„Razbijač monopola“ (trust buster) je nadimak koji je Teodor Ruzvelt, dvadesetšesti predsednik Sjedinjenih Država, dobio na samom početku rada svoje administracije. Ovaj lider Republikanske partije, koja danas beskprupulozno i po američku demokratiju na sramotan način promoviše i bori se za interese velikih korporacija, jasno je video da su ekonomija njegove zemlje i prava potrošača i građana ugrožena postojanjem monopola. Elkins Akt iz 1903. i Hepburn Akt iz 1906, kao i razbijanje Standard Oila na 30 manjih kompanija, koje je njegova administracija sprovela, su ušli u ekonomske udžbenike kako se država u razvijenoj tržišnoj ekonomiji bori protiv monopola.

Postojanje monopola je početkom dvadesetog veka, baš kao i danas, ugrožavalo nesmetano funkcionisanje ekonomije i u krajnjoj instanci i normalno funkcionisanje demokratskog političkog procesa. U slučaju Srbije ekonomski monopoli, a ne problem Kosova ili nedovoljna saradnja sa Hagom, predstavljaju glavnu prepreku na putu evropskih integracija.

Najava registracije off-shore kompanija u Srbiji zapravo pokreće daleko važnije političko i ekonomsko pitanje nego što to na prvi pogled deluje: problem ekonomskih monopola u kontekstu evropskih integracija. Predsednik Tadić je služeći se paravanom ekonomskog patriotizma predložio, štaviše zahtevao, da se srpske off-shore kompanije napokon registruju u Srbiji i time počnu da plaćaju porez. Izbegavajući da ovo urade dugi niz godina, ove kompanije su oštetile republički budžet u toj meri da je uobičajeno business-friendly predsednik, u sred ekonomske krize koja nam je u početku predstavljana kao „šansa“, dao izjavu kojom kritikuje jedan od načina na koji monopoli održavaju svoje pozicije. Tokom devedesetih godina od Evrope i realnog sveta nas je izolovanim držala Miloševićeva politička diktatura; danas to čine ne toliko Jeremićeva eshatološka borba za očuvanje Kosova i beketovska nesaradnja sa Haškim tribunalom, koliko interesi ekonomskih monopola.

Makar indirektno, rad off-shore kompanija, preko kojih posluju srpski monopolisti, je identifikovan kao faktor koji ne doprinosi izlasku iz ekonomske krize. Iako je Tadićeva obazriva kritika miljama udaljena od onoga što politički establišment treba da uradi da bi se emancipovao od ekonomske elite, ovo je prva naznaka da se u tom pravcu jednostavno mora ići. Na žalost, trenutni poziv za registraciju firmi u Srbiji pre deluje kao nemoćan poziv za pomoć od strane onih kojima je pre svega u interesu da se ništa ne promeni. Izlaz nije u ekonomskom patriotizmu, već upravo u suprotnom: u otvaranju ekonomije.

Obrazac kojim vlasnici monopola utiču na politička zbivanja i tempo evropskih integracija je makar načelno svima jasan. Tajkunima je u interesu da Srbija ne bude potpuno izolovana, ali naravno ni da brzo napreduje ka EU: uvođenje vladavine prava kao i rad na tome da naša ekonomija može da preživi u uslovima konkurencije sa evropskim ekonomijama bi doveo do gubitka monopola i tako unosnih sinekura. Kosovo i Mladić tu igraju nedvosmislenu ulogu: to su formalni razlozi kojima se Evropa drži na udaljenosti da bi se uslovi poslovanja menjali tempom koji će onima na vrhu dozvoliti da sebi obezbede lukrativne pozicije i u budućnosti. Kako taj harmonični koncert monopolista izgleda u praksi, obični građani saznaju iz petparačkih novina koji im ti isti monopolisti prodaju. Čitajući izjavu Stanka Subotića Višem javnom tužilaštvu mogao sam samo da naslutim koje je razmere diskretni šarm naše balkanske buržoazije poprimio.

Nedavno je jedna ministarka naše vlade saopštila da je u Srbiji na ivici gladi oko 700.000 ljudi. Prosečna plata od 300 eura i činjenica da ekonomska kriza hara zemljom dok se očajnicki hvatamo za slamku spasa MMF-a nagoni na čuđenje: kako je moguće da lideri vladajuće koalicije nisu uvideli da je možda politički oportuno da se suprotstave monopolima, da ih zakonski onemoguće i da se predstave kao šampioni borbe za prava običnih građana koji su mahom zapravo samo zgaženi tranzicioni gubitnici. Bez raskida sa vezom između države i ekonomske elite, i pune zaštite konkurencije na tržištu, Srbija i u slučaju odmrzavanja SSP-a neće krenuti brže ka EU, već će nastaviti da ide dosadašnjim tempom klizećeg glečera.

Bliski rođak Teodora Ruzvelta koji je prešao u Demokratsku stranku i transformisao je, Frenklin Delano Ruzvelt jednom je rekao da „pozdravlja mržnju korporacija“ koja je bila uperena prema njemu lično i politici koju je uveo New Dealom. Ovaj predsednik, beli protestant koji je pripadao tradicionalnoj ekonomskoj eliti a protiv čijih privilegija i zloupotreba je započeo odlučnu borbu, izveo je pobedonosnu američku naciju iz Velike depresije i Drugog svetskog rata. Dijaboličnim interesima tajkuna i elite nastalim u ratnoj tranziciji teško je suprotstaviti se, ali tako se ulazi u istoriju koju mi trenutno, čini mi se, i nemamo.

 
Autor je politikolog, magistrirao na University College u Londonu.

Peščanik.net, 27.05.2010.