Kada god se demokracija bavi sama sobom, nužno se nalazi u krizi (važi, jasno, i obrat). Ne samo zato što demokratska samozabavljenost ukazuje na to da su realni društveni problemi politički zapostavljeni, nego i zbog toga što se demokratsko odlučivanje o demokratskim metodama nerijetko toliko zapetljava da izgleda poput psića koji nastoji dohvatiti vlastiti rep. Odlučujuća politička volja koja će donijeti odluku o postupcima potrebnima za demokratsko funkcioniranje zajednice i sama potrebuje demokratsku legitimaciju – uspostavljenu, dakako, sukladno pravilima koja bi (tom voljom) upravo trebalo promijeniti. A nerijetko njezina svijest o okolnostima vlastita djelovanja ne nadilazi bitno zaigranoga psića, pa joj ostaje vrludanje u bespućima demokratskoga procesa, koji bi, gotovo svi, „zbog efikasnosti“ rado „skratili“ (tj. učinili manje demokratskim), ali se, uglavnom, to ne usude obznaniti.
Vrzino kolo takvih promjena u Hrvatskoj je dodatno zapetljano neprestanim švercanjem različitih konkretnih nauma i interesa kao „općih“, „zajedničkih“, ili, barem, „stručno utemeljenih“ i sl. To se naglašeno pokazuje kada je riječ o jednome od bitnih elemenata demokratskoga sustava, o izbornome modelu. Premda nije jedini o kojemu ovisi demokratičnost poretka, izborni sustav je, očito, bitan ne samo za demokratsko funkcioniranje zajednice, nego i za njezinu legitimiranost (što je, posebice u kriznim razdobljima, izrazito značajno). Godinama se uglavnom marginalno mrmljalo o nedostacima postojećega sustava; čak se jedva (javno) govorilo i o njegovoj katastrofalnoj izvedbi, koja je dovela do nedopustive nejednakosti vrijednosti biračkih glasova u različitim izbornim jedinicama – što je i Ustavni sud navelo da (neuspješno, doduše) naloži promjene.
Preferencijalno glasovanje oslabilo bi autoritarnu strukturu
No, posljednjih su mjeseci prijedlozi (djelomičnih) promjena izbornoga modela naglo učestali. GONG, posredstvom skupine zastupnik(c)a, Laburisti i zastupnica Natalija Martinčević pokušavali su to – kako bi i bilo logično – učiniti u Saboru. No, od početaka je ovih inicijativa jasno da ih saborska većina sabotira (uz jasnu, premda prešutnu, podršku većine saborske manjine), premda se, zapravo, radi o minimalnim izmjenama postojećega modela. Preferencijalno bi glasovanje, doduše, barem dijelom oslabilo autoritarne strukture koje dominiraju hrvatskim političkim strankama, ali ostaje ključno pitanje; kako će nedemokratski ustrojene političke stranke izvršavati svoju temeljnu funkciju – pluralističko političko djelovanje u demokratskim uvjetima.
Činjenica da je Sabor notorno neprohodan za inicijative koje se ne sviđaju Vladi jedino je opravdanje za referendumsku inicijativu koju je pokrenula udruga „U ime obitelji“. Polazeći od već godinama proširenoga zazora spram političke klase koji sve više prelazi u prezir spram političara/političarki uopće, oni su predložili svoj nacrt promjena izbornoga modela. Pritom su – kao i ranije spomenute inicijative – ostali na posve izvanjskim promjena, sitnim popravcima (u najboljem slučaju), ne dirajući sustav u cjelini. Referendumska je inicijativa, uz to, u mnogome i načelno promašila težnjom da se željene promjene realiziraju u ustavnome tekstu (čl. 73.), jer čini se razumnim pretpostaviti da detalji o kojima je pritom riječ (postotak glasova kojima se prelazi izborni prag, broj zastupnika po jedinicama, itd.) trebaju biti podložni promjenama ako to izborna praksa pokaže potrebnim, te bi njihovo ustavno reguliranje otežalo (a možda i onemogućilo) takve promjene u budućnosti (uostalom, slično preciziranje može se naći samo u norveškome i švedskom ustavu – u posve drukčijem socijalnome, kulturnom i političkom kontekstu).
No, inicijatori su, izgleda, naišli na poteškoće u prihvaćanju svoje pobude među građanstvom, unatoč sve jasnijem otporu spram „politike“ u javnosti, te jačanju uvjerenja da su političke stranke izvor najvećih nedaća u političkome životu Hrvatske. Razlog je tomu i činjenica da su se obje vodeće stranke izjasnile protiv nje, ali i to što se ovakvom inicijativom napušta naizgled „čista moralna problematika“ i prelazi na polje političke pragmatike. Svakako, ova inicijativa održava uvjerenje velikoga broja građana/ki, no pitanje je hoće li se taj potencijal moći na vrijeme aktualizirati, jer ako prikupljanje potpisa za referendum o izbornome modelu i uspije, pitanje je hoće li ga se moći organizirati prije kraja ove godine (a iduća bi, kao izborna, trebala biti slobodna od odlučivanja o promjena izbornih pravila). Nije baš vjerojatno da bi sadašnji inicijatori bili zainteresirani za promjene u 2016., jer se i ova referendumska inicijativa zapravo, u mnogome, svodi na dnevno-političke invektive.
Time se pak pokazuje i jedan od ozbiljnih nedostataka Prijedloga zakona o referendumu o kojemu se trenutno raspravlja u Saboru; uz nedostatak svijesti o dvojbenoj legitimnosti ovakva zakona ne bude li i sam materijom referenduma – o čemu je na ovome mjestu bilo riječi prije dva tjedna – predlagači, u čl. 25., određuju dva mjeseca kao najdulji rok za održavanje referenduma nakon odluke Sabora o njegovu raspisivanju, umjesto da se i minimalni rok višestruko produlji kako bi se izbjeglo dnevno-političko taktiziranje referendumskim inicijativama; nedavna škotska epizoda, a i dugotrajno švicarsko iskustvo, upućuju na to da sustavno odlaganje provedbe iniciranoga referenduma – s jasnim datumom na kraju, dakako – svakako pozitivno djeluje na smirivanje strasti, dakle na racionaliziranje procesa odlučivanja.
Strah od kaosa u parlamentu
U sadašnjem bi trenutku inicijativa udruge „U ime obitelji“ mogla odgovarati HDZ-u, koji to, međutim, ne razumije. Jer, specifičnost je referendumske inicijative u tomu što predlaže snižavanje izbornoga praga. Kako HDZ u sadašnjim uvjetima (koje je, dobrim dijelom, sam provocirao) ima slab poslijeizborni koalicijski potencijal, stranci bi odgovaralo da, posljetkom snižavanja praga, u parlament uđu, primjerice, dvije manje stranke (s desnice i desnoga centra) s kojima bi mogao koalirati u Saboru. Jer, sadašnja poplavna prijeizborna koalicija okuplja praktički sve potencijalne HDZ-ove koalicijske partnere, no sumativna podrška takvoj nadstranačkoj konstrukciji nije identična sumi podrške svim strankama uzetima pojedinačno. Svaki ulazak manje stranke u takvu koaliciji znači, naime, da, razočaran gubitkom stranačke individualnosti, dio simpatizera (pa i članova) odustaje od angažmana (ili se okreće drugim opcijama). HDZ, kao i SDP, odbija zabranu prijeizbornoga koaliranja u uvjerenju da šteti njihovim interesima (što je najvjerojatnije točno, ali – s obzirom na već spomenuto snižavanje izbornoga praga – nije i posve izvjesno).
Ostave li se, ipak, trenutni interesi po strani, pokazuje se da je domaći politički život (i) u ovome pogledu reduciran na (uglavnom sukladna) taktiziranja, ali strategijske sadržaje i ne domašuje. Ozbiljna bi izborna reforma trebala, ponajprije, poći od racionalizacije javnih nagnuća i interesa, dakle od postojećega stanja neprijeporno karakteriziranoga nezadovoljstvom sadašnjim izbornim modelom (koji, ujedno, u provedbi ne korespondira s temeljnim zahtjevima pravednosti). Trebalo bi, čini se, poći od sljedećih ključnih postavki:
– postojeće se (potencijalno političko) nezadovoljstvo ne iskazuje samo u odnosu na parlamentarne izbore (o čemu rečene inicijative gotovo isključivo govore), nego i na lokalnu izbornu razinu, ali i na javnu poziciju najistaknutijih državnih funkcionara (od Predsjednika republike, preko Glavnoga državnog odvjetnika, do Ustavnoga suda);
– osnova za predlaganje rješenja treba biti domaće socijalno, političko i svjetonazorsko stanje, s time da se iskustva drugih, koliko je moguće, uzimaju u obzir;
– sustav, koliko je god moguće, treba izvesti konsistentno iz najmanjega mogućeg broja nosivih pretpostavki (jer jednostavnost olakšava preglednost, pa i sudjelovanje u izbornome procesu);
– temeljna zadaća izbornoga modela (i procesa koji će se na osnovi njega zbivati) treba biti što je moguće preciznije prenošenje stajališta birač(ic)a u izabrana tijela (a ne, primjerice, stabilnost vlasti, borba protiv korupcije i sl., jer za to, primarno, postoje druge institucije i procesi).
Ovaj je posljednji aspekt posebice značajan, jer se sve češće čuju eksperti kojima je prva briga kako će se eventualne promjene odraziti na pojedine stranke, ili pak institucije, a ne kako će se prenositi volja birač(ic)a. Pritom se najčešće kao najviša vrijednost imenuje „stabilnost sustava“, te strah od kaosa u parlamentu (ako odviše stranaka uđe u nj). No, pad vlade koji bi bio mogući posljedak ovakva „kaosa“ i nije, po sebi, zastrašujuća mogućnost. Valja samo promisliti o tomu što bi bilo bolje za naciju – da je sadašnja vlada pala nakon nekoliko mjeseci, ili ono što se je doista i dogodilo (i događa), da je Sanaderova vlada pala 2008., ili ono što se je doista i dogodilo, itd.
Početak je na lokalnoj razini
S druge strane, težnja da se korupcija „napadne“ promjenama izbornoga sustava (npr., u tekstu objavljenome nedavno u „Banci“) dospijeva tek do naznaka posve površinskih promjena (ograničenje mandata i sl.), za koje nema jasnih dokaza da doista djeluju antikorupcijski, a ni ne razmatra elementarni demokratski institut kontrole izabranik(c)a (posebice na lokalnoj razini) – opoziv, naime (koji, kao natuknicu, indikativno ne spominje ni Kasapovićkin „Izborni leksikon“). Dakako, za takvo što bi trebalo korijenito mijenjati izborna pravila, pa se pripovijest i opet vraća na početak.
A početak jest, logično, na lokalnoj razini. Ostavi li se – trenutno – po strani činjenica da Hrvatska ima enorman broj jedinica lokalne i regionalne samouprave (i da ga, naravno, treba smanjiti), ostaje temeljni problem: Hrvatska je izuzetak u Evropi (i šire) po tomu što se na lokalnim izborima (od mjesnih odbora na dalje!?) bira isključivo na osnovi razmjernoga (proporcionalnog) modela. To još ne znači nužno da je model pogrešan (iako na to upućuje), no greška se u sustavu lako uočava kada se postavi pitanje o svrsi lokalnih izbora. A na takvim se izborima odlučuje – među ljudima koji se, ovisno o veličini lokalne sredine, čak mogu i neposredno poznavati – o konkretnim rješenjima za konkretne životne probleme dane sredine. To doista nisu teme u odnosu na koje se biračko tijelo nužno stranačko-politički dijeli. Mnogo prije, radi se o tomu da se izabere osoba koja ima ugled u lokalnoj sredini, osoba do koje se može doći kao do zastupnika/ce zahtjeva i potreba jedne mikro-sredine (sela, ulice, čak zgrade u nekim novijim dijelovima velikih gradova).
Umjesto toga, na izborima su birači/ce sustavno tjerani na to da odlučuju među (pretežito stranačkim) listama, da, dakle, uz one koje bi željeli izabrati biraju i mnoge druge – pri čemu izabrani/e svoju poziciju ne duguju toliko biračkome tijelu, koliko stranačkome vodstvu. Zato je potrebno da se od razine mjesnih odbora do županija (jer se – mutatis mutandis – radi o istovrsnim, lokalnim problemima) odlučuje tako da se područje svakoga mjesnog odbora, općine, grada ili županije podijeli na toliko izbornih jedinica koliko ima mjesta u odboru, vijeću ili skupštini, pa se u svakoj od jedinica bira po jedan predstavnik/ca stanovništva te jedinice. Izbori bi, riječju trebali biti izvedeni većinskim izbornim sustavom u jednom krugu, dakle pobjeđivalo bi se (i) relativnom većinom.
Za prebjege – institut opoziva
Time bi se postiglo da svatko zna tko ga/ju predstavlja na (nekoj) lokalnoj razini, kandidati bi, naravno, mogli biti i predstavnici stranaka i neovisni. Stranke bi, naravno, potom prebrojavale s koliko mandata u kojoj lokalnoj zajednici raspolažu, no to bi se – u nemalome broju zajednica – moglo pokazati tek kao statistika post festum. U drugima, dublje politiziranima, stranačka bi pripadnost kandidata bila odlučujuća, no bitno je da bi lokalni samoupravni sustav posvuda funkcionirao na osnovi predstavništva i izborima obvezanih predstavnik(c)a pojedinih mikro-sredina.
Ovako izboreno jačanje lokalnih parlamenata zahtijevalo bi i izmjenu još jednoga nespretnoga instituta kojim se sada reguliraju politički odnosi na lokalnoj razini – neposrednoga izbora čelnih osoba u općinama, gradovima i županijama. Recentna su iskustva pokazala da je njihovo smjenjivanje u slučaju potrebe teže izvodivo od prisilnoga prestanka dužnosti Predsjednika Republike (sukladno čl. 105. Ustava). Čini se stoga logičnim da odbori, vijeća i skupštine biraju čelnik(c)e lokalne zajednice.
Prigovori da su moguća brojna „komešanja“ u predstavničkim tijelima, tj. mijenjanje većine u predstavničkome tijelu – a time i čelnik(c)a -, dobro su argumentirani dugogodišnjim ranijim iskustvom (mnogo je bilo slučajeva „prelaženja“ s jedne strane na drugu, pa i potkupljivanja – no, kako to aktualno suđenje Sabi pokazuje, ova praksa nije prestala izmjenama kojima se čelnik(c)e neposredno izabire). Za neprincipijelno (pa i korumpirano) napuštanje početnih političkih pozicija postoji tradicionalni demokratski lijek – institut opoziva.
Omogući li se biračkome tijelu da opoziva svoje predstavnik(c)e na osnovi odgovarajućega broja potpisa kojima se to zahtijeva (npr. 20 posto od broja glasova kojima je predstavnik/ca prvotno izabran/a), odgovornost bi izabranih predstavnic(k)a mogla biti povećana (valjalo bi, naravno, odrediti i to da opoziv nije dopustiv u prvih i posljednjih pola godine, te da opoziv stupa na snaga ako se za nj izjasnio veći broj birač(ic)a od broja kojima je predstavnik/ca prvotno bio izabran).
Zastupnike birati po svjetonazoru, ali i po imenu
Slični se zahtjevi za jasnim, personaliziranim predstavništvom već petnaestak godina (s različitim argumentima i intenzitetom) postavljaju i kada je o parlamentu riječ. No, većinski izborni sustav na ovoj razini teško da bi bio odgovarajuće cjelovito rješenje. Ne samo zbog njegovih višestruko dokazanih nedostataka u mnogim državama, nego, prvenstveno, zbog realne domaće situacije. Ovakav je model (s izborima u dva kruga) u Hrvatskoj bio primijenjen samo na prvim pluralističkim izborima 1990., prije svega stoga što socijalistički ustav (s kompliciranim sustavom podjele parlamenta u tri vijeća i trostrukim pravom glasa) nije dopuštao drugu mogućnost do većinski model (a činilo se, u danim okolnostima, odveć riskantnim čekati s izborima do ustavnih promjena).
Politički proces koji se je potom odvijao u političkoj javnosti jasno je pokazao duboku i stalnu političku (ali i socijalnu, ideologijsku i svjetonazorsku) podjelu u društvu. Ta se podjela (ma koliko neosviještena kod mnogih bila, ma koliko se često svodila na partizane i ustaše) ne može zabašuriti izbjegavanjem arene za sukobljavanje politički organiziranih nositelja ideologija i svjetonazora, političkih stranka naime. Čini se, dakle, jasnim da je potrebna jedna vrst mješovitoga (kombiniranog) izbornoga sustava, kako bi birači/ce (raspolažući s dva glasa na izborima) mogli izabrati i kandidata/kandidatkinju koji će u parlamentu najbolje predstavljati njih (i njihovu jedinicu), ali i stranku kojoj politički ili svjetonazorski inkliniraju. Sa stajališta individue na biralištu to je bitno – da se može ideologijsko-politički (ili interesno-politički), ukratko: stranački opredijeliti, ali i da može izabrati konkretnu osobu koja ju parlamentarno zastupa (višestoljetna tradicija engleskih romana – a ne tek stručne literature – u raznim kontekstima i verzijama sadrži rečenicu „o ovome ću pisati svojem/svojoj zastupniku/ci u parlamentu“; kod nas je to i dalje posve nemoguće, jer nitko ne može znati komu bi se stvarno obratio).
Prednosti njemačkog modela razmjernih izbora
Realizacija je ovoga modela veoma važna, premda je sa stajališta građanstva zapravo nebitna. Tzv. njemački model (personaliziranih razmjernih izbora) ima mnogo prednosti, ali uvodi i brojne provedbene komplikacije; čisto kombiniranje većinskih izbora (npr. u šezdeset izbornih jedinica diljem države) i razmjernih (sa npr. šezdeset mjesta pridržanih za izabrane sa stranačkih – i neovisnih – lista) mnogo je jednostavnije, ali je posljednjih godina došlo na zao glas. Premda je taj zao glas, po svemu sudeći, prenaglašen, valja ga uzeti u obzir, ali i to da stručnjaci s vremenom mijenjaju mišljenje. Autorica „Izbornoga leksikona“ smatrala je, tako, da je kombinirani sustav „teorijski najprijeporniji, a prema političkim učincima najneizvjesniji“ od svih sustava. U nedavnome novinskom članku, na temelju ankete većega broja inozemnih kolega, tvrdi već da je riječ o „najgorem“ sustavu (možda zato što je „najneizvjesniji“).
Nije baš razumno tvrditi, kako se to u rečenom članku čini, da bi se primjenom takva sustava i danas ponovila situacija iz ranih devedesetih u kojoj je HDZ dobio praktički sva mjesta u većinskome dijelu parlamenta, jer takve političke dominacije više naprosto nema, dapače otpor spram političara i stranaka – premda pretežito nesuvisao – i dalje raste. Govoriti pak o tomu da je primjena ovakva sustava u Italiji izazvala „neviđena polulegalna i ilegalna izigravanja pravila izbornog natjecanja“ znači zaboravljati sustavne prijevare u ranijim razdobljima talijanske politike, s drukčijim izbornim sustavom, itd.
Kako bilo, bitno je da birači/ce imaju dvojnu mogućnost na parlamentarnim izborima, jer to odgovara svemu što se zna o hrvatskome biračkom tijelu (za koje sustav i treba dizajnirati, a čije zahtjeve eksperti i „eksperti“ tek usputno uzimaju u obzir). Odluka o „njemačkome“ ili „čisto mješovitome“ izbornom sustavu može doći na red tek nakon načelnoga opredjeljenja za ovakve postavke izborne reforme (a vjerojatno je da bi „njemački“ model ipak bio prihvatljiviji). Ovakav bi model, ujedno, značio i mogućnost ukidanja sadašnjih posebnih izbora za pripadnike etničkih manjina (koji načelno diskreditiraju građansku jednakopravnost, a pripadnik(c)e manjina tjeraju da na svakim izborima izvode politički striptease), jer te manjine više i nisu najugroženiji segment društva. Uz to, sustav sa (recimo šezdesetak) izbornih jedinica u kojima se bira po jedan zastupnik/ca omogućio bi im u nekim sredinama i neposredan izbor, a postupno normaliziranje političkih okolnosti (svim zastojima unatoč) svakako bi navelo poneku od „općih“ stranaka da na svoju listu uvrsti i nekoga od iskusnih parlamentarnih lisaca (poput Radina ili Pupovca).
Produljiti mandate, zabraniti reizbor
Konačno, hrvatska realnost zahtijeva, izgleda, još neke promjene – na planu duljine mandata izabranih funkcionara. Iskustvo s krajem prvoga mandata predsjednika Josipovića, posljednjega mandata državnoga odvjetnika Bajića i sadašnjih mandata sudaca/sutkinja Ustavnoga suda koji mogu biti još jednom birani upućuje na isti zaključak. Bolje bi bilo produljiti ove (a možda i neke druge mandate) i zabraniti ponovni izbor. Jer, ako se desetak mjeseci svaki korak sadašnjega predsjednika vidi kao prijeizborna kampanja, ako su posljednji potezi Mladena Bajića tumačeni kao pokušaj da ostane na poziciji, a nešto se slično može očekivati i s interpretiranjem odluka rečenih ustavnih sudaca/sutkinja, onda je rečena opcija svakako razumnija. Primjerice, predsjednički mandat od sedam godina, mandat Glavnoga državnog odvjetnika od devet godina, a ustavnih sudaca/sutkinja od dvanaest godina – bez prava na ponovni izbor – riješio bi i izabrane osobe i javnost mnogih zapravo nepotrebnih i besmislenih dilema (za sva ovakva rješenja postoje, ako je to bitno, i inozemni presedani). Izabrani/e bi se tada mogli posvetiti svojem mandatu i iskoristiti ga od početka do kraja kako najbolje znaju i umiju, a to bi svakako relaksiralo političko (i stručno) ozračje.
Navedena su načela (uz neke konkretne prijedloge) tek pokušaj da se ozbiljno uzme u obzir ono što – prema svemu što se zna – traži hrvatsko građanstvo, a odgovara temeljnim demokratskim počelima (riječ je o nacrtu promjena koje bi zahtijevale ne samo zakonske, nego i ustavne promjene, mnogo dogovora i pregovora, no barem na dnevni red barem neke od ovih promjena morat će doći). Konačno, i u zastupanju posve oprečnih rješenja od toga će trebati polaziti – ne želi li se i dalje tek pametovati mimo realnih životnih okolnosti i demokratskih principa.
Banka, 03.10.2014.
Peščanik.net, 03.10.2014.
