Ni Brisel nije nevinašce

Ovih dana je Muzej književnosti u Budimpešti organizovao seriju razgovora o Evropi. Najveći deo učesnika izrazio je bojazan da su nacionalizam i ksenofbija u porastu širom kontinenta. Dakle, nije reč samo o ekonomskoj, nego i o duhovnoj krizi. Mnogi smatraju da je Evropska unija najveći projekat u istoriji Starog kontinenta, ali sa zaprepašćenjem primećuju i neke propratne nevolje – sad izlaze na videlo manjkavosti čitavog koncepta, sad se vidi jasno da mu ponajviše nedostaje duhovna aura. U tom pogledu je i bila naročito upadljiva strepnja učesnika ovih razgovora iz Srednje-istočne Evrope, dok su učesnici sa zapada, Robert Menase iz Austrije, odnosno Mihael Kriger iz Nemačke, s onom poznatom, specifično zapadnjačkom dobronamernošću i naivnošću, opisivali utopiju koja nam se ukazivala krajem osamdesetih godina. Kako je to, zaista, sjajno izgledalo i zvučalo pre dvadesetak godina! U čitavom ovom regionu, u Srednje-istočnoj Evropi, prepoznavali smo spasenje baš u tom projektu, nadali smo se iskreno da će nas baš ta, ujedinjena Evropa izbaviti, osloboditi diktature, autoritarizma, nacionalizma. Međutim, šta se dogodilo? U višestranačkom sistemu namah je izbilo na površinu sve što je do tada bilo saterano pod zemlju. Bili smo svedoci porasta autoritarizma, nacionalizam se krišom vratio na scenu kroz mala vrata i mada – kako kažu – diktatorskih režima staljinističkog tipa više nema, krugovi slobode se nisu proširili, posvuda oko nas prebiva nekakva pihtijasta, demokratijom namirisana autoritarnost.

Zapadnoevropski intelektualci su, pak, i dalje optimisti. S puno samopouzdanja, samouverenosti iznose teoriju po kojoj će mlada, erazmusovska generacija, dakle, oni mladi ljudi koji danas studiraju ili su na postdiplomskim studijama u inostranstvu, za deset ili najviše dvadeset godina stvoriti jednu bolju Evropu. Nestaće prevlast nacionalnih država i prevladaće zajednički evropski identitet. Pokušao sam da kontrapunktiram ove teze. Najpre sam izneo svoje mišljenje da su autori sadašnjeg projekta Evrope, u suštini, nacionalne države. Napetosti između briselske elite i elita nacionalnih država ipak su samo unutarporodične razmirice u kojoj, u krajnjoj liniji, očinski autoritet kapitala zavodi svoj red. Projekat Evrope jeste opčinjavajuće grandiozni poduhvat, ali – naglasio sam – brine me to što polazi sa krivih pozicija i da ne vidim jasno u šta će da se izmetne. Ali da to ne znači da unija nije imala i niz blistavih trenutaka, sjajnih etapa. Sigurno je, međutim, da trenutno nije reč o prevladavanju nacionalnih država, nego o savezništvu nacionalnih država. Evropski projekat je, zapravo, savez nacionalnih država i krupnog kapitala, a taj savez je naprosto nametnut nacionalnim, ekonomskim i političkim elitama da bi se očuvala konkurentnost kontinenta u sve oštrijem nadmetanju u uslovima globalnog svetskog poretka.

Reč je, dakle, o racionalnom savezništvu, međutim, polako postaje sve očitije da krupni kapital ni malo nije zainteresovan za evropski identitet, već isključivo za tržište. Ako to tržište funkcioniše, onda, što se njega, kapitala tiče, sva ta mala srednje-istočnoevropska „plemena” mogu da se dohvate za guše. Neka se prepiru, neka se glože, neka reže jedni na druge – samo da ne ratuju. Više nisu bitna ljudska prava, još manje kultura. Ja ne bih toliko verovao u Brisel. Jer Brisel vodi računa o evropejstvu gornjih deset hiljada, za njega je bitna domovina nove evropske aristokratije. I zbog toga nije dovoljno kritikovati samo nacionalne države, već je neophodno postaviti i pitanje odgovornosti Brisela, odnosno evropskog vrha. I ako je reč o ekspanziji evropske ekstremne desnice, onda bi se s pravom postavilo pitanje, zašto se narodnjačka frakcija, koja predstavlja tu desnicu, ne oglašava u tom smislu u Evropskom parlamentu, jer bi to bila, prirodno, njena dužnost. Podsetio sam nadalje i na to da većina lidera današnje istočnoevropske desnice ima zapadnoevropsko obrazovanje, njihovi predstavnici su diplomirali na zapadnoevropskim univerzitetima, ili su se na tim univerzitetima usavršavali, odlično govore engleski, pa im nikako ne pristaje epitet „novih varvara”. Pripadnici istočno-srednjoevropske komunističke nomenklature su blagovremeno poslali svoju dečicu na zapadne univerzitete, štaviše, i članovi nove klase, divljeg kapitalizma, nastale posle 1990. godine, takođe su blagovremeno prepoznali čari diplome stečene u inostranstvu. Ko je mogao, već je i srednju školu pohađao na zapadu, s jedne strane zato što je „izvan kuće” mogao da stekne znatno bolje i šire obrazovanje i, s druge strane – što ni malo nije sporedno, sticali su poslovne kontakte, a ta vrsta kapitala je, dakako, prvorazredna vrednost u razdoblju globalizma. Posve je jasno da u evropskim dobrima participiraju uglavnom oni koji raspolažu kapitalom, oni koji imaju finansijsku moć. Ne mogu naprosto da verujem u Evropu za koju se zalažu odozgo, iz staklenih palata. Sumnjam, dakle, u Evropu koju finansijska, ekonomska i politička elita stvara za sebe. Ja razmišljam – rekao sam na kraju – u koordinatama plebejske Evrope. Tu i takvu Evopu trebalo bi možda inicirati odozdo, verovatno iz evropskih regiona, kako bi naša zajednička Evropa imala i dušu, i kulturu. I to bih onda mogao da nazovem Evropom s ljudskim licem.

Extra Budapest non est vitae

Žolta Farkaša se sećam kao kritičara koji je uporno osporavao kanone. U ovogodišnjem jesenjem broju mađarskog Lettre internacionale ponovo stavlja pod svoju kritičarsku lupu mađarske kanone. I piše da je posle promene sistema (tzv. tranzicije), Budimpešta postala besprimerno zatvorena, sve više poprima karakter ostrva, ali da to nije pomoglo da „nacionalni korpus” dobije na intenzitetu i na specifičnosti, već je samo dovelo do daljeg devastiranja i varvarizacije „nacionalnog eidosa”. „Naša kultura prezire prošlost, gadi se sadašnjosti, i pri tom ne poznaje ni jednu, ni drugu” – piše Farkaš i konstatuje da je mađarska kultura „autistička, narcistička: extra Budapest, non est vitae”. Ovu rečenicu sve do sada nije bilo dolično izreći. Dobro je što je sad neko tu rečenicu i napisao, već i zbog toga što se taj stav duboko uvrežio kako u desničarske, tako i u levičarske i liberalne kanone. U prvom slučaju u ime jedinstva mađarske kulture, u drugom pak u ime univerzalnog sistema vrednosti. Postavlja se, međutim, pitanje, kako uopšte možemo da govorimo o šarenilu, polifoničnosti evropske kulture kad ne želimo da znamo za unutrašnju polifoničnost, mnogobojnost mađarske kulture?

Preveo Arpad Vicko

Autonomija.info, 15.12.2012.

Peščanik.net, 17.12.2012.