Dvije su sudske odluke, donesene u skorije vrijeme na različitim sudovima, prodrmale javnost u Federaciji BiH te prouzročile burne medijske i političke reakcije. Jedna se tiče “deložacije kardinala Vinka Puljića”, a druga eventualnog ukidanja federalnih ministarstava kulture i obrazovanja. Jedna se u dijelu javnosti iščitava kao “poruka da je kardinal Puljić nepoželjan u Sarajevu”, odnosno kao dokaz “progona Hrvata iz Sarajeva”, dok se druga, u drugom dijelu javnosti, doživljava kao ostvarenje HDZ-ovskog plana postepenog razvlašćivanja Federacije BiH s krajnom svrhom njezinog ukidanja.
Protiv prve odluke glas uglavnom dižu političke stranke sa, kako se to kaže, “hrvatskim predznakom” te predstavnici Katoličke crkve, drugu odluku uglavnom osuđuju filmadžije i kulturnjaci, uglavnom isti oni koji su od pomenutih federalnih ministarstava i lično imali koristi. Svako se, dakle, češe gdje ga svrbi. Istini za volju, valja primijetiti da se Gradimir Gojer uspio pobuniti protiv obje ove sudske odluke, što od bivšeg predsjednika Društva pisaca BiH i bivšeg (?) glasnogovornika Fudbalskog kluba Željezničar i ne čudi; čudno bi bilo jedino kad bi bilo koji njegov javni istup bilo ko ozbiljno shvatio. Ne ulazeći ovdje u meritum bilo kojeg od ova dva slučaja, jasno je ipak da reakcije na njih na paradigmatičan način ukazuju na jedan od osnovnih problema današnjeg bosanskohercegovačkog društva. Ljudi u Bosni i Hercegovini vole se predstavljati kao legalisti, ali isključivo kad su zadovoljni sudskim odlukama. Kad nisu zadovoljni, najradije bi parafrazirali druga Tita i kazali kako priznaju samo sud svoje partije. Neki idealtipski simpatizer HDZ-a BiH tako će po svoj prilici smatrati da je sudska odluka o “deložaciji kardinala Puljića” dokaz antihrvatske atmosfere u Sarajevu, a odluka Ustavnog suda Federacije BiH, po zahtjevu za ocjenu ustavnosti predsjednice većeg bh. entiteta Borjane Krišto, o vraćanju kantonima svih nadležnosti koje nisu izričito povjerene federalnoj vlasti, bit će mu neupitan pravorijek. S druge strane, idealtipski pripadnik današnje sarajevske “fine gradske raje” reći će da je i kardinal Puljić građanin kao i svaki drugi, pa mu valja poštivati odluke nezavisnog sudstva, dok će za odluku koja za eventualnu posljedicu može imati ukidanje federalnih ministarstava kulture i obrazovanja smatrati da je plod hercegbosanske politikantske ujdurme.
Selektivnost kakvoj ovdje svjedočimo, međutim, nipošto nije ograničena samo na navedene slučajeve niti jedino na sudske odluke kao takve. Poetika samoposluge ili supermarketa, odnosno poetika švedskog stola u smislu: uzet ću ono što mi se sviđa, a za ostalo me baš briga – ovdje je dominantan model ponašanja. Kad je o političkim strankama, recimo, riječ, one, primjerice, svoje (socijal)demokratsku denominaciju doživljavaju uglavnom prilično dekorativno; sviđa im se kako zvuči, ali se baš i ne trude da provode politiku kakvo to ime podrazumijeva. Pojedinim vjerskim zajednicama se sekularizam dopada uglavnom u sredinama u kojima su njihovi sljedbenici u manjini, tamo gdje su u većini, sekularizam proglašavaju komunističkom prevarom. Takozvani nezavisni intelektualci, baš onako (j)evanđeljski, vide trun u tuđem oku, prije nego brvno u vlastitom. U komentarima odluka Tribunala u Haagu, presude protiv “naših” su uvijek prestroge, a protiv “njihovih” uvijek preblage. Kad se Evropska unija ne drži svojih zahtjeva kao pijan plota, onda “nama” pruža ruku, a “njima” gleda kroz prste. Kantovska ideja “kategoričkog imperativa” – raditi ono za šta se slažeš da bude opšti zakon, ovdje je poražena od orvelovske vizije po kojoj su i u jednakosti neki jednakiji od drugih. A ti koji su jednakiji, to smo uvijek – “mi”. Dašak principijelnosti, odnosno odustajanje od poetike švedskog stola, jako bi relaksirao političku situaciju. Primjera radi, ako govorimo o famoznim ustavnim promjenama i politici “jedan čovjek, jedan glas”, postavlja se pitanje zašto neki smatraju da je takva politika sasvim opravdana na nivou grada Mostara ili entiteta Republike Srpske, a pogubna je na nivou države Bosne i Hercegovine; vrijedi, naravno, i obratan upit: zašto onima koji se zalažu za “jedan čovjek, jedan glas” na nivou države BiH, smeta isti koncept u Republici Srpskoj ili gradu Mostaru? Ili da se vratimo na pravosuđe: otkud to da sa iste strane stiže euforija kad odluka Ustavnog suda makar formalno, ponovo uspostavi konstitutivnost sva tri naroda u oba entiteta ili kad izbaci adjektiv “srpski” iz imena Bosanskog Broda i, recimo, Istočnog Sarajeva, odnosno gromko negodovanje kad se na nivou Ustavnog suda odluči da Federacija kantonima treba vratiti neke nadležnosti? Ponovo je razlog, naravno, duh švedskog stola i osjećanje da je sud zapravo hotel koji je dužan da nam isporuči doručak kakav “mi” želimo. Kad nam se odluka ne sviđa, preostaje tek nemoćni histerični bijes, kao u onoj sceni na početku jednog Houellebecqovog romana, kad stara Engleskinja na čelu dugog reda turista, pet minuta prije kraja doručka, sa stola pokupi tri posljednje kobasice.
Oslobođenje, 08.11.2010.
Peščanik.net, 09.11.2010.