Povijest se ponavlja jer akteri su još uvijek isti. Svojedobno su nacionalisti iskoristili zamjenu policijskih oznaka i uvođenje novog grba Republike Hrvatske da bi blokirali Knin i započeli oružanu pobunu. Nedavno su, opet nacionalisti, zbog uvođenja obaju pisama u službenu upotrebu u Vukovaru demonstrirali mržnju i (opet) onemogućili uspostavu ustavnog poretka Hrvatske na čitavom njenom teritoriju.

U Kninu su tvrdili da je novi grb ‘ustaški’, iako je povijesni hrvatski grb bio sastavni dio grba Kraljevine Jugoslavije i Socijalističke Republike Hrvatske, a i prije 1990. ‘šahovnica’ je bila aplicirana na oznake nekih poduzeća i sportskih klubova. Jest, bila je i temelj za znakovlje takozvane NDH, pa što? Trebaju li nepušači i vegetarijanci ispaštati zato što je Hitler bio nepušač i vegetarijanac?

Na upadljivo sličan način nacionalisti se protive ćirilici u Vukovaru jer simboli koje smatraju tuđima u njima izazivaju opsesivno-kompulzivne reakcije. Ništa novoga u kliničkoj slici jednog mentalnog stanja koje je zarad svojih zabluda spremno i na strašnije i gluplje pothvate. Zato i nije toliko bitan taj poslovični nacionalistički ispad koliko nemoć javnosti da prepozna suštinu problema.

Pluralizam jezika i pisama, kao i svaki drugi pluralizam, ne smije biti licemjerni ustupak, niti pitanje pukog legalizma. Pluralizam je povlastica, blagodat kojoj treba težiti i kada ne proizlazi iz etničke statistike i zakonskih propisa. Drugoga koji je Različit nije dovoljno poštivati. U Ljepoti Različitosti treba uživati.

Društvo koje odbacuje Druge i Različite, ili se neodlučno distancira od onih koje samo postojanje Različitosti vrijeđa, osuđuje sebe na provincijalno zatočeništvo i samodovoljnu bijedu. Tada nastaje moralni paradoks da protjerivanje ćirilice u ime latinice – u istom gradu koji je brutalno razoren da bi se iz njega u ime ćirilice protjerala latinica – ne izaziva zapanjenost nego ‘razumijevanje’, kao da svako protjerivanje Drugog i Različitog nije jedan te isti zločin, neovisno od toga tko ga čini i čini li to artiljerijom, balvanima, čekićem ili moralnom ucjenom kada se poziva na žrtve. Zašto bi žrtvu nacionalizma trebala smetati antinacionalistička i demokratska vrednota kakva je službena upotreba različitih jezika i pisama, nitko još uvijek nije objasnio.

U društvu u kojem se na blagodat svakovrsnih različitosti nasrće mržnjom i u kojem se ta blagodat brani s osjećajem krivnje i nelagode, moguće je u javnost – bez straha od opće sablazni – plasirati frazu kako je osoba koja je otela zrakoplov i na kolodvor postavila pakleni stroj ‘najpoznatiji hrvatski emigrant’. Tako je nesretnik koji je sebi upropastio život zbog jednog nepotrebnog i tragikomičnog ideala kakav je zamjena jedne države s drugom, uzdignut na razinu Czesława Miłosza, Milana Kundere, Aleksandra Solženjicina ili Viktora Korčnoja, kao ‘naš’ konj u utrci poznatih emigranata. Takvim odabirom spektakularno je raskrinkana nedemokratska i nasilna narav državotvornog nacionalizma i još jednom se pokazalo tko su zapravo njegovi heroji. Nacionalizam je trajno zarobljen u klopci poslovice o budali koja se ponosi onime čega se pametan stidi. Od ideologije koja banalnu ustanovu kakva je država – to preskupo nužno zlo – doživljava kao nešto vrijedno ubijanja i žrtvovanja, sve zato da bi to čudovište okupilo pripadnike ovog ili onog fiktivnog kolektiva (i nikog Drugog), ne može se očekivati ništa nego žalobni pokušaj da svoja moralna posrnuća i svoje gluposti preobrazi u svetinje. Bilo bi zanimljivo saznati jesu li nacionalisti razočarani – a tko bi rekao, razočarani su – zato što su ovo malo demokracije i vanjskog pritiska razvodnili njihove ishodišne namjere, ili zato što su doista iskreno vjerovali da ostvarenje njihovih bizarnih ideala neće donijeti masovno siromaštvo nego idilično blagostanje.

Čovjek bi se mogao smijati toj monumentalnoj naivnosti da u svojem pohodu nije bila smrtonosna i da iza sebe nije ostavila društvo koje je toliko osakaćeno pojmovnom i vrijednosnom konfuzijom da – osim što je onesposobljeno za suočenje s izazovima ekonomske krize – postaje upitno može li ga se još uvijek nazivati društvom jer sve više nalikuje sablasnoj sjeni u slomljenom zrcalu.

 
T-portal, 09.09.2013.

Peščanik.net, 10.09.2013.