Pretty Woman, Rex

Pretty Woman, Rex

Nije ovde, u stvari, više uopšte reč o Telekomu. I da je samo o tome reč, ta tema ne bi zasluživala ni jednog jedinog slova.

U „slučaju Telekom“, međutim, došlo je do izražaja, štaviše trijumfovalo, makar privremeno, jedno shvatanje savremene ekonomije, i društva u celini, koje je široko rasprostranjeno, preovlađujuće zapravo, u svim slojevima i segmentima tzv. intelektualne elite u Srbiji. Među najaktivnije zastupnike takvog shvatanja spada visoka funkcionerka Dveri, dr Jasmina Vujić, „prva žena šef katedre za nuklearni inženjering na kalifornijskom državnom univerzitetu Berkli“, kako je predstavlja „Politika“, koja se, zajedno sa dr Aleksandrom Smiljanić, profesorkom Elektrotehničkog fakulteta i bivšom ministarkom energetike, preko Inicijative „Telekom je naš“, ponajviše angažovala u borbi protiv prodaje „nacionalnog telekomunikacionog operatera“.

Svoje protivljenje prodaji Telekoma doktorka Vujić objašnjava sledećom anegdotom: „U filmu ’Zgodna žena’ Ričard Gir i Džulija Roberts razgovaraju o tome čime se on bavi. On kaže da kupuje kompanije, pa ih onda rasparčava na delove i prodaje, zarađujući tako ogromne pare. Ona na to odgovara: ‘A, razumem. Ti radiš kao lopovi koji kradu automobile, rasture ih, prodaju delove i tako zarade mnogo više’.”

Prelepa Džulija je, međutim, previdela bitnu razliku: meni inače antipatični Gir, ne krade, on kupuje firme. Naravno, to se njenom „pretty woman” liku – možda početnice, možda elitne, ali ipak prostitutke – može, štaviše mora, oprostiti, ali ga upravo zato ne bi trebalo eksploatisati u koliko-toliko ozbiljnim stvarima. Problem je, u stvari, što tu razliku ne uviđa ni doktorka Vujić. Ekonomija ipak nije nuklearna fizika i ne bi trebalo da bude teško uočiti je. Naprotiv, doktorka Vujić istrajava na svojoj metafori pa objašnjava da bi, u slučaju „da su se američki hedž fondovi ‘dokopali’ Telekoma, on „završio kao ukradeni automobil. Otpustili bi radnike, podelili kompaniju na delove, prodali bi je uz veliki profit – i otišli iz Srbije”.

A šta bi radili kupci tih „delova”? Da li bi ostali u Srbiji ili bi i oni podelili kompaniju na još sitnije delove (na njihovu sreću oni ne bi morali nikog da otpuštaju pošto su to već obavili njihovi prethodnici) prodali ih i otišli iz Srbije? Pa bi isto uradio i sledeći kupac. I svi naravno uz veliki profit. I – dokle tako? Pa, dotle dok u Srbiji više ne bi ostao niko. A gde bi svi oni otišli? A gde drugo nego u Ameriku, odakle nam i doktorka Vujić piše svoja patriotska ostajte ovdje, tj. tamo, pisma.

Mene je u ovoj logici, koju je pregnantno i slikovito izložila doktorka Vujić, ipak više začudilo nešto drugo. Kako to da u priči koju je ispričala ništa nije bilo sumnjivo njoj samoj, niti joj palo na pamet da se zapita kako to da Amerika kao zemlja u kojoj, ne decenijama nego vekovima, vlada taj pogubni kapitalistički princip, do sada nije propala? Jer, morala je propasti odavno, zar ne. Ili je, u stvari, ona već propala, samo mi to ne vidimo. Ali, kad je već tako, šta doktorku Vujić zadržava u toj propaloj zemlji i zašto ne dođe u Srbiju da sa nama deli naše blagostanje i sreću. Mi bismo ih, kao osvedočeno duševni i druževni narod, rado sa njom podelili. Ali ne, doktorka Vujić je izgleda odlučila da se žrtvuje do kraja i uporno ostaje u toj truloj Kaliforniji, na tom nehumanom privatnom Berkliju.

Da sam, kao što nisam, pristalica teorije zavere, pomislio bih da su doktorku Vujić upravo Amerikaci poslali da propoveda, ma šta da propoveda – da sprovodi svoje, biću blag, „morske“ ideje i tako Srbiju drže u bedi i zaostalosti.

Ali ja nažalost verujem da smo za sve što nam se dešava sami krivi, jer sve zavisi od toga šta čitamo, šta mislimo i šta radimo. Mi, što bi rekao Zamjatin.

Peščanik.net, 19.02.2015.

Srodni linkovi:

Vladimir Gligorov – Trambo i još ponešto

Dimitrije Boarov – Odustajanje kao olakšanje?

Mijat Lakićević – Sindrom Telekom


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.

Latest posts by Mijat Lakićević (see all)