U Višku historije, možda i najglasovitijem fragmentu svog Sarajevo Bluesa, Semezdin Mehmedinović ovako opisuje i komentariše jednu zgodu iz ratnog Sarajeva:
Na jednu fasadu u Titovoj ulici je pala granata. Dolje se sasuo malter i, skupa s njim, gusana pločica. Na toj pločici piše Dr Ante Pavelića 11. Meni koji to do tada nisam znao, otkrilo se: da je sadašnja glavna sarajevska ulica, prije pola stoljeća imala drugo ime; a to je ime na trajnoj pločici od gusa godinama mirovalo skriveno iza maltera, kao u nekom geološkom presjeku vremena. (…) Šta se, u suštini, promijenilo? To što se jučer ulica zvala imenom Ante Pavelića, pa se potom promijenila u Maršala Tita – to je tek puki ideološki dekor; paralelno s ulicom, svejednako, ista Miljacka teče. Promjena se, dakle, dogodila u meni. (…) Razmak između postojanja pločice sa natpisom Ulica Dr Ante Pavelića i ove koja i danas postoji na fasadama glavne sarajevske ulice ispunjen je papirima koji dijagnosticiraju smrt. To se zove historija. Potpuno je ishlapilo iz mene osjećanje da su historija i napredak riječi čija se značenja podudaraju. Napredak, definitivno, ne postoji, a mi živimo na prostoru oboljelom od viška historije.
***
Neku noć, kasno, iza ponoći, kad sam gasio svjetlo, sijalica je pregorila, bučnije nego inače, praktično je eksplodirala. U istom trenutku, u stanu je nestalo struje. Upaljeni kandelabri ispred zgrade i osvjetljeni prozori rijetkih budnih komšija bili su dokaz da se ne radi o većem kvaru ili raspadu sistema, problem se ticao samo mog stana, mog u smislu da u njemu podstanarim. Na ploči sa automatskim osiguračima u predsoblju svi su šalteri bili podignuti. Bilo je prekasno da se išta pokuša riješiti. Legao sam da spavam, kvar će postojati i ujutro.
***
Čudo je ljudska priroda. Ujutro sam se ipak ponadao da struje ima; uzalud. Telefoniram dežurnoj službi Elektroprivrede za prijavu kvarova. Služba jest dežurna, ali se niko ne javlja. Kad se napokon javi, muški glas mi objašnjava kako to nije njihova nadležnost i kako trebam zvati upravitelja. Tzv. upravitelj je firma koja se brine za “hidro instalacije, elektro instalacije, termoinstalacije, građevinske radove i liftove“ u tzv. zajedničkim prostorijama, odnosno haustorima. Već prvi pokušaj kontakta s tzv. upraviteljem pretvara se u kafkijansko iskustvo. Najprije se u dežurnoj službi niko ne javlja mnogo duže nego maloprije u Elektroprivredi, zatim mi mrzovoljni ženski glas kaže da joj kolegica trenutno doručkuje i da zovnem za petnaest minuta. Za petnaest minuta ponovo se najprije niko nije javljao, a poslije pet-šest poziva već poznati glas me je obavijestio da kolegica još uvijek doručkuje i da zovnem za dvadeset minuta. Onda sam ja prestao biti pristojan, pa je kolegica došla i prilično ljubazno me objavijestila da ja ne mogu prijaviti kvar, da kvar mora prijaviti tzv. predstavnik stanara što je valjda tranzicijska titula nekadašnjeg predsjednika kućnog savjeta. Pošto, naravno, ne znam ko je predsjednik kućnog savjeta, pardon, predstavnik stanara, krenem da se raspitam kod komšinice. Ona mi kaže o kome se radi, da mi i broj mobitela, ali me i obavijesti da je tzv. upravitelju trebalo dana i dana da pošalje majstore kad je ona imala problem s hidro instalacijama u kupatilu. Pošto je petak, kaže, ako ne želiš da sjediš u mraku minimalno dva-tri dana, moraš to riješit još danas, možda ti je pametnije da zoveš nekog privatnog električara, trebaćeš platit nešto, ali si bar miran.
***
Muka je danas i električara naći. Kad sam napokon došao do broja mobitela jednog koji je navodno dobar i pouzdan, on mi se javlja iz auta – vozi unuku na more za vikend i pita mogu li čekati do nedjelje uveče. Ja baš i ne bih ako ne moram, kažem. Pita kako je došlo do kvara, ja mu opišem, a on veli da je možda crko glavni osigurač, pa nastavlja: Iziđi u haustor, otvori onu ploču, pa brenerom provjeri ima li struje na tvom osiguraču. Ako nema, zamijeni ga sam, nije ti to problem, zgrada je, kažeš, pa ti vjerovatno treba trijespet amperski.
***
I šta ću, iziđem u haustor i otvorim prašnjava metalna vratašca oivičena paučinom, za koja sam isprava mislio da će mi trebati ključ, ali su popustila nakon što sam ih malo jače povukao. Iz zida vire ljušture osigurača, a iznad njih ne stoje brojevi stanova, nego prezimena stanara. Gledam u prezimena napisana hemijskom olovkom na već požutjelim komadićima papira i većina su mi nepoznata, makar već godinama živim u tom haustoru. Tu definitivno nema prezimena mog stanodavca. Zaboravio sam na trenutak i na problem sa strujom i na samog sebe. Gledam ta prezimena i pitam se gdje su ti ljudi, jesu li živi, ako nisu, gdje su im potomci. U prizemlju je komšinica koja za sebe uvijek govori kako ovdje živi već četrdeset godina. Kucam joj na vrata i pitam ko je nekad živio u stanu u kojem sam sad ja. Treba joj malo vremena, nabraja neka prezimena koja postoje na papirićima, a onda se sjeti jednog, što u zvuku ima nečeg ptičijegi kaže uvjereno: to je to. Naslonim vršak ispitivača, a kažiprstom pritisnem dno ručke: signalno svjetlo se pali, problem nije u osiguraču. Provjerim za svaki slučaj i sve ostale osigurače zagledavši se svaki put u prezime, izgovarajući ga poluglasno. Zvuči skoro kao pjesma.
***
Prezimena ljudi koje u Sarajevu danas pamte samo papirići iznad osigurača su, da se razumijemo, i srpska, i hrvatska, i bošnjačka, i ostala. (Ipak, na vratima pripadajućih stanova zamijenila su ih, po pravilu, bošnjačka.) Sve ih je iz Sarajeva otjerao višak historije. Gusane pločice koje prekriva malter markiraju vrijeme u kojem od ljudi ostaju samo tragovi mastila na požutjelom papiru iznad osigurača.
***
Poslije višestrukog telefonskog urgiranja, tzv. upraviteljje poslao majstore. Kvar je popravljen, imam struje, pa mogu, evo, i ovaj tekst napisat.
Sarajevski nokturno
Peščanik.net, 15.09.2011.
