Socijalni demokrati su Pahorov Istrabenz
Ljevica izvršava i završava posao desnice. Izgleda da to postaje zakonitost. Birači se zasite desničara u dovoljnom broju, skidajući ih s vlasti i poklanjajući mandat ljevici, koja ne želi više izgledati kao ljevica u stara vremena. Promijenila je dizajn i postaje alternativa ne samo desničarskoj vlasti, nego i čitavoj staroj politici. Izgleda privlačno.
No uskoro se pokazuje da je manje alternativa onima koji su morali otići s vlasti, nego očekivanjima birača i svemu što smatramo, više ili manje primjereno, ljevicom. Poduhvati se posla i razgrađuje ono što je ostalo od takozvane socijalne države: socijalnu sigurnost, javno zdravstvo, društvenu solidarnost, rasprodaje državno vlasništvo i javna dobra, odstranjuje prepreke koje su još na putu takozvanom slobodnom tržištu, sklapa kompromise i poslove s jakima i gazi po slabim. Jedni se osjećaju odlično, a drugi su sami krivi. Tako je sada već neko vrijeme od Velike Britanije do Slovenije.
Kad takvi alternativni ljevičari provode (i time prisvajaju) stranu političku agendu, hotimično ili nehotimično dosežu nešto što njihovi desni prethodnici na vlasti nisu mogli učiniti. Uništavaju ljevicu. To da su došli na vlast jest dokaz da je ljevica još bila živa. Sada ide putem svega živoga, u smrt. To je samo naizgled razlog za veselje među onima na drugoj – barem po imenu na drugoj – političkoj strani. Jer ako ne bude ljevice, neće biti ni političkih strana i zato niti politike kakvu smo poznavali. Politika će postati bezbojna (ili radije: duginih boja) poslovna ili lopovska korporacija, u najboljem slučaju poslovna korporacija koja će držati svijeću lopovima i štititi ih. Ni vlast ni država neće imati više puno veze s javnim interesom.
S toga stajališta se vjerojatno ne bismo smjeli čuditi da nesposobni premijer uspješno vodi vladu. A u čemu je uspjeh? Što je mjerilo uspjeha? Ne javno dobro, ne javni interes. Svatko može vidjeti da vlada radi loše, da posebno na vrhu grozno škripi. Ne vidi se da vlada ima ideje, program i strategiju, energiju, hrabrost i odlučnost za ostvarivanje ideja, programa i strategije. Ono što vidim jeste vlada koja oklijeva, mulja, tetura, spotiče se, pada i s mukom ustaje, koja ne zna kamo će se obratiti i potom se zalijeće u sve smjerove kako bi se opet povukla. Ne kažem da nema pristojnih ministara i sposobnih državnih službenika. Riječ je o djelovanju vlade kao ekipe, a to određuje vođa te ekipe. A za tog čovjeka se čini da ne zna što hoće, da ne čini ono što bi morao činiti, ali zato radi gomilu nepotrebnih ili nekorisnih stvari. Štaviše. Ono što mi se pokazuje jest predsjednik vlade koji je za partnera odabrao vođu opozicije, a svoju koaliciju – vlastitu stranku i koalicijske partnere – sakati, guši, onesposobljava i razbija. To nije dobro. To vodi u vladavinu posvemašnje samovolje. A kad politika bude jedna – to se sada okvirno zove velika koalicija – sjećat ćemo se bolesnog stanja duha koji je danas vladao i za kojeg je karakteristično da optužuje i napada samo lopovluk drugih, ”njihov” nitkovluk, a ”naš” dopušta ili čak opravdava i slavi, sjećat ćemo ga se dakle kao posljednjih odbljesaka prisebnosti.
U čemu je dakle uspjeh slovenačkog premijera Boruta Pahora? Pročitao sam da neki kažu da je radno nesposoban. I sam mislim da nije sposoban za službu koju vrši. Što i u čemu je dakle njegova sposobnost? U tome da je sposoban očuvati službu za koju nije sposoban. Nitko ne može reći da to nije uspjeh.
Postavljaju se dva pitanja: kako mu to uspijeva i kakva je cijena tog uspjeha. Tehničke prijeme i detalje Pahorova djelovanja poznaju oni koji su s njim iza kulisa. Mi drugi možemo zaključivati po onome što vidimo na pozornici. A na pozornici možemo vidjeti da Pahora ne opterećuju osobine zbog kojih političari obično nisu omiljeni među kolegama i u narodu. Političari među svojima ne vole takve koji su, kao što se kaže, principijelni (posebno ako je dio takve principijelnosti nesklonost trgovanju ili čak nepotkupljivosti). A ljudi pak ne vole ako su političari ”previše” pametni. S lijepim odijelom se mogu identificirati, ali s viškom naobrazbe baš ne. Na lijepe riječi mogu pasti, prazne ih mogu omesti ili pak na njih odmahnu rukom, ali ono što je iznad prosjeka ili pak miriše na knjige za njih je uznemirujuće.
Tako smo svi, naši politički voditelji i narod, sukrivci za uspjeh Boruta Pahora. I za to plaćamo cijenu. Cijena za uspjeh takvih ljudi bez posebnosti (slovenska književnica bi možda rekla: svojstava) nije mala i za veliki uspjeh je zasigurno velika. Cijena je da vlada loše djeluje i da zato država loše djeluje, što sve skupa pridonosi tome da sve više ljudi sve lošije živi i da smo sve više demoralizirani i besperspektivni, a ukoliko još uopće reagiramo, sve smo bezobzirniji. U tome je umjetnost i ljepota politike: da obavljaš javnu službu za privatnu korist ili psihičku ugodu i da za tvoju nesposobnost ili još nešto gore plaćaju drugi.
U datom slučaju imamo između opće i lične još i posebnu ravan: nesretnu Pahorovu stranku, Socijalnu demokraciju. SD je odgovorna za Pahorov uspjeh, za to da ima i vrši najvišu vladinu funkciju za koju izgleda nije sposoban. Ali je i predsjednik stranke. To nije moja stranka, ali mi nije svejedno kad gledam što se – uz dobrovoljno sudjelovanje članstva – događa s tom strankom. Zaključak do kojeg dolazim jest da je SD Pahorov Istrabenz. Kao što je čovjek koji je bio sposoban preuzeti to veliko poduzeće, ali ga nije bio sposoban voditi, to poduzeće uništio i proizveo ogromnu javnu štetu te se sam obogatio, a mnoge doveo na rub egzistencije, tako je Borut Pahor izbankrotirao SD. Sposoban je bio upotrebljavati stranku kao mehanizam samopromocije, pomoću nje je čak preuzeo vladu, a pri tome je uništio stranku kao lijevu stranku. Mislim da zluradost ovdje nije na mjestu – iz razloga na koje sam već ukazao.
Sviđalo nam se to ili ne, SD je bila (i nominalno ostaje) najmoćnija lijeva stranka, i ta najmoćnija lijeva stranka je postala motor razgradnje ljevice, brisanja političkog prostora i političkih razlika te oblikovanja jedinstvene korporacije profesionalnih političara, korporacije duginih boja. Plašimo se toga! Još uvijek se susreću takvi koji kada je riječ o Socijalnim demokratima (ili ljevici) počnu brbljati o totalitarnoj prošlosti. Trebalo bi im reći da je totalitarizam pred nama. Samodestrukcija ljevice je glavni razlog za to da nezaustavljivo klizmo u novi totalitarizam.
Dnevnik.si, 03.04.2010.
Sa slovenačkog preveo Mario Kopić
Peščanik.net, 04.04.2010.
