Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Novobeogradska legenda Kale Džedaj požalio se na društvenim mrežama da ga ljudi ponižavaju. Ljut je na sebe. Snimao ga, kaže, neki dečko iz Čikaga, posle ga častio pitom s mesom i jogurtom, ali sad će taj klip da nosi u Ameriku i svi će da mu se smeju. Shvata Kale, nije isto kad on „širi radost“ po tramvaju i snima svoj „performans“ i kad neko za parče pite pravi budalu od njega.

Zna li Srbija gde je granica poniženja? Ne onog ponižavanja što nam priređuju velike sile koje su se urotile protiv Srbije zbog njenih bogatstava, pameti i lepote. Pa ne dozvoljavaju našim sportistima da osvoje medalje i kažnjavaju i ubijaju po „kazamatima“ naše ratne heroje umesto njihovih ratnih zločinaca. Da li su građani Srbije toliko zabrinuti zbog višedecenijske globalne nepravde i tog ponižavanja (koje predsednik Vučić više neće dozvoliti) da ne vide svakodnevno ponižavanje – od vožnje u štrokavim autobusima do ciničnih izjava da gotovo da nemamo više nezaposlenih. Ili vide, ali ćute jer se plaše da će ostati bez parčeta pite i jogurta. Možda taj obećani obrok još nisu dobili, ali treba se strpeti – čim se reše regionalne krize, izbegnu ratovi, čim stignu migovi, raketni sistemi i tenkovi, čim se izgrade milioni kvadrata na vodi i vodovodu, čim metro poveže Teslagrad i kulu „Beograd“, čim dođu milioni kineskih turista i investitora, biće i pite.

Do tada mora da se ćuti. Ili da se kratko i jasno odgovara na pitanja. Poput onih tužnih Jagodinaca kojima D.M. Palma rešava životne probleme za tren oka – 2.000 dinara, 3.000 dinara, posao za sina od utorka… Za ovu priču nije ključno pitanje da li je Palma samo pravio propagandni performans, a novac je deljen na osnovu odluke lokalnih vlasti i propisanih kriterijuma, kako je i sam jagodinski šerif posle tvrdio. Bitan je odgovor na pitanje koje je moj kolega Nemanja Nenadić postavio u izjavi za N1: Ako građani na osnovu odluka grada imaju pravo da dobiju pomoć, zbog čega im je onda uopšte i bilo potrebno da dođu u Skupštinu grada na razgovor?

Da li neko u Jagodini može da odbije da ga Palma snimi za 2.000 dinara? Za parče pite sa mesom i jogurt. Može li nekome da se posle požali da ga ponižavaju. Da kaže da je ljut. Na sebe ili na Palmu. I još bitnije – da li se ti ljudi osećaju poniženo i ljuto? Ili su zadovoljni jer iskreno veruju da bez Palme ne bi dobili 2.000 dinara za lekove? Da bez Vučića ne bi dobili penziju, kako je svojevremeno pred izbore 2016. upozoravao Krkobabić? Mnogo pitanja, a jedan odgovor – pogledajte rezultate izbora.

Snimak Palme u akciji podele socijalne pomoći i radnih mesta koincidirao je sa intervjuom bivšeg funkcionera naprednjaka Momira Stojanovića. On otvoreno govori o SNS mehanizmu upravljanja Srbijom i zapošljavanju ljudi preko stranke ne samo u javnom sektoru, već i u privatnim preduzećima. Istim onim preduzećima koja od države dobijaju milionske subvencije (o čemu je Transparentnost Srbija nedavno objavila obimnu analizu). Kaže Stojanović da se na nivou lokalnih odbora SNS-a prave liste „zaslužnih ljudi“ za stranku, koje se dostavljaju direktoru Nacionalne službe za zapošljavanje, a potom se menadžmentu strane kompanije diskretno sugeriše da te ljude zaposli.

A Palma, kako bi odbacio sumnju da on nekog zapošljava mimo zakona, u javnom sektoru, kaže: „Andrea konfekcioni traži 50 radnika sada. Mi pošaljemo 200. Neka oni odluče, rade test, ko je sposoban i ko se osposobi da radi za tom mašinom on radi. Ne naređujem ja direktoru ovog primi, ovog nemoj“.

Da li se ljudi koji preko stranke dobijaju minimalac uvećan za 20 odsto za posao na kome možda neće imati zaštićena prava (jer ne želimo da ljutimo investitore) osećaju poniženo? Da li su ljuti? Ili su srećni jer imaju posao koji im je obezbedio lično Palma, ili Vučić? Daju li rezultati izbora odgovor na to pitanje?

Dva slaba i treperava tračka svetla osvetljavaju ovaj mračni tunel, ovu pećinu, u kojoj se trpi za parče pite. Naime, sistem u kome se ulaže stalno dupliran (tuđi) ulog ne može da traje večno jer su ograničeni resursi koji se ulažu. I možemo se nadati da će Srbija to shvatiti pre nego što se sve pohara i ostanemo na goloj ledini. A ostaće i svi oni koji su verovali da su poslednji nezaposleni u Srbiji i da će posle narednih izbora i njih sunce ogrejati ako ponovo glasaju Vođu, kao i svi oni koji su verovali da su zauvek rešili probleme stranačkim zapošljavanjem u privatnoj firmi (koja je u međuvremenu otišla iz Srbije) ili javnom sektoru (koji je u međuvremenu bankrotirao). A nadu da će to dopreti do Srbije daje to što se ljudi ohrabruju da progovore. Bilo da je reč o stranačkim „disidentima“ poput Stojanovića ili Dijane Vukomanović, bilo da je reč o običim ljudima koji ne dopiru do medija, ali u lokalnim „šerifatima“ otvoreno govore kako pohara funkcioniše.

I za kraj, evo takve priče iz jednog grada u Srbiji. Uvaženi partijski koordinator, nadzornik izbornih kampanja, ovlašćeni ponuđač za preuzimanje privatnog biznisa i lokalnih odbora neposlušnih koalicionih partnera, u okviru posete gradu obišao je i lokalna javna preduzeća. U JP od čijeg sam zaposlenog čuo priču, odredio je šta će i u kojim količinama nabaviti od njegove (ne zvanično njegove, naravno) firme. Širok raspon proizvoda – od kompjuterske opreme, preko rezervnih delova za vozila, pa do ručnog alata. Nešto od toga im je potrebno, možda ne baš u količinama koje su im određene, nešto će se možda jednog dana upotrebiti, a nešto su kupili jer to nije bila ponuda koja se može odbiti. Pa da ne stoji u magacinu, svi zaposleni, čak i oni koji rade na šalterima, zadužili su čekiće, klešta, šrafcigere.

U neka davna vremena to se zvalo – presreli te mangupi i prodali ti ciglu. Ovde i sada je problem što direktori, koje je stranka postavila na ta mesta, cigle plaćaju našim novcem.

Autor je novinar iz Beograda i saradnik Transparentnosti Srbija.

Peščanik.net, 29.08.2017.

PALMA

The following two tabs change content below.
Zlatko Minić, novinar zarobljen u telu mašinskog inženjera. Novinarstvom počeo da se bavi na Radio Indexu, najduže se zadržao u Beti, gde je dužio resor borbe protiv korupcije. To ga je kao predstavnika novinarskih udruženja odvelo u Odbor Agencije za borbu protiv korupcije 2009, a potom u Transparentnost Srbija. Voli sve što vole mašinci koji se bave novinarstvom u organizacijama civilnog društva: javna preduzeća, izborne kampanje, posebno funkcionerske, transparentnost lokalne samouprave. Analizirao brojne propise i (loše) prakse, učestvovao u izradi više antikorupcijskih (loše primenjenih) akata, radio kao konsultant, trener. Koautor nekoliko knjiga i publikacija o temama koje su zanimljive samo grupi ljudi koje sve lično poznaje: „Rečnik korupcije“ (sa prof. Č. Čupićem), „Politički uticaj na javna preduzeća i medije“ (sa N. Nenadićem), „Funkcionerska kampanja kao vid zloupotrebe javnih resursa“ (sa N. Nenadićem) i „Pod lupom – prva petoletka“ (sa N. Nenadićem, izbor tekstova sa stranice Pod lupom na sajtu Transparentnost Srbija, čiji je urednik).

Latest posts by Zlatko Minić (see all)