Nedodirljivost dodirljivog

O dostojanstvu čovjeka govore već stari Grci i Rimljani. No dostojanstvo ne pripisuju svakom čovjeku. Dostojanstvo, prema njima, odlikuje dostojanstvenike, koji kao takvi postupaju, odnosno moraju postupati dostoj(anstve)no. Uz to je dostojanstvo pripadalo samo odraslom muškarcu, nipošto ženi. Na primjer, Marcus Tulius Ciceron u spisu O dužnostima piše: “Kako postoje dvije vrste ljepote od kojih se jedna odnosi na ljupkost, a druga na dostojanstvo, to nećemo pogriješiti ako ljupkost smatramo ženskom osobinom a dostojanstvo muškom”. Dakle, dostojanstvo i veličina se podudaraju, veličina, koja prema srednjovjekovnim kršćanskim teolozima ne pripada čovjeku, nego svemogućem i veličanstvenom Bogu. Na toj podlozi teolozi su zajedno s papama umjesto dostojanstva proglasili čovjekovu bijedu i zbog njegove grešnosti mu sve do sredine 20. stoljeća uskraćivali temeljna ljudska prava, najustrajnije dakako pravo na vjersku slobodu. Tako je na ishodištu knjige O preziru svijeta ili o bijedi ljudske sudbe, koju je napisao kardinal Lotar Segni, kasnije papa Inoćentije III, ljudska bijeda, a ne ljudsko dostojanstvo. Protiv takve viševjekovne upravljenosti nastupili su renesansni humanisti, najodlučnije Giovanni Pico della Mirandola Govorom o ljudskom dostojanstvu. Dakako, zbog svojih je polazišta bio metom oštrih napada i pripravio je 900 teza u svoju obranu. Papa Inoćentije VIII osudio ih je 1487. godine u cjelini, slijedila je optužnica, bijeg u Pariz  i na kraju izgon i iz Francuske. Tu tradiciju je doista prekinuo tek Drugi vatikanski koncil, izričito 7. decembra 1965. godine, s deklaracijom o ljudskoj slobodi pod nazivom Ljudsko dostojanstvo. Taj dokument, koji polazi od ljudskog dostojanstva, priznaje temeljno ljudsko pravo na vjersku slobodu, ali još uvijek ne, budući da je ipak riječ o crkvenom dokumentu, na slobodu u vjeri. Upravo je u tome ključ za netolerantan zahtjev za prisutnošću vjerskog podučavanja u školi, kako u neposrednom obliku vjeronauka tako u nekom drugom, posrednom obliku.

Propis: vjerska sloboda – da, sloboda u vjeri – ne, dolazi iz starozavjetnog utemeljenja ljudskog dostojanstva. Čovjeku pripada dostojanstvo, kaže kršćansko tumačenje, jer ga je Bog stvorio po svojoj slici. Tako shvaćeno ljudsko dostojanstvo trebalo bi zatim utemeljivati temeljna ljudska prava. No čovjek prava ne treba zbog toga jer je sličan, nego zbog toga jer nije sličan Bogu. Vječni Bog kao besmrtno biće ne treba pravo na život, treba ga čovjek kao smrtno biće. Svemoćnog Boga ne može ništa zaustaviti u njegovoj slobodi, dakle ne treba pravo na slobodu. Pravo na slobodu treba čovjek kao slabo i ranjivo biće, stoga svaki čas zaustavljivo biće. Prema riječima pravnog filozofa Franza Josefa Wetza: “Upravo zbog toga jer je čovjek dodirljiv i ranjiv, mora biti normiran kao nedodirljiv!” Nedodirljivost ljudskog dostojanstva izvire iz prirode čovjeka kao takvog, odnosno kao konačnog i jedinstvenog, smrtnog i ranjivog bića.

Dostojanstvo čovjeka proishodi iz ljudskosti, a ne iz neke njegove nadljudskosti. To je minimalni zajednički imenitelj, načelno prihvatljiv za sve. Ako tko želi postupati prema nekom dodatnom kriteriju, boljem, zahtjevnijem, potpunijem ili višem, dodatno ga bitno, istovremeno pak minimalno, određenje pri njegovu postupanju neće sprječavati.

Na podlozi fundamentalnog i univerzalnog određenja ljudskog dostojanstva, ljudskosti čovjeka kao smrtnog bića, teolog se bez zadrške može pozivati i na čovjekovu sličnost Bogu, odnosno besmrtnost ljudske duše, a filozof na Um ili Ličnost. Zato pozivanje na ljudsko dostojanstvo spada, budući da može izdržati selekcijsko mjerilo ideološke neutralnosti, u ustav svake države. Većina evropskih ustava ga u svom ustavu zato i ima. U njemačkom je ustavu (temeljnom zakonu) uvršteno čak u normativni dio, na prvom mjestu, gdje 1. član glasi: “Dostojanstvo čovjeka je nedodirljivo. Poštovati i štititi ga jeste dužnost cjelokupne državne vlasti”.

Jezgro svih svjetskih kultura i religija je zapovijed: Na ubij! Većinom se ta zapovijed/zabrana odnosi na čovjeka, no neke ga religije, na primjer budizam, šire na sva živa bića, tako da svetost života ne znači samo svetost ljudskog, nego svakog života. Danas se takvo razumijevanje svetosti života afirmira i izvan određenih religija i regija, dakle globalno.

Svetost života, shvaćena kao svetost života svih živih bića, uokviruje ljudsko dostojanstvo i zato ograničava ljudska prava. Ne samo prava čovjeka kao pojedinca, nego prava čovjeka kao čovjeka, čovjeka kao takvog. Iz čovjekovog dostojanstva ne proizlazi pravo na ubijanje drugih bića. Niti u slučaju kad se čovjek smatra središtem i krunom svega stvorenog ili gospodarom prirode. Jer su prava uzajamna, dakle od onoga komu priznajem prava sa svoje strane očekujem primjereno povratno djelovanje. Pozivam se na njegovu dužnost da i on priznaje, odnosno poštuje moje pravo. Stoga u strogom smislu riječi govorimo samo o ljudskim pravima. Životinje nemaju dužnosti, zato nemaju ni prava. Nije ih moguće zadužiti za primjereno povratno vladanje, ne možemo od njih zahtijevati dužnosti. Još manje od prirode kao takve. Kada priroda “ubija” zemljotresima i drugim katastrofama, nije ju moguće pozvati na odgovornost. Strogo uzeto, zato i čovjek nema dužnost niti prema životinjama niti prema prirodi.

Ali čovjek ima dužnost, kao što je već postavio Kant, prema samome sebi. Osvrtati se mora na svoje dostojanstvo i zato sa životinjama ne smije postupati “neljudski”. K tome treba dodati i sljedeće: ako čovjek nema neposredne dužnosti prema životinjama, tada prema njima nema niti nikakva prava. Nema pravo na apsolutno manipulativno, bezgranično i bezobzirno raspolaganje životinjama! Ako ih kao prirodno biće zbog svojeg preživljavanja mora ubijati, to nije pravo, to je puka nužnost. Zato se čovjek, otkad je svjestan samoga sebe, osjeća krivim ne samo pri ubojstvu sa-čovjeka, nego i pri ubojstvu životinja, pri životinji kao živom sa-biću, sa-doživljava njezin bol i patnju. Taj se sa-doživljaj naziva sa-osjećanje ili saučešće, a izvire odakle izvire i svijest o vlastitom dostojanstvu, o dostojanstvu samoga sebe kao smrtnog, zato i smrtno ranjivog bića.

O temeljnom i ključnom etičkom, prirodno-pravnom značenju saosjećanja i saučešća vlada među savremenim misliocima široka saglasnost. Od italijanskog filozofa ontologije slabosti i etike nenasilja Giannija Vattima do američkog hermeneutičara i moraliste Richarda Rortya. Saučešće nije samilost s visoka, nego osjetljivost za slabijeg koja proishodi iz čovjekove vlastite ranjivosti. Otuda vraćanje, odnosno ponovna afirmacija pred-prava, ne nekadašnjih privilegija jačih, nego pred-prava slabijih, nemoćnih, to jest djece, invalida, etničkih i seksualnih manjina i svih ostalih kojima je pomoć potrebna…

Na taj savremeni pomak neposredno se nadovezuje i drukčiji odnos spram životinja, spram živih bića, koja su s točke gledišta čovjeka najzad posve nemoćna. Otuda na primjer zagovor “prava životinja”, za sada prije svega njihovo “pravo” na nemučenje.

Kao što se načelo “živi i pusti da živi” od mojeg života i života mojih postepeno proširilo na sve ljude, tako se danas, u doba post-metafizičkog saznanja o odgovornosti čovjeka spram bivstvovanja svega bivstvujućeg, spram svega živoga napose, načelo svetosti života polagano širi na sva živa bića. Nema još punu konstitutivnu važnost, ali ima regulativnu. Nije u cjelini element pozitivnog prava i vjerojatno još dugo neće biti, ali ima značenje uputstva, značenje kakvog su imala prije dva vijeka ljudsko dostojanstvo i ljudska prava što iz njega proizlaze.

 
Peščanik.net, 15.12.2009.

Leave a Reply