Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Dva smo sveta različita – ovim starim narodnjačkim hitom Tome Zdravkovića mogla bi se plastično opisati veza koja postoji između nauke i privrede danas u Srbiji. A društvo, kao društvance u kafanskom ćošku, sedi sa strane i kibicuje, posmatra šta će da se desi, hoće li na kraju doći do pomirenja.

Tako stoje stvari sa odnosom nauke, privrede i društva, sudeći bar prema dvodnevnoj istoimenoj konferenciji koja je 2. i 3. juna održana u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti. Bio je to nesumnjivo hvale vredan napor, u dobrom trenutku, koji je okupio stotinak relevantnih učesnika iz privrednog, naučnog i društvenog života, ako pod ovim poslednjim podrazumevamo i predstavnike države, tj. Vlade Srbije.

“Ovo je istorijska sednica jer nikada biznismeni nisu bili u ovoj sali, odnosno možda i jesu, ali to su bili biznismeni nekog drugog tipa, a ne privatni”, rekao je Miodrag Kostić, vlasnik MK grupe na panelu “Uticaj biznisa na nauku, privredu i društvo”, na kojem su još učestvovali Andrej Jovanović, vlasnik firme Moji brendovi (koja drži Knjaz, Bambi i Imlek) i Dobroslav Bojović, vlasnik građevinskog preduzeća Napred. Osim sebe i svojih kompanija, ova trojka je predstavljala i Srpski poslovni klub “Privrednik”, koji je nedavno sa SANU potpisao sporazum o saradnji. Da li će to doprineti tešnjoj suštinskoj, a ne samo promotivno-protokolarnoj saradnji nauke i privrede, videćemo jer i pomenuti skup, po razumevanju samih organizatora iz SANU, zamišljen je pre svega kao prvi korak na tom dugom i krivudavom putu.

Uostalom, i akademik Zoran Lj. Petrović je na otvaranju skupa kao njegov glavni cilj naveo “uspostavljanje komunikacije” između nauke i privrede, dodavši: “Ukoliko samo u tome uspemo, ja ću biti zadovoljan”. Komunikacija je uspostavljena, ako je novinskom izveštaču dozvoljeno da sudi, ali je za sada, diplomatskim jezikom rečeno, svako ostao pri svojim stavovima. Primera radi, dok akademik Petrović tvrdi da “privreda nauku vidi isključivo kao trošak”, dotle privrednik Kostić smatra da “nauka ne vodi računa o primenljivosti znanja”.

Na svojevrstan način ovu raspravu sublimisao je ministar prosvete Srđan Verbić koji, uz priznanje da je “SANU bila značajan saradnik i oštar kritičar prilikom izrade Strategije tehnološkog razvoja Srbije do 2020. godine”, nije propustio da napomene da je “najviše otpora” bilo oko – inovacija. Naime, prema rečima verovatno bivšeg ministra prosvete, naučna zajednica nije mogla da razume zašto se u Strategiji toliko insistira na inovacijama, zašto one moraju da budu u centru pažnje.

Da li će to Verbiću nešto značiti ne znamo, ali je na istoj talasnoj dužini govorio i Dušan Vujović, stari a verovatno i budući ministar finansija. “Naša aktuelna strategija razvoja zasnovana na investicijama primerena je srednjem i nižem nivou dohotka. Dakle, dobro je što otvaramo fabrike po Srbiji, ali to je nivo dohotka koji će dostići plafon za nekoliko godina; to je nivo razvoja koji Srbiju neće učiniti konkurentnom na svetskom tržištu. U sadašnjoj situaciji nismo imali drugog izbora, ali moramo da znamo da ćemo uskoro doći do nečega što se zove zamka rasta srednjeg nivoa. Mi sad imamo kratak period u kojem moramo naći nove izvore rasta. To su inovacije. Ono što je najvažnije, oko čega će biti najviše kontroverzi, jeste pitanje kako da istraživanje i razvoj, odnosno inovacije postavimo tako da generišu rast.“

„Znam da je komforno da nemate taj pritisak”, rekao je Vujović obraćajući se naučnicima, “ali mi smo u situaciji da moramo da tražimo oblasti gde će naša ulaganja efekte dati za 4-5, a ne za 15-20 godina“. „Taj dugi rok neke razvijene zemlje sebi mogu da priušte, ali Srbija ne može”, istakao je Vujović i zaključio: “Zato je danas ključno da razgovaramo o tome kako da rasporedimo ono malo novca što imamo da bismo za nekoliko godina, kad ovi sadašnji izvori rasta iščeznu, imali razvojnu platformu koja će nam omogućiti da povećamo dohodak i smanjimo razliku između Srbije i Evrope.”

“Na briselskom aerodromu stoji veliki natpis ‘Industrija je odgovornost’, a na beogradskom ‘Nikoli Tesli’ se nalazio bilbord ‘Srbija, zemlja nauke’. Srećom, taj bilbord su posle uklonili”. Ovako je tu razliku pokušao da ilustruje akademik Petrović.

Jer, u stvari nema sumnje da na pojavnom nivou svi podržavaju jačanje saradnje između nauke i privrede. “Bez primene nauke nije moguće odgovoriti zahtevima savremenog tržišta koje se menja ne iz dana u dan nego iz minuta u minut; tehnologije koje se nameću zahtevaju permanentnu edukaciju i permanentnu primenu znanja u svim procesima”, rekao je Dobroslav Bojović. Ali odgovor na pitanje koliko naše najveće kompanije izdvajaju za istraživanje i razvoj u svojim firmama na skupu nismo dobili.

Nauka je međutim, kao što je već pomenuto, imala primedbe na ponašanje privrede. Prema rečima akademika Petrovića na pitanje “kako privreda može da pomogne nauci, odgovor glasi – tako što zna šta joj treba, što odluči da to traži od nauke, ali i da zna koliko to košta. Imam stotine primera besmislenih sugestija koje smo dobijali iz privrede, sa besmislenim ponudama kada je reč o ceni traženih proizvoda”, kaže Petrović.

Petrović je imao primedbu i na račun države. “Ako se za nauku izdvaja do 0,5 odsto bruto domaćeg proizvoda (kao što se izdvaja u Srbiji – prim. NM) to je dovoljno samo za preživljavanje nauke; izdvajanje do jedan odsto obezbeđuje praćenje savremenih naučnih tokova; konkretnu korist dobijate ulaganjima iznad jedan odsto, a značajnu korist – što znači društvo čiji je razvoj baziran na domaćoj nauci, kao što je slučaj sa Korejom, Finskom, Japanom – dobijate tek ulaganjima koja prelaze 1,5-2 odsto, a nije nenormalno ni da ta ulaganja premaše tri odsto BDP-a. Verujte mi”, rekao je takođe Petrović, “to je tek vrh ledenog brega u odnosu na ono što veliki sistemi u svetu ulažu u razvoj. Ta ulaganja značajno prevazilaze i tri i četiri odsto, što su najveće brojke koje u nauku ulaže država”.

Na ovu argumentaciju “nadovezao” se i ministar Vujović. “Po izdvajanjima za nauku država Srbija za Nemačkom zaostaje dva i po puta. Ali, privatni sektor zaostaje čak šest puta. Država je loša, priznajem, ali je privatni sektor izgleda potpuno digao ruke od domaće nauke. On za svaku sitnicu kupuje gotovu tehnologiju na zapadu, čak i ono što možemo da uradimo”. Ipak, Vujović je pokazao i razumevanje za privatnike. “Ja ne sumnjam da se oni racionalno ponašaju, ali baš zato moramo sebi da postavimo pitanje zašto se privreda ne obraća nauci, odnosno zašto nauka ne može da odgovori zahtevima koje postavlja privreda”.

Na ove “optužbe” reagovao je Kostić istakavši da su mnogi navodno veliki biznismeni tu veličinu gradili na kreditima koje nisu mogli da vrate, što znači da su imali neodržive firme, te da se poslednjih 25 godina tako ponašala i država. Prema rečima Andreja Jovanovića najveći doprinos privrednika sastojao se u tome što su dobro vodili svoje firme, što su imali održive biznise i, zahvaljujući tome, redovno plaćali poreze i doprinose iz kojih se posle, je li tako, finansirala i nauka.

“Ostajte ovde”, poručio je Branko Milutinović jer “svetski uspeh je moguć i u Srbiji”, kako kaže Nebojša Matić. Ne baš veselu priču koja se čula pod krovom “hrama srpske nauke” ova dvojica, pa gotovo bi se moglo reći mladića, obojila su svetlim tonovima i učinila da makar na trenutak svi u sali pomisle da za Srbiju zaista ima nade. I u stvari zaista je ima, samo što, kako je rekao Milutinović, “ova zemlja mora da se promeni”.

Matić, koji prema sopstvenim rečima gotovo da nema primedaba na poslovni ambijent u Srbiji (pa ni na poreske inspektore, recimo), čija firma Mikroelektronika, osnovana 2001. godine, ima 90 zaposlenih i “99,8 odsto proizvodnje izvozi u 136 država sveta” vidi samo dva – mada će se kasnije ispostaviti da postoji i treći – problema nacije. Prvi je lenjost, a drugi sujeta. “Ovde čovek misli da treba da radi šest sati, a u stvari treba da radi osam, ako hoće da napreduje treba da radi 10, a ako hoće da napreduje krupnim koracima treba da radi bar 12 sati”, kaže Nebojša. A sujetu vidi u tome što se “svako razume u tuđi posao, a svoj ne radi kako treba i svako svakoga kritikuje” tako da on, kako kaže, “što je stariji sve više ćuti”.

“U Srbiji ljudi najviše gledaju ideje, to ima veze verovatno sa onom sujetom i lenjošću koje je Matić pomenuo, misli se da je najvažnije imati ideju. A u stvari, makar u poslu kojim se ja bavim, ideja je najmanje vredna. Pametni i kreativni ljudi mogu da generišu stotine i stotine ideja u jako kratkom roku. Ideje treba valorizovati, dakle morate da odete na tržište, da vidite da li ljudima kojima tu ideju hoćete da prodate ona nešto znači”, ističe Branko Milutinović (su)vlasnik Nordeusa, verovatno najvrednije srpske firme, procenjene na preko milijardu dolara, koja kupce ima i u Vatikanu, pa čak i u Severnoj Koreji.

Pametna specijalizacija – to bi po mišljenju ministra Vujovića trebalo da bude rešenje za srpski razvojni rašomon. Ali, kako doći do tog rešenja – za taj zadatak nema rešenja. “Kad je promenjen način vrednovanja naučnih radova broj objavljenih članaka prosto je eksplodirao. Naglo je poraslo i citiranje. Ali, relevantnost tih radova i u društvenim i u prirodnim naukama i njihov uticaj na ono što radimo nije se povećao. Zašto?”, malo konstatuje, malo se pravi nevešt Vujović.

“S jedne strane nauka se žali da nema novca, a sa druge strane 165 miliona evra nije iskorišćeno. Imamo situaciju da su projekti sa 58 poena na prvom mestu, a projekti sa 82 poena ispod linije implementacije. Sve su to stvari oko kojih moramo da sednemo, da pogledamo jedne druge u oči i to raspravimo. Ali, moramo biti svesni da bez rezultata nema ništa. Bez rezultata, sredstva izdvojena za nauku biće samo apanaža za stečeni status. To je održavanje status kvoa, to je ugodno i lepo, ali nije održivo za ovu zemlju. Razmišljanje o inovacijama mora da bude uklopljeno u razmišljanje o privrednom rastu. Već je napomenuto da se mali procenat patenata na kraju upotrebi, odnosno pretvori u proizvod. Pametna specijalizacija – to znači podržati one inovacije koje pomažu razvoj”, poručio je Dušan Vujović.

“Ono što bi trebalo da naučimo od razvijenih zemalja jeste kako su one uredile odnos nauke i privrede”, kaže Milutinović. “U Švajcarskoj 75 odsto ljudi koji završe visoko obrazovanje steknu ga istovremeno radeći u privredi. Ono što su uradili Amerikanci jeste da su omogućili privredi da pomogne nauci. Ako odete i pogledate kako funkcionišu njihovi fakulteti, njihove srednje škole, u to ćete se lako uveriti. Potencijal digitalnog biznisa je, kao što kaže Matić, 10, pa možda i 100 puta veći od onoga što trenutno imamo. Problem je što obrazovni sistem u Srbiji mnogo zaostaje za onim što se radi u svetu”. I to je onaj treći problem koji vidi i Matić, a na koji su ukazivali i svi ostali privrednici na ovom skupu.

“Velika većina stvari koje mi radimo u Nordeusu” – da pustimo Milutinovića da nastavi – “ne izučava se u srpskim školama. Dve trećine toga što sam slušao na Elektrotehničkom fakultetu meni nikada neće biti potrebno. I ja moram da ‘uvozim’ ljude iz Amerike i Engleske, što je paradoks. Nordeus zapošljava 35 umetnika, uglavnom likovnih, ali i muzičkih. Kad odete na Fakultet primenjenih umetnosti ne možete da objasnite profesorima da njihovi studenti moraju da nauče da crtaju na tabletu, a ne samo ulja na platnu. Surova realnost ove planete je da ne može svako da bude Pikaso i da ne može svako da izlaže u galerijama i od toga živi. Niti svi ljudi to hoće. Mnogi hoće da se iskažu u umetnosti.“

„Umetnici koji rade u Nordeusu imaju priliku da njihovu umetnost vidi 200 miliona ljudi i njima je to super. Dalje, ne postoji nijedna biznis škola u Srbiji koja išta vredi. Možda će se neko osetiti povređenim, ali to je tako. Mi smo direktora za razvoj biznisa, koji je inače brat plivača Milorada Čavića, vratili iz inostranstva, gde je bio 15 godina, tamo je završio školu, tamo je radio taj isti posao u jednoj drugoj firmi. On u Srbiji ne može da nađe odgovarajuće ljude da ih zaposli. Naš obrazovni sistem moramo da postavimo tako da ljude školuje u skladu s potrebama svetskog tržišta, zapamtite to, svetskog tržišta”, prenosimo ovde samo deo Brankove priče.

Na kraju da prenesemo i ovo: “Japanci su predvideli da do 2050. godine svi članovi njihove vlade imaju doktorat iz prirodnih ili tehničkih nauka pošto će socijalni problemi do tada biti rešeni”, ispričao je kao svojevrsni kuriozitet akademik Zoran Lj. Petrović. Problem je što bi Srbija taj cilj bez problema mogla da ostvari mnogo ranije.

Novi magazin, 09.06.2016.

Peščanik.net, 12.06.2016.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.

Latest posts by Mijat Lakićević (see all)