Gledano iz Francuske, to što je evangelistkinja dovoljno govori o verskom identitetu Mekejnove kandidatkinje za potpredsedničko mesto. U Sjedinjenim Državama, pre nego što su zbog trudnoće njene sedamnaestogodišnje ćerke i drugih afera u koje je bila umešana na Aljasci bila gurnuta u drugi plan, sva pitanja su se najpre odnosila na njenu versku pripadnost. Evangelistički protestantizam se u poslednja četiri veka razgranao u mnoge struje, od kojih najmlađa, pentekostalizam – nastala početkom XX veka iz pokreta “buđenja” – i sama predstavlja veliku i neobičnu zajednicu. Kojoj crkvi, dakle, pripada Sara Pejlin?

U prvo vreme, beleži National Catholic Reporter u izdanju od 30. avgusta, Sara Pejlin je predstavljana kao pentekostalka. Onda je jedan od njenih portparola izjavio da “iako je odrasla u Skupštini božjoj, najvećoj pentekostalističkoj zajednici na svetu, koja ima gotovo 57 miliona pripadnika, ona sebe ne smatra pentekostalkom”. U Vasili, gradiću na Aljasci čiji je gradonačelnik bila do 2002, odlazi u jednu crkvu bez obeležja: Church on the Rock. Ali, “ona odlazi i u druge crkve”, dodao je isti portparol… Ukratko, zaključuje National Catholic Reporter,“početna konfuzija oko verskog identiteta Sare Pejlin imala je jednostavno objašnjenje: ona ga nema”.

Republikanska kandidatkinja za potpredsedničko mesto pripada “postkonfesionalnim” evangelistima, koje u Sjedinjenim Državama nazivaju i harizmaticima. Po čemu se oni razlikuju od drugih? Najpre, po naročitom shvatanju odnosa između pojedinca i institucija. U ime “kreda” koji podstiče individualizam više nego u klasičnom pentekostalizmu, harizmatici se gnušaju institucionalne vlasti i odbijaju da ograniče svoje religijsko iskustvo na četiri zida neke crkve.

Po tome su slični libertarijanskoj desnici, koja brani individualnu i lokalnu autonomiju od uplitanja države; o tome svedoči i simpatija koju su gđa Pejlin i njen muž pokazali prema Independističkoj partiji Aljaske, osnovanoj sedamdesetih godina s ciljem “dobijanja nezvisnosti i uspostavljanja minimuma vlasti, odgovorne pred građanima”.

Po istraživanju javnog mnjenja koje je 2006. obavio Pew Research Center iz Vašingtona, samo 50 odsto harizmatika procenjuje da “u svakoj oblasti postoje jasna načela na osnovu kojih se dobro može razlikovati od zla”, dok isto to misli čak 84 odsto pentekostalaca. Ove brojke ne treba da vas dovedu u zabludu: kao antikonformisti, harizmatici više veruju u “duh”nego u pismo (“bukvalno” čitanje Biblije kakvo zahtevaju fundamentalisti). Oni su skloniji relativizovanju individualnih postupaka, budući da je najvažnije sačuvati “čisto srce” i “ličnu vezu sa Bogom”.

No, oni su i radikalniji od većine evangelista. Taj se radikalizam izražava kroz veoma raznovrsna religijska iskustva, koja se služe emocionalnim registrom sporta i pustolovine: akcija, promena, izazov su ključne reči ovog hrišćanstva koje svakog poziva da “izađe iz svoje zone udobnosti”. Pošto je crkva mesto kao i svako drugo, jedan od tih izazova jeste preobražavanje društva, kroz logiku “duhovne borbe” u kojoj se odbacuje svako odvajanje od profanog i sekularnog: svaki pojedinac je “u ovom ili onom kraljevstvu”, svaka oblast društvenog života, svaka teritorija je ili božja ili satanina.

Ovu ofanzivu u sportu, medijima, obrazovanju ili politici vode misionarske mreže, u ime jednog identiteta koji se predstavlja kao “hrišćanski”, što je generičko ime koje lako može da zavede u zemlji naviknutoj da hrišćanstvo smatra elementom američke “građanske religije”. Ali, vrednosti koje oni zastupaju su vrednosti hrišćanstva bez ustupaka, vrednosti koje dramatizuju jaz između onog ko veruje (i koji će biti “spasen”) i onog koji ne veruje, ili bar ne dovoljno.

Na političkom terenu, stavovi na koje nadahnjuje ovo versko ubeđenje veoma su konzervativni, i to u tolikoj meri da osujećuju individualnu autonomiju u pokušaju da nametnu “biblijske vrednosti” čitavom društvu, jer, tu je reč o “spasenju” nacije koliko i pojedinaca. Ovde se otkriva koliko je “kredo” harizmatika protivrečan: svako je slobodan da odabere i odgovoran je za svoj izbor, ali postoji samo jedan put…To je suštinska dvosmislenost koja od ovog “kreda” čini loše identifikovan, nestabilan i problematičan politički objekat.

 
Yannick Fer, Le Monde, 11.09.2008.

Prevela Olja Petronić

Peščanik.net, 13.09.2008.