Ovih dana zavrtjelo se u svjetskim medijima ime Uptona Sinclaira, autora romana Petrolej (Oil!). Upton Sinclair ostao bi poluzaboravljeni klasik američke književnosti da se nedavno nije pojavila filmska adaptacija romana s očaravajućim Daniel Day Lewisom u glavnom ulozi. Nakon što sam odgledala film (There Will Be Blood) prisjetila sam se police s knjigama u maminu stanu i korica prvog jugoslavenskog izdanja Petroleja. Korice su s unutrašnje strane išarane olovkom: to su, kaže mama, moje prve dječje žvrljotine. Bilo je to doba poslijeratne siromaštine i korice knjiga znale su poslužiti umjesto blokova za crtanje. Knjige Uptona Sinclairea Petrolej, Maksima Gorkog Mati i Theodorea Dreisera Američka tragedija možda nisu spadale u maminu najomiljeniju lektiru, ali su se prodavale u knjižarama poslijeratne, socijalističke Jugoslavije. Te i neke druge knjige bile su prvi naslovi u kućnoj biblioteci mojih tada veoma mladih roditelja.

Ne sjećam se jesam li Petrolej ikada pročitala. Vjerojatno nisam, ali i da jesam, s time se u studentskim danima — kao nadobudna studentica komparativne književnosti — ne bih usudila glasno pohvaliti. Naime, u to vrijeme obrana “autonomije književnoga teksta” bila je sveti zavjet svakog studenta komparativne književnosti, a sebe lično vidjela sam na prvoj liniji odbrane. U mojim studentskim danima “književna autonomija” bila je usko povezana s vrednovanjem i književnim ukusom. Uprošćeno rečeno, smatrali smo da se dobri pisci ne bave politikom i — suviše stvarnim životom. Suviše stvaran život bio je ostavljen lošim piscima i politikantima. To što se tada “nosilo” bila je — “literarnost” literature, a ne njezina “životnost”. Iako jugoslavenski pisci nikada nisu bili ozbiljno zaraženi virusom socijalističkog realizma (prekid sa socrealističkom estetskom normom službeno je obavljen 1953, a razvod kratkotrajnog braka objavio je lično Miroslav Krleža), što ne znači, dakako, da nisu bili kompromiseri, otpor prema svakoj ideologizaciji i politizaciji književnosti trajao je neprimjereno dugo, i tada kada je “neprijatelj” već odavno bio u grobu. Zahvaljujući tome mnogi dobri pisci ispisali su zanimljive i dobre knjige; zahvaljujući istome mnogi loši pisci bili su proglašavani “dobrima” jer se nisu “petljali u politiku”; kao što su mnogi dobri pisci bili proglašavani lošima samo zato jer nisu imali ništa protiv režima; i kao što su mnogi loši pisci bili proglašavani dobrima isključivo zato jer su oponirali režimu. Veliki hrvatski pisac Miroslav Krleža, iako odavno u grobu, još i danas nosi stigmu zbog svog prijateljstva s Titom.

Danas, naravno, znam da veza između književnosti i “ideologije” traje otkada je svijeta i vijeka. Biblija, kamen temeljac evropske književnosti, nije samo grandiozno književno, nego i grandiozno ideološko djelo. Povijest veza između književnosti i ideologija duga je, složena i izuzetno dramatična. Zbog napisane riječi izgubljeno je i pogubljeno mnogo spisateljskih života. Povijest odnosa između careva i pjesnika, između vladara i dvorskih luda, naručilaca i ispunitelja književnih narudžbi isuviše je krvava, epizode spaljivanja i cenzuriranja knjiga isuviše su česte, brojka spisateljskih života položenih za slobodnu riječ, za ideju ili za puste snove isuviše je velika da bi ta fatalna sprega mogla biti olako shvaćena. Pojam književne autonomije prečesto je služio kao opravdanje da bi imao validnost: kada im se to činilo profitabilnim, neki su se pisci politički angažirali; drugi su se politički angažirali i tada kada je to vodilo u simboličko ili stvarno samoubojstvo. Neki su se, kada je trebalo sačuvati glavu, poslužili štitom književne autonomije, drugima je pak književna autonomija došla glave.

Dinamika između dva suprotstavljena pola — književnoga angažmana i književne autonomije — bila je osobito dramatična u bivšim istočnoevropskim književnostima, i nije, začudo, izgubila na relevantnosti ni danas, iako se politički i društveni kontekst promijenio. Istočnoevropske književne sredine bile su rigidnije, tamo su se zbog pisane riječi slamale karijere ili su se dobivala ambasadorska mjesta. Ni danas nije drukčije, samo izgleda da je drukčije: država je i dalje mecena književnih aktivnosti, možda loš i škrt mecena, ali alternativnoga nema, osobito u malim književnostima i, prema tome, na malim književnim tržištima. Pisac je u malim postkomunističkim državama još uvijek tretiran kao glas “svoga naroda” ili kao njegov “izdajica”, naprosto zato jer je komunizam u većini slučajeva zamijenjen nacionalizmom.

Nakon što sam odgledala film There Will Be Blood prisjetila sam se socrealističkog jugoslavenskog dizajna korica knjige Uptona Sinclaira. Prisjetila sam se usput onih brojnih jugoslavenskih pisaca koji nisu imali sreću da dožive transfer iz socijalizma u nacionalizam, da se nacionalno repozicioniraju i tako osiguraju sebi mjesto barem na policama nacionalnih književnosti. Neki su se, doduše, potrudili, poživjeli koju godinu duže, i provukli se kroz iglene uši. Mnogi pokojni gubitnici, zajedno sa svojim sabranim djelima i gomilom ispisanih stranica, potonuli su u prašinu zaborava. Mladi pisci ne pokazuju ni trunku milosrđa, tja, šta ćemo, tako je, valjda, oduvijek bilo, na mladima, uostalom, svijet ostaje. Mladima se čini da sve to nije njihova priča, i uvjereni su da nikada neće ni biti. Danas je, uostalom, drugo vrijeme, živi se brzo, književnost je time-investment koji ne donosi ništa drugo do sigurne kostobolje i bankrota, i samo ponekad zvjezdani uspjeh. Mladi su ravnodušni sve dok u zraku ne osjete miris spaljenog papira ili miris prašine, tek onda se malko uznemire, sada je njihova vlastita književna koža u pitanju. I ne pada im na pamet da postave pitanja, ako već nisu u stanju da stvari dovedu u opravdanu ili neopravdanu vezu. Kako to da se pisci, koji su bili disidenti u svojim komunističkim državama, ili čak kritičari svojih novih režima, tako rado laćaju predsjedničkih, ambasadorskih, parlamentarnih i drugih predstavničkih funkcija u svojim novim demokratskim državama? Kako to da sada, iako žive u slobodi, svi, na ovaj ili onaj način i dalje žive na državnoj ispaši, i to ne dovode u pitanje? Kako to da oni koji su nekada žestoko zagovarali autonomiju književnosti, danas traže od svojih malih državica da se financijski brine za kulturu (pa prema tome i za književnost), i time prešutno sklapaju sporazum da će biti poslušni predstavnici svoga mecene. Kultura u malim državama nije tržišna niti će to ikada biti. Pisci malih država su, prema tome, državni predstavnici, zvala se država Hrvatska, Srbija, Estonija ili Latvija.

Prvo hrvatskosrpsko izdanje Sinclaireovog Petroleja mirno spava na polici u stanu moje osamdesetdvogodišnje mame. Uz samo tu, jednu knjigu mogla bi se ispričati cijela povijest: i povijest američke, i povijest istočnoevropskih književnosti, i povijest jugoslavenskih književnosti, koje više nisu jugoslavenske, nego eventualno južnoslavenske, ali svakako hrvatska, srpska, bosanska, crnogorska, makedonska, bugarska književnost… Unuci moje mame pojma nemaju tko je Upton Sinclair. Zato moja mama zna. Baka je cool! Baka, doduše, ne zna tko je Daniel Day-Lewis.

 
Reč, časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja, br.76/22, 2008.

Peščanik.net, 25.11.2008.


The following two tabs change content below.
Dubravka Ugrešić

Dubravka Ugrešić rođena je u Hrvatskoj. Završila je Filozofski fakultet u Zagrebu, a u Institutu za teoriju književnosti pri zagrebačkom Filozofskom fakultetu bila je zaposlena dvadesetak godina. Napisala je tri knjige za decu, studiju o savremenoj ruskoj prozi, brojne članke o ruskoj književnosti, prevela je sa ruskog Borisa Pilnjaka i Danila Harmsa i uredila, između ostalog, antologiju ruske alternativne književnosti.

Objavila je knjige priča “Poza za prozu” (1978) i “Život je bajka” (1983), romane “Štefica Cvek u raljama života” (1981), “Forsiranje romana-reke” (1988), “Muzej bezuvjetne predaje” (1997), “Ministarstvo boli” (2004), “Baba Jaga je snijela jaje” (2008) i "Lisica" (2017), kao i zbirke eseja “Američki fikcionar” (1993), “Kultura laži” (1996), “Zabranjeno čitanje” (2001), “Nikog nema doma” (2005), “Napad na minibar” (2010) i “Europa u sepiji” (2013). Dela su joj prevođena na gotovo sve evropske jezike.

Predavala je na više američkih i evropskih univerziteta (pored ostalih, na univerzitetima Harvard, UCLA, Columbia, te na Slobodnom univerzitetu u Berlinu). Dobila je i više važnih književnih priznanja (Austrijsku državnu nagradu za evropsku književnost 1998; Nagradu za esej “Jean Améry” za celokupno esejističko delo 2012). Bila je finalista za Man Booker International Prize 2009, a esej “Karaoke kultura” bio je u najužem izboru za National Book Critics Circle Award for Criticism 2011. Godine 2016. dobila je Neustadt International Prize for Literature.

Živi u Amsterdamu.

Više o autorki na http://www.dubravkaugresic.com/.

Dubravka Ugrešić

Latest posts by Dubravka Ugrešić (see all)