Pravog Sarajeva danas ima više u Torontu nego u centru Sarajeva – rekao je nedavno Emir Kusturica, u istom onom intervjuu zapravo u kojem je današnje Sarajevo prozvao “guznim crijevom”. Odjeknula je fraza “guzno crijevo”, citirala ju je većina medija u regiji, a sam izbor riječi vrlo je karakterističan za Kusturicu. Da je kazao “šupak svijeta” ili “cloaca maxima”, suština bi bila jednaka, no stiliziranost bi ponešto ublažila smisao. Makar Kusturičine provokativne izjave redovito izazivaju žučne reakcije, ovaj put ga niko zapravo nije demantirao. Jurica Pavičić je ustvrdio da je za Sarajevo kakvo je danas najkrivlja politika koju je Kusturica podržavao, dok je Željko Ivanković, kojeg teško da iko može prozvati politički bliskim Kusturici, primijetio “kako je, čak i takav kakav je, Kusturica u svom balkanski pitoresknom izražavanju u pravu kad kaže da je Sarajevo kao guzno crijevo”.

U spominjanom intevjuu, meni je, međutim, zanimljivija rečenica o Torontu i Sarajevu nego ona o guznom crijevu. Zašto baš Toronto? Mnogo prijeratnih Sarajlija jest se rasulo širom svijeta, dosta ih je i u Kanadi, no simbolički bi možda efektnije bilo – po olimpijskoj liniji! – umjesto Toronta navesti Calgary. A opet, kako u dokazivanju teze o “guznom crijevu” Kusturica veli da u Sarajevu više ne živi ni Sidran, možda nije zgoreg prisjetiti se Sidranove knjige “Sarajevski tabut” i jedne od rijetkih pjesama iz nje koja nije napisana u Sarajevu. Mislim na pjesmu “Starac sa ulice Jang”, napisanu u septembru 1982. godine, i to upravo u Torontu! To je ona pjesma u kojoj “u samom srcu grada, na pločniku ulice Jang/ umire starac – ruski emigrant”; ona pjesma koja završava Sidranovim rimovanim vapajem: “Ne mogu, evo, pod strehom, u njegovu dušu ući./ Meni se ide kući. Meni se ide kući.”

Više od deset godina nakon Sidrana, još jedan pjesnik sa slavenskog Juga prizivao je “pločnike Toronta”. Bio je to Đorđe Balašević, u onoj pjesmi u kojoj je “vrag zaseo na prag zemlji Srbiji”. Jer nije Sarajevo jedini ex-yu grad čiji su se stanovnici u posljednjih šesnaest-sedamnaest godina naselili (i) u Toronto. Nije sporno da je za rast južnoslavenske populacije u Torontu najodgovorniji Slobodan Milošević. A ipak ne može se samo Miloševića kriviti ako se (bivšim) Sarajlijama u Torontu “ne ide kući”.

Ovih smo se novembarskih dana o godišnjicama prisjetili i pada komunizma i potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Govoreći o činjenici da se većina istočnoevropskih disidenata nakon pada komunizma nije vratila u domovinu, Milan Kundera je kazao kako je izuzetna osjetljivost na sudbine ljudi protjeranih iz svoje zemlje i s njom povezana saosjećajnost “zamaglila problem egzila plačevnim moralizmom i bacila u zasjenak konkretnu prirodu života prognanog”. Takav “plačevni moralizam” karakterizira diskurs bošnjačkih političkih prvaka, naročito Harisa Silajdžića. Kad govori o pretvaranju entitetskog u etničko glasanje, odnosno kad se protivi provođenju popisa stanovništva, Silajdžić se insistentno poziva na neprovođenje aneksa 7 Dejtonskog sporazuma, odnosno na procentualno relativno mali povratak prognanih. Tvrditi, međutim, da povratak sprečavaju isključivo političke okolnosti, upravo je klasičan primjer “bacanja u zasjenak konkretnih života prognanih”. Rat je završio prije četrnaest godina, bebe rođene u posljednjim danima rata dogodine će biti gimnazijalci i gimnazijalke; ljudi su u Torontu (Amsterdamu, Beču, Dusseldorfu, Geteborgu, Jacksonvilleu, Saint Louisu…) stvorili nove živote, često bolje od onih u domovini.

Na stranu sad Bosanci sa “pločnika Toronta”, oni su danas ionako u pravilu kanadski (holandski, austrijski, njemački, švedski, američki…) državljani, vratimo se Bosancima u Bosni i Hercegovini. Politika “plačevnog moralizma” najdirektnije utiče na njihov svakodnevni život. Godine prolaze, a Bosna i Hercegovina ostaje “guzno crijevo” – daleko od EU, daleko od “bijelog Schengena”, daleko od normalnog života, a sve zarad fiksacije na “normalnu državu”. Takva se politika licemjerno pravda tobožnjom “brigom za narod”. A “brige za narod” tu nema ni koliko je crnog ispod nokta. U Bosni i Hercegovini, a naročito u Sarajevu, u ratu i poslije rata stasala je cijela jedna “nova klasa” čiji životne preokupacije i problemi nemaju ama baš nikakve veze sa životnim preokupacijama i problemima ogromne većine bosanskohercegovačkog stanovništva. Pripadnici te “nove klase” nisu monolitno raspoređeni u jednu političku partiju ili opciju, oni ne nastupuju nužno pod istom deklarativno -političkom zastavom. Ono što im je zajedničko jest specifična forma “apstraktnog patriotizma” u kojem država (ili entitet, svejedno) nije sredstvo (za bolji život građana) nego cilj.

Prije nekoliko mjeseci je, bez prevelike pompe, zatvorena ambasada Kanade u Sarajevu. Sada i zbog pukog kratkog turističkog izleta na “pločnike Toronta” valja zapucati do Beča, pa u tamošnjoj kanadskoj ambasadi zatražiti vizu. Ni do Beča se, međutim, ako ste bh. državljanin, ne može doći bez vize. Poslije svih tih komplikacija, ne isplati se zapravo tražiti kanadsku turističku vizu, bolje je tražiti – useljeničku. Bosnu se, znamo, lakše voli iz daljine.

Oslobođenje, 24.11.2009.

Peščanik.net, 25.11.2009.