnemo čistiti, imat će oni još jako puno Srba iz Hrvatske koji će morati ići u Srbiju. Oni drže ovu državu za blagajnu i samoposlugu, a ništa joj ne daju“.

Potom je rezolutno gospođa skinula rukavice i zatvorila otrovnu bocu sredstva za ćišćenje, ali čestice mržnje već su zalepršale zrakom, a hrvatski su Srbi po tko zna koji put u protekla dva i pol desetljeća opet osjetili poznatu zebnju, strah od države u kojoj žive.

Na taj eklatantni govor mržnje i poruku koja sažima svu odvratnost autentične ksenofobije i rasizma reakcije su stigle iz vlada Bosne i Srbije, ali je zato hrvatska vlada ostala nijema, kao i institucije reda koje bi morale reagirati po slovu zakona, ali neće, nego će svi skupa bijedno slegnuti ramenima, kao i na tolike slične pojave fašizma u Hrvatskoj. Predstavnik Srba Milorad Pupovac, pak, pisao je šefu Evropskog parlamenta i upozorio ga na opasne „higijenske navike“ hrvatske zastupnice u toj instituciji, ali čini se uzalud. Jer ne vidimo da je dotični gospodin nešto odgovorio, dosta mu je valjda tih „fuckin’ Croats“, a ima i prečeg posla oko donošenja kvota za afričke izbjeglice koje nadiru u Evropu i prijete novim zagađenjima.

Kvota za Hrvatsku iznosila bi tako 300 Sirijaca koje ćemo, kada preplove Meditaran, morati nevoljko prihvatiti, plus još 1,73 posto ostalih imigranata. I eto ga, sav je cinizam ovoga svijeta sadržan u tim postocima kojima se te nesretne ljude tretira kao komponente nekog kemijskog sredstva za čišćenje, koje ne smiju prijeći točno određenu količinu, jer u protivnom smjesa postaje eksplozivna. Vrlo slična situacija kao sa Srbima u Hrvatskoj kojih je ostalo manje od 4 posto, a i te bi R. Tomašić rado „očistila“ iz „našeg dvorišta“ i poslala u vražju mater.

No kako je uopće gospođa koja „ne bi htjela da joj se kći uda za Srbina“ dospjela u Evropski parlament, gdje je enormno plaćena između ostaloga i za treniranje fašizma na domaćem terenu? Pa lijepo, izabrana je na listi rigidne, nacionalističke stranke s ekskluzivnim pravom širenja mržnje, kojoj su stoga izjave R. Tomašić tek normalni, eksplicitni odjek vlastitih programskih smjernica. Šef te stranke i, kakve smo sreće, vjerojatno budući premijer, uostalom, otvoreno podržava nešto što se naziva „Hrvatsko nacionalno sudište“, sastavljeno od ražalovanih ministara, sudaca, opasnih lunatika koji su na svom prijekom sudu već „osudili“ ministricu vanjskih poslova Vesnu Pusić, bivšeg predsjednika države Stipu Mesića i ostale koji da „ugrožavaju hrvatske nacionalne interese“, što je svakako otvoreni poziv na ulični linč.

Stoga, s obzirom na stalno demonstriranje politike etničke isključivosti i mržnje od strane HDZ-a, čini se da gospođa Tomašić doista nije izjavila ništa radikalno novo. Ili ništa drukčije od člana Gradskog vijeća Splita iz iste stranke koji je bijesno tražio zabranu zaposlenja jednog srpskog građanina, i to na mjestu čuvara gradskog parkirališta. Pa iako je tih „subjekata“ mržnje u Splitu ostalo tek nekoliko hiljada, ni ti preostali Srbi nemaju što raditi u našem „čistom dvorištu“.

Inače, Ruža Tomašić u prijašnjem je životu bila policajka u Kanadi i možemo samo zamisliti što bi doživjela da je pokušala tu zemlju „očistiti“ od nekih skupina njenih građana. Onda je devedesetih došla u Hrvatsku, jedva natucajući hrvatski jezik, postala Tuđmanov bodygard, potom osnovala neku fašističku stranku i evo je, „čistačica“ Hrvatske danas je faca u Europarlamentu. Sa zadatkom stalne promocije zasada Oca domovine, Franje Tuđmana, koji se, nakon etničkog čišćenja Srba iz Hrvatske 95., pohvalio svojim „konačnim rješenjem“, kazavši kako su „Srbi neslavno nestali iz ovih krajeva kao da ih nikada nije ni bilo. Neka im je sretan put!“. Hrvatska se, međutim, nikada nije odrekla prljavih nacionalističkih ideja utkanih u temelje države, pa je cijena toga današnja samodostatna društvena zajednica, predpolitička država, s dobrim izgledima da nastavljači te tradicije uskoro preuzmu i stvarnu vlast.

Mladina, 22.05.2015.

Peščanik.net, 25.05.2015.

Srodni linkovi:

Saša Đorđević – Performans(e) policije

Bojan Gavrilović – Mađarska vižla

Matteo Renzi – Migrantska kriza i Evropa

Saša Đorđević – Zakasnela reakcija

Danas – Humanitarna katastrofa

Nadežda Milenković – Autorsko pravo za izbegavanje

Bojan Gavrilović – Žica

Saša Ilić – O zidovima i ljudima

Svetlana Slapšak – Groblje pored mora

Bojan Gavrilović – Ljudi u plavom i evropski standard

Saša Đorđević – Migranti i (ne)policajci

Koalicija protiv diskriminacije – Preporuka taksistima da ne voze azilante. Šta je sledeće?

Branislav Dimitrijević – Muzej kao očevidac

Spiegel – Egzodus

TEMA: MIGRANTI – LJUDI KOJI HODAJU