I predsednikova tetiva ukazala je htela ne htela na njegovu svestranost: vizita ličkom selu obelodanila je da četvrtina predsednikovog raznovrsnog korena potiče otuda (gost je velikodušno ponudio meštanima da odaberu koji im drago deo njegovog atletskog organizma), neodlazak naših diplomata na dodelu Nobelove nagrade beše zgodan šlagvort nesuđenom svetioničaru da nas podseti na svoje disidentsko poreklo i detinjstvo, e, tako je i naoko rutinska hirurška intervencija pokazala harmoniju vojnog i civilnog sektora, domaće i svetske medicine, te brigu partijskih drugova da predsednik ne bude uspavan a da mu niko iz njegove partije ne bude uz skute. Podbacila je samo sekcija za rodnu ravnopravnost, pa je iz DS-a u sali bio Dulić, a Jelena Trivan morala je ostati u sivom sablasnom hodniku vojnomedicinske akademije i čekati šta će Tanjug da javi.

U operacionu salu da, ali sa svojim identitetom – rekao je predsednik, upoznavši se na brzinu sa Bekamovim čika doktorom: „Ne znam da li moje osiguranje pokriva i vaš cenjeni dolazak“, na šta je sin Finske kazao da mu je čast operisati lidera regiona koji se toliko bavi sportom dajući primer fiskulturno zapuštenim podanicima; čuveni hirurg prihvatio je jedino podvoz Vladinim avionom – ako može vaš ombudsman da leti njime, mogu i ja…

Za ministra Dulića koji se vajkao da mu tajkuni prete operaciona sala bila je sigurna kuća, umakao im je makar na par sati koliko beše proveo uz vođino uzglavlje, vođa se, kaže, šalio sve dok ga anestezija ma koliko snažan bio nije ipak savladala, šaljivdžija je sam takoreći simultano prevodio svoje dosetke na engleski da bi i gost sa severa mogao da se razgali, osoblje se presamićivalo od smeha i tek kad su predsednikove šale prerasle u mrmljanje kojekakvih bedastoća prionulo se na bolanu tetivu, a ja sam pomislio: ah, zašto nemamo potpredsednika Republike? Neko mi je rekao da Amerikanci ako predsednik primi narkozu odmah u opticaj puste potpredsednika, jer nacija ne sme da bude bez svesti nijedan minut. Ako Demokratskoj stranci treba pet potpredsednika (među kojima umalo da se nađe i ostrakizovani Jeremija, o tom potom, možda i nikad), kako to da Srbiji ne treba nijedan?! Najviši organ vlasti u Republici je predsednik Republike. Njemu su neposredno potčinjeni Narodna skupština, Vlada i Potpredsedništvo. U potonje ulaze svi potpresednici Demokratske stranke i šefovi partija koje su sa predsednikovom partijom u blagoslovenoj koaliciji. U slučaju privremenog gubitka predsednikove svesti (na košarkaškom igrališču, u bazenu, prilikom bandži-skoka, u operacionoj sali te avionu usled naglog pada pritiska) predsednik potpredsedništva donosi odluke kako se ne bi ponovio slučaj kad su u Beogradu gorele ambasade, a šef države iz Rumunije preko televizije moljakao da se uzmemo u pamet. Uh, da sam predsedavajući Potpredsedništva ja bih dok je šef pod narkozom doneo silesiju uredbi: Zakon o specijalnim penzijama ukida se, već primljene penzije da budu vraćene u budžet, nemoguće je to odjednom jer su ih srećnici, mahom mladi i jedri građani, trošili ili ulagali u biznis, ali da vrate sve najkasnije dve godine po objavljivanju mog dekreta u Službenom listu; svi službeni automobili da se iznesu na licitaciju kako bi stanovništvo napokon došlo do novijih kola, novcem dobijenim od prodaje voznog parka da se plaćaju mesečne autobuske karte njihovim bivšim korisnicima, a službeni šoferi da se osposobe za neku društvenu korisnu delatnost, pa onda Zakon o krstovima: „U našoj s jedne strane laičkoj, s druge strane multikonfesionalnoj zajednici zabranjena je proizvodnja i puštanje u promet verskih simbola većih od onih koji se mogu okačiti na ogledalo unutar kola. Novcem prikupljenim za niški krst koji treba da dominira našim sve u svemu zaostalim poluostrvom da se sazida sirotište ’Car Konstantin’ i dve narodne kujne ,’Vatikan’ i ’Carigrad’) kakve ne postoje ni u najnaprednijim državama…“

&

Predsednik se, Alah je veliki, probudio iz narkoze i nastavio sa šalom tačno na mestu gde je pod dejstvom anestetika počeo da zapliće jezikom, a ja u svojoj ličnoj narkozi još sanjam kako preduzimam kojekakve državničke korake i mere, pa nije li i to taština i muka duhu? Da i sirotinji neko ostane u lepoj uspomeni? Ali, koga je briga za primerke ljudskog roda koji se u prirodnoj selekciji nisu istakli nego stalno kašlju, oskudevaju, onako pogrbljeni i stomatološki nezbrinuti ostavljaju mučan utisak ne toliko na strane turiste, kojih nešto i nema, koliko na naše političare – svake četvrte godine gacaju kandidati po blatu favela i ljube se sa najstarijim žiteljima tih zabiti te jedu pogaču sa koje domaćin kvrgavom šakom rasteruje dosadne muve! Neka se selekcija produbi, ne kaže se slučajno „prirodna“, ovaj naš kapitalizam je dušu dao da se pleme pročisti, da se kurtališe škarta i da iz tranzicije iziđe podmlađeno, očvrslo i nemilosrdno!

Neka se dakle sazida još veći krst nego što je u Nišu planiran! Šta je osamdeset metara? Dvanaest metara viši od skopskog, a Niš je kolevka hrišćanstva! Nemam tehničko znanje, ali zar krst ne bi kao antena ili durbin mogao da se izvlači uvis za slučaj da Poljaci ili neki drugi pobožan narod obori naš rekord sazidavši još veći krst. Tim bi teleskopiranjem bio narušen zlatni vizantijski presek, mogao bi doista i ovaj vodoravni deo da se simetrično izvlači u stranu te da se spušta naniže, ali bi znamenje ispalo tanko, zato treba da se napravi platforma koja će moći da se hidraulično ili nekako izvlači uvis ako treba i sto metara, i da ne bude iz komada, nego iz koncentričnih mermernih krugova, da se posetioci penju mermernim kružnim stepeništem do podnožja krsta ili da mu se dive sa autoputa makar udarili u nečiji branik ili u zaštitnu ogradu; druga je mogućnost da krst bude od materijala koji može da svetli i da lebdi pa da ga niška eparhija konopcem pušta uvis kao deca zmaja, tada bi naš verski i nacionalni rekord zavisio samo od dužine konopca i vremenskih prilika.

Peščanik.net, 27.12.2010.