Sava centar, Beograd, 02.11.1990.

Radno predsedništvo: akademik Predrag Palavestra, književnik Gojko Đogo, prof. dr Biljana Plavšić, Velibor Ostojić, Jovan Tintor, Danilo Veselinović, Milosav Mičević, Milan Novaković, Nebojša Ivaštanin.


RADOVAN KARADŽIĆ:

Pored svojih zvezdanih trenutaka u XX vijeku, srpski narod je doživio i svoju duboku krizu u kojoj je došao na rub duhovne kulturne, ekonomske i državne propasti. Omamljenost jednom  tuđom, pustošnom ideologijom trajala je pet decenija i za to vrijeme se na umrtvljeni srpski narod digao i kusi i repati, i jaki i nejaki, i bliski i daleki.

Stvoren je privid koji umalo da je postao realnost, da je srpski  narod razjedinjen i rascijepljen, mali i beznačajan, i za Jugoslaviju, i za Balkan i za Evropu. Stvorene su prilike da se srpski narod može slobodno progoniti i optuživati i da se ne smije braniti, a svaka odbrana služila je samo kao argumenat za nove optužbe i napade.

Patnje srpskog naroda u najvećoj mjeri osjećali su Srbi na Kosovu, u Crnoj Gori, Hrvatskoj i posebno mi, Srbi u Bosni i Hercegovini, odakle je u Beograd i Srbiju izbjeglo nekoliko stotina hiljada Srba.

Kriza jugoslovenske države pogoršala  je položaj Srba izvan Srbije. U toj krizi države javile su se veliko-državne pretenzije na Bosnu i Hercegovinu i na krajeve u kojima žive Srbi. Naočigled čitave prevarene generacije boraca protiv Nezavisne države Hrvatske prave se sasvim realni planovi za ponovno uspostavljanje NDH sa BiH u njenom sastavu, ili još  konkretniji planovi za stvaranje i uspostavljanje Nezavisne države BiH koja za Srbe ne bi bila ništa bolja.

U takvoj kriznoj situaciji, srpski  narod u BiH se prenuo iz omamljenosti  i probudio iz teškog ideološkog sna. Kao i uvijek, srpski narod se budio sporo, ali su i ovog puta, kao i uvijek, njegova buđenja značajni istorijski događaji. Tako smo mi u BiH osnovali svoju SDS. Stranku nismo osnovali zbog želje za vlašću, već zbog velike nevolje i pretnje propašću.

Stranku smo osnovali prije svega zbog srpskih prioriteta. Srpski prioriteti su očuvanje kulturnog, političkog i državnog jedinstva srpskog naroda.  Srpski prioriteti su sloboda i demokratija. Kad god je bila ugrožena demokrati ja, bio je ugrožen i srpski narod. Kad god  je bilo demokratije u srpskim krajevima, srpski narod je cvjetao.

Srpski  prioriteti su povratak srpskog naroda među srećne narode i  srpske države među mirne i srećne države. Srpski prioritet  je i  sprečavanje da ijedan Srbin, ijedno srpsko selo ostane izvan Jugoslavije i  pripadne NDH. Svi srpski prioriteti ugrađeni su u program SDS  BiH.

Mi smo svoju stranku pažljivo zamislili, bez ekstremnih stavova, bez mogućnosti da se srpski narod ponovo dijeli po bilo kojem osnovu. U BiH više nema četnika i partizana, i jedni i drugi su pristali da napuste  svoje pozicije. Tamo postoji  jedinstveni srpski narod.

U BIH se decenijama vodi antisrpska politika. Sada se nalazimo pred kulminacijom te politike, koja je kulminirala u novoj ustavnoj materiji i izbornom zakonu koji omogućavaju notiranje srpskog narodnog suvereniteta u BIH i prenošenje tog suvereniteta na neki drugi narod, te pretvaranje Srba u BiH u nacionalnu manjinu. Da se to ne bi desilo, mi  smo u BIH osnovali svoje Srpsko nacionalno vijeće, čije postojanje je utemeljeno u Ustavu Jugoslavije i Ustavu BiH.

Naši protivnici su prepoznali da smo mi uradili veliku stvar i nadali su veliku galamu, ali nema toga ko može Srpsko nacionalno vijeće proglasiti neustavnim. Mi smo ustavniji od AVNOJ-a, jer nismo zasjedali iza leđa naroda. Nismo zasjedali iza leđa narodu, nego smo zasjedali pred desetinama hiljada Srba u BiH. Onima koji smatraju da je Srpsko nacionalno vijeće BiH neus­tavno, mi nudimo jednu demokratsku ponudu.

Nudimo im da 18-og novembra, na dan opštih izbora u BiH napravimo i nacionalni referendum Srba o Srpskom nacionalnom vijeću. Ako to ne prihvate, nemaju prava da nas proglašavaju neustavnim. Srbi u BiH su pomoću svoje SDS i Srpskog nacionalnog vijeća defi­nitivno uzeli svoju sudbinu u svoje ruke i mi ćemo sada otvo­reno reći ono što Srbi u BiH decenijama nisu smjeli reći: sve svoje nade mi vežemo za maticu Srbiju. Za vezivanje naših nada za maticu Srbiju uporište imamo u našem programu koji je registrovan i takođe imamo uporište u Ustavu Republike Srbije u kojemu stoji da je Srbija dužna da se, bez obzira ko je na vlasti, brine o Srbima izvan Srbije.

Takođe uporište nalazimo u svetom ljudskom pravu da čovek pripada svome rodu. Mi sa velikim nadama gledamo na sve što se dešava u Srbiji. Uvjereni smo da Srbija ponovo nalazi sebe kroz izmirenje naroda u slozi i demokratiji. Nadamo se da u Srbiji više nikada neće biti bratske zavade i da Srbija nikada više neće ni zbog kakve ideologije zaratiti sama protiv sebe i učiniti uslugu svojim neprijateljima.

Vrijeme je da se izmučeni i umorni srpski narod odmori i vrati sebi i svojim poslo­vima dobro pazeći na prvi zadatak – duhovno, kulturno i političko jedinstvo srpskog naroda u jednoj saveznoj državi, ma kolika ona bila i ma kako se ona zvala. SDS će sve svoje snage i snage celog srpskog naroda u BiH, koje ona s pravom predstavlja,  upregnuti upravo na ovom zadatku, a onda i na svim zadacima koji stoje pred srećnim i civilizovanim narodima Evrope. Hvala.


RADOVAN SAMARDŽIĆ:

Poštovane dame i gospodo, u Beogradu je u toku obrazovanje jednog udruženja grupe ljudi, grupe građana, Srba poreklom iz BIH, koji, bez obzira na stranačku pripadnost, na svoja idejna stremljenja, na simpatije i antipatije prema mnogo čemu što se danas dešava, imaju jedini svetli i veliki cilj, da pomognu svojoj sabraći u BiH u njihovoj borbi za ostvarenje nacionalnih prava. Treba napomenuti i to da mi ne želimo samo da se služimo savremenim političkim terminima i frazama, nego da dublje uđemo u suštinu položaja, istorijskog razvitka i savremenih duhovnih i teritorijalnih prava srpskog naroda u BiH.

Rad toga društva zavisiće od nas samih. Ja ću vam sad pro­čitati nekoliko reči koje unekoliko izbegavaju aktuelnost ovog trenutka i vraćaju nas pomalo u prošlost srpskog naroda u BiH. Ljubomir Nenadović je znao da je njegov otac Prota Matija u osvit XIX veka išao u Sarajevo pod izgovorom da sebi  načini odelo, u stvari pak da se razgovori sa znatnijim ljudima, na koji bi se način mogla skrhati dahijska sila. Išao je dakle na savetovanje u Sarajevo. Ubrzo potom, u februaru 1804. planuo je ustanak u Šumadiji, a Prota je stao živo raditi da se digne i valjevska nahija. Sedište srpstva bilo je tada u Sarajevu. Ja se time ponosim.

Najkasnije do druge polovine XVII veka u Sarajevu se obrazovalo jedno od najvažnijih sedišta sveukupnog nacionalnog delovanja srpskog naroda. Kao što je u starom hramu Svetih arhangela zah­valjujući brižnom staranju svakog građanina i seljaka i šire okoline koji su dolazili crkvi, vekovima treptalo neugasivo kandilo, svest o pripadnosti srpskom narodu i o njegovoj rasprostranjenosti, razgorevala se neprekidno, ne samo u sloju poslovnih ljudi okupljenih u svojoj opštini, nego i u patrijarhalnim zajednicama razbacanim po nedostupnim predelima BiH.

Oni su održavali predanja o slavi i veličini epohe Nemanjića, imali su svoje opredeljenje u vidu kosovskog zaveta, znali su nabrojati kao Miloš u Latinima, glasovite zadužbine, odlazili su u pohode Studenici i Visokim Dečanima, ostav­ljali poklone srpskim svetinjama, sve do Hilandara i Svete zemlje. Iz Sarajeva, u kome se stalež ćurčija i drugih zanatlija vremenom preobrazio u košnicu trgovaca neobične prodornosti i poslovne inteligencije, krenuli su impulsi da se mnogi ljudi iz zabitih sela duž karavanskih puteva u istočnoj Hercegovini uvrste u promet, izvrše prodor u Dubrovnik, Boku Kotorsku, stignu do Trsta, Beča, preko podunavlja dopru do Vidina, Odese, Carigrada i Smirne. I svuda bi se ubrzo uvrstili, ne samo među najsposobnije i najbogatije, većmeđu one koji su ostali najprivrženiji svome rodu. I svuda su radili za svoj zavičaj, ali i za celikupno srpstvo.

Ovaj isečak samo je zanimljiva pojedinost iz istorije dospevanja srpskog naroda u BiH. Sličan proces odigravao se u krajevima pribežim Uni i Savi, u župama i po bregovima, kroz koje se probijao Vrbas, a pogotovo u Istočnoj Bosni, koja je i naselila prebezima mnoga sela Beogradskog pašaluka. Skidanje zavese sa tame zamagljenih vekova, otkrilo je na raznim stranama srpsko sveštenstvo privrženo Patrijaršiji u Peći, narodne glavare i knezove, težake i trgovce, vojnike i hajduke, najzad i ljude s perom u ruci.

Bilo je tu izvorište naroda koji se pomerao u raznim pravcima, ka Hrvatskoj, Slavoniji, Dalma­ciji, a od polovine XVIII veka i ka Srbiji, a da nikad nije presušilo, i svuda je stajao na odbrani Evrope.

Znatno kasnije, u osvit XX veka, Srbi u BiH postali su epicentar otpora austrougarskom prodoru i jezgro okupljanja svih koji su nastojali na stvaranju zajedničke jugoslovenske države. Postali su javna opasnost, na prvom mestu zbog toga što im se na čelo stavila omladina najšireg liberalnog opredeljenja, koja je imala dva glavna cilja: opšte oslobo­đenje, ne samo opštenacionalno, nego i duhovno, ono jugoslovensko ujedinjenje koje bi bilo postignuto zane­marivanjem verskih razlika.

Krug se opasno širio zahvatajući seljaštvo, duboko proniknuto jednim prkosnim rodoljubljem, zatim one školovane ljude koji su sve više postajali duhovni prvaci svoga naroda, oduvek revnosno sveštenstvo, i najzad, poslovan svet.

Kraljevina Srbija pobedila je i uništila dva svetska carstva, ali vrtlozi i virovi tih revolucionarnih zbivanja otvorili su se i uskomešali jugoistočnu Evropu, najpre u BiH. Trenutno možda kao saveznici, a trajno neprijatelji svega srpskog i jugoslovenskog, imali su strpljenja i pribra­nosti da sve to posmatraju sa strane i sređuju stvari prema izvesnom redosledu.

U okvirima ideje o uništenju jugoslovenskog jedinstva stvoren je precizan plan o genocidu nad srpskim narodom. U okvirima masovnog istrebljenja naroda, gde god bi se za to pružila prilika, trebalo je ostvariti genocid po unapred utvrđenom spisku staleža i pojedinaca. U okviru plana o komadanju srpske zemlje smišljeni su i oblici naj­strožeg pokroviteljstva nad preživelima. Posle svih iskustava srpski narod, nudi svima mir, versku trpeljivost i slobodan duhovni i materijalni razvitak u ime sveopšteg napretka. Pod tim uslovom, svakako, da i njega ostave na miru, bez okruženja laži i obmana.

Takozvana Evropa, koja se povezuje na sumnjivin temeljima interesa i koja nam svesrdno nudi kolonijalni odnos, može ipak ponečemu i da nas nauči, a to je shvatanje nužde u istoriji. Ružne stvari daju se prevazići. Srpski narod samo tome teži. Nikakve aveti koje kruže Jugoslavijom, a koje su se pojavile u raznim središtima, Srbe više ni na koji način ne obave­zuju na snishodljivo pokoravanje lažnim autoritetima, i prošlim smutnjama na njihov račun. Hvala.


DOBRICA ĆOSIĆ:

Dragi prijatelji, ovaj trenutak je istorijski. Ostvaruje se oslobodilačko i demokratsko jedinstvo srpskog naroda u težnji za novom državom i novim društvenim poretkom. U Beogradu su među nama svojima, predstavnici SDS BiH, koja označava početak političkog i duhovnog preporoda srpskog naroda u BiH, dojučerašnje raje Titovih vezira. A to je, sa Srbima iz Hrvatske, onaj deo srpskog naroda koji je najskuplje platio svoje opstajanje, pripadnost sebi, svom imenu, jeziku i veri.  To je onaj deo srpskog naroda koji je svojom oslobodilačkom borbom i svojim jugoslovenstvom omogućio stvaranje druge Jugoslavije.

Do obesvešćenja obmanut tom Jugoslavijom i do korena ponižen od vlasti za koju su ispatili i prolili više krvi no što ijedna sloboda i ijedan društveni cilj zaslužuje, Srbi u BiH u ovim danima uspostavljaju se kao politički narod, da okončaju svoje istorijske zablude i ovladaju svojom sudbinom. Jugoslavija za koju su se i Srbi BIH žrtvovali, raspada se.  Nju ne ruši rat, nju ruši mir. Nju ne ruše tuđini, nju ruše oni koji je čine i kojima je ona  najviše dala. Sa državom Jugoslavijom, ruši se i njen politički  poredak. Njega nije slomila politička opozicija, on se srušio samodestrukcijom, neslobodom, parazitizmom, nemoralom, entropijom celokupnog političkog organizma.

I mi smo u ovom veku treći put pred sudbinskom odlukom; kakvu državu i kakav poredak da stvorimo, u kome ćemo biti slobodni građani i narod u svom istorijskom, duhovnom i ekonomskom integritetu, sa uslovima da napredujemo u skladu sa svojim prirodnim i ljudskim mogućnostima i u smerovima savremene civilizacije.

Takva država i takvo društvo ne mogu se stvoriti militantnim srbijanskim pijemontizmom koji pod starim poderanim barjacima u ovim danima navešćuju ljudi plitke pameti i žestokih osećanja. Samo pijemontizmom slobode, demokratije, kulture, snagom moderne privrede, Srbija može među rasutim srpskim narodom, jugoslovenskim i balkanskim narodima, imati ono visoko mesto i onu ulogu koju je imala na početku XX veka. Samo se na toj demokratskoj i progresističkoj tradiciji može stvoriti nova i snažna Srbija.

Svoju istorijsku punoletnost srpski narod treba u ovom vremenu da potvrdi stvaranjem nove države u kojoj neće imati neprijatelja, države u kojoj Srbi nikom neće biti neprijatelji. Taj mirotvorski cilj nije lakši od svih naših ratnih ciljeva u ovom veku. Uveren da SDS BiH teži takvoj državi i smenu postojećeg političkog poretka vidi u stvaranju demokratskog i prosvećenog društva, u kome su tolerancija različitosti i poštovanje nacionalnog, duhovnog i verskog identiteta Muslimana, Hrvata i svih nacionalnosti i konfesija, temeljni principi njene politike, ja s bratskim željama i nadom u uspeh istorijske misije SDS BiH pozdravljam njeno vođstvo i članstvo. Hvala.


MATIJA BEĆKOVIĆ:

Poštovano Predsedništvo, poštovani skupe, dame i gospodo, draga braćo. Hteo bih najpre da se zahvalim srpskom kulturnom društvu Prosveta što je uočilo moje pojedinstvo i odlikovalo me visokim zvanjem počasnog člana srpskog kulturnog društva Prosveta u Sarajevu.

U srpskoj narodnoj poeziji gde su potrošene naše najskuplje reči, samo dvaput je upotrebijena reč čestit – za jednog kneza, koji je bio Lazar, i za jednu zemlju, koja se zove Bosna. Do juče smo verovali da će pre srušiti Kelnsku katedralu, nego Berlinski zid, da će posle Hrama Hrista Spasitelja pre minirati i Zagorsk i Kremlj, nego demontirati ijednu raketu.

Mislili smo da je atomska bomba najveća svetinja našeg doba. Pa ipak, narodi koji su se odricali hleba zbog oružja, odrekli su se oružja zbog slobode. Veličina revolucija se merila sve do naših dana brojem žrtava. Verovali smo da je najveća ona koja je najviše i ubila. Desilo se da primat među prevratima i revolucijama uzme ona koja se događa u naše dane, revolucija koja će doneti slobodu milionima, a neće ubiti nikoga, niti ispaliti ijedan metak. Takvu odluku mogla su doneti samo nebesa.

Gavrilu Principu, čije je ime po rečima Miloša Crnjanskog sastavljeno od imena jednog arhangela, a prezime od jednog načela, Austrija je pod raznim izgovorima, a hladno mu se i smišljeno smešeći, odsekla desnu ruku, onu kojom je pucao. To više nikad ne smemo izumiti i zato se danas za svoja prava moramo izboriti samo oružjem razuma i obrazloženjima duha, mišlju koju niko ne može amputirati. Da ništa nije izgubljeno, da zauvek postoji sve što je ikad postojalo, osvedočavamo se svakodnevno.

U jednoj od hercegovačkih jama nađeno je nedavno pero inženjera Obradovića. Bačeno je zajedno s vlasnikom i ostalo zajedno s njegovim kostima gotovo pedeset godina. Čim su ga videli odmah su ga prepoznali i znali čije je. Nećemo se začuditi ako se ispostavi da je to pero čitavog srpskog naroda. Sa njim je u jamu bila spuštena i naša misao, istina, i sloboda! Sa tim perom bi valjalo da pišemo i tumačimo svoju sudbinu. Ko ga je dostojan? Ko je dorastao reči i dozreo misli koju bi njim ispisao?

Potreban je Višnjić i Dučić, Šantić i Ćorović, i Pero Slijepčević, Kočić i Ćopić, dubina Andrića, širina Kulenovića, raspeće Meše Selimovića. Imamo li danas snage, morala, razuma, koji su dostojni tog pera? Da li bi ono izronilo sa dna jame da ga nismo ispatili i zaslužili? Ako nismo, bolje da sagnemo glavu i da ga vratimo miru u kome je počivalo, da dočeka dostojan naraštaj koji ga ne bi zloupotrebio. Kad je trebalo da srušimo vlast mi smo se uspravljali, a uzimali smo je saginjajući se.

Što se tiče našeg kulturnog i političkog programa danas, on je sav stao u dva stiha narodne pesme: “Ako napred nema prolazišta, ni nazad nam nema povratišta”. Tim rečima pozdravljajući vas u vašem Beogradu dodajem i stihove: “Pomoz Bože, jadnijem Srbima, i ovo je neko znamenje.


JOVAN RAŠKOVIĆ:

Hvala vam, hvala vam časni ljudi časnog naroda. Pohodi vas SDS BiH, ali znajte da smo mi pobožno uz tu straniku, da smo skupa rasli, da smo jedni drugima pomagali, da smo mi sestrinske i  blizanske stranke, da smo mi jedna jedinstvena stranka. SDS je mogla biti samo srpska zato što postoji srpski na­rod, zato što postojite vi, zato što postojimo mi svi skupa.

Ali SDS je srpska i zbog toga što nemamo niti jednog razloga da se našeg imena stidimo. Mi ćemo naše ime prenijeti našoj deci, a ona svojoj deci i tako će srpstvo biti vječno, a mi svi ovdje privremeni.

No SDS nije samo srpska, ona je i demokratska zbog toga što štiti slobodu i demokraciju, zbog toga što priznaje samo jedan jedini suverenitet, priznaje građanski suverenitet i nikakav drugi. Mi smo imali grupni suverenitet komunističke države. To je bio suverenitet grupe koja je ostalim ljudima davala taman toliko slobode i demokracije koliko je sama odlučivala. To je bila ograničena i dozirana sloboda. Mi smo tu slobodu podnosili pedeset godina i dosta je više s tim. Mi takvu slo­bodu više ne podnosimo.

Ono što se danas događa u Hrvatskoj je isto tako grupni suverenitet, ali mnogo gori i mnogo otvore­niji. To je grupni suverenitet jednog naroda, to je grupni suvere­nitet hrvatskog naroda, koji srpskom narodu daje taman toliko slobode i demokracije koliko sam zaželi.

Srpski narod u Hrvatskoj ne priznaje takvu slobodu. Srpski narod u Hrvatskoj ne priznaje ustaški hrvatski suverenitet. Srpskom narodu u Hrvatskoj je danas teško. On se nalazi pod bremenom mnogih agresija. Najprije je to instrumentalna agresija hrvatske države koja briše srpski narod, ne spominje ga i ponaša se kao da on ne postoji. Neka oni misle da srpski narod ne postoji, a mi često govorimo – bolje je da mi tamo postojimo, a da nas ne spominju, nego da nas tamo nema, a oni nas izmišljaju.

Osim ove agresije, postoji i sis­tematska agresija koju vrše sve hrvatske institucije danas nad srpskim narodom u Hrvatskoj i koje nastoje ugušiti i guše srpsko nacionalno biće.

To je u prvom redu Hrvatski parlamenat, koji se pretvorio u parlamenat tiranije. To nije parlamenat izabran od naroda i za narod, to je parlamenat izabran od jednog dijela naroda za sve narode kao tiranija. Ali najgora od ovih agresija kojima je srpski narod u Hrvatskoj danas izvrgnut, jeste disiperziona agresija, agresija na svakom mjestu i u svakom trenutku. To je agresija koju je uspostavila hrvatska nacionalna agresivna svijest prema Srbima.

To je agresija prema Srbima na ulici, Srbima na radnom mjestu, to je agresija prema Srbima u bolnicama, to je agresija nad Srbima u sudovima, nad Srbima na svakom mjestm gdje se oni susreću sa Hrvatima. To je neviđena agresija, agresija ogromnih razmera. Ničim se ne može ugasiti, čak ni intervencijom društva.

Čak i kad bi hrvatska država bila sklona nama Srbima, što nije, ta je agresija uspostavljena kao svijest ustašoidnosti u današnjoj Hrvatskoj i ona nas iz stope u stopu prati. Kao što znate, srpski narod je morao stvarati svoje oblike demokracije. Srpski narod je pred sto pedeset hilijada ljudi formirao svoj srpski parlament, formirao svoje nacionalno vijeće – svoju vladu i tako odvojio svoju vlastitu vlast i svoju  demokraciju od ustaške, ne govorim više ustašoidne, to je ustaška država.

Nama Srbima u Hrvatskoj nije lako, nije lako Srbima u BiH, ali kojim Srbima je danas lako? Nije danas lako ni Srbima u Srbiji.

SDS ima jedan jedini vrhunski cilj, a to je da ujedini srpstvo, da srpstvo prožme pravim osjećajima, da ga uspostavi kao staru i novu vrijednost, da mu se pokloni i da ga podigne prema nebu. Bio sam u Americi i na sličnim skupovima kao što je ovaj susretao se sa Srbima iz Amerike. Srbi iz Amerike i Kanade su dio srpskog naroda, u to sam se uvjerio, oni pripadaju srpskom narodu i naš princip – tamo gdje ima Srba, tamo je SDS – pokazuje se potpuno ispravnim.

Danas je stvorena atmosfera da bilo koji politički agresivni akt prema bilo kom Srbinu ma gdje bio znači napad na cijeli srpski narod i danas je srpski narod pripreman da se sav podigne na bilo koji nasrtaj prema bilo kojem pojedincu.

Mi živimo u čudovišnoj državi Hrvatskoj. Ta država ima korijen u paranoidnosti G-dina Starčevića koga smatraju ocem Hrvata, a Starčević je nas  Srbe pred sto pedeset godina označio kao remetilački faktor uspostavljanja hrvatske države i hrvatskog nacionalnog bića i predvidio nam sekire u glavu. On je tražio da taj narod naših srpskih predaka bude naprosto uništen.

Od Starčevića do Tuđmana ta se misao nije mijenjala. Ustaški noži i ustaški čekići su potvrdili zahtijev toga gospodina. Uspostavljena je jedna paranoja, koja je vlast paranoje pretvorila u paranoju vlasti, a ta paranoja vlasti je domi­nirala Hrvatskom 1941. i evo je sada ponovno 1990. godine.

Mi sa velikim sumnjama gledamo na sve što se događa. Mi nismo samo ustrašeni, mi smo spremni na odbranu, a spremni smo na odbranu jer sad i u ovom vremenu postoji ista duhovnost koja je postojala i 1941. Postoji ista antisrpska, srbožderska i srbofobična bestijalna duhovnost koja je onda nastala.

Mi imamo razloga da očekujemo napade, oni nas napadaju i mi se moramo braniti. Genocid nad srpskim narodom od ustaša nije bio uprošteni nacistički genocid, nije on bio nacistički genocid kao što se priča. Nacistički genocid je bio hladan genocid, genocid tehnologije ubijanja, industrije ubijanja. Ovaj genocid u Hrvatskoj bio je sasvim drukčiji. Ovdje je dželat dobro poznavao žrtvu i baš zato što je dobro poznavao, za razliku od ovog nacističkog genocida, on je to vodio u proceduri visoke strasti.

Ovo što se desilo 1941. u Hrvatskoj je prvi i jedini genocid strasti tolikih razmjera u historiji svijeta. Recimo da ovo nije 1941, da iza hrvatske države ne stoji najbolje organizirana svijetska sila i najbolje organizirana moć nacizma, ali ja bih rekao i to da Srbi 1990. godine nisu na koljenima, da su oni uzdignuti, da čvrsto stoje na svojoj zemlji. Zato genocida ne može biti, ali zbog ove dimenzije strasti moguć je svakog dana i svakog časa parcijalni genocid u Hrvatskoj. Mi taj genocid očekujemo. Ako se nešto smire prilike, ako spuste loptu hrvatski vrhovnici, onda ćemo i mi izmijeniti naš odnos prema njima.

Mi nećemo destabilizirati Hrvatsku, mi ćemo destabilizirati ustašku Hrvatsku i mi smo spremni svakog časa da takvu Hrvatsku i ustaštvo u svakom trenutku destabiliziramo i da se s njima bijemo. Ali mi  smo i dalje demokratska partija, mi ćemo i dalje slijediti principe demokracije, mi ćemo i dalje slijediti politički čin i mirotvorstvo. SDS nije stranka koja poziva da majke svoju djecu odgajaju za vojsku i da dio svoga života koji im preostaje pro­vode na grobovima svoje djece.

Nama je dosta grobova. Mi više nećemo grobove. Mi ćemo te jadne mučenice majke prisiliti na to da podignu svoju djecu ne na vojsku i na umiranja nego da ih podižu da budu kompjutorski stručnjaci, izvanredni hirurzi, da budu moralni ljudi koji će izgraditi jedan bolji i  novi svijet.

Naš je princip da više vrijedi ljudsko biće, ljudski život negoli bilo koji režim. Ali nećemo dopustiti nijednom režimu koji bi bio ubilački i rušio ta ljudska bića za koja se mi zalažemo. Nećemo mu dozvoliti da svojim režimom uništava naše živote. Opet da vam kažem, bio sam u Americi, razgovarao s našim ljudima i začudio sam se jednom paradoksu, jednom velikom čudotvornom paradoksu. To su ljudi koji su se uklju­čili u američki princip života, postali biznismeni, organizirali svoj posao, život i bogatstvo, ali su i dalje ostali u svom kolek­tivnom duhu Srbi sa svim onim mitovima koje i mi nosimo u sebi. U njima još živi mit Kosova, Miloša Obilića, krsnih slava, a iznad svega , mit pravoslavlja.

Još sam nešto naučio u Americi. Iz kontakata koje sam imao sa nekim kongresmenima, a bilo ih je dosta, mogao sam skromno utvrditi, iako to nije eksplicite izraženo, da Americi nije stalo ni do kakve ideologije. Amerika se ne bori protiv ideologije, već ona prvenstveno ima svoj princip. Amerika je, kao što znate, najprije pokušala taj svoj princip nametnuti velikim narodima, ali im nije išlo, pa su se odlučili da malim narodima nameću svoju volju i svoje lidere.

Nije zasluga ni Tuđmana, nije zasluga ni Kučana, ni bilo koga da su oni tamo, najveće je zasluga jednog principa zapadne hemisfere da su oni u malim državama željeli marionete.

Ja nisam boljševik i ne pričam o američkim i zapadnim marionetama, ali Amerika danas je sklona samo onim sistemima nad kojima može imati punu vlast. Otkuda tako velika ljubav prema G-dinu Anti Markoviću. Nije bilo skupa na kome sam bio, da Marković nije hvaljen kao novi jugoslavenski genije. Marković bi  bio njihova marioneta male države u okvirima rezidualne Jugoslavije. Ako bude rezidualne Jugoslavije, ako ona nastane posle odlaska hrvatske i  slovenske države, onda nam neće Markovići presuđivati sudbinu.

Neće ničije političke marionete procenjivati sudbinu ovog naroda. Sudbinu ovog naroda procenjivaće oni koji budu ulazili u Jugoslaviju. Zna se i to smo stalno ponavljali da mi Srbi u Hrvatskoj priznajemo samo  jedan princip, a to je da se otcepljuju narodi, a ne države, naročito ne one države koje je formirao AVNOJ, naro­čito ne one države koje su titoistička i komunistička baština. Tak­vih država nema, one su izmišljene. Mi smo za otvoreni i demokratski plebiscit  svih Srba,  posebno Srba u tzv. Hrvatskoj krajini i Srba u Bosanskoj krajini.

Na mene se ljute kad spo­minjem Krajinu i oni koji su sada na vlasi i oni koji očekuju vlast. Ali ja ću i dalje tvrdoglavo ponavljati to da su Krajiš­nici ljudi jednoga kova, jednoga mentaliteta; da su ljudi jedne etničke grupe. Da su naši preci u Krajini bili slobodni, da su oni imali svoje njive i svoje kuće, da su imali svoja ognjišta i svoju stoku, da su povremeno oblačili mundir, i to ne samo na zahtjev i volju austrijske države, već i na pozive iz Evrope.

U to vrijeme Evropa je bila zbir malih feudalnih državica i naši Krajišnici su bili najpoželjniji vojnici u njihovim sukobima. Pre dvjesto godina Krajišnici su na juriš osvojili u dva dana Berlin koga je opsjedala vojska triju tada najvećih feudalaca. Nije ga uspjela osvojiti. Ako treba, ovo nije prijetnja, već historijski dokaz, Krajišnici će ponovo osvajati, budu li pozvani.

Krajišnik nije strepio nad svojim ljepuškastim kćerima ili ženama, koje je feudalac u Hrvatskoj s lakoćom i po želji dovodio u svoj krevet, nije strepio da će biti bičevan od svog feudalca, jer u Krajini feudalizma nije ni bilo. Otuda ponositost Krajine i Krajišnika, otuda i njihovo pravo da budu dostojanstveni. A iznad  svih krajišnih prava jeste pravo na jedinstvo Krajine.

Mi nećemo ići sa Hrvatskom, bude li se otcepljivala, jer ta njena duhovnost stalno prijeti srpskom narodu. Mi ćemo ići s Krajišnicima, a kad sam ovo govorio u Drvaru, onda su Krajišnici, koji nemaju baš mnogo sluha, zapijevali: “Popićemo Unu, popićemo Unu”.

Neka, popićemo Unu, ali neka se nađu i oni koji će popiti Drinu, pa neka Una i Drina budu popijene zauvijek. Ne spadam u one koji tvrde da je Rijeka srpska ruka, ne spadam u one koji tvrde da ako neko podigne neku tuđu zastavu da će mu biti odsiječena i ruka i zastava.

Neka se viju sve zastave, neka Rijeka ostane hrvatska luka, ali neka nama pripadne ono što je nama unaprijed dano i ono što je određeno. Naša politika se svodi na suštinu misli da je politika stvar razuma, mogućeg. Mi smo za moguću Srbiju, a nismo za neke Velike Srbije. Mi nismo danas za Velokosrbe ili Malosrbe, mi danas hoćemo i trebamo pametne Srbe, njihovu riječ i njihovu misao. Hvala vam.


NOVAK KILIBARDA:

Pozdravljam večerašnji skup. Srpski narod, i u Hercegovini i u Crnoj Gori, nikada nije priznao granicu između Hercegovine i Crne Gore.  Samo je bio različit odnos prema toj granici. Vidite, nekad su je postavljali turski carevi. Muka velika bila, ali nikakva sramota. S carem megdan izgubiti nije sramota. Pa onda evropski carevi, Franc Jozef i ostali novu granicu postavljali. Još bila gora muka, ali nikakva sramota. Ali kad je 1945. godine carski kaplar udario granicu između Hercegovine i Crne Gore – što bi rekao Starac Milija – tada se zapalio obraz od obraza. I bila je muka velika.

I čini mi se da je ta hercegovačka muka najviše opredijelila Andrića za onaj lik Bogdana Zimonjića, koji je dao u romanu Omer-paša Latas.

Tu uvučenost Hercegovine kroz vijekove, tu stalnu nadu, onu stamenu postojanost kao što je postojan hram slovenski, dao je u liku Bogdana Zimonjića. Sve turske i latinske marifet­luke Omer-paša Latas je upotrebio da pokrene toga Bogdana, a Bogdan, što bi reko Matija Bećković za Boga – samo ćuti i sluša.

E takva Hercegovina bila je sve do današnjeg dana, sve do osnivanja SDS BIH. Oni slavni proplamsjaji, kakav je Petar Kočić, kakav je Vasa Pelagić i ostali, značili su samo dokaz da je ta snaga tu, da ta snaga spava, ali sad se ta snaga, čini mi se, prvi put  apsolutno probudila i aktivirala. Ja sam imao čast i zadovoljstvo da ovoga ljeta idem na skupove hercegovačke i u Mostar i u Ljubinje, i u Gacko i u Trebinje, i u Nevesinje, i u mnoga druga mjesta i u ostale gradove stare Hercegovine – nećemo više govoriti istočne Bosne –  Goražde, Foču itd. Svuda je narod duhovno ustao. I nema više ne samo carskog kaplara, nego nema više cara koji će udariti granicu između Hercegovine i Crne Gore.

I naše tri sestrinske stranke, SDS iz BiH, SDS iz Hrvatske i Narodna stranka Crne Gore, donijele su letos, u selu Srpska, u Zeti, jedan dogovor i ugovor – da ostanemo stalno sestrinske stranke i da radimo na duhovnom jedinstvu srpskoga naroda. Mi smatramo da samo može ostati Federativna Republika Jugoslavija, a ako neko bude razrušio tu Federativnu Republiku Jugoslaviju, onda se normalno tako jasno zna gdje će biti stara Her­cegovina. Biće tamo gdje je ona odlučila da bude. Biće s Crnom Gorom.

Vidite, ne bih ja imao premnogo opreza. Ja opet kažem – ako neko bude dirnuo u Federativnu Republiku Jugoslaviju, ovo ćemo raditi. A da bismo to radili, setićemo se nečega što je nagoviješteno još davno.

Vi se dobro sijećate da je jedna jedina međa u svijetu nazivana plemenitom međom. Tako je Filip Višnjić nazvao Drinu. “Drino vodo plemenita međo”, jer je smatrao da ona ne dijeli narod, nego da spaja narod, jedan narod, i zato je Karađorđe onako obećavao da će doći u “taj vakat” da je pređe. Nažalost, nije je prešao. Ako budu nastavili neprijatelji da rade od srpskoga naroda ono, mora nekakav Karađorđe preći tu Drinu.

Crna Gora doživjela je jednu zrelu političku sintezu u poeziji kralja Nikole. To je, znate, onaj vladar koga su nazvali pjesnikom među  vladarima i vladarom među pjesnicima. I mudro je uradio kada je u apoteozi, u Odi Turčinu – njegova pjesma možda ponajbolja – kada je u pjesmi Ženidba bega Ljubovića i ostalim slijedeći homerski običaj da neprijatelju treba priznati sve vrijednosti – uzdigao, i ne samo uzdigao, konstatovao da je taj plemeniti svijet BiH odista plemenit svijet, jer ako će da ljubi svoj jezik i svoju zemlju, u vjeru im nije dirao.

Crna Gora i sad to kaže – cijenimo taj plemeniti soj iz koga je iznikao i jedan Kulenović, jedan Selimović, cijenimo taj soj naše krvi i našega jezika i biće im dobro kao i nama pravoslavnim ljudima. A ako budu krenuli za džihadom, kao što ima nekakvih nagovještaja, onda ćemo se sjetiti jednoga pisma Sv. Petra Cetinjskoga, parafraziraću – on  je  pisao Karađorđu Petroviću da „ti otuda, a ja odovuda, pa da se astanemo u Sarajevu“. Molim vas, ovo što izgovaram natjerano je mukom velikom.

Eto koliko juče i prekjuče u džihadskom naletu u Bijelom Polju i Pljevljima obećavaju prvaci Stranke demokratske akcije da će pomoći braći Crnogorcima svim sredstvima da se sačuvaju od Srba. Neću ja sad da ulazim u romantizam, da prizivam šta bi kazali stari, i Njegoševi, i živi i mrtvi da to čuju. Ali ja ipak mislim da bi se najviše smijali. Smijali bi se. A znate i što bi stari pjesnik kazao – a te kosti smejaše se, Bog da prosti.

Crna Gora, mala, ali značajna. Vidite dlan zemlje, dodiše na samom ulazu u Jadransko more. Dlan zemlje gdje je lakat Vatikana uvijek u Barskoj biskupiji. Dlan zemlje gdje je osapina Arbanasa. Dlan zemlje gdje se zamišlja autonomija islama u Sandžaku, pa pomalo i autonomija Boke. Vidite, svašta imamo tamo.

Mogu vam sa ovog mjesta kazat da ipak čini mi se, ne treba se danas u Crnoj bojati od toga vražjeg kota, nego mi imamo domaće zlo. Imamo jednu šaku Crnogoraca koji svim silama nastoje da dokažu da Crnogorci nikad Srbi bili nijesu. I to je danas najubojitija vojska Anta Markovića u Crnoj Gori. I vidite, Narodna stranka, nigdje nema uspjeha gdje oni imaju uspjeha. Onamo gdje nemamo mi nikoga u sali, njima se pune sale. Onamo gdje nama aplaudiraju, njima zvižde.

I Narodna stranka kaže svojim budućim glasačima – ne udvaramo se mi za glasove, niti vam šta govorimo, nego u pamet se dobro Crnogorci i vidite ko vam obećava da budete srpski pravoslavni narod, njegoševski narod, a ko vam obećava sve verige kakve nalazimo opisane u djelu Stjepana Mitrova Ljubiše i sve lance kakve nalazimo opisane u Njegoševom djelu i sve ono što smo mi zapamtili u ovom potonjem ratu.

Nego mi se čini da ove tri stranke koje sam pomenuo, već imaju istorijsko značenje – urađeno je dosta na duhovnom jedinstvu Srba.  Koliko ja znam istoriju, ne znam da li je kad složniji bio srpski narod u Hrvatskoj no što je danas. Takođe koliko poznajem ja Hercegovinu, a i majka mi je iz Hercegovine, ne znam da li je taj ponosni i najlepši slovenski soj ikad bio violentniji i stopljeniji u jednu ideju nego što je danas.

Dakle braćo Hercegovci, opet ponavljam, mirni ćemo biti mi, ostaćemo kakvi smo bili, ako ostali budu mirni. A ako ne budu, nego krenu naopako, čini mi se da ćemo svi otić zajedno u slavu, u slavu, a ne u smrt. Živjeli.

Sava centar, Beograd, 02.11.1990.

Peščanik.net, 16.08.2008.

TEMA – SARAJEVO

Leave a Reply