Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Zamislite sebe kao nekoga koji može da bude bilo ko ili bilo šta. Menjate oblik i svojstva, budete ono što niste a potom negirate ono i što jeste, a jeste i niste ni jedno ni drugo. Ili i jedno i drugo, u isto vreme, pa nije moguće dokučiti o čemu je tu uopšte reč.

Recimo, Mića Jovanović, davno umrli pa vaskrsli junak mnogih riplijevskih priča i nerazmrsivih pustolovina, vlasnik i preprodavac univerziteta, jedini putnik u svojoj avio kompaniji – možda jeste, a možda i nije bio posebno počašćen gost kod Palme na njegovim elitnim bahanalijama.

U stvari jeste, jer su ga tamo redovno pozivali. Pa kad bi se društvo podnapilo, došlo u masovno stanje sužene svesti a domaćin počeo da deli mlade žene kao trofeje, Miću bi to jako naljutilo. Onda bi pod navalom etičkog imperativa besno ustao, seo u auto i vratio se u Beograd. Tako da nikada nije bio do kraja tamo gde se zatekao više puta, pobegavši od bludnih iskušenja u dobar čas kad su ga mamili u vlažnu sobu.

Palma je podvodio nego šta, to što se tamo događalo bilo je gore od podvođenja, bila je to javna kuća u kojoj je madam bio Palma lično.

Da je bilo podvođenja, bilo je, ne 100 posto, nego 190 posto, pa video sam svojim očima, u život jedini se kunem, dva života da imam dao bih smesta, smem da svedočim pred kim hoćete, ne bojim se nikoga, ni Palme ni Dačića ni boga. Ne bio ja Mića Jovanović, ili ne znam ko sam već, ako ne dam iskaz da sam čisto i jasno video to što sam video i utekao sa lica mesta. To je ponor pakla, užas od koga se nikada nisam oporavio, niti ću. Evo, već nosim svoje traume svuda sa sobom, još se tresem. Vide se na meni, svaka moja trauma ima Palmin trag. U sve se kunem po tri puta najmanje.

Ja sam bežao od te Sodome i Gomore, to je bio užas, kad vam kažem, života mi i poštenja, vi znate da mi je istina najvažnija a poštenje stub postojanja, vertikala koja me je uvek držala pravo. Sve mogu, al’ da lažem, to ne mogu. Dakle, kad god su raspoređivali te, da ne kažem žene, devojčice, šta su već, odmah sam jurio ka Beogradu, to bežanje u moj čisti život lišen svake senke, to je bio moj spas. Biću svedok optužbe nego šta, svedočiću o svemu što sam video, oči mi ispale ako ne bude tako. Života mi, evo, ponovo se kunem u sve što imam, Palma je podvodač i nezasiti sladostrasnik, silnik, kabadahija i rasipnik opštinskih para. To se rečima ne da opisati, ali i sada i tamo gde treba, ja ću slobodno i precizno opisati ono što je neopisivo.

Mada, hm. U stvari, kad malo bolje razmislim, evo upravo sam okončao taj proces malog razmišljanja, a upuštam se i u dublje akademsko razmatranje, dakle kad prevrednujem neke stvari i u kontekst vratim ono što sam iz njega izvukao, možda nije bilo baš tako. Mislim nije bilo to što sam pripisao Palmi. U stvari, ničega tamo nije ni bilo. Dobro, bilo je muzike, druženja, normalnog druženja, pesme, al’ sve nevino i skoro čedno. Palma voli muziku, bez nje ne može da živi. Devojke su samo igrale kolo, znate ono, ijuuujuu! Svih tih večeri sve bilo je muzika. A i pilo se, ali sasvim malo.

U stvari, ničega nije bilo. Tačno se sećam! Nije bilo ničega. Znam Palmu, on je moj prijatelj i pobratim. Domaćin za ugled, gde bi on…? Bio sam malo ljut na njega, odrao me je za neke iznajmljene prostorije, morao sam da zatvorim nekoliko fakulteta u Jagodini. Tako je, bio sam malo više ljut, i to me je, kako bih rekao zamantalo, zavelo pa sam optužio čestitog domaćina za blud i orgijanje, što pravo govoreći nije preterano tačno. Nije nimalo tačno. Ništa se od onoga što sam video svojim očima nije dogodilo, a video sam sve.

Mene je malo naljutilo i to što je Tadić, zamislite, sad sam se setio da je i on bio tamo, jesu li mu nešto žive robe slali u sobu to ne znam, dakle Tadić je tražio da me sklone, da ne sedim do njega, kao da sam šugav. Pa me je Palma oterao kao psa. Kaže, eno ti onaj ćošak pa sedi tamo! I zbog toga mu se izvinjavam. Mom pobratimu i dobrotvoru Palmi.

Ne zato što me je oterao u ćošak zbog jednog Tadića. Ko je sada Tadić i ko je bio onda niko ne zna, nego se Palmi izvinjavam što ništa nije tačno, jel tako Palma? Strašno mnogo ti se izvinjavam, zaleteo sam se… Sve što sam rekao poričem, nije tu bilo ničega. Doduše, jedna matorija, imala je preko 30, prišla mi je i uvredila me, ne znam ni koja je, ali pamtim kako me je ujela: ej ti mali, vidi bre kakav si, ne bih ti dala pa da ih imam tri! Tako mi je rekla, iz čista mira.

I to me je naljutilo, pa sam ponovo seo i krenuo prema Beogradu, misleći o tome šta ti je život: seks, droga i rokenrol! Svega toga sam se odrekao zbog nauke.

I ne samo da se izvinjavam, ja ću Palmi, evo dobrovoljno se javljam da budem svedok odbrane. Toliko me je ganula njegova sudbina i progon kome je izložen. Uvek sam bio na strani pravde za ugrožene, dosledni borac za istinu, po svaku cenu, ne žaleći sebe.

Za manje od 12 sati, Jovanović je javno pokazao šta sve može da ne bude od čoveka. Uvek se pojavljuje tačno na vreme da nam kao izloženi hibridni prototip nečega objasni ko smo to mi: slabašni, preplašeni dvonošci, iz nepoznatih razloga na vrhu evolucije, sačinjeni od nepoznate, nepostojane, suvišne etičke supstance. Oblici života koji odumiru mnogo pre nego što prestanu da postoje.

Peščanik.net, 27.04.2021.

FEMINIZAM
PALMA

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)