Prije marta mjeseca 1992. godine, za selo Sijekovac u blizini Bosanskog Broda, uz one koji su Posavinu znali kao svoj zavičaj, bili su čuli tek rijetki. Uglavnom su to bili ljudi koji su za Sijekovac znali kao za rodno mjesto pjesnika Duška Trifunovića. Jer makar su Trifunovićeve stihove, ako ništa preko Bijelog dugmeta i Vajte, znale stotine hiljada ljudi, za Sijekovac kao za njegovo rodno mjesto znali su mahom oni koji su čitali njegove knjige i koji su u njima pročitali bilješku o piscu, a takvih je ipak (bilo) mnogo manje.
Gledajući ovih dana snimke posjete Ive Josipovića, predsjednika Republike Hrvatske, Sijekovcu gdje je odao počast srpskim civilnim žrtvama koje su ubile hrvatske (para)vojne snage, sjetio sam se jedne Trifunovićeve pjesme: “Grešio sam mnogo, i sad mi je žao/ i što nisam više, i što nisam luđe/ jer, samo će gresi, kada budem pao/ biti moje delo – sve je drugo tuđe.// Grešio sam mnogo, učio da stradam/ leteo sam iznad vaše mere stroge/ grešio sam, jesam, i još ću, bar se nadam/ svojim divnim grehom da usrećim mnoge.// Grešio sam, priznajem, nisam bio cveće/ grešio i za vas, koji niste smeli,/ a sad deo moga greha niko od vas neće/ a ne bih ga dao – ni kad biste hteli.”
Trifunovićeva pjesma nije, naravno, politička. Njen sadržaj suštinski nije primjenjiv na današnji bosanskohercegovački kontekst. Ipak, refrensko-lajtmotivski topos priznavanja vlastitih grešaka, nije lišen simboličke veze sa politikom koju je u prvih sto dana svoje vlasti prema Bosni i Hercegovini vodi novi predsjednik Republike Hrvatske.
Da se razumijemo, ne postoji u proteklih dvadesetak godina lični politički grijeh Ive Josipovića prema Bosni i Hercegovini, no postoje grijehovi njegovih prethodnika. Kažem prethodnika, jer Josipović se nije odmakao samo od Tuđmanove, nego i od Mesićeve politike prema Bosni i Hercegovini. Ako se na odavanje počasti žrtvama maskra u Sijekovcu, kao i onog u Ahmićima, čijim se žrtvama Josipović već poklonio, može gledati i kao na Josipovićevo priznavanje grijehova Franje Tuđmana, jer upravo ovi zločini predstavljaju neke od najcrnjih tačaka involviranosti Tuđmanovog režima u rat u Bosni i Hercegovini, onda i sama činjenica posjete Republici Srpskoj i sastanka s Miloradom Dodikom predstavlja otklon od Mesićeve politike. Jer za razliku od Mesićevih opetovanih tvrdnji o “Republici Srpskoj nastaloj na zločinu”, Josipović je uoči dolaska u Banju Luku na direktno pitanje hoće li kazati da je RS izrasla na zločinu odgovorio: “Kakvog bi bilo smisla da ja onamo idem, ako to namjeravam reći? To je zaista nakaradana ideja sa stajališta politike, a ustavno-pravno potpuna je besmislica.” Josipović, dakle, odgovara s dvije rečenice, od kojih je prva retoričko pitanje, a druga se koncentrira na političku i ustavno-pravnu dimenziju. Za razliku od Mesića koji je svoju retoriku na bosanskohercegovačke teme kreirao trudeći se da bude što je moguće milozvučnija muzika za frustriranu sarajevsku (i bošnjačku) javnost, govoreći zapravo više kao kakav moralistički nastrojen publicista nego kao političar, Josipović (indirektno) naglašava da govori kao političar i kao pravnik. Mnogo bi od njega mogli naučiti sarajevski političari iz čijih se izjava jasnije čitaju inklinacije sentimentalnog im srdašca negoli političkog racija, kao i njihovi pravni i ini savjetnici.
Značajno je, naravno, i da se Josipović poklonio hrvatskim žrtvama u Briševu, odnosno bošnjačkim u Kozarcu, ali je još značajnije da je tamo s njim bio Milorad Dodik. Dodik je premijer Republike Srpske, a njene su (para)vojne snage ubijale u Briševu i Kozarcu. Boris Tadić je još prije nekoliko godina došao u Potočare te je najavio dolazak i ove godine. Značajno je da je i u Sijekovcu i u Briševu i u Kozarcu sa Josipovićem i Dodikom bio Sulejman Tihić. Upravo je on, makar se i lično u ratu zlopatio po logorima, prvi među aktualnim bošnjačkim liderima izrazio spremnost da prizna grijehove bošnjačke ratne politike. U nedavnom intervjuu za Oslobođenje, Tihić je priznao kako je mnogo puta pomišljao da je zvanična bošnjačka politička delegacija trebala otići, položiti cvijeće i pokloniti se žrtvama u Grabovici, ubijenim od strane Armije BiH. Istini za volju, delegacija SDA bila je u Križančevom Selu sa Josipovićem; Tihić je sada, ponovo sa Josipovićem, obišao mjesta na kojima su ubijeni Srbi, Hrvati i Bošnjaci, a od strane hrvatskih i srpskih (para)vojnih snaga. Vrijeme je, međutim, da i bošnjački politički lideri odaju počast srpskim i hrvatskim žrtvama Armije BiH na nekom od mjesta zločina, i to po mogućnosti samoinicijativno, a ne kao politički maloljetnici koje strani mentori vodaju za rukicu.
Politika u regiji se mijenja nabolje; okreće se ka budućnosti i priznaje grijehe prošlosti. U takvom kretanju Sarajevo kaska na začelju. Poruka koju ovdašnji lideri trebaju čuti može se dobro izraziti parafrazom stiha Duška Trifunovića: Probudite se, nešto se dešava.
Oslobođenje, 01.06.2010.
Peščanik.net, 03.06.2010.
