Osamstogodišnji paradoks

Prije osamsto godina, 15. lipnja 1215. kralj znakovita imena – Ivan bez Zemlje – donio je dokument nazvan Magna Carta Libertatum (doslovni je, a vjerojatno i najkorektniji hrvatski prijevod naprosto: listina sloboda), kasnije uglavnom nazivan samo: Magna Carta. Svim natruhama vremena unatoč, Listina ostaje ne samo prvim dokumentom koji realno štiti ljudska (kontekstualno, naravno: podanička) prava naspram samovolje vladara, nego i dokumentom koji omogućuje i neke od posve suvremenih rasprava o temi. Natruhe vremena imaju pritom dvostruko značenje; odnose se kako na obilježenost samoga teksta socijalnim, političkim, teologijskim, pravnim i inim značajkama razdoblja u kojemu original nastaje, tako i na višestoljetne interpretacije koje su na tekst nanijele čitave slojeve značenja učitanih ponavljanom uporabom u kasnijim, u mnogome promijenjenim, epohalnim sklopovima. No, tekst je ostao nedvojbeno relevantnim izvorom na koji se oslanjaju i današnji teoretici i praktičari ljudskih prava, prije svega stoga što jasno demonstrira neke od bitnih osobina karakterističnih za specifičnu moralnu i pravnu, filozofijsku i političku klimu koju ta prava promiču.

Pravo drugoga

Kultura ljudskih prava se u veoma dugoj tradiciji oslanja zapravo na sebe samu, polazeći koncepcijski od samouspostavljanja ljudskih prava kao prirodno danih „temeljnih vrijednosti koja sva ljudska bića imaju u odnosu na državne vlasti, neovisno o tome priznaju li ih one ili ne“ (kako to tvrdi Hrvatska enciklopedija). No, riječ je, u punome smislu sintagme, o pravima koja se ne odnose samo na „državne vlasti“, nego i na druge vrste institucionalizirane i neinstitucionalizirane moći (korporacijske, akademijske, vjerske, cehovske, itd.). Dapače, ljudska se prava individue – prije i iznad svega – odnose na druga ljudska bića, jer tek kada jedan čovjek priznaje (ili je prisiljen priznati) pravo drugoga kao svoju obvezu može se govoriti o realnosti ljudskih prava. Stoga, insistiranje na prirodnome podrijetlu tih prava, dakle na njihovu samouspostavljanju, nailazi na ozbiljne poteškoće, koje se pokazuju već i time da se o počecima (doduše, ne i „izvorima“) u pravilu govori u kontekstu konkretnih, povijesno utvrđenih vladarskih ukaza, revolucionarnih deklaracija ili teorijskih konstrukata. U najmanju je ruku netko trebao otčitati prirodnu zakonitost koja će, potom, biti (očito: društveno) realizirana.

Povijest

Zbog ovih je razloga – svagda iznova – riječ o grozničavome nastojanju da se pronađe (što je moguće udaljenije) povijesno ishodište za (uvijek aktualno) utemeljenje ljudskih prava. Mogu se (s nemalom dozom zabrinjavajuće arbitrarnosti) konstruirati tvrdnje da je, primjerice, već Kirov cilindar (538 p.n.e.) prvi dokument koji zastupa (neka) ljudska prava, a tvrde to i ozbiljniji autori od nekadašnjega iranskoga šaha Mohameda Reze Pahlavija („The White Revolution of Iran“, 1967.). To se utemeljenje ponekada nalazi kod Konfucija ili stoika (i njihova utjecaja na rimsko pravo), no ovo se nastojanje svagda spotiče o jednostavnu činjenicu prihvaćanja robovlasničkoga poretka u tom vremenu. U apstraktnim naznakama jednakost svih ljudi postulira se izvorno, znano je, „tek“ u kršćanstvu (Post. 1, 27: “Na svoju sliku stvori Bog čovjeka“).

Druga škola mišljenja tvrdi pak da su ljudska prava novovjeki koncept koji se pojavljuje kod Hobbesa, ili Lockea, ovisno o interpretaciji. Jedan od obrazovanijih domaćih pravnika, Miomir Matulović (u internetskoj prezentaciji ljudskih prava) rezolutno pak tvrdi: „Ideju o ljudskim pravima dao je Jean Jacques Rousseau u svom djelu ‘O društvenom ugovoru’ (1765. godine)“. Ostavi li se po strani pogrešna godina prvoga objavljivanja „Društvenoga ugovora“ i opet ostaju pitanja – zašto baš Rousseau (premda se sintagma doista pojavljuje kod njega), jer u njegovu filozofijskome sustavu osoba i njezina sloboda ne stoje bolje no kod Lockea, a, opet, kod ovoga se osobna pozicija utemeljuje vlasništvom (što svakako reducira doseg nekih postavki), itd.

Treća interpretativna skupina polazi od amerikanske i francuske deklaracije s kraja osamnaestoga stoljeća; neki sa sličnim polazištima smatraju početnom čak i Opću deklaraciju OUN iz 1948. Ovdje se, očito, radi o školi koja kodifikaciju smatra bitnom ne samo za ostvarenje, nego i za samo postojanje prava – dakako u legalističkome, a ne moralističkom poimanju.

Četiri razloga

Magna Carta – koju također spominje ne mali broj onih kojima se kodifikacija čini osnovom za utemeljenje svih prava, ali i drukčije orijentiranih interpreta – posebno je značajna za tradiciju ljudskih prava i nakon tolikih godina zbog barem četiri dalekosežna razloga:

1. to je najstariji (pravni i politički) dokument koji jasno kodificira prava i sloboštine podanika (sloboštine ovdje označuju izvanjski, dakle: odozgo, dane slobode – koje je, svagda, moguće i povući, jer nisu, ni sa jedne strane, pojmljene kao pripadne svakoj ljudskoj egzistenciji). Time je kraljevska vlast ograničena, a društvo je – postupno – upućeno na to da u (još-ne) državi vidi ne samo (barem potencijalnoga) krupnog kršitelja ljudskih prava, nego i jedinu realnu instanciju njihova jamstva i zaštite.

2. to je dokument koji je i dalje, barem dijelom, na snazi. Od 63 paragrafa Listine samo su (ili: čak) tri ostala sastavinom engleskoga prava; prva dva se bave pravima crkve, te sloboštinama danima Londonu i ostalim gradovima – u mnogome slično Zlatnoj buli Bele IV. kojom je 16. studenoga 1242. dao Zagrebu povlastice slobodnoga (naime: neposredno kraljevskog) grada (doista je neobično da taj datum nije i Dan grada, nego je, umjesto toga, odabrano sjećanje na masovnu praznovjericu nastalu u povodu velikoga požara 31. svibnja 1731.). Ipak, Ivan bez Zemlje svoj dokument ne započinje u kontinentalnoj tradiciji (pa, naravno, i kod Bele IV.) još nazočnom formulom: „Budući da se našoj volji svidjelo…“.

No, za budućnost je odlučujući treći od ovih paragrafa (39.) – koji dalekosežno utemeljuje ono što će se, mnogo kasnije, razviti u vladavinu prava: „Nijedan slobodni čovjek neće biti zadržan ili uhićen, niti će mu biti oduzeta prava ili posjedi, niti će biti proglašen odmetnikom ili prognan, niti će mu biti oduzeto pravo na tužbu sudu u bilo kojem smislu, osim na osnovi zakonite presude porote sastavljene od njemu jednakih, ili na osnovi zakona zemlje“. Ovdje jest, u nacrtu, praktički sve s čime se i današnji pravosudni sustavi bave (uz, vremenski zadanu, ogradu; u tekstu je riječ o „slobodnim ljudima“ – muškoga spola/roda).

Mnogo je važnije od paragrafa koji su neposredno pravno djelatni to što je Magna Carta kroz stoljeća predstavljala oslonac mnogih zahtjeva za priznanje (posve različitih) prava (dobro to pokazuju komentari Davida Carpentera uz nedavno objavljeni novi Penguinov prijevod teksta). Uostalom, u najavi tužbe protiv britanskoga ministra pravosuđa Chrisa Graylinga zbog nakane podizanja sudskih taksi, u veljači 2015., tužitelji su se neposredno pozvali na Magnu Cartu. Sve se to zbiva stoljećima nakon što je Oliver Crommwell podrugljivo koristio za Listinu naziv Magna Farta.

3. Magna Carta je – gotovo tipično za slične (mnogo) kasnije dokumente – rezultat političkih (dapače i oružanih) sukoba. Kralj je – ostavši bez zemlje (u Francuskoj) i plaćajući ekstravagancije svojega brata Richarda Lavljega Srca u III. križarskom ratu, a kasnije i otkupninu nakon njegova zarobljavanja – bio prisiljen tražiti sve više novca od vlastele za nove vojne pohode. (Veoma je interesantno da su naraštaji mladih posvuda u svijetu stoljećima odrastali indoktrinirani legendom o neustrašivome Robinu od Loxleyja – Robinu Hoodu – koji je pronosio toliko svidljivo načelo „uzeti bogatima pa dati siromašnima“. U toj je legendi Ivan bez Zemlje bio podlac i spletkar, Richard pak junak i zaštitnik siromašnih i slabih…)

Nakon što su njegovi zahtjevi postali neizdrživi, a bio je i u sukobu s rimo-katoličkom crkvom, Ivan se je našao suočen s pobunom plemstva. U stanovitome smislu na djelu je već bila povijesna proba za ono što će u Amerikanskoj revoluciji biti sažeto u jednostavnu i uvjerljivu formulu: „No taxation without representation“ – baruni su tražili ne samo jamstvo svojih („starih“) prava, nego i sustavni udio u kontroli sporazuma koji je doveo do Listine.

Tako je i uveden 61. paragraf (tzv. klauzula sigurnosti) kojim se formira vijeće od 25 baruna za nadgledanje je li kraljevo postupanje u skladu s Magnom Cartom – te za utjecaj na to postupanje. Samovlast je monarha time formalno bila dokinuta – samo u načelu, dakako, jer dokument je veoma brzo bio zaboravljen jačanjem Ivanove pozicije, a posebice pozicije brojnih kasnijih kraljeva. No, njegov je sadržaj ostao metodički utemeljujućim korpusom (barem moralno utemeljenih) zahtjeva za „povratom starih pravica“ – koji su opetovani iz naraštaja u naraštaj.

4. okrenutost čitavoga dokumenta pretežito procesnim (postupkovnim) odredbama nije samo utjecala na daljnji razvoj common lawa, nego je – implicitno dakako – upozorila na bitan problem – zapravo konstitutivni paradoks – svakoga bavljenja ljudskim pravima. Riječ je naprosto o tomu da zaštita ljudskih prava (u pluralu) načelno uopće nije moguća, jer se, u pravilu, radi o zaštiti jednoga prava nasuprot drugome. Primjerice, o slobodi nasuprot jednakosti, o zaštiti prava na slobodu svake individue nasuprot pravu zajednice da bude zaštićena od opasnih kršitelja društvenih normi, ili o zaštiti prava jedne osobe nasuprot identičnome pravu druge, pri čemu se uvode kvantitativni ili kvalitativni kriteriji za određenje one osobe koja treba imati prednost u realizaciji svojega prava (npr., broj glasova u izborima za neku funkciju, ili kvaliteta dosadašnjega rada kada se radi o natječajima).

Ljudska prava nisu apsolutna

Drukčije formulirano, nije tako da su „ljudska prava apsolutna, neotuđiva i nezastariva“ (kako je formulirano u već navedenoj Matulovićevoj prezentaciji), jer apsolutna prava logički ne bi mogla dolaziti u međusobne sukobe. Neotuđiva bi prava, zatim, bila ona kojih se osoba zbog moralnih i/ili pravnih konsideracija) ne smije lišiti, a već se pedesetak godina u većini civiliziranih sredina priznaje čak i pravo na uzimanje vlastita života – budući da je to svakako bitno ljudsko pravo od kojega se smije odustati zbog vlastitih razloga ili, recimo, za dobro domovine, teško bi bilo dokazivati da su neka druga, izvedena, prava zamisliva kao neotuđiva. Konačno, katalog se prava nedvojbeno mijenja u vremenu, ne samo tako da se neprestance pojavljuju nova prava; neka se prava s vremenom negiraju i ukidaju (naročito se to dobro vidi u radnim, ili obiteljskim odnosima – reduciraju se prava vlasnika, poslovođa, roditelja, muževa, itd.).

Upravo stoga, katalozi prava nisu ni približno toliko efikasni – pa ni smisleni – kao jasan nacrt sustava u kojemu je određeno tko, kada, pod kojim uvjetima i kako može tražiti zaštitu svojih prava. U tomu je vrijednost Magne Carte i nakon osam stoljeća, to više što je, za razliku od tek naizgled sličnih lokalnih isprava o kojima se lokalno najčešće nekritički sudi (od Vinodolskoga zakonika do nekih mletačkih statuta), postao podlogom pravnoga i političkog sustava zajednice koja je bitno utjecala na svjetsku povijest.

Čitav je problem, što ga kroz stoljeća provlači (re)interpretiranje klasičnih dokumenata popu Magne Carte, u tomu da se shvati kako ljudi imaju prava zato – i samo zato – što (ljudski) jesu, postoje. Nikakve posebne kvalitete pojedinaca (koje su inače odlučujuće za to kako ih okolina prihvaća, priznaje, razumije, ili čak voli) ne igraju ulogu kada je riječ o tomu da im se pripisuju (pa, konsekventno, i štite) prava. Jer, pripisuje im se nešto što je – naizgled samorazumljivo – sadržano u samoj činjenici njihova opstanka. Kada se kaže da  čovjek (osoba, pojedinac, ljudsko biće) ima prava kaže se, zapravo “samo” to da čovjek (osoba, pojedinac, ljudsko biće) jest, da postoji. Prvo je i osnovno pravo, naime, pravo na život – a ono se ne smije uvjetovati ili relativirati ni poštenjem niti inteligencijom, ni spolom/rodom, niti socijalnim podrijetlom, ni dobrotom niti privlačnošću, riječju nikakvim društvenim, političkim, privrednim, ideologijskim, religijskim ili nacionalnim okvirom.

Paradoks

Odatle pak slijedi da čovjek ima prava (“prirodna prava”) koja, načelno, nisu izvedena ni iz političke zajednice, niti iz osobina pojedinca. Stoga bi bilo lako zaključiti da ta prava imaju neku vrst nadnaravnoga značaja. No, istovremeno se, kako je pokazano, ta prava zbivaju (i/ili negiraju) u konkretnim odnosima različitih društava i kultura, a to znači u okolnostima u kojima se interpretacija prava općenito, ali i ljudskih prava, uvelike razlikuje od stanja u drugim sredinama. Čini se, ipak, posve jasnim da temeljna prava ne ovise (ne mogu ovisi) ni o kulturama niti o ideologijama, ni o religijama niti o političkim sustavima, a, opet, istina je da se baš u povodu njih sukobljavaju ne samo svjetonazori, nego i državne oružane sile (barem nominalno).

Prije svega, naime, ljudska prava opisuju stalno – i neizbježno – društveno, političko, pravno i moralno sukobljavanje zadano u samome tkivu svakoga društva. Zato im ne pomaže ni slavlje, niti enciklopedijski obuhvat; jedino što je – u najboljim slučajevima – moguće jest moralna motivacija da se – stalno iznova – nastoji spriječiti (ili, barem, kazniti) osviještena povreda konkretnoga prava konkretne osobe.

Banka, 11.12.2015.

Peščanik.net, 11.12.2015.